Međunarodni dan osoba s invaliditetom, koji se svake godine obilježava 3. prosinca, podsjeća na univerzalnu odgovornost društava da osiguraju ravnopravnost i dostojanstvo za sve. U svijetu danas živi oko 1,3 milijarde ljudi sa značajnim invaliditetom, što čini približno 16 posto ukupne populacije. Ovaj broj, prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, raste zbog starenja stanovništva, kroničnih bolesti, ali i povećane prepoznatljivosti zdravstvenih poteškoća. U Europi živi oko 87 milijuna osoba s invaliditetom; gotovo 27 posto stanovnika starijih od 16 godina prijavljuje dugotrajne teškoće u obavljanju svakodnevnih aktivnosti.
Brojke koje trebaju oblikovati javne politike
U Hrvatskoj je, prema najnovijim podacima Hrvatskog registra o osobama s invaliditetom, registrirano 657.791 osoba s invaliditetom. To čini oko 17 posto ukupne populacije, što znači da gotovo svaki šesti stanovnik ima određeni oblik invaliditeta. Time je invaliditet prisutan u gotovo svakoj obitelji, užoj ili široj zajednici. Zastupljenost muškaraca iznosi 56,1 posto, a žena 43,9 posto, što se prvenstveno povezuje s većom izloženošću muškaraca rizičnim zanimanjima, većem udjelu ozljeda i stradavanja, ali i razlikama u prijavljivanju i prostornoj distribuciji zdravstvenih usluga.
Struktura invaliditeta u Hrvatskoj dodatno otkriva društvene izazove: najzastupljenije su bolesti sustava za cirkulaciju, poremećaji mišićno-koštanog sustava, šećerna bolest, mentalne poteškoće te ozljede i posljedice prometnih nesreća. S obzirom na to da upravo promet i radna mjesta nose visok rizik od trajnih oštećenja zdravlja, Hrvatska se već godinama nalazi pred zahtjevom snažnijeg ulaganja u prevenciju, sigurnost i zdravstvenu edukaciju.
Osobito je važno istaknuti i dobnu strukturu. Najveći broj osoba s invaliditetom nalazi se u skupini starijih od 65 godina, što je posljedica procesa starenja stanovništva. Ipak, zabrinjava podatak da više od 14 tisuća djece u Hrvatskoj ima registriran invaliditet. To znači da obrazovni sustav, zdravstvena infrastruktura i socijalne službe moraju biti dugoročno pripremljene za prilagodbu – od ranih intervencija i rehabilitacije do inkluzivnog obrazovanja i podrške roditeljima.
Zapošljavanje, pristupačnost i svakodnevne barijere
Izazovi s kojima se osobe s invaliditetom susreću u Hrvatskoj gotovo su identični europskim trendovima, ali imaju lokalne specifičnosti. Razina zaposlenosti i dalje je niska. Iako su poticaji za zapošljavanje posljednjih godina rezultirali rastom broja radnih mjesta unutar kvotnog sustava, mnoge osobe s invaliditetom ostaju izvan tržišta rada zbog nedostatka prilagodbi radnih mjesta, nepristupačnog prijevoza ili nedostatne podrške poslodavaca.
U europskom prosjeku zaposleno je oko 50 posto radno sposobnih osoba s invaliditetom. Hrvatska se, prema dostupnim pokazateljima, i dalje kreće ispod europskog prosjeka. To znači da je ekonomska nejednakost među osobama s invaliditetom duboko ukorijenjena i višestruko se reflektira — kroz rizik od siromaštva, socijalnu isključenost i ograničene mogućnosti za samostalni život.
Pristupačnost javnih prostora, prijevoza i digitalnih usluga ostaje jedna od ključnih slabosti. Veći gradovi učinili su određene iskorake, ali mnogo je prostora za napredak — od ruralnih sredina u kojima je mobilnost ograničena, do zdravstvenih ustanova koje još uvijek nisu u potpunosti prilagođene osobama s motoričkim ili senzornim poteškoćama. Digitalne usluge, unatoč napretku, često nisu dovoljno dostupne slijepim i gluhim osobama ili onima koji imaju kognitivne teškoće.
Između zakona i stvarnosti, gdje su ključne točke promjene?
Hrvatska je usvojila niz strateških dokumenata i zakona usklađenih s europskim standardima, uključujući Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom. No, problem nije u zakonodavnom okviru, nego u provedbi. I dalje postoji neujednačena razina kvalitete socijalnih usluga po županijama, nedostatak osobnih asistenata, dugotrajni procesi ostvarivanja zdravstvenih i socijalnih prava te nedovoljno kapaciteta u sustavu mentalnog zdravlja.
Osobama s invaliditetom najteže padaju “nevidljive barijere” – društveni stavovi, predrasude i uvjerenja koja ih još uvijek guraju na rub. Napredak se vidi, ali sporije nego što bi Hrvatska, kao članica Europske unije, trebala dopuštati.
