Rasprava o vlasništvu nad bankama u Hrvatskoj ne može se voditi apstraktno niti kroz ideološki pojednostavljene usporedbe. Teza profesora Ivana Lovrinovića (objavljeno https://mojzagreb.info/zagreb/ve%C4%87inu-banaka-vratiti-u-hrvatsko-vlasni%C5%A1tvo-pi%C5%A1e-ivan-lovrinovi%C4%87) da je strano vlasništvo nad bankama temeljni uzrok hrvatskog ekonomskog zaostajanja implicira da bi povratak banaka u domaće ruke automatski pokrenuo razvoj, industrijalizaciju i gospodarski suverenitet. No hrvatsko iskustvo tranzicije, kao i iskustva usporedivih zemalja u neposrednom okruženju, pokazuju da je takav zaključak preuranjen i empirijski slab.
Hrvatska je u 1990-e ušla s ratom razorene industrije, gubitkom tržišta bivše Jugoslavije, slabim institucijama i privatizacijom koja je bila politički, a ne razvojno vođena. Bankarski sektor u tom procesu nije bio izdvojeni problem, nego dio šire institucionalne krize u kojoj su istodobno propadale i banke, i poduzeća, i regulatorni kapacitet države.
Lovrinovićeva tvrdnja da strane banke svjesno guše domaće poduzetništvo zanemaruje strukturalnu činjenicu da kreditna politika u velikoj mjeri odražava realnu strukturu gospodarstva. Hrvatska ekonomija već desetljećima počiva na osobnoj potrošnji, uvozu, turizmu i nekretninama, dok su industrijska proizvodnja, izvoz visoke dodane vrijednosti i tehnološki sektor relativno slabi.
U takvom okruženju banke – bez obzira na vlasništvo – racionalno usmjeravaju kredite prema sektorima s nižim rizikom i jasnim kolateralom. Problem, dakle, nije prvenstveno u tome da banke „ne žele“ kreditirati razvoj, nego u tome što hrvatsko gospodarstvo proizvodi premalo razvojno održivih, konkurentnih i dugoročno isplativih projekata.
Uloga države: propuštena razvojna politika
Za razliku od zemalja koje se često navode kao uzor, Hrvatska nikada nije izgradila koherentnu industrijsku i investicijsku politiku. Država se povukla iz aktivne uloge u usmjeravanju razvoja, oslanjajući se na tržište, turizam i EU fondove bez jasne sektorske strategije. U takvim okolnostima očekivati da banke same preuzmu razvojnu funkciju znači zamijeniti ekonomsku politiku normativnom željom.
Posebno važan, a u domaćim raspravama često zanemaren kontraprimjer jest iskustvo Slovenije. Za razliku od Hrvatske, Slovenija je nakon osamostaljenja zadržala bankarski sektor gotovo u potpunosti u domaćem, pretežno državnom vlasništvu. Upravo je to često navođeno kao dokaz „ekonomskog patriotizma“ i pametnijeg tranzicijskog puta.
Međutim, taj model doživio je težak slom 2013. godine. Slovenske banke, pod snažnim političkim i interesnim utjecajem, godinama su kreditirale domaće „strateške“ projekte, građevinske konglomerate i poduzeća bliska političkim elitama, često bez realne procjene rizika. Rezultat je bio nagomilavanje loših kredita, urušavanje bilanci i potpuni gubitak povjerenja financijskog sustava.
Slovenska država tada je bila prisiljena provesti masovnu sanaciju bankarskog sektora, koja je porezne obveznike stajala više od 10 posto BDP-a. Tek nakon tog sloma uslijedile su dubinske reforme, restrukturiranje i djelomična privatizacija banaka, uz stroži nadzor Banka Slovenije i europskih institucija. Drugim riječima, domaće vlasništvo nad bankama nije spriječilo financijsku krizu – naprotiv, u kombinaciji sa slabim institucijama i političkim utjecajem, ono ju je ubrzalo.
Važan element koji se u raspravama često zanemaruje jest činjenica da Hrvatska danas djeluje unutar eurozone. Monetarna politika više nije nacionalna, a prostor za autonomno kreditno usmjeravanje dodatno je sužen regulatornim i kapitalnim pravilima Eurosustava. Čak i kada bi Hrvatska preuzela većinsko vlasništvo nad bankama, to ne bi značilo povratak monetarnog suvereniteta niti slobodu političkog kreditiranja.
U tom kontekstu, slovenski primjer dodatno pokazuje da je problem manje u vlasništvu, a više u institucionalnoj sposobnosti države da postavi jasna pravila i spriječi politizaciju financijskog sustava.
Suverenitet kao sposobnost, ne kao vlasnički postotak
Iskustva Hrvatske i Slovenije zajedno upućuju na isti zaključak: ekonomski suverenitet ne proizlazi iz formalnog vlasništva nad bankama, nego iz sposobnosti države da regulira, nadzire i usmjerava razvoj kroz stabilne institucije. Zemlje koje su uspješne nisu one koje nužno posjeduju banke, nego one koje imaju jasnu razvojnu strategiju, učinkovnu administraciju i predvidivo pravno okruženje.
Bez reforme institucija, pravosuđa i javne uprave, povratak banaka u domaće vlasništvo u Hrvatskoj nosio bi slične rizike kakve je Slovenija već platila – ali bez jamstva da bi ishod bio povoljniji.
Lovrinovićeva kritika tranzicijskog modela pogađa stvarni osjećaj frustracije u hrvatskom društvu, ali pogrešno identificira uzrok problema. Hrvatska ne zaostaje zato što su joj banke strane, nego zato što država nikada nije izgradila razvojni okvir unutar kojeg bi banke – domaće ili strane – imale razlog financirati proizvodnju, inovacije i izvoz.
Slovenski bankarski slom iz 2013. godine pokazuje da domaće vlasništvo bez snažnih institucija nije rješenje, nego potencijalni izvor nove krize. Pravi izazov za Hrvatsku nije promjena vlasnika banaka, nego izgradnja države koja zna što želi razvijati i ima kapacitet to provesti.
...
Tekst i foto: Petar Kolovrat