U srpnju 2005. ljetovala sam u «šumskoj prijestolnici» Litve, u Vilni ili Vilniusu, kako ga zovu domaćini. Te godine Litva je kao nova država Europe bila miljenica Zapada: svi su u nju investirali, građevinari, mljekari, hotelijeri, prodavači duhana i proizvođači nafte. Kraj baroknih krovova Vilniusa nicali su stakleni tornjevi.
I ja sam tamo putovala tamo zbog jedne litavske investicije. I zbog jedne litavske ljubavi. One iz 1887. Investicija još danas donosi dividende. A ljubav iz 1887. donosila bi prapraunuke da nije bilo logora u Treblinki, u jesen 1944.
Godine 1886. Klara Silbernik, kćerka malog tvorničara sapuna iz Kovna, otputovala je u posjet svojoj sestri. Sestra se udala u Varšavu i Klara je mladoj domaćici išla u goste. U Varšavi je Klara srela Elizara. Susret je bio koban za Klaru, za Elizara i za mene. Za mene sto godina kasnije i tisuću kilometara južnije, ali ne manje fatalan.
Sestra je Klaru čekala na varšavskom kolodvoru i obradovala se kad se iz vodene pare kraj lokomotive ukazala poznata košara s guskom. Klara je sestrinom mužu, koga je zvala „švager“, donijela tabakeru s jantarnom glavom na poklopcu. Sestra se iskreno divila ogrlici od zelenog jantara. Dijete je ostalo ravnodušno na onaj krasni broš od jantarnog leptira koji je Klara uzalud pomno birala u dućanu. Dućan s brošem bi se zvao Gintaras – Jantar, da je litavski bio dozvoljen jezik. Klara je pažljivo razmotala kutiju s najfinijom vrstom sapuna. Poslao ju je tata. Skinula je slojeve papira da razmota lijepu bocu suktinisa. Švagerove oči zasjale su kao da je već kušao njen medni sadržaj.
Sestra je te večeri servirala cepeline i ispekla guščju jetru. Ta je jetra bila glavni junak večeri. Takve jetre, kakva je litavska, nema nigdje na svijetu. Večera je završila s čajem od lipe s litavskim livadnim medom. Sušene gljive iz Litve poslužit će se sutra. Klara je donijela cijelu hrpu osušenih gljiva, uvezanu u bijelu tkaninu. Među njima i «škripac», pukovnik među gljivama, kako ga je opisao Mickiewicz.
Klara je bila mršava i neugledna. Mjesecima se radovala toj obasjanoj Varšavi. Kod njih u Kovnu život je tih pod žmirkavim svjetlom. Osvjetljavalo ga je samo sabatno oblačenje najljepše haljine. Varšava je svjetlila ne samo zbog svijeća: gledano iz Vilniusa, Varšava je bila na pola puta do Pariza. Sestra je znala kamo će je izvesti.
Već drugi tjedan, u gostima kod sestrinih znanaca, predstavili su joj Elizara. Bio je nizak, okrugle glave, tih i uglađen. Govorio je sporo, finim riječima. Vidjelo se da mu je ovratnik od kaputa istrošen od dugog četkanja. Klara ga je gledala odozgo, malo viša od njega, dok je govorio o svojoj litavskoj domovini.
- On je liječnik, specijalizirao je za oči u Beču“, šapnula je sestra.
Klara je očekivala da će mladi doktor govoriti o svom studiju u Beču, ali ne, on je govorio o litavskom Vejsejeu gdje je prije službovao. Tamo mu se nešto lijepo dogodilo. Nije rekao što.
Kad se nasmijao, bio je malo simpatičniji. Nije se često smijao. Srela ga je nekoliko puta te zime.
I dok je muško društvo nazdravljalo u susjednoj sobi iz kristalnih čaša, Elizar i Klara zastali su kraj Blumenständera s asparagusom. Elizar je spustio pogled da čuje njen odgovor.
- Kako to mislite gospodine?
Osjećala je da su joj obrazi užareni. Nije vjerovala ušima. Je li dobro čula? Isprošena je!