Međunarodni dan osoba s invaliditetom u Hrvatskoj nije samo datum obilježavanja nego poziv da brojka od 657 tisuća ljudi bude svakodnevno prisutna u planiranju javnih politika: od prostornog uređenja gradova, sigurnosti prometa i zdravstvene skrbi do tržišta rada i obrazovanja. Hrvatska neće biti uistinu inkluzivna dok njezini građani s invaliditetom ne budu mogli ravnopravno sudjelovati u društvu, bez prepreka koje se mogu i moraju ukloniti.
Dostojanstvo, pristupačnost i ravnopravnost temelj su ljudskih prava. 3. prosinca zato nije tek komemorativni datum, nego podsjetnik da inkluzija ne smije biti iznimka, nego pravilo – u svijetu, u Europi, a ponajviše u Hrvatskoj.
Zapošljavanja osoba s invaliditetom između pomaka i strukturalnih prepreka
Analiza zapošljavanja osoba s invaliditetom u Hrvatskoj otkriva složenu sliku u kojoj se pozitivni pomaci isprepliću s dubokim, još uvijek neriješenim strukturnim izazovima. Sustav profesionalne rehabilitacije, poticaja za zapošljavanje, kvotnih obveza i javnih politika posljednjih je godina doživio određene reforme, no učinkovitost tih mjera i dalje je neujednačena. Hrvatska bilježi stabilan rast broja zaposlenih osoba s invaliditetom, ali ne dovoljno snažan da bi sustav u kratkom roku sustigao europske standarde, niti dovoljno širok da bi se uklonila razlika u stopi zaposlenosti između osoba s invaliditetom i ostatka populacije.
Prema podacima Zavoda za vještačenje i profesionalnu rehabilitaciju, u posljednjih deset godina broj zaposlenih osoba s invaliditetom kontinuirano raste, ponajviše zahvaljujući kvotnom sustavu koji obvezuje poslodavce da zapošljavaju osobe s invaliditetom ili plaćaju naknadu ako to ne čine. Ovaj instrument doveo je do toga da se sve veći broj poslodavaca odlučuje na zapošljavanje, a razvoj zaštitnih radionica i specijaliziranih poduzeća dodatno je proširio mogućnosti pristupa tržištu rada. No, unatoč formalnom rastu, zabrinjava činjenica da značajan broj zaposlenih radi na poslovima ispod svoje stručne spreme, uz ograničen napredak i slabije radne uvjete.
Posebno se ističe problem prostorne nejednakosti. Dok su u većim urbanim središtima, poput Zagreba, Splita, Rijeke i Osijeka, prisutne bolje prilike i razvijeniji sustavi podrške, osobe s invaliditetom u manjim sredinama često ostaju izvan tržišta rada zbog nedostupnog prijevoza, manjka prilagođenih radnih mjesta ili nedostatka relevantnih poslodavaca. U tom kontekstu, geografska sudbina ponekad igra veću ulogu od sposobnosti radnika, što produbljuje razlike i dodatno opterećuje već ranjive zajednice.
Znatna prepreka je i digitalna transformacija tržišta rada, koja s jedne strane otvara nove prilike za zapošljavanje osoba s invaliditetom, posebice kroz rad na daljinu i fleksibilne modele rada, dok s druge strane stvara nove oblike isključenosti za one koji nemaju pristup digitalnim alatima, kvalitetnoj edukaciji ili podršci za rad u tehnološki zahtjevnim okruženjima. Hrvatska je u tom pogledu napravila određene iskorake kroz programe digitalne inkluzije, no jaz između onih koji posjeduju digitalne vještine i onih koji su sustavno isključeni i dalje je izrazit.
Izazov ostaje i u području profesionalne rehabilitacije, gdje se procesi vještačenja i uključivanja u radni proces često odvijaju sporo, birokratski i uz nejednaku kvalitetu službi na terenu. Mnogi poslodavci navode kako nisu dovoljno informirani ni educirani o mogućnostima prilagodbe radnih mjesta, a osobe s invaliditetom često nemaju adekvatnu podršku u procesu zapošljavanja, osobito kroz mentorstvo, praćenje i osiguravanje tehničkih pomagala.
U konačnici, trendovi pokazuju da Hrvatska ide u smjeru većeg uključivanja osoba s invaliditetom u tržište rada, ali i da taj proces neće biti uspješan bez sustavnog uklanjanja prepreka, jačanja podrške poslodavcima, razvoja inkluzivnog obrazovanja te ulaganja u digitalne i socijalne vještine radnika. Da bi se smanjio jaz između Hrvatske i prosjeka Europske unije, ključne politike moraju težiti stabilnoj, trajnoj i sveobuhvatnoj integraciji osoba s invaliditetom u radni život, što je nužan preduvjet za njihovu ekonomsku neovisnost, društvenu uključenost i dostojanstvo.
...
Tekst. Vidmir Raič
Fotografija. Petar Kolovrat