Vrijeme nije linija, već dimenzija, a trauma savija godine jednu u drugu. Obitelji žive u tim naborima, pokušavajući pronaći smisao u sjenama.
— Margaret Atwood, Mačje oko, 1988. godine
Mjesta sjećanja nisu nužno samo u kolektivnom sjećanju upisana mjesta kojima geolokacijski komemoriramo krvave ožiljke prošlosti i slijepih pjega (ne)čovječnosti. Ona su i jednako individualno obojeni locusi patnji pojedinaca i njihovih obitelji koje generacijama nakon nose breme njihovih nezaliječenih mentalnih rana. Geotrauma utkana je u svakom kvantu tih prostora koja se i nakon svojih preobrazbi, nagrizena zubom vremena, razaznaje i u najmanjim raspuklinama veduta tih toposa. Ono što te prostore čini bolnima nisu čak niti vidljivi tragovi tragedije koji su sadržani u njihovim egzistencijama, već to što svijet u njima i oko njih nastavlja živjeti neometano, dok sjećanja na njih postepeno klize u sveopći zaborav.
Želeći se obračunati s vlastitom transgeneracijskom traumom, fotografkinja Glorija Lizde preuzima ratne spise svog djeda Hasana iz Drugog svjetskog rata. U ranjivoj dobi od svega petnaest godina, Hasan pristupa ustaškoj vojsci, u kojoj služi dvije godine, da bi nakon toga prebjegao u partizane i postao dijelom Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Taj životni period ratovanja on sažima u svojim rukopisima koje, u obliku autobiografije, naslovljava Neustrašiva mladost. Autorica, kroz vlastiti vizualni leksik i njene zapise, reinterpretira njegove pisane impresije, pokušavajući se pritom uhvatiti u koštac s obiteljskim traumama koje su ostale zakopane u djedovim sjećanjima. Tragajući kilometrima za opisanim mjestima kroz Bosnu i Hercegovinu, Sloveniju i Hrvatsku, sljedeći djedove opise i mape, autorica fotografski i dnevnički dokumentira zatečena stanja prostora. Ona postaju integralni dio njene studije o sjećanjima iz djedove prošlosti i koja se u kontekstu izložbe u isti mah isprepliću s njenim autoetnografskim istraživanjem emocionalne i psihološke obiteljske ostavštine. Autoričino suočavanje s djedovom prošlošću zamagljuje granice sadašnjosti i prošlosti te autoričinog i djedovog proživljenog traumatskog iskustva. Oni u radu kao da koegzistiraju kroz godinama održavani, tanki rascjep kojim se provlači nit traume koja ih je oboje nepovratno povezala. Iako njegovo sudjelovanje u ustaškoj vojsci otvara važno pitanje o individualnoj odgovornosti unutar šireg povijesnog konteksta, autorica se u radu prvenstveno fokusira na posljedice koje takva prošlost ostavlja na obiteljsku dinamiku i emocionalnu ostavštinu. Ona nastoji propitati ulogu njenog tada malodobnog djeda u ratu, ne kao jednoznačan čin osude ili opravdanja, već kao priliku za nijansirano razumijevanje složenosti osobnih i povijesnih narativa te transgeneracijskog prijenosa traume. Djedovu prošlost koristi kao polazište za introspekciju i promišljanje o sjećanju, odgovornosti i procesima suočavanja s teškim povijesnim naslijeđem.
Autoportret, Neustrašiva mladost, Glorija Lizde, 2020-2024
Lizde svoju seriju fotografija odjeljuje u dvije analitične, vizualno-narativne cjeline – dok je prva svojevrsno geotraumatsko kartiranje ratnih pejzaža u sadašnjici, drugom pak propituje vlastitu i obiteljsku odgovornost spram naslijeđenih djedovih ratnih memorabilija. Oba narativna slijeda obilježena su autoričinim raspetljavanjem djedovih iskustava i čitanjem spisa, u kojima upravo ono neispisano nosi težinu traume. Teoretičarka traume Cathy Caruth u svojoj knjizi Unclaimed Experience: Trauma, Narrative, and History iz 1996. godine navodi kako je trauma u svojoj suštini nelinearna i nekoherentna fabula sačinjena od simptoma, narativa i odlomljenih sjećanja pa stoga i fotografkinja u svom radu, poput slagalice kojoj nedostaje nekoliko dijelova, pokušava rekonstruirati traumu kroz parcijalne prikaze prošlih događanja. Kroz ovu fragmentiranost, Lizde ne nastoji ponuditi konačnu interpretaciju zajedničkih sjecišta dijeljenja traume svoga djeda sa sobom, već omogućuje publici da osjeti nesvodivost i kompleksnost traume. Svaka fotografija tako postaje zaseban komad slagalice, koji, iako samostalan, ujedno otvara prostor za dublje povezivanje s onim što ostaje neizrečeno, nevidljivo i neuhvatljivo. Nizu fotografija osamljenih krajolika autorica pridružuje isječke djedovih i svojih dnevničkih zapisa s puta, koji pobliže demistificiraju praznoznačne topose iz njegove prošlosti, uprizorujući time iz sadašnje perspektive mjesta boli koje je oskvrnuo rat. Barem na trenutak, autorica evocira djelić minule prošlosti koji ponovno oživljava kroz spoj osobnih sjećanja, obiteljskih narativa i prostora ispunjenih tišinom. S druge strane, serija fotografija mrtvih priroda i autoportreta značenjski nabijeno tematiziraju djedove artefakte i njegovu ostavštinu ukaljanu ratnim boljkama. Arhivske predmete fotografkinja postavlja u kompozicije koje nalikuju na oltare, pretvarajući galeriju na trenutak u intimni prostor za kontemplaciju i prizivanje sjećanja, u kojima ratni objekti služe kao tihi svjedoci djedovih ispovijesti. U formi autoportreta, Lizde, noseći djedova ratna obilježja, performativno se postavlja u ulogu medija i time postaje posrednicom prošlosti i sadašnjosti preuzimajući pri tomu teret djedove povijesti, kako bi je dekonstruirala kroz vlastitu osjećajnu stvarnost. Autoportreti nisu samo puko simboličko povezivanje s djedovim iskustvima, nego i pokušaj transgresije granica između osobnog identiteta i obiteljskog naslijeđa, s pomoću kojih problematizira i ulogu koju imaju naslijeđeni ratni amblemi unutar njene obitelji.
