Mladen Stjepan Vitković, među motociklistima i prometnim stručnjacima poznatiji kao Stipko, već godinama upozorava na ozbiljne probleme hrvatskog prometnog sustava. Dugogodišnji instruktor sigurne vožnje, edukator i suosnivač Akademije sigurne vožnje motocikla jedan je od najprepoznatljivijih promotora sigurnosti motociklista u Hrvatskoj. Javnosti je posebno poznat po inicijativi „Karavana za život – bikeri na cesti”, kroz koju je godinama ukazivao na opasnu infrastrukturu, lošu prometnu kulturu i sustavne propuste države prema motociklistima.
U razgovoru govori o stanju prometne sigurnosti u Hrvatskoj, agresiji u prometu, odnosu institucija prema motociklistima, problemu distrakcija i potrebi osnivanja Agencije za sigurnost cestovnog prometa.
Imamo modernije automobile, ali ne i bolju prometnu kulturu
Godinama upozoravate na probleme sigurnosti prometa u Hrvatskoj. Je li se situacija danas doista poboljšala ili samo imamo modernije statistike?
Napredak postoji, ali ne onoliko koliko bi ljudi možda željeli vjerovati. Danas imamo moderne automobile prepune elektronike, asistencijske sustave, kamere, senzore, automatsko kočenje i sve više nadzora, ali još uvijek nemamo dovoljno razvijenu prometnu kulturu. To je ključni problem.
Kada pogledate statistike, vidite da se određeni broj poginulih smanjuje u odnosu na razdoblja od prije dvadeset ili trideset godina, ali i dalje govorimo o desecima i stotinama izgubljenih života godišnje. Ono što mene posebno zabrinjava jest činjenica da motociklisti i dalje čine nesrazmjerno velik udio poginulih u prometu. U nekim razdobljima gotovo svaka treća poginula osoba na hrvatskim cestama nalazi se na motociklu ili mopedu.
Ljudi često gledaju samo brojke, ali ja gledam stvarni život. Gledam prizore s cesta. Vidim vozača koji ujutro vozi djecu u školu i pritom tipka poruku na mobitelu. Vidim kombi koji pretječe preko pune crte jer „žuri na dostavu”. Vidim motociklista koji vozi odgovorno, a automobil mu izleti iz sporedne ulice jer ga vozač jednostavno nije registrirao. To su svakodnevne situacije koje stvaraju tragedije.
Riječju, još uvijek čekamo da se nesreća dogodi pa onda analiziramo što je pošlo po zlu. A sigurnost prometa mora biti preventiva, a ne reakcija nakon tragedije.
Potrebne su brže reakcije i konkretne mjere
Ove godine već je poginulo 16 motociklista. Što se mora hitno promijeniti?
Ove godine do danas poginulo je 16 motociklista i, ako se ovako nastavi, situacija neće biti dobra. Napravili smo puno do sada, pokrenule su se institucije i imamo odličnu suradnju s Ministarstvom prometa, HAC-om, HC-om, ŽC-om, MUP-om, Prometnim fakultetom, CVH-om, kao i sa saborskim Odborom za promet. Smatram da postoji volja, ali još uvijek nedostaje „brzina reakcije” kada je riječ o ključnim faktorima sigurnosti motociklista.
Potrebno je uvesti znak kojim bi se dopustilo pretjecanje kolone na autocestama, trajektnim pristaništima i graničnim prijelazima, kao i zakonsku obvezu formiranja koridora za hitne službe odmah po stvaranju kolona, a ne kao do sada samo preporuku koja se primjenjuje tek kada se hitne službe već „probijaju” kroz promet. Također, motociklistima bi trebalo omogućiti korištenje tog koridora kada hitnih službi nema.
Potrebno je hitno ukinuti sanacije pukotina bitumenom bez protukliznih svojstava, kao i uvesti obvezu da očevid prometne nesreće s poginulim motociklistom obavlja i stručnjak motociklist, kako bi se što hitnije mogle donijeti mjere za poboljšanje sigurnosti.
Rješenja postoje i vrlo ih kvalitetno primjenjujemo izvan Republike Hrvatske. Smatram da Hrvatska mora biti odlučnija
Hrvatskoj treba Agencija za sigurnost cestovnog prometa
Konkretno, koja su to rješenja?