- Imate moju naklonost, gospodine. Ali o mojoj budućnosti odlučuje moj otac.“
- Biste li ga htjeli zamoliti da me primi, pa da ga zamolim za Vašu ruku?“
Sestri je skoro ispao pladanj sa suhim kolačima koji je prenosila iz kuhinje u sobu, dok joj je Klara šapnula:
-Isprošena! Sada, kraj Blumenständera.
- Da ima stopu više i koji zlatnik ušteđevine, bilo bi još bolje!, hihotale su se te večeri u spavaćicama. Klarini jastuci punjeni pahuljicama guščjeg perja u Kovnu već su bili spremljeni. Na finom damastu posteljine viticama su bila izvezena slova K i S, Klara Silbernik. Sad će se S pretvorati u Z. Klupka široke i uske čipke punila su kutije. Na lanenim krpama za suđe blistali su mali K i S i čekali dodir šalica i tanjura.
- I sad evo muža!
Dobri tata Silbernik dobio je telegram i odmah krenuo za Varšavu. Kad su mu predstavili budućeg zeta, sve mu je bilo jasno.
- Morat ću mu za vjenčanje kupiti frak i cipele!, pomislio je ne bez gorčine.
U drugom kraju sobe blistala je Klara. Visoko pod vratom bluzu je zakopčala malim jantarnim gumbima.
- Nije sve u fraku i cipelama, uvjeravao se tata Silbernik.
- Gospodine, s Vašim dopuštenjem, ako dozvolite, došao sam, zamoliti ruku Vaše Klare.
Prosac je zastao zajapuren. Lako je bilo dobiti diplomu u Beču. Ovo je puno napornije.
Tata Silbernik htio je opustiti ukočenog budućeg zeta pa je skratio ceremonijal.
- Djeco, neka Vam je sa srećom!, ohrabrio ga je brzom rečenicom.
Ali mladi je ženik i dalje stajao zakočen.
- Imate moj blagoslov, gospodine!
Ali prosac je trebao još nešto važno reći. Da je bez kapitala. Da ne pije. Da puši. I da ima nešto u njegovom životu, važno i veliko.
Klara se ukočila. Sve će upropastiti. Što sad još hoće!
A mladi je doktor htio da se sve zna. I to, da on ima na pameti jednu veliku stvar. I da ne može od nje odustati. I da moli dopuštenje da on i dalje to, kad Klara bude njegova žena, ako se dozvoli, da on i dalje svoj ideal smije njegovati, hraniti, uzdizati… Nijedna riječ nije odgovarala.
- Čime se Vi to bavite mladi doktore?“ poskočio je tata malo prestrašen osebujnošću zeta.
- Vjerujem u nužnost međunarodnog jezika. Od djetinjstva radim na tom jeziku. Sastavio sam njegov udžbenik. Godinama se time bavim. Nisam nikad našao izdavača. Taj je jezik moj život. Htio bih, ako dozvolite, da Vaša gospođica…, da Klara…“
Klara ga je hrabrila klimanjem glave i spuštanjem trepavica.
- Neka je samo to mladi doktore! Bit će mi čast imati takvog zeta!
Silberniku je laknulo. Očekivao je nešto strašnije. Koliko priprema da zet to izgovori!
Mladom je doktoru Zamenhofu sad najviše trebala maramica. Čelo mu je bilo mokro i brkovi koje je još noćas vezao trakom da ujutro izgledaju njegovano, sad su se nakostriješili, vlažni od znoja.
Tata ga je posjeo u fotelju. Imali su muške razgovore.
Klara je odlepršala u kuhinju . Dobila je krila.
Stari je gospodin Silbernik mladom gospodinu Zamenhofu htio pojasniti neke stvari. Da je on, Zamenhof, ušao u dobru kuću. Miraz je mlade gospođice Silbernik pet tisuća zlatnika. I da gospodin otac nema nikakvih zabrana što se tiče…, i ako treba tiskati to djelo, tu knjigu, tu gramatiku, on, tata Silbernik neće stavljati nikakve...
Zamenhof nije vjerovao svojim ušima. Klarin je miraz bio pet tisuća zlatnika.
Bio je to veliki praznik u obitelji Silbernik.
Mladi je doktor trebao blagoslov svog tate Marka, mame Rozalije. Kad je blagoslov dobiven i novac izbrojen, pola je miraza Zamenhof odmah spiskao u tiskari u Ulici Novo Lipje. Platio je tiskanje male brošurice na ruskom. Zvala se Lingvo Universala. Da smanji neugodnosti cenzure, sakrio je svoje ime, nije ga istaknuo na koricama: napisao je da je njen autor Doktoro Esperanto.
