Čovjek (odnosno, u ovom slučaju, žena) svijet kreće spoznavati od sebe. Od svoga tijela, svoga odraza u svijetu, svoje (mentalne i fizičke) interakcije s njime i sa svim ljudima, životinjama, predmetima i prostorima koji ga sačinjavaju. Kada nauči neki jezik, od njega ona kreira svoju ličnost, svoju ulogu, svoju jedinstvenost. Umjetnica u svome radu također polazi od vlastitih iskustva (emotivnih, intelektualnih, pa i fizičkih) koja želi uobličiti u komunikaciju, u kôd koji nadilazi pojedinačno i uspostavlja odnos s drugima. A umjetnica, uz to, polazi i od svog medija. Od zadatosti odabranog načina izraza. I te su zadatosti, na neki način, dio nje. Iskustva i znanja o materiji kojom barata upisana su u njezina ostvarenja i važan su nositelj njihove poruke.
Dvostruka materijalnost osobnog spoznavanja svijeta – u odnosu na tijelo i u odnosu na slikarsku materiju – ključ je ovog slikarskog ciklusa Ivone Katalinić. Uobičajene pretpostavke slikarstva, to jest njegova infrastruktura koja podrazumijeva platno napeto na blindrami, ovdje je dovedena u pitanje, dekonstruirana i destruirana u vidu cijepanja platnā ili njihova odvajanja od drvenog skeleta slike (što podsjeća na egzistencijalističke tekovine klasičnog enformela, ili na isušenu estetiku ranog minimalizma). No, svrha toga nije tek konceptualno-jezična vježba, ili igra s naučenim praksama iz povijesti umjetnosti. Na radovima Ivone Katalinić dekonstruirano je i žensko tijelo. Umjetničina fascinacija dijelovima ženske anatomije, kao što su grudi ili bedra, u njezine slike, ili slikarske konstrukcije, unosi i refleksiju o vlastitoj tjelesnosti. Tako je spomenuta dvostruka materijalnost ovdje iskazana kao umjetničino dvostruko bivanje – njezino postojanje kao žene i kao slikarice. Intimnom dojmu slika doprinose i zapisi na njima, ili na papirima uz njih, koji djeluju kao senzibilna autopoetizacija, odnosno autoričino inzistiranje na povezivanju svoga unutarnjeg svijeta s prikazanom, naglašeno fizičkom egzistencijom. Također, time se njezina predstavljena ličnost i izravno spaja s jezikom, tom osnovnom strukturom svijesti.
I odabirom boja, od ružičaste do tamnog karmina, umjetnica označava emotivne naboje svojih slika. U njima iščitavamo melankoličnu, romantičnu osjećajnost, ali i snažno ekspresivan patos. Zajedno s platnima koja su rasparana, neuredno prebačena preko blindrama (te tako djeluju poput oderane kože), ili od njih potpuno odvojena, ovaj je kolorit indikator različitih intenziteta doživljaja: punoće estetskog užitka u trenutku, ali i dubinskog i samosvjesnog proživljavanja boli. Predstavljene emocije nisu eksplicitne, čak niti u spomenutim, ponegdje prisutnim tekstovima. One se daju naslutiti iz same forme radova, iz autoričina odnosa prema materiji.
Kao što jezik konstruira ličnost, specifičan jezik neke umjetnosti konstruira sve one suptilne niti koje ličnost umjetnice spajaju s drugima. Slikarska istraživanja Ivone Katalinić usmjerena su na mogućnosti tih jezika (i racionalnoga jezika misli i zaumnog jezika stvaralaštva) kroz koje umjetnost uspijeva rezonirati s duboko ukorijenjenim, često teško iskazivim, ali i vrlo snažnim, ljudskim osjećajem postojanja u svijetu.
tekst: Feđa Gavrilović
Ivona Katalinić rođena 23.3.2001. u Zagrebu. Apsolventica je druge godine diplomskog studija Likovne kulture na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi izv. prof. dr. art. Snježane Ban.
Fotografija: Galerija M23 Zagreb