Hrvatska se svakog ljeta pretvara u privremenu državu s povećanim brojem stanovnika, proširenim radnim vremenom i smanjenom količinom strpljenja. Autoceste postaju parkirališta s pogledom na Velebit, obalni gradovi trgovački centri na otvorenom, a lokalno stanovništvo otkriva kako izgleda biti gost u vlastitom mjestu. Samo bez dobrodošlice, popusta i zajamčenog parkirališta.
Sve radi punom snagom. Hoteli, apartmani, restorani, dostava, taksiji, benzinske postaje, trgovine, trajekti, policija, hitna pomoć, komunalne službe i službeni optimizam.
Jedino kapaciteti ostaju uglavnom isti.
To je središnji paradoks hrvatskog ljeta. Turistički model proizvodi goleme prihode, radna mjesta i porezne primitke, ali istodobno nekoliko mjeseci godišnje opterećuje gotovo svaki sustav koji državu drži funkcionalnom. Ceste moraju primiti promet za koji nisu svakodnevno građene, gradovi moraju zbrinuti količine otpada koje ne proizvodi njihovo stalno stanovništvo, liječnici moraju liječiti privremene stanovnike, a radnici moraju pronaći smještaj u mjestima u kojima je svaki slobodan krevet već oglašen kao „šarmantni studio s autentičnim mediteranskim pogledom na susjedov zid“.
Zato glavno pitanje sezone više nije hoće li Hrvatska ostvariti rekord. Rekordi su nam postali sezonska navika, nešto poput opeklina od sunca i rasprave o cijeni kuglice sladoleda.
Pravo je pitanje koliko rekord košta društvo koje ga proizvodi.
Rekord kao hrvatsko sredstvo za smirenje
Hrvatski turizam već godinama komunicira jednostavnom gramatikom: više dolazaka, više noćenja, više prihoda, bolja sezona.
To je razumljivo. Broj turista lako se prebroji, noćenje se uredno evidentira, a milijuni na grafikonu djeluju ozbiljno i državotvorno. Mnogo je teže izmjeriti koliko je lokalnom stanovniku teže pronaći stan, koliko je vremena izgubio u prometu, koliko je porastao trošak komunalnog sustava ili koliko je medicinska sestra brže morala raditi jer se grad u kojem živi privremeno udvostručio.
Najnoviji turistički podaci pritom pokazuju da hrvatska sezona 2026. nije jednostavna priča o neprekidnom rastu. U prvih šest mjeseci ostvareno je približno 7,63 milijuna dolazaka i 29,51 milijun noćenja, gotovo jednako kao u istom razdoblju prethodne godine.
Lipanj je čak bio slabiji od lanjskoga. Ostvareno je oko 3,16 milijuna dolazaka i 15,43 milijuna noćenja, što znači približno sedam posto manje dolazaka i šest posto manje noćenja nego u lipnju 2025.
Domaći turisti pritom su rasli, a strani pali.
To je korisna korekcija uobičajene euforije. Hrvatska možda više ne može automatski računati da će svaki srpanj prirodnim zakonom nadmašiti prethodni. Gosti imaju internet, kalkulator i pristup ponudama Grčke, Italije, Španjolske, Turske i Portugala. Ne moraju prihvatiti svaku cijenu samo zato što uz nju dolazi bor i fotografija zalaska sunca.
Ipak, čak i bez novog rekorda, opterećenje ostaje golemo jer se većina turističkog prometa koncentrira u nekoliko mjeseci i relativno malom broju obalnih područja.
Samo je Istra u lipnju zabilježila oko 4,53 milijuna noćenja. Splitsko-dalmatinska županija imala ih je nešto više od tri milijuna, Kvarner 2,55 milijuna, a Zadarska županija više od dva milijuna. Rovinj je u jednom mjesecu ostvario više od 714 tisuća noćenja, Dubrovnik više od 620 tisuća, Poreč oko 539 tisuća, a Split više od 432 tisuće. To su brojke koje dobro izgledaju u priopćenju. Na terenu znače da ulice, parkirališta, vodovodi, kanalizacija, ambulante, trgovine i službe moraju raditi za broj ljudi koji višestruko premašuje stalno stanovništvo.
