Hrvatska već godinama živi u ritmu koji se može opisati kao permanentna napetost između dva do tri suprotstavljena društvena imaginarija. Na jednoj strani je osjećaj da je postignut određeni stupanj političke, ekonomske i međunarodne stabilnosti, a na drugoj tvrdoglava percepcija da je ta stabilnost samo tanka membrana preko dubljih frustracija, neriješenih identitetskih sukoba i strukturalnih slabosti države. Polarizacija, koliko god se činila specifično hrvatskom, zapravo je samo odraz globalnih trendova u kojima se države bore s redefinicijom vlastitih identiteta, ekonomske budućnosti i odnosa prema liberalnoj demokraciji.
Raspon tema oko kojih se u Hrvatskoj lome koplja ostaje konstantan: odnos prema ratu i povijesti, državnim institucijama, svjetonazorskim pitanjima, ulozi crkve, medijima i eliti, pa sve do simboličkih prijepora oko ulica, spomenika i tumačenja povijesti. No ispod tih površinskih tenzija djeluju dublji ekonomski i demografski stresovi koji, poput slabe struje, neprestano hrane osjećaj nezadovoljstva i podjela. Hrvatska zbog dugotrajne depopulacije, kroničnih regionalnih nejednakosti, visokog državnog intervencionizma i sporog stvaranja stvarnih razvojnih institucija stvara savršeno tlo za političku emocionalizaciju. U takvom okruženju polarizacija nije samo proizvod ideologije, nego posljedica trajne nesigurnosti.
Atmosfera opće nesigurnosti
Kada se ovaj hrvatski mozaik usporedi s europskim trendovima, vidi se da nismo nikakav izuzetak. Europa je u posljednjem desetljeću prošla kroz valove populističkih uspona, rasprava o identitetu, migracijama, suverenizmu, energetici i sigurnosti. Dok se Bruxelles pokušava učvrstiti kao centar regulacije i strateškog planiranja, sve veći dio europske javnosti vidi Uniju kao spor, birokratiziran i ponekad otuđen sustav koji ne uspijeva odgovoriti na njihove strahove. Hrvatska u tom smislu dijeli sudbinu zemalja na rubu europskog političkog spektra: istodobno očekuje sigurnost, investicije i integraciju, ali neprestano oscilira između povjerenja i sumnje prema centrima moći u Europi.
Globalni kontekst dodatno zaoštrava te unutarnje napetosti. Svijet se vraća logici blokovske politike, iako prizori više ne podsjećaju na hladnoratovske. Rivalitet Sjedinjenih Država i Kine, regionalni ratovi, rast političkog ekstremizma i urušavanje povjerenja u institucije stvaraju atmosferu opće nesigurnosti, koja se filtrira i u hrvatski javni prostor. Društvene mreže postale su glavni amplifikator podjela, stvarajući paralelne informacijske svjetove u kojima se ljudi sve teže sporazumijevaju. Hrvatska verzija tog procesa možda je mekša od američke, ali jednako učinkovito proizvodi emotivno nabijene zajednice koje žive u vlastitim interpretativnim mjehurićima.
Simptom epohe
U takvom okruženju političke snage često koriste polarizaciju kao pogonsko gorivo, jer ona motivira, homogenizira i mobilizira biračko tijelo. No cijena te dinamike je visoka. Hrvatska se nalazi u razdoblju u kojem globalni izazovi zahtijevaju dugoročne politike, osobito na područjima demografije, energetike, digitalizacije, obrazovanja i sigurnosti. Umjesto toga, veliki dio javne rasprave i dalje je zarobljen u simboličkim teritorijalnim ratovima iz prošlosti. Polarizacija postaje svojevrsni dim koji prekriva stvarne probleme, dok u isto vrijeme uvećava osjećaj besperspektivnosti.
Ono što Hrvatsku ipak razlikuje od mnogih europskih i svjetskih društava jest visok stupanj institucionalne stabilnosti, relativno mala razina nasilja i činjenica da političke krize uglavnom ostaju unutar okvira parlamentarne demokracije. No to je samo gornji sloj priče. Ispod toga tinja društvo koje je iscrpljeno iseljavanjem, potrošeno sporim rastom i frustrirano nejednakostima. Kombinacija tih faktora sugerira da će polarizacije ostati dio hrvatske budućnosti sve dok se ne razriješe ključna pitanja ekonomske mobilnosti, povjerenja u institucije i mogućnosti da građani vide smisao i put prema naprijed.
Kada se sve stavi u globalni kontekst, hrvatske podjele djeluju manje kao osobitost, a više kao simptom epohe u kojoj se cijeli Zapad bori sa strahovima od gubitka kontrole, moći i stabilnosti. Hrvatska je, u tom poretku, mala ali ilustrativna studija slučaja. Odraz smo globalnih pukotina, samo u manjoj veličini i s domaćom patinom. Upravo zato, rasprava o polarizacijama ne smije ostati na razini političke arene, jer je pitanje konsenzusa i društvene kohezije danas pitanje buduće održivosti države u sve kaotičnijem svijetu.
...
Tekst i fotografija: Vidmir Raič