Hrvatski jezik kao standardni idiom oblikovao se kroz višestoljetni proces u kojem su se isprepletali filološki, politički i kulturni čimbenici. Za razliku od jezika koji su standardizirani unutar stabilnih i centraliziranih državnih struktura, hrvatski je standard nastajao u uvjetima višestrukih imperijalnih okvira – od Habsburške Monarhije do Osmanskog Carstva i Mletačke Republike – što je utjecalo na njegovu dijalekatsku raznolikost, grafijsku pluralnost i normativnu dinamiku. Već u srednjovjekovlju hrvatski je jezik prisutan u trima pismima – glagoljici, ćirilici (bosančici) i latinici – te u trima narječnim osnovama, što ga čini jedinstvenim fenomenom u europskoj filologiji.
U ranome novovjekovlju oblikuje se književnojezična praksa na čakavskoj i štokavskoj osnovi, dok kajkavska književnost razvija vlastiti kulturni krug, osobito u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Humanistički i barokni pisci, poput Marka Marulića i Ivana Gundulića, svjedoče o regionalnoj raznolikosti izraza, ali i o postupnoj težnji prema nadregionalnoj razumljivosti. U 19. stoljeću, u kontekstu nacionalnih preporoda, standardizacija jezika postaje ključni element političke modernizacije. Ilirski pokret, predvođen Ljudevit Gaj, normira grafijski sustav i afirmira štokavsku osnovicu kao temelj budućega standarda, pri čemu se oslanja na novoštokavsku ijekavsku podlogu.
U 20. stoljeću hrvatski jezik prolazi kroz složene procese unutar jugoslavenskih državnih formacija. Normativni kompromisi, osobito oni vezani uz Novosadski dogovor iz 1954., otvaraju pitanje statusa hrvatskoga standarda u odnosu na srpski. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika iz 1967. predstavlja ključni trenutak u reafirmaciji jezične autonomije. Nakon 1991. godine, hrvatski jezik dobiva punu institucionalnu suverenost, što rezultira intenziviranjem normativnih rasprava, purističkih tendencija i terminološke revitalizacije.
Narječja kao temelj i izazov standardizacije
Tri temeljna hrvatska narječja – čakavsko, kajkavsko i štokavsko – nisu samo dijalektalne varijante, nego nositelji kulturnih i povijesnih identiteta. Standardni jezik, iako utemeljen na štokavskoj osnovi, u sebi integrira leksičke, fonološke i stilističke elemente drugih narječja. Time hrvatski standard nije rezultat eliminacije dijalekatske raznolikosti, nego njezine selektivne sublimacije.
Čakavština, s bogatom srednjovjekovnom i renesansnom književnom tradicijom, ostavila je snažan trag u poetskom i simboličkom imaginariju hrvatske kulture. Kajkavština je, osobito u 18. i 19. stoljeću, razvila vlastitu književnost i administrativnu praksu, čime je demonstrirala potencijal regionalne standardizacije. Štokavština, pak, zbog svoje geografske rasprostranjenosti i komunikacijske funkcionalnosti, postaje temelj nadregionalne norme.
U suvremenoj sociolingvistici standardni jezik promatra se kao kodificirani, funkcionalno polivalentni idiom koji osigurava komunikacijsku homogenost unutar političke zajednice. No hrvatski slučaj pokazuje da standard nije neutralni tehnički instrument, nego simbolički kapital. Narječja pritom djeluju kao rezervoar identitetskih značenja. Njihova prisutnost u medijima, književnosti i popularnoj kulturi svjedoči o dinamičnom odnosu između norme i varijeteta.
U tom kontekstu valja naglasiti da hrvatski standard nije monolitan sustav, nego normativno regulirana, ali funkcionalno otvorena struktura. On je rezultat kompromisa između tradicije i suvremenosti, između kodifikacije i jezične prakse. Narječja nisu relikt prošlosti, nego aktivni čimbenici jezične vitalnosti.
Standardni jezik i suvremeni hrvatski identitet
Standardni jezik u modernim nacijama funkcionira kao ključni simbol političkog suvereniteta i kulturne samosvijesti. U hrvatskom slučaju taj je aspekt posebno naglašen zbog povijesnih okolnosti u kojima je jezično pitanje često bilo supstitucija za političku autonomiju. Jezik je postao metonimija nacije, a normativne rasprave nerijetko su imale širi ideološki kontekst.
Danas, u uvjetima članstva Hrvatske u Europskoj uniji i globalizacijskih procesa, hrvatski standard suočen je s novim izazovima. Digitalna komunikacija, anglicizmi, migracijski tokovi i medijska hibridizacija stvaraju pritisak na normu. Istodobno, hrvatski jezik kao jedan od službenih jezika Europske unije dobiva novu institucionalnu dimenziju. Standard postaje instrument međunarodne reprezentacije i pravne preciznosti.
Suvremeni hrvatski identitet oblikuje se u dijalogu između lokalnog i globalnog. Narječja simboliziraju lokalnu ukorijenjenost, dok standard omogućuje nacionalnu koheziju i međunarodnu komunikaciju. Ta dvoznačnost nije kontradikcija, nego konstitutivna značajka modernog identiteta. Hrvatski jezik kao standard funkcionira kao most između povijesne baštine i suvremene državnosti.
