Strategija nacionalne sigurnosti SAD-a, objavljena u mandatu predsjednika Donalda Trumpa, predstavlja radikalan odmak od tradicionalnih američkih koncepata europske sigurnosti. Umjesto naglašavanja institucionalnog partnerstva, stabilnosti i zajedničkih vrijednosti, dokument nudi viziju Europe kao prostora civilizacijskog slabljenja, kulturnog raspada i političke erozije. Istodobno, strategija označava svojevrsno usklađivanje američke administracije s narativima europske krajnje desnice, pri čemu se Europska unija promatra ne kao partner, nego kao problematičan akter čije politike ugrožavaju stabilnost kontinenta.
Ovaj dokument može se razumjeti kao ideološki manifest populističkog, nacionalno-suverenističkog političkog bloka koji se globalno konsolidira te kao pokušaj redefiniranja same biti transatlantskog partnerstva.
Analiza američke sigurnosne doktrine otkriva duboki pomak prema populističko-suverenističkom diskursu i potencijalno najdublju preobrazbu transatlantskih odnosa od kraja Hladnog rata.
Europa kao prostor civilizacijske ugroze
Strategija nacionalne sigurnosti iznosi dramatičnu dijagnozu europskog stanja, tvrdeći kako kontinentu prijeti “brisanje civilizacije” u sljedeća dva desetljeća. Ovakav apokaliptički rječnik u američkoj je vanjskopolitičkoj doktrini bez presedana. Tradicionalni strateški dokumenti SAD-a, od Trumanove doktrine do Obamine administracije, naglašavali su održavanje liberalnog međunarodnog poretka i suradnju s Europom kao ključnim stupovima globalne stabilnosti. Trumpova strategija preokreće tu paradigmu, identificirajući samu Europsku uniju, migracijsku politiku, multilateralne strukture i kulturne promjene kao temeljne sigurnosne prijetnje.
U središtu dokumenta stoji nekoliko političkih teza: da EU potkopava nacionalne suverenitete, da migracije mijenjaju kulturnu i etničku strukturu kontinenta, da navodna cenzura i pad nataliteta ukazuju na duboku civilizacijsku krizu te da je posljedično ugrožena sama ideja zapadne civilizacije. Ovakvi argumenti nisu analitički, nego normativni i ideološki, što jasno pokazuje da je strategija oblikovana u logici političkog pokreta, a ne klasične sigurnosne doktrine.
Ključna novost dokumenta jest njegovo otvoreno svrstavanje uz europske krajnje desne pokrete. Strategija ne samo da usvaja njihov vokabular i perspektivu, nego navodi kako SAD želi “poticati svoje političke saveznike u Europi” – termin koji jasno implicira selektivni pristup europskim političkim akterima, a ne institucijama poput Europske unije ili NATO-a. Time se prvi put u povijesti transatlantskih odnosa američka administracija opredjeljuje za izgradnju paralelnog političkog savezništva temeljena na ideologiji, a ne na državnim institucijama.
Takav pristup oslabljuje tradicionalnu ulogu SAD-a kao garanta europske sigurnosti, jer potiče fragmentaciju europske politike, dovodi u pitanje zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku EU-a te dodatno otvara prostor za geopolitički utjecaj trećih sila, osobito Rusije i Kine. Ako američka administracija podupire političke aktere koji se protive europskoj integraciji, transatlantski odnos prelazi iz stabilnog partnerstva u zonu političkog natjecanja.
MAGA pokret i europska krajnja desnica
Strategija otkriva ideološku podudarnost između američkog MAGA pokreta i europskih suverenističkih stranaka. Temeljni narativi – obrana nacionalnog identiteta, otpor multilateralizmu, restriktivna migracijska politika, kritika liberalnih institucija – gotovo su identični. Ta sinergija stvara transatlantski politički fenomen koji nadilazi prethodne modele suradnje konzervativnih snaga.
Američko otvaranje prema tim strankama, uključujući AfD u Njemačkoj, Vox u Španjolskoj ili Nacionalno okupljanje u Francuskoj, predstavlja normativni pomak koji će duboko utjecati na europsku politiku. Ako Washington aktivno legitimira takve aktere, europska demokratska ravnoteža može biti trajno promijenjena, a procesi integracije dodatno usporeni.
Europska reakcija: između šoka, negodovanja i strateške prilagodbe
Iako dokument formalno priznaje da je Europa “strateški važna za SAD”, ton je pretežito kritičan, normativan i korektivno-poučljiv. Reakcije europskih institucija i političke elite već sada ukazuju na duboku zabrinutost. Istupi potpredsjednika SAD-a JD Vancea, u kojima napada europske politike, dodatno su pojačali percepciju da je američka administracija spremna oslabiti dosadašnje sigurnosne okvire i redefinirati odnose prema kriteriju političke ideologije.
Europa bi stoga mogla biti potaknuta na ubrzanu izgradnju vlastite obrambene autonomije i strateške kulture, ali i na redefiniranje odnosa prema SAD-u. U situaciji u kojoj SAD više nije bezuvjetni zaštitnik liberalnog poretka, europske elite suočavaju se s dilemom: kako održati sigurnosnu suradnju s Washingtonom, a istodobno sačuvati političku neovisnost i normativni identitet EU-a.
Trumpova Strategija nacionalne sigurnosti nije tek tehnički dokument, nego politički manifest koji mijenja logiku transatlantskih odnosa. Ona predstavlja trenutak u kojem se SAD dijelom povlači iz uloge arhitekta međunarodnog poretka i okreće prema selektivnoj, ideološki motiviranoj politici. Europa se pritom definira ne kao partner, nego kao problem, što predstavlja radikalnu novost u američkoj vanjskoj politici.
Za budućnost Europe ovo otvara dva paralelna procesa. Prvi je jačanje suverenističkih stranaka koje vide priliku u američkoj potpori. Drugi je rastuća potreba EU-a za autonomijom, strateškom samodostatnošću i vlastitim sigurnosnim modelom. Ishod će ovisiti o unutarnjim političkim procesima unutar EU-a, ali i o tome hoće li se u budućnosti ponovno pojaviti američka administracija koja zagovara povratak klasičnom transatlantskom partnerstvu.
....
Tekst: Vidmir Raič
Ilustracije. AI generirano