Zadnja izložbena stavka djedova je autobiografija koju fotografkinja pažljivo pozicionira pod staklenom vitrinom na istaknutom postamentu. Neovisno o tomu što staklo u radu autorice ima primarnu funkciju očuvanja krhkih, požutjelih listova vrijednog predmet koji bi se u tren oka lako mogli rasparati pod prstima radoznalih čitača, ono ujedno i semantički poprima funkciju barijere koja štiti od daljnjeg prijenosa trauma u nečije ruke. Kako u knjizi Family Secrets iz 1995. godine, autorica Annette Kuhn piše: „(…) obiteljska baština često opredmećuje traumatska iskustva i ona prešutno ostaju duboko pohranjena u njima (…)“. Pokoji dodiri, mirisi ili pogledi na obiteljsku arhivsku građu dovoljni su okidač da reaktiviraju naviranje osjećaja i sjećanja. Stoga, prema riječima Kuhn, ni ne čudi da mnogi obiteljski predmeti zauvijek ostaju zaštićeni staklom ne bi li njihov psihološki balast držali na emocionalnoj distanci i time se ne izlagali retraumatiziranju. Tako Lizde listanje knjižice rezervira samo za svoje, već traumom obilježene, ruke koje pedantno prelistavaju svaki njen list u sigurnim okovima video rada koji prezentira.
Mrtva priroda, Neustrašiva mladost, Glorija Lizde, 2020-2024
Osim toga što izložba otvara važan dijalog o osvještavanju traume kao neizbježnog dijela obiteljskog nasljeđa, koje je univerzalno utisnuto u naša postojanja, ona je i smion pokušaj povezivanja s preminulim djedom, čiju životnu priču ne predstavlja isključivo kroz prizmu ratnih strahota, nego i kao traganje za njegovim likom u slojevima vlastitih uspomena na njega. Autorica izložbom pokazuje kako priče poput djedove mogu otkriti šire obrasce suočavanja s neželjenim obiteljskim nasljeđem, pozivajući istovremeno i publiku da prepozna slične procese u vlastitim obiteljima ili zajednicama.
tekst: Leopold Rupnik, kustos izložbe
....
Glorija Lizde je za ovaj rad nagrađena prestižnom Nagradom Radoslav Putar 2022. za najboljeg mladog likovnog umjetnika/cu u Hrvatskoj, koju dodjeljuje Institut za suvremenu umjetnost. Rad je bio izlagan više puta u smanjenim oblicima na grupnim izložbama, no u Galeriji Galženica se po prvi put do sada ova serija radova izlaže u cijelosti.
- ''Rad je bio izlagan više puta u nekim smanjenim oblicima na grupnim izložbama, a ovo je prilika da se iščita slojevitost i moralna složenost rada. U tom smanjenom obliku rad se nije mogao previše doticati brojnih pitanja koje nosi, a koja jasnije adresiram na ovoj izložbi u formi izlaganja vlastitih dnevničkih zapisa nastalih tokom putovanja na mjesta koja djed opisuje u knjizi. Mislim da su ona, iz sadašnje perspektive, važan aspekt rada koji inače nijemim prikazima pejzaža daje značenje i stavlja u odnos prošlost, prikazanu u formi isječaka iz djedove knjige, sa sadašnjošću. Za mene je ovaj rad prije svega traganje za istinom i razumijevanjem djeda i vlastite obiteljske povijesti, a vrijeme proteklo od njegovog početka omogućilo mi je da svoje pomiješane osjećaje i spoznaje, na koje sam u početku nailazila, donekle razjasnim. Kroz taj proces mnogo puta sam se pitala koji je smisao ovog rada i kako govoriti o tako slojevitim i snažnim saznanjima te, možda najvažnije, je li potrebno u ovom vremenu predstavljati jedan takav narativ? Kakvu odgovornost imam prema svemu tome? Ipak, iz osobne perspektive mislim da takvo suočavanje s prošlošću, s vremenskim odmakom, može dovesti do prihvaćanja da se s gorčinom obiteljske ostavštine treba razračunati i sagledati ju iz svakog kuta, koliko god nelagodan taj proces bio. U zadnjoj rečenici uvoda u djedovoj knjizi naišla sam na citat: „Progovori naša savjest, udari na srce kao maljem i svi grijesi svi do najmanjeg već zaboravljeni, pojave se crni pred očima”, što sam interpretirala kao poziv za temeljit „pogled unatrag”, te za hvatanje u koštac s tamnim razdobljem njegova života.'' – navodi Glorija Lizde u intervjuu u katalogu izložbe
....
fotografije: Glorija Lizde, kustos izložbe