Nažalost, poznato je što treba učiniti, ali Hrvatska to jednostavno ne želi. Jedini pravi put je osnivanje Agencije za sigurnost prometa i stalan rad s mladima te na preventivi.
Upoznao sam ljude iz Agencije za sigurnost prometa Austrije i Slovenije, a u kontaktu sam i s Agencijom iz Srbije, koja ima odlične stručnjake i instruktore. Hrvatska mora krenuti tim putem. Imamo agencije za istraživanje zrakoplovnih, željezničkih i pomorskih nesreća. U sve tri grane, srećom, ne pogine ni 1 % ljudi koliko ih strada u cestovnom prometu, a još uvijek nemamo Agenciju za sigurnost cestovnog prometa.
Prejak je lobi CVH-a i HAK-a koji se tome protivi, jednako kao i centrima sigurne vožnje.
U Hrvatskoj se centri sigurne vožnje smatraju gubitkom, iako analiza slovenskog poligona Vransko pokazuje da je „cost-benefit” učinak donio zaradu već u prvoj godini rada od 200.000 eura. Poligon je 2008. godine izgrađen sredstvima Europske unije, a danas se tamo obučavaju sve žurne službe, vojska, presretači, odnosno naše „Cobre”, kao i svi kandidati za A kategoriju, koji moraju proći tečaj sigurne vožnje u roku od dvije godine nakon polaganja vozačkog ispita.
Nažalost, zasad je tako.
Promet je rendgenska snimka društva
Često govorite da hrvatski vozači najmanje poštuju prometna pravila upravo u vlastitoj zemlji. Zašto je to tako?
To govorim godinama, jer to doslovno vidim svaki put kada prelazim granicu. Naši vozači u Austriji uredno voze 130, drže sigurnosni razmak i nitko ne blica lijevom trakom. U Sloveniji poštuju ograničenja kroz naselja. U Njemačkoj disciplinirano stvaraju koridor za hitne službe. A onda se vrate u Hrvatsku i kao da se mentalitet potpuno promijeni.
Kod nas ljudi često promet doživljavaju kao osobni prostor dokazivanja. Imate situacije gdje vozač riskira život zbog dvije minute. Na autocesti vam se netko zalijepi na pola metra pri brzini od 140 km/h jer misli da time pokazuje dominaciju. U gradu ljudi prolaze kroz žuto koje je praktički već crveno. Pješaci prelaze cestu gledajući u mobitel, biciklisti voze bez svjetala, a motociklisti su često nevidljivi svima oko sebe.
Promet je zapravo rendgenska snimka društva. Ako je društvo nervozno, agresivno i netolerantno, takav će biti i promet.
Policija ne može sjediti u svakom automobilu
Koliko je problem prometne sigurnosti zapravo pitanje društvene kulture, a ne samo policijskog nadzora?
Po meni je to prije svega pitanje kulture i odgoja. Policija može kažnjavati, ali ne može sjediti u svakom automobilu. Ako čovjek nema unutarnju odgovornost, nijedna kamera dugoročno neće riješiti problem.
Mi smo danas došli u apsurdnu situaciju da mnogi vozači usporavaju samo tamo gdje znaju da je kamera, a odmah nakon toga ponovno ubrzavaju. To znači da problem nije riješen u glavi. A prometna sigurnost počinje upravo tamo – u glavi vozača.
Godinama govorim da bi prometni odgoj trebao početi još u osnovnoj školi. Djeca bi morala učiti prometne znakove, rizike, ponašanje u prometu i međusobno poštovanje. Danas imamo generacije koje odrastaju uz ekran mobitela, a koncentracija im traje nekoliko sekundi. Onda sjednu za upravljač vozila od dvije tone i mislimo da će sve biti u redu.
Motocikl nije opasan – opasan je sustav
Motociklisti se često percipiraju kao rizična skupina u prometu. Jesu li stereotipi prema motociklistima i dalje snažno prisutni?
Jesu i to jako. Čim se dogodi nesreća, prva reakcija često bude: „Sigurno je motorist jurio.” Naravno da među motociklistima ima neodgovornih pojedinaca, ali problem je što motociklist svoju pogrešku često plaća životom.
