Postoji jedna posebna vrsta političkog turizma. Nije to ljetovanje, nije city break, bogme nije ni hodočašće. To je ono kad se političari teleportiraju na svako mjesto tuge brže nego hitna pomoć na filmu. Čim negdje osvane svijeća, vijenac ili crno-bijela fotografija poginulih, iza ugla već šušti kravata i treperi službeni automobil s rotirkama dostojanstva.
Ratne žrtve danas više nemaju samo grobove. Imaju i protokol.
Nekad su ljudi išli na komemoracije zbog poštovanja. Danas pola političke scene ide zbog kadra za naslovnicu i pet sekundi ozbiljnog pogleda u daljinu. Onog pogleda koji govori: “Duboko suosjećam”, dok mozak paralelno računa koliko će engagementa skupiti objava s crnim florom i emoji golubicom mira. Digitalna nekrofilija s PR strategijom. Groblja postala backstage demokracije.
I onda kreće parada svetog licemjerja.
Jedni nose vijence kao da polažu cvijeće na vlastitu savjest. Drugi govore o žrtvama s toliko patosa da bi i kip zaplakao, ali čim se kamere ugase, mrtvi opet postanu statistika između dva catering stola i jednog domjenka. Treći se natječu tko će izgovoriti veću rečenicu o domoljublju, dok im sav patriotizam stane u džep s putnim nalozima.
Ratovi su završili, ali političko strvinarenje nikad nije demobilizirano.
Posebna disciplina je otimanje tuđe boli. Kao da svaka tragedija mora imati svog političkog influencera. Nema više pijeteta bez mikrofona. Ako nema novinara, kao da se ni suza nije dogodila. Čak i tišina danas mora imati press konferenciju.
I fascinantno je kako se svi odjednom pretvore u profesionalne tumače povijesti. Ljudi koji jučer nisu znali razlikovati datum bitke od PIN-a kartice danas govore o žrtvama tonom antičkih proroka. Svečano, usporeno, teatralno. Kao da će svake sekunde iza njih zasvirati violina i proletjeti golub mira iz državnog proračuna.
ilustracija: Marija Štrajh
A narod? Narod stoji sa strane, gleda taj politički maskenbal i pita se jesu li mrtvi postali dekor demokracije. Jer kad vidiš deset kamera oko jednog vijenca, teško je ne pomisliti da cvijeće više nije za poginule nego za algoritam.
Najapsurdnije od svega jest što svaka strana tvrdi da baš ona “čuva dostojanstvo žrtava”, dok ih istovremeno razvlači po govorima, kampanjama i televizijskim duelima kao stare ratne plakate iz podruma. Mrtvi više ne počivaju u miru. Oni kruže studijima, debatama i predizbornim sloganima poput političkih duhova koje nitko ne želi pustiti na miru.
I tako svake godine ista predstava: vijenci, kamere, minute šutnje, tri lažne suze, četiri govora, pet zastava, i beskonačno mnogo taštine.
Jer kod nas čak i tuga mora imati sponzora.
Marija Štrajh
Marija Štrajh, multimedijalna umjetnica, tijekom godina razvila je prepoznatljiv autorski stil koji spaja digitalnu umjetnost, performans, društvenu satiru, mistiku i eksperimentalne medijske formate. Njezin rad često istražuje granice između tehnologije, identiteta, tabua, masovne kulture i suvremene psihologije interneta.
Početkom autorskog djelovanja bavila se projektima koji su povezivali alternativnu kulturu, javne nastupe i eksperimentalne medijske forme, često koristeći motive ženskog identiteta, detabuiziranje te društvene kontrole i medijske manipulacije. Među ranijim projektima isticali su se konceptualni performansi inspirirani televizijskom estetikom 90-ih, radijskim eksperimentima kao i art projektima performansa u performansu te korištenjem prostora kao živog organizma.
Tijekom godina razvijala je i niz multimedijalnih projekata vezanih uz cyber estetiku, duhovnost i digitalnu transformaciju čovjeka. Posebnu pažnju privukli su zadnji koncepti poput “AI seksualne alkemije”, “LLM ljubavne magije” i projekta “Velika Sestra”, u kojima propituje odnos umjetne inteligencije, emocionalne manipulacije, virtualne intime i kolektivne paranoje modernog društva.
U sklopu svojih umjetničkih istraživanja eksperimentirala je s video instalacijama, digitalnim avatarima, satiričnim kolumnama i performansima koji tematiziraju kulturu algoritama, online identitete i psihologiju mase. Njezini projekti često su kombinirali elemente mistike, futurizma i društvene kritike, stvarajući atmosferu između cyber kabarea i distopijskog manifesta.
Inspiraciju pronalazi u spoju tehnologije, ezoterije, pop kulture i društvenih paradoksa. Djeluje kao autorica, vizualna kreatorica i eksperimentalna performerica, gradeći osebujan umjetnički identitet koji balansira između satire, provokacije i futurističke fikcije.
...
foto: osobni album Marija Štrajh