Dolazak britanskog premijera Keira Starmera u Peking nije izoliran diplomatski događaj, nego dio šireg i duboko simptomatičnog procesa koji posljednjih mjeseci zahvaća europske i zapadne prijestolnice. U kontekstu sve izraženijih političkih i trgovinskih tenzija sa SAD-om, Kina se ponovno pojavljuje kao nezaobilazan ekonomski i geopolitički sugovornik – ne zato što je promijenila svoju narav, nego zato što se promijenilo ponašanje Washingtona. Upravo u toj pukotini između savezništva i interesa Peking pronalazi prostor za jačanje vlastite globalne pozicije.
Starmerova poruka o „pragmatičnoj suradnji“ s Kinom odražava realnost u kojoj se Velika Britanija, nakon Brexita, nalazi u potrazi za stabilnim i velikim tržištima izvan tradicionalnog transatlantskog okvira. No istodobno, ona je i dio šire europske dileme: kako održati stratešku lojalnost SAD-u, a ne ugroziti vlastitu gospodarsku održivost u svijetu koji se ubrzano fragmentira.
Trumpova Amerika i erozija povjerenja
Povratak Donalda Trumpa u središte američke politike – sada s još izraženijim unilateralnim instinktom – ponovno je aktualizirao staru, ali nikada do kraja riješenu dilemu europskih saveznika: mogu li dugoročno planirati svoju ekonomsku i sigurnosnu budućnost oslanjajući se na politički nepredvidiv Washington. Carine, prijetnje trgovinskim ratovima, instrumentalizacija dolara i otvoreno korištenje ekonomije kao sredstva političkog pritiska postupno potkopavaju povjerenje koje je desetljećima bilo temelj zapadnog poretka.
U takvom kontekstu Kina se ne mora pretjerano truditi da bi izgledala kao razumna alternativa. Dovoljno je nuditi stabilnost, dugoročne ugovore i retoriku „win-win suradnje“, čak i ako je ispod te retorike jasno prisutan asimetričan odnos moći. Za europske ekonomije, suočene s inflacijom, usporavanjem rasta i strukturnim problemima industrije, kinesko tržište ostaje preveliko da bi ga se ignoriralo.
Kina kao najveći profiter novog nesklada
Iako se u zapadnim analizama Kina često prikazuje kao agresivni revizionistički akter, aktualni razvoj događaja pokazuje da Peking u ovom trenutku djeluje prije svega oportunistički, a ne avanturistički. On ne stvara kaos – on ga koristi. Slabljenje koherentne zapadne strategije, osobito u odnosima SAD-a i Europe, omogućuje Kini da se pozicionira kao nezaobilazan partner, čak i državama koje su je donedavno otvoreno označavale kao „sistemskog rivala“.
Posjeti europskih i britanskih čelnika Pekingu šalju jasnu poruku: unatoč političkim razlikama, ekonomska međuzavisnost ostaje činjenica koju ni ideologija ni sigurnosni diskurs ne mogu poništiti. Kina to vješto koristi kako bi učvrstila svoju ulogu središnjeg čvorišta globalnih lanaca vrijednosti, istodobno smanjujući učinkovitost zapadnih pokušaja koordiniranog „de-riskinga“.
Europa između vrijednosti i interesa
Za Europu, a time i za Veliku Britaniju, ključni problem nije pitanje odnosa s Kinom, nego pitanje odnosa sa samom sobom i sa SAD-om. Dok Washington sve otvorenije nameće logiku nulte sume, europske države nastoje balansirati između sigurnosne ovisnosti o Americi i ekonomske realnosti globaliziranog tržišta u kojem Kina ima ključnu ulogu. Taj balans često izgleda kao nedostatak strategije, ali je u stvarnosti refleks strukturalne slabosti Europe kao geopolitičkog aktera.
Starmerov posjet Pekingu stoga nije znak britanskog zaokreta prema Kini, nego priznanje da se stari obrasci transatlantske stabilnosti više ne mogu uzimati zdravo za gotovo. U svijetu poretka u nastajanju, Kina se nameće kao najveći dobitnik ne zato što je nepogrešiva, nego zato što njezini rivali djeluju nekoherentno. Upravo u toj diskrepanciji između ambicije i taktike leži temeljni razlog zašto Peking danas ubire dividende globalne nesigurnosti – tiho, strpljivo i dugoročno.
...
Tekst: Vidmir Raič
Foto. AI generirano