Kad su sve dozvole dobivene, smio je knjige preuzeti iz tiskare. Pun sanduk. U Ulici Novo Lipje već je bio lipjec, srpanj 1887. Klara je nabavila veo. I devetog kolovoza 1887. rabin je sklopljenih ruku čekao da mu priđe par Klara Silbernik i Elizar Zamenhof i da dobiju dobiju bračni blagoslov.
Već sutradan su tankom špagom vezali pakete s udžbenikom i krasopisom ispisivali adrese slavnih ljudi. Do duboko u noć: Lav Nikolajevič Tolstoj, Jasna Poljana. Preostali dio miraza otišao je na poštanske marke.
Gradonačelnik Vilniusa Arturas Zuokas sto sedamnaest godina kasnije u Pekingu je preuzeo malu zelenu zastavu od Kineza i rekao da Vilnius svoje esperantske goste srdačno čeka u srpnju 2005. Bonvenon!
Poziv je prihvatilo 2.400 osoba iz šezdeset zemalja. Vilnius je odlučio ubrati kamate na onu investiciju tate Silbernika u susjednom Kovnu: pozvao je esperanto kući.
Tata Silbernik bi zinuo od čuda da je vidio te ljude u velikoj kongresnoj dvorani! Eh, sad bi mu tek bilo drago što je dao Klaru onom mladom proscu.
A tek sapuni, zamislite, ništa od njegovih tvrdih sapuna, sapun je u ovom stoljeću tekući! U posudici pričvršćen na pločici kraj slavine! A voda iz tih slavina sama teče kad približiš ruke i zaustavi se kad ruke makneš! Ma kako to ide, da mu je shvatiti! Eh, kad se sjeti svojih malih sapuna iz Kovna!
***
Stigli smo autobusom nakon duge vožnje kraj poljskih polja. Zastali smo u Bjalistoku, Zamenhofovom rodnom gradu. Onda su se usred šuma, gdje je knez Gedaminus iz Trakaja počeo graditi sanjani grad, ukazali barokni tornjevi Vilniusa. Iskopine pokazuju da je star poput Atene. Legende govore kako je Vilnius počeo rasti u 14. stoljeću, zacijelo je to najistočniji barokni europski grad. Iako je na sjeveru, on u sebi ima nešto od Praga i Rima. Gradili su ga talijanski arhitekti, snahe su mu bile dušese iz Firence koje su donosile svoj ukus u arhitekturi, glazbi, političkim intrigama. U 17. i 18. stoljeću bio je najslavniji svjetski centar judaizma. Danas je Vilnius blizu Bjelorusije, samo 30 km do bjeloruske granice: glavni grad koji je na periferiji svoje zemlje.
Stajala sam prva tri dana u prepunim dvoranama dok se predstavljala Litva, dok su o sebi govorili susjedi. Tek sam sad razumjela Czeslawa Milosza: «Baltičke zemlje – Estonija, Latvija i Litva – leže kao što znamo, na rubu velikog kontinentalnog masiva. Narodi koji ih nastavaju nisu slavenski. Jezik Estonaca srodan je finskom. Međusobno bliski jezici Litvanaca i Latvijaca do danas su zagonetka za znanstvenike: ne znamo odakle su stigla ta plemena da bi se naselila u donjem toku Njemena i Dvine. Znamo samo da su istrebljeni Prusi upotrebljavali sličan jezik. Od tih triju naroda samo je Litvancima u prošlosti uspjelo stvoriti veliku državu čije su granice dosezale do Dnjepra. I održavati je tijekom nekog vremena. Slabo napučeno područje triju zemalja bilo je, od trenutaka kad je puk preuzeo kršćanstvo, izloženo snažnoj kolonizaciji – uglavnom njemačkoj i poljskoj. Kao posljedica kolonizacije nastala je dvojezičnost: istinski vladari – a bili su to vlasnici zemaljskih dobara – govorili su njemački u Estoniji i Latviji te poljski u Litvi, djelomice zato što su pridošlice donijele sa sobom svoj jezik i običaje, djelomice i zato što su lokalni rodovi prihvatili jezik i običaje pridošlica; puk je međutim upotrebljavao matični jezik i sačuvao posebnu kulturu koja se