U konačnici, hrvatski je standard više od lingvističke norme. On je institucionalizirani izraz povijesnog iskustva, kulturne pluralnosti i političke samosvijesti. Njegova stabilnost ne proizlazi iz rigidnosti, nego iz sposobnosti da integrira raznolikost. Upravo u toj napetosti između jedinstva i razlike leži trajna vitalnost hrvatskoga jezika i njegova uloga u oblikovanju suvremenoga hrvatskog identiteta.
Penetracija drugih jezika u suvremeni hrvatski - dinamika, domene i normativni izazovi
Penetracija drugih jezika u suvremeni hrvatski nije nova pojava, ali je u 21. stoljeću poprimila intenzitet i strukturnu dubinu kakvu ranije nije imala. Riječ je o višeslojnom procesu koji obuhvaća leksičku posudbu, sintaktičku interferenciju, semantičke pomake i pragmatičke obrasce preuzete iz globalnih komunikacijskih registara. U sociolingvističkom smislu, taj proces ne može se promatrati isključivo kao „onečišćenje“ jezika, nego kao indikator promijenjenih društvenih, tehnoloških i ekonomskih okolnosti.
Najvidljiviji sloj penetracije odnosi se na anglizme. Engleski jezik, kao globalna lingua franca znanosti, tehnologije, financija i popularne kulture, dominira terminološkim prostorom digitalne ekonomije. Pojmovi poput startup, outsourcing, feedback, upgrade, influencer ili deadline postaju dio svakodnevne komunikacije, često bez adekvatne prilagodbe hrvatskoj morfologiji ili bez pokušaja terminološke zamjene. U nekim slučajevima anglizmi popunjavaju leksičke praznine, ali u mnogima potiskuju već postojeće hrvatske izraze, stvarajući fenomen funkcionalne redundancije.
Drugi važan sloj čini administrativno-pravni diskurs Europske unije. Hrvatski kao jedan od službenih jezika EU izložen je snažnom utjecaju eurokratske terminologije, često posredovane engleskim ili francuskim modelima. Sintagme poput „implementacija mjera“, „alokacija sredstava“, „evaluacijski mehanizam“ ili „regulatorni okvir“ ilustriraju proces terminološke hibridizacije. Iako su takvi izrazi formalno prihvatljivi, njihova učestalost mijenja stilsku strukturu javnog jezika, uvodeći birokratski registar koji se udaljava od tradicionalne hrvatske jezične ekonomije.
Treći sloj odnosi se na migracijske i radne tokove. Hrvatsko tržište rada posljednjih godina bilježi rast prisutnosti radnika iz jugoistočne Europe i Azije, što u urbanim sredinama generira nove oblike jezičnog kontakta. U svakodnevnoj komunikaciji pojavljuju se hibridni izrazi i pojednostavljeni registri, osobito u uslužnim djelatnostima. Iako je taj utjecaj zasad ograničen na kolokvijalnu razinu, dugoročno može utjecati na fonetske i leksičke varijacije u urbanim sociolektima.
Posebno je zanimljiv utjecaj digitalnih platformi. Društvene mreže, streaming-servisi i gaming-kultura potiču kod-miješanje (code-switching) i kod-preklapanje (code-mixing), osobito među mlađim generacijama. U istom iskazu mogu se pojaviti hrvatska sintaktička struktura i engleski leksički elementi, što stvara novi urbani sociolekt. Taj fenomen nije samo jezični, nego i identitetski: korištenje anglizama signalizira pripadnost globalnoj digitalnoj kulturi.
Normativno pitanje penetracije drugih jezika u hrvatski otvara dilemu između purizma i funkcionalnog pragmatizma. Tradicionalna hrvatska jezikoslovna škola, osobito u 20. stoljeću, naglašavala je potrebu očuvanja leksičke autonomije. Međutim, suvremeni pristup sve više prepoznaje da je jezični kontakt inherentna značajka svih živih jezika. Ključno pitanje nije hoće li doći do posudbi, nego kako ih standard integrira: hoće li ih prilagoditi fonološki i morfološki, hoće li razviti domaće ekvivalente ili će dopustiti paralelnu uporabu.
U identitetskom smislu, penetracija drugih jezika ne znači nužno slabljenje hrvatskoga standarda. Paradoksalno, institucionalna pozicija hrvatskoga kao službenog jezika Europske unije jača njegov međunarodni status, dok globalni utjecaji djeluju na razini svakodnevne komunikacije. Hrvatski jezik danas funkcionira u dvostrukoj logici: kao simbol nacionalne suverenosti i kao otvoreni komunikacijski sustav uključen u globalne tokove.
Stoga je ključno promatrati penetraciju drugih jezika ne kao binarni sukob „čistog“ i „onečišćenog“ jezika, nego kao proces jezične adaptacije. Stabilnost hrvatskoga standarda ovisit će o njegovoj sposobnosti normativne fleksibilnosti, terminološke inovacije i obrazovne politike koja potiče jezičnu kompetenciju, a ne isključivu defensivnost. U tom dinamičkom balansu između zaštite i otvorenosti oblikuje se budućnost hrvatskoga jezika u 21. stoljeću.
....
Tekst i foto: Petar Kolovrat