Odobrenje Europskog parlamenta za Europski obrambeni program (EDIP) predstavlja simboličku, ali duboko političku prekretnicu. U trenutku kada je rat ponovno realnost na europskom kontinentu, kada američka politika prolazi kroz tektonske pomake, a globalni poredak ulazi u razdoblje multipolarnog nadmetanja, europske institucije više si ne mogu priuštiti luksuz strateške naivnosti. Iako EDIP s financijskom omotnicom od 1,5 milijardi eura djeluje skromno, on otvara dugo odgađeno pitanje: može li se Europa obraniti ako Sjedinjene Države – nedvojbeno ključni stup europske sigurnosti – oslabe svoju volju da štite kontinent?
Europski alarm i američka neizvjesnost
Retorika Raphaëla Glucksmanna u EP-u nije tek politička figura, nego odraz dubinskog straha europskog establišmenta: može li se Europa i dalje oslanjati na američki nuklearni kišobran i geopolitički refleks koji je od 1945. do danas jamčio stabilnost? Trumpova administracija u prvom mandatu pokazala je da je spremna dovesti u pitanje temelje transatlantskog saveza, a retorika J.D. Vancea najavljuje mogućnost povratka izolacionističkih ideja unutar buduće američke politike. Europa je istovremeno suočena s ruskim ekspanzionizmom, dugotrajnim ratom u Ukrajini i agresivnom vojno-industrijskom ekspanzijom drugih globalnih aktera. U takvom kontekstu Glucksmannova upozorenja o „zabijanju glave u pijesak“ ne zvuče pretjerano. Europske sigurnosne službe posljednjih godina kontinuirano upozoravaju na destabilizacijske operacije, cyber-napade, energetske ucjene i hibridne prijetnje koje dolaze iz ruskog ekosustava moći. Stoga je EDIP, bez obzira na svoju skromnost, pokušaj izlaska iz dugogodišnje strategije oslanjanja na tuđu odlučnost.
Sama struktura programa pokazuje koliko se Europska unija nalazi u raskoraku između želje za strateškom autonomijom i političke stvarnosti. Europski obrambeni izdaci godinama stagniraju ili rastu minimalno, dok je fragmentacija industrijske proizvodnje jedan od najvećih problema: dvadeset i sedam članica s tridesetak različitih tipova tenkova, više od dvadeset borbenih zrakoplova, desetke nekompatibilnih sustava municije i logističkih standarda. U takvom kaosu ne postoji vojna interoperabilnost, a niti efikasnost. EDIP je zamišljen kao početak procesa standardizacije, racionalizacije i zajedničke nabave, pri čemu se prvi put predviđa i sustavna suradnja s ukrajinskom vojno-industrijskom bazom koja je tijekom rata ubrzano tehnološki rasla. No, 1,5 milijardi eura dovoljni su tek za poticanje prvih konsorcija i istraživačkih kapaciteta. Da bi EU mogao izgraditi vjerodostojnu obrambenu autonomiju, procjene think-tankova poput Bruegela i European Council on Foreign Relations govore o nužnosti ulaganja od nekoliko desetaka milijardi godišnje, i to kontinuirano. EDIP je, dakle, više politička poruka nego materijalni instrument moći.
Politički otpori i razjedinjena percepcija prijetnje
Glasanje u EP-u pokazuje duboke razlike u percepciji obrambene politike unutar same Unije. Gotovo 150 zastupnika glasalo je protiv, što odražava stare podjele između pacifističkih tradicija dijela europske ljevice, geopolitičkog skepticizma euroskepticnih stranaka i straha od militarizacije europskog projekta. Dio protivnika upozorava da EU riskira dupliciranje NATO struktura, drugi tvrde da zajednička obrambena politika vodi prema stvaranju „europske vojske“ koja nije demokratski dovoljno kontrolirana, a treći sumnjaju da će EDIP uopće imati stvarni učinak. No sve ove dileme stoje pred neugodnom stvarnošću: bez jačanja vlastite obrambene industrije Europa će i dalje biti ovisnik. Ovisnik o SAD-u, o južnokorejskoj i izraelskoj tehnologiji, o uvozu streljiva koje se trenutno ne proizvodi u dovoljnim količinama. To je strateška ranjivost, ne politička opcija.
Između prve stepenice i dugog marša
Hrvatska zastupnica Željana Zovko s pravom podsjeća da su programi EU-a često započinjali skromno, ali su se s vremenom multiplicirali. Mehanizam civilne zaštite prošao je isti put, od minimalnog fonda do danas šest milijardi eura vrijednog instrumenta. Za male zemlje poput Hrvatske, sudjelovanje u europskim obrambenim inicijativama donosi dvostruku korist: jaču zaštitu u sigurnosnim krizama i integraciju domaće obrambene industrije u europske projekte, što otvara prostor za tehnološki napredak i industrijski rast. Hrvatska, kao zemlja na rubu jugoistočne Europe, suočena s geopolitičkim izazovima zapadnog Balkana i ruskim utjecajem u regiji, ima jasne razloge podržati razvoj europske obrambene suverenosti. No jednako tako mora biti svjesna da je EDIP minimalan instrument i da će stvarnu sigurnost donijeti tek ozbiljna dugoročna ulaganja.
EDIP nije rješenje, nego podsjetnik. Podsjetnik da je Europa posljednjih desetljeća životarila u zoni komforne ovisnosti o NATO-u, dok su se prijetnje gomilale. Podsjetnik da je liberalni međunarodni poredak erodirao i da je povratak sile u međunarodne odnose već dovršen proces, a ne nadolazeći trend. I podsjetnik da Unija bez vlastite obrambene moći ne može biti politički subjekt, nego samo geopolitički prostor. EDIP kao skroman početak vrijedan je pohvale, ali njegov opseg otkriva dubinu europskog problema. Ako EU ostane na 1,5 milijardi i političkim deklaracijama, ne gradi obrambenu uniju – nego iluziju. Ako ga pretvori u dugoročni projekt koji integrira industriju, standardizira sustave i povezuje europske narode kroz zajedničku sigurnosnu svijest, tada EDIP postaje ono što bi trebao biti: prvi korak dugog marša prema europskoj strateškoj autonomiji. U vremenu kada Amerika preispituje svoju ulogu, a Rusija redefinira svoje ambicije silom, to nije pitanje političke volje – nego gole opstojnosti.
...
Tekst: Petar Kolovrat
Fotografije i ilustracije: Vidmir Raič