izvodi iz davno zamrlih vremena. Nakon Prvog svjetskog rata tri su zemlje prestale biti provincija ruskog carstva i stekle su neovisnost. Radikalna agrarna reforma uklonila je utjecaj zemljoposjednika. Nacionalni jezici postali su jezici novih država, a književnost i školstvo nadovezali su se na narodnu tradiciju. Godine 1939. tri zemlje imale su oko šest milijuna stanovnika, dakle, nešto više od broja stanovnika Čilea, nešto manje od broja stanovnika Švedske. Bile su to poljoprivredne zemlje koje su proračunsku ravnotežu održavale zahvaljujući dobro organiziranom izvozu šunke, jaja, maslaca, žita i piletine u Zapadnu Europu. Po tome su podsjećale na Dansku. I ne samo po tome. Tko poznaje životni stil farmera, lako će steći sliku egzistencije na tom priobalnom teritoriju. Dobro razvijeno zadrugarstvo olakšavalo je seljaku prodaju njegovih proizvoda. Životni standard stanovnika, sudeći prema njihovu izgledu, prema izgledu njihovih kuća, te prema načinu njihova prehranjivanja, bio je viši nego u drugim istočnoeuropskim državama, možda uz izuzetak Čehoslovačke. Estonci i Latvijci bili su pretežno protestanti, Litvanci – katolici. Sva tri naroda obilježavao je strasni patriotizam koji je često prelazio u šovinizam – za što se objašnjenje može pronaći u prošlosti, tako teškoj za te narode. U vojnom pogledu te su zemlje bile nezaštićene. Sudbina triju zemalja rješavala se u razgovorima između Molotova i Ribbentropa. U jesen 1939. Molotov je zatražio vojne baze. Vlade baltičkih zemalja žurno su dale svoj pristanak (tisak je tada mnoge članke posvetio trajnu, neraskidivu prijateljstvu s moćnim i dobrohotnim istočnim susjedom). U lipnju 1940. pod izgovorom da vlade ne osiguravaju nužnu sigurnost sovjetskim vojnicima koji su stacionirani u bazama, Crvena armija je prešla granice Latvije, Litve i Estonije. NKVD je preuzeo vlast, a dotadašnji državni aparat prestao je postojati. Ovaj izvještaj o baltičkim zemljama nije preuzet iz knjiga ili listova. Prvo svjetlo koje sam ugledao u životu, prvi miris zemlje, prvo drvo – bili su svjetlo, miris i drvo tamošnjih krajeva, jer sam se tamo rodio, u obitelji koja je govorila poljski, na obali rijeke koja je imala litvansko ime. Za mene su ti događaji toliko živi kao što se čita s lica i očiju dobro poznatih ljudi. Najezda Španjolaca je za Azteke morala biti strahotno iskustvo. Običaji osvajača bili su neshvatljivi, religijski obredi nerazumljivi, putovi kojima je prolazila njihova misao nije se dala slijediti. Invazija Crvene Armije za Estonce, Latvijce i Litvance nije bila manji udarac. Doduše stariji ljudi sjećali su se neveselih vremena carizma – ipak, to ni po čemu nije podsjećalo na carizam, bilo je stotinu puta gore.“ Tako Czeslaw Milosz o mojoj Litvi u Zasužnjenom umu u prijevodu Dalibora Blažine.
I Adam Mickiewicz sin je Litve. Tu je njemu vjetar raščupao kosu te njome i danas vijori dok mu je frizura izlivena u bronci, u blizini crkve Svete Ane. To je ona crkva koja se posebno svidjela Napoleonu, toliko da je rekao da bi je najradije stavio na dlan i odnio u Pariz. A ipak je u nju smjestio konjicu. Poslije poraza više mu litavska sveta Ana nije padala na um. Mickiewics o Litvi ovako, u prijevodu Đorđa Šaule:
Litvo, ti si ko zdravlje, o moj rodni kraju.
Koliko te cijenit treba, to oni tek znaju,
Što izgubiše tebe. Sve čari, sve tvoje
Vidim, o njima pišem snagom čežnje svoje.