Meni ljudi često kažu: „Motocikli su opasni.” Ne, motocikl nije opasan sam po sebi. Opasan je sustav u kojem vozač automobila ne pogleda mrtvi kut, u kojem cesta ima skliske ispune, u kojem ograda nije prilagođena motociklistu i u kojem vozači ne očekuju motocikl u prometu.
Najčešća rečenica nakon nesreće motociklista je: „Nisam ga vidio.” A znate što to znači? To znači da prometni sustav motocikliste i dalje podsvjesno ne doživljava ravnopravnima.
Koliko su hrvatske prometnice prilagođene motociklistima?
Nažalost, još uvijek premalo. Ljudi koji ne voze motocikl često ne razumiju koliko je motociklist osjetljiv na detalje koje vozač automobila ni ne primijeti.
Primjerice, bitumenska ispuna na cesti automobilu je praktički neprimjetna. Motociklistu ona u zavoju može doslovno odnijeti kotač i baciti ga pod zaštitnu ogradu.
Ili primjer zaštitnih ograda. Automobil udari u ogradu i karoserija apsorbira dio energije. Motociklist pri padu često klizi ravno prema metalnom nosaču ograde. Ja sam osobno ušao u ovu priču nakon što sam izgubio prijatelja upravo na takvoj ogradi.
Kada vozite kroz Sloveniju ili Austriju, vidite dodatne zaštite za motocikliste u zavojima, bolje označavanje opasnih dionica i kvalitetnije održavanje kolnika. Kod nas se stvari pomiču, ali presporo.
Vozačka dozvola nije kraj edukacije
Smatrate li da autoškole danas dovoljno pripremaju vozače za stvarni promet?
Ne dovoljno. Autoškole uglavnom pripremaju ljude za polaganje ispita, ali pravi promet počinje tek kada ostanete sami na cesti.
U autoškoli vas nitko ne priprema za situaciju kada vam po kiši kamion digne vodeni zid pa na dvije sekunde potpuno izgubite vidljivost. Nitko vas ne priprema za vozača koji će vam oduzeti prednost jer gleda mobitel. Nitko vas ne priprema za stresnu situaciju kada vam dijete istrči na cestu.
Kod motociklista je to još izraženije. Motocikl traži stalnu koncentraciju i stalno učenje. Zato kroz Akademiju sigurne vožnje stalno ponavljamo da vozačka dozvola nije kraj edukacije nego tek početak.
Na našim poligonima ljudi često prvi put nauče pravilno kočiti u nuždi. A govorimo o vozačima koji imaju deset ili petnaest godina iskustva.
Agresija i distrakcije postali su najveći problem modernog prometa
Je li hrvatski promet postao agresivniji nego prije deset ili petnaest godina?
Definitivno jest. Danas imate puno više nervoze, impulzivnosti i netolerancije nego prije.
Nekad su vozači ipak imali više strpljenja. Danas vam ljudi trube nakon pola sekunde na semaforu. Imate vozače koji obilaze kolonu preko pune crte jer ne mogu čekati. Imate situacije gdje netko namjerno ubrza dok ga pokušavate sigurno preteći.
Nedavno smo imali slučaj napada na policijskog motociklista tijekom službene intervencije i tada sam javno rekao da smo kao društvo dotaknuli dno prometne kulture. To nije više samo pitanje prometa nego pitanje općeg društvenog ponašanja.
Koliko su mobiteli i digitalne distrakcije danas podcijenjen problem?
Moglo bi se čak reći da je to jedan od najvećih problema modernog prometa. Ljudi još uvijek ne razumiju da pri brzini od 90 km/h tijekom dvije sekunde gledanja u mobitel vozite više od 50 metara potpuno naslijepo.
Ja to stalno gledam u prometu. Vozač na semaforu ne kreće jer tipka poruku. Na autocesti automobil lagano „pliva” iz trake u traku jer vozač gleda ekran. U gradu ljudi prelaze zebru sa slušalicama i mobitelom u ruci, potpuno odsječeni od okoline.
Promet danas nije samo borba protiv brzine nego i borba protiv distrakcije. A motociklist u toj priči najčešće prvi strada jer je najmanje vidljiv i najmanje zaštićen.
....
Razgovor vodio: Vidmir Raič
Foto: Arhiva Mladena Stjepana Vitkovića, Akademija sigurne vožnje motocikla, https://asvm.eu/