Hrvatska se danas nalazi u fazi zrele tranzicije, trideset godina nakon završetka rata i desetljeća nakon ulaska u Europsku uniju. Politički sustav formalno je stabilan, institucije su izgrađene, a društvo je višestruko modernizirano. Međutim, ispod površine i dalje je prisutna duboka ranjivost koja se ogleda upravo u obrascima selektivne osude nasilja. Ideološke podjele iz prošlosti preživjele su transformaciju i postale kriterij prema kojem se procjenjuje svaki javni incident. U hrvatskoj svakodnevici postoji gotovo automatizirana reakcija u kojoj se nasilje najprije promatra kroz prizmu „tko je kome“ i „tko iza koga stoji“, a tek onda kroz moralni ili pravni okvir. Taj refleks nije rezultat samo političke manipulacije, nego i dugotrajne društvene nesigurnosti, niske razine povjerenja u institucije i nepodmirenih kolektivnih trauma.
Kako se selektivna osuda pretvara u sustavnu slabost
Zbog toga i danas svjedočimo situacijama u kojima se jedno nasilje tjednima tematizira, dok se drugo jedva bilježi. Dio aktera javnog života pristupa problemu konzistentno, ali mnoštvo drugih itekako bira „strane“, ovisno o tome uklapa li se incident u njihov svjetonazor ili politički narativ. Mediji pritom imaju ključnu, ali ne uvijek odgovornu ulogu, jer medijska selekcija kao mehanizam određuje što će postati društveni problem, a što će ostati samo fusnota dana. Ovakav kontekst dodatno otežava rad institucija koje već godinama trpe teret percepcije da su spore, preopterećene ili politički osjetljive.
U takvom okruženju, Hrvatska ostaje društvo u kojem se borba protiv nasilja stalno vodi u polju simbolike, a premalo u polju stvarne odgovornosti. Dok god tiha većina ostaje pasivan promatrač i dok god se politički akteri nadmeću u tome čije je nasilje „važnije“, Hrvatska će teško prijeći iz faze reaktivnog društva u fazu zrele demokracije koja ima snage dosljedno štititi svakog pojedinca, bez obzira na to kome pripada.
U svakom društvu, bez obzira na politički sustav, ideološke podjele ili povijesni kontekst, postoji jedan sloj građana koji određuje stabilnost i smjer javnih procesa mnogo snažnije nego što se na prvi pogled čini. To je tzv. tiha većina, skupina ljudi koja prati javne rasprave, ali rijetko reagira. Ponekad iz osjećaja nemoći, ponekad iz straha od konflikta, a ponekad i zato što smatra da „nije njihova stvar“. Međutim, pasivnost ove većine ne znači neutralnost. Naprotiv, način na koji tiha većina vrednuje i doživljava pojedine vrste nasilja uvelike određuje kakvu će dinamiku dobiti javni diskurs, ali i kakve će poruke društvo slati nasilnicima, žrtvama i institucijama.
Selektivna osuda kao toksični obrazac javnog života
Upravo u toj zoni tihe većine najčešće se događa najopasniji oblik moralnog i političkog klizanja. Dio ljudi vrlo energično osuđuje jedno nasilje, dok istovremeno drugo relativizira ili prešutno podržava. Stvara se mentalna mapa „njihovih“ i „naših“, bez obzira na to radi li se o stranačkim, ideološkim, identitetskim ili svjetonazorskim granicama. Takav obrazac nije tek epizoda u burnoj javnoj raspravi, već duboko usađeni mehanizam plemenskog rezoniranja koji ruši mogućnost izgradnje zajedničkog moralnog standarda. Kada se nasilje dijeli na „problematično“ i „opravdano“, društvo prestaje biti zajednica građana, a pretvara se u skup zatvorenih tabora koji biraju „svoje“ zločince i „tuđe“ žrtve.
Posljedice šutnje i institucionalna slabost
Ovakva selektivnost, koja se prelijeva s margina u mainstream, nije samo moralni problem nego i ozbiljan institucionalni izazov. Kad društvo na glas reagira samo na one devijacije koje mu se uklapaju u postojeće narative, institucije postaju sumnjivo nijeme na neke oblike nasilja, a prenaglašeno glasne na druge. Time se stvara dojam pristranosti, što dodatno urušava povjerenje građana u sustav i otvara prostor za nove zloupotrebe. U takvom okruženju nasilnici različitih „boja“ dobivaju ohrabrenje, žrtve ostaju nevidljive, a pravna država gubi autoritet koji bi trebala imati bez obzira na politički trenutak.
Najveću grešku u tom procesu često rade upravo oni koji bi trebali biti najodgovorniji – politički akteri, javne institucije, mediji i društveni lideri. Umjesto da dosljedno i jednako tretiraju svako nasilje, bez obzira na počinitelja, oni nerijetko prilagođavaju ton i intenzitet osude „vlastitom“ političkom polju. Time samo produbljuju spiralu društvene polarizacije i pružaju alibi onoj tihoj većini koja u selektivnoj osudi vidi potvrdu da je normalno dijeliti žrtve i nasilnike na prihvatljive i neprihvatljive.
U takvoj slici, dugoročno najveće pitanje nije koje nasilje je trenutačno u fokusu javnosti, nego kako stvoriti društvo u kojem nijedno nasilje neće biti prešućeno, trivijalizirano ili instrumentalizirano. Nada leži u trenutku kada tiha većina prestane biti nijema podrška postojećim podjelama i počne zahtijevati dosljednost, empatiju i pravednost kao neupitne društvene norme. Samo tada mogu nastati institucije koje djeluju jednako prema svima i javni prostor koji prepoznaje žrtvu, a ne njezinu pripadnost.
...
Tekst: Petar Kolovrat
Fotografija: Vidmir Raič