*
Burmica je zlatna, sva u briljantima,
Iznutra portret kralja Stanislava ima.
*
Jer u Litvi je lovac k'o na moru lađa.
*
Iz Kovna svakako. Taj grad je medom slavan
i burmutom jako.
O Litvi nitko nije jasnije progovorio od Czeslawa Miloza: „Postoje u Europi točke koje učiteljima zemljopisa i povijesti pripravljaju najveće teškoće: Trst, Saarski bazen, Schleswig-Holstein. Upravo je takva nezgodna točka i grad Vilno. U tijeku posljednjih pola stoljeća pripadao je različitim državama, na svojim je ulicama vidio različite vojske i svaki put su pismoslikari imali mnogo posla, prepravljajući cimere i nazive službi na službeni jezik. Stanovnici su svaki put dobivali nove putovnice i nastojali se prilagoditi novim zakonima i odredbama. Gradom su vladali redom: Rusi, Nijemci, Litvanci, Poljaci, opet Litvanci, opet Nijemci i opet Rusi. Danas je Vilno glavni grad Litvanske Sovjetske Socijalističke Republike; ispod tog naziva krije se jednostavna činjenica, da kada je riječ o teritorijalnoj ekspanziji, Rusija učinkovito ispunjava carske upute. Za mojih školskih i sveučilišnih godina grad je pripadao Poljskoj. Vilno leži u zemlji šuma, jezera i potoka, skriveno u velikoj kotlini. Pred putnikovim očima ukazuje se neočekivano s onu stranu šumske zavjese. Tornjevi njegovih nekoliko desetaka katoličkih crkava, koje su izgradili talijanski arhitekti u baroknom stilu, svojom bjelinom i zlatom kontrastiraju s crnilom borova. Legenda glasi da je neki litvanski vođa lovio u prašumi i, zaspavši uz vatru, usnio proročanski san. Pod utjecajem tog sna na mjestu gdje je spavao utemeljio je grad. Tijekom stoljeća svojeg postojanja Vilno nije izgubilo svoj karakter šumske prijestolnice. Uokolo se rasprostirala zabačena europska provincija, a stanovnici te provincije, koji su govorili poljski, litvanski i bjeloruski, ili mješavinom tih jezika, sačuvali su mnoge običaje i navike koje drugdje nisu bile poznate. Upotrebljavam prošlo vrijeme, jer danas je taj grad mog djetinjstva isto tako prekriven lavom kao i Pompeji. Većinu njegovog negdašnjeg stanovništva ili su pobili nacisti, ili su Rusi deportirali u Sibir, ili je pak preseljena na zapad, na teritorij odakle su iseljeni Nijemci. Njegovim ulicama sada prolaze drugi ljudi, rođeni u mjestima udaljenim nekoliko tisuća milja, a crkve koje su podizali litvanski kneževi i poljski kraljevi za njih su beskorisne.»
Ja sam bila u Litvi poslije Miloszevog teksta. Kad je on završio knjigu, ponovo je došlo do preokreta, ovaj put u korist Litve: opet je Litva imala nove natpise i zaposlila nove pismoslikare: zvala se Litva, u njoj se govorilo starinskim jezikom litavskim, glavni grad joj je bio šumom namirisan Vilnius.
Kad sam stigla, Litvi se još vrtjelo u glavi od toga što je od 2004. nova europska država. U 2005. voljela je svoj status feniksa. Crkve je iz galerija ubrzano pretvarala u bogomolje. Katedrala u Vilniusu blještala je od nove bijele fasade.
I susjedi su s velikim ponosom nosili svoje ime: Latvija. I Litva i susjedna Latvija vidale su rane koje im je ostavio socijalizam. Obje zemlje imaju starinske jezike, ni slavenske ni germanske: uspoređuju ih sa sanskrtom. I sudbine su im teške od povijesti. Birute Rosenberg, Latvijka, o svojoj deportaciji 1947. govorila nam je ovako:
- Stanovali smo u selu uz šumu. U noći čuli su se motori sa svih strana. Lupali su nam na vrata i rekli da se spremimo. Šuškalo se o tome da ćemo morati iseliti, ali ja nisam vjerovala. Imala sam 13 godina, pripremala sam ulogu u školskoj predstavi, kud ću se seliti kad nastupam... I kad je vojnik vidio da češljam pletenice, naredio mi je ruski da se pakiram a ne češljam. Nisam shvaćala. Tamo kamo smo išli, tamo se nosila samo najtoplija odjeća. Poslije, u zatvorenom vagonu, pisali smo naša imena i adrese na malim papirićima i puštali ih kroz pukotine na prugu. Rusi koji su ih nalazili na tračnicama, javljali su našima u selo da smo tuda prošli. Poslije puno dana zaustavili su nas u regiji Amura.
- Teško je voditi temu u dvorani u kojoj toliko ljudi stoji, žali se Humphrey.
- Stoje da podrže Birutu dok odlazi u Sibir, pojašnjava psiholog Claude.
Ja premještam teret priče na drugu nogu. Kod kuće, Czeszlaw Milosz mi pomaže da shvatim. „Litva to budet, no Litovcev to ne budet“, rekao je 1946. u razgovoru funkcionar Centra. Valjda je misao vrijedila i za susjede. Šezdeset godina poslije, evo Litve i Litvanaca, uz žuto-crveno-zelenu zastavu, kraj spomenika Gedaminusa.
Gradonačelnik Vilniusa dao je nalog da se zapali stotinjak svijeća na prijemu za najveći međunarodni skup u povijesti Litve. Nad buketima sjevernih suncokreta začula se glazba gudača. Svijeće za spomen na one koje je Zamenhof potrošio u Veisiejeaiu dok je sricao novi jezik. Povilas se nasmije mojoj zahvali: zna kao i ja što su te svijeće osvjetljavale.
***
Roman, Erika, Dalia i ja nazdravljamo čašom suktinisa u restoranu na krovu robne kuće. Kroz stakla vide se barokni krovovi crkava Vilniusa i rijeka Neris.
- Dalia, tvoje je ime cvijet, velim ja sa suktinijem u ruci.
- To je litavski: sudbina. A možda sam i cvijet, pristaje Dalia pomirljivo.
Obišla sam grad s vodičem iz pera Tomasa Venclove. Kao mnogi profesori potekli s Istoka Europe, i Tomas Venclova predaje na američkom sveučilištu Yaleu. Venclova je bio prisiljen otići 1975. Napisao je otvoreno pismo Centralnom Komitetu. Poslije takvog pisma treba nestati.
Šećem kraj rijeke Vilneje.
- Kako je čista!
Gledam kako se u njenom koritu savijaju trave, teče jasna. Mislim na davnu Krležinu Savu, «prozirnu kao dječje oči».
- Svećenici su organizirali čišćenje. Izvukli smo iz nje nekoliko kamiona starih frižidera i naslonjača.
Kongresna tema: Devedeset godina svjetskih kongresa esperanta. Svatko ima svoju stranu kongresa. Govori Koreanka Song:
- Ja sam tada plakala od emocija. Mogla sam govoriti s toliko ljudi. Prije, bila sam učiteljica. Imala sam muža. Živjela sam mirno. Bila sam sretna. A tamo sam srela jednog muškarca. Spoznala sam što je ljubav. I što je mržnja. I što je hrabrost. I što je usamljenost…“
Na riječ «usamljenost» moj prijatelj Miša Bronštejn gurne me u lakat:
- Da li možda želiš Brodskog? Imam knjigu više, donio sam jednom Belgijancu a nije došao.
Klimnem. Brzo mi napiše posvetu. «Niotkuda, s ljubavlju.»
Sutradan, evo Istvana na hodniku. Nosi naramak knjiga.
- Hej, dobio sam autorske primjerke, izvoli. Pogledam: Jednokratna zemlja Tomasa Venclove.
Što je to? Jučer mi je Rus poklonio Brodskog, danas mi je Mađar poklonio Venclovu. Dva su prijatelja Venclove dobila Nobelovu nagradu: Milosz i Brodsky. Venclova je još čeka. Otvorim knjigu na stranici Ode gradu. Grad je, naravno, Vilnius.
Mi lasi vin ne povas
Forlasos tamen vin
Kvazau meĉon finblovos
Stratojn kun ŝtonpavim'
La blankan kampanilon,
sablon kun peĉa ŝlim'
eĉ eble la animon.
Se vivos plu anim'.
Napisao je tu pjesmu 1977., spremajući se za odlazak i znajući da će mu Vilnius za sva vremena, biti prijatelj, teret i talisman.
S Tronom večeram u dvorištu kod Gabi, pod košarama cvijeća. U Poljskoj smo lokalpatriotski pili pivo iz Bjalistoka koje nosi ime po žburu, rođaku turopoljskog goveda što živi u jedinoj europskoj prašumi kraj Byalistoka. Sad, u litavskom Jeruzalemu, nazdravljamo drugim vrčem.
- Možeš zamisliti da je ovdje prije rata živjelo pedeset tisuća Židova i da su iza prozora svijetlile svijeće. I da ih je preživjelo pet tisuća.“
Onda Tron govori o svojoj smrti koju je preživio prošle zime. Infarkt. O unukama. O noveli o djevojčici koja je narasla kao svemir.
- Novelu je naravno napisao djed“, bocnem ga.
Ja mu govorim o Hodleru u Mostaru. O zbirci Jeanne Cerani-Ćisić. On diže obrve.
- To će biti tvoja iduća knjiga.
On to već zna. Ja još ne znam.
Uvečer me taksijem vozi u hotel u Bistričkos. Tamo gazda danju dograđuje terasu, a sportaši iz Grčke noću plešu sirtaki u blagovaonici. Na putu taksi krene prema njegovom hotelu. Pod farovima zabljesnu prekrasno groblje obraslo mahovinom. Litvanci rasuti na sve strane svijeta, daleko od Vilniusa, nosili su to groblje pod trepavicama. Vilnius, prijatelj, teret i talisman.
Kod kuće razmjenjujemo fotografije.
Najljepša je ona Hong Xiang: za svoj je kineski časopis uhvatila litavsko vjenčanje u katedrali. Mladoj se veo razlio po stepenicama. Mladoženja je u bijelom odijelu, s lentom. Lenta? Ne. To je istkana litavska traka, sastavni dio folklornog kostima Litve. Zovu je jednostavno juosta. Svejedno odakle je mladoženja, iz Male Litve, Žemaitije, Aukštaitije, Sulvakije, Džukije – ta traka je tu. Ni 21. stoljeće joj ne može ništa nauditi.
Ostavljam za sobom Vilnius. Krećemo prema Zagrebu, jednom drugom prijatelju, teretu i talismanu.
napisala: Spomenka Štimec, hrvatska spisateljica, esperantistica i esperantska književnica
Spomenka Štimec rođena je u Orehovici kraj Čakovca 4. siječnja 1949. Gimnaziju je završila u Varaždinu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je studij njemačkog jezika i književnosti te francuski jezik. Radila je u Međunarodnom centru za usluge u kulturi, u Veleposlanstvu Malezije te u Hrvatskom savezu za esperanto. Član je Esperantske književne akademije.
Piše originalne esperantske romane, pripovijetke, putopise i monodrame, a objavila je dvije knjige na hrvatskom jeziku. Posredovala je kod prevođenja Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića Ivane Brlić-Mažuranić na perzijski, japanski, bengalski, kineski, vijetnamski i korejski jezik.
Uredila je niz esperantskih izdanja hrvatskog pjesništva, jednočinki i pripovijedaka. Vodila je projekt postavljanja skulpture danskog kipara Jespera Neergaarda na Kennedijev trg u Zagrebu 2001. Vodila je projekt upisa tradicije esperanta u Registar zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara RH 2017. Od godine 1995. urednica je esperantskog časopisa Tempo koji je od 2004. zvučni časopis za slijepe esperantistVlasnica je kurije u Hrašćina-Trgovišću, građene sredinom 19. stoljeća, koja ima status materijalne kulturne baštine Republike Hrvatske. U kuriji se nalazi esperantska knjižnica. U kuriji se od 1995. do 2024. svake godine potkraj svibnja održavala kulturna manifestacija Susret meteorita, a od 2002. do 2017. u mjesecu rujnu međunarodni Susreti esperantskih pisaca i prevoditelja.
Austrijski pisac Clemens J. Setzt u svojoj knjizi „Pčele i nevidljivo“ (nagrada Georg Buechner 2021.) posvetio je poglavlje književnom radu Spomenke Štimec.