Grad, naime, ne dobiva drugi vodovod samo zato što je počela špica sezone. Ne otvara se rezervna bolnica uz promo-kod „LJETO2026“. Ne pojavljuje se dodatnih pet tisuća parkirališnih mjesta kao sezonska prirodna pojava. Samo se poveća broj automobila i smanji prostor između njih.
Autocesta kao najduža hrvatska čekaonica
Hrvatske autoceste jedna su od ključnih pretpostavki turističkog modela. Bez A1 i A6 ljetna bi mobilnost izgledala kao velika povijesna rekonstrukcija putovanja prema moru, samo bez kostima i s mnogo više psovanja.
Mreža autocesta pod upravljanjem Hrvatskih autocesta na kraju 2025. bila je duga približno 1.159 kilometara. Od naplate cestarine prikupljeno je oko 468 milijuna eura, a prometni sustav tijekom turističke sezone zahtijeva dodatne radnike, posebne regulacije, pojačane interventne službe i stalno prilagođavanje radova.
Autocesta je tijekom srpnja istodobno prometnica, granica strpljenja i pokretni sociološki laboratorij.
U jednoj traci nalazi se njemačka obitelj koja putuje prema kampu. U drugoj hrvatski iznajmljivač koji žuri pripremiti apartman. Iza njih dostavno vozilo s hranom, autobus sa sezonskim radnicima, kamp-prikolica koja se prvi put susreće s bočnom burom te motociklist uvjeren da se prometna gužva odnosi samo na vozila s više od dva kotača.
Sve funkcionira dok ne stane jedno vozilo u tunelu, ne dogodi se prometna nesreća, ne pojača bura ili se desetak tisuća ljudi istodobno ne odluči koristiti isti izlaz.
Tada se pokazuje da Hrvatska nema problem samo s količinom prometa nego s njegovom koncentracijom.
Veći dio godine kapacitet autoceste je dovoljan. Nekoliko ljetnih vikenda ponaša se kao da cijela srednja Europa ima rezervaciju za isti termin i istu smjenu apartmana.
Gradnja još jedne trake na svim pravcima nije uvijek racionalna ni financijski moguća. Ali racionalno bi bilo mnogo snažnije razvijati željeznicu, međugradski javni prijevoz, parkirališta na ulazima u gradove i prijevoz putnika do turističkih središta.
Umjesto toga, Hrvatska često pristupa problemu tradicionalnom metodom: nada se da će svi nekako proći.
Većinom i prođu. Samo poslije nekoliko sati i s novim životnim spoznajama.
Radnici dolaze, politika integracije kasni
Turistički sustav više ne bi mogao raditi bez stranih radnika. To nije politička teza, ideološko opredjeljenje ni naslov za društvene mreže. To je kadrovska evidencija.
U prvih šest mjeseci 2026. izdano je 94.113 dozvola za boravak i rad. Od toga je čak 39.054 izdano za turizam i ugostiteljstvo, a još 23.708 za graditeljstvo. Za sezonske radnike izdane su 20.282 dozvole.
U Istri je izdano gotovo 15.740 dozvola, u Splitsko-dalmatinskoj županiji više od 12.270, u Primorsko-goranskoj gotovo 9.800, u Dubrovačko-neretvanskoj više od osam tisuća, a u Zadarskoj gotovo sedam tisuća.
Drugim riječima, strani radnici nisu dodatak sezoni. Oni su njezina infrastruktura, jednako važna kao autocesta, trajekt i klima-uređaj u hotelskoj sobi. Bez njih nema dovoljno kuhara, konobara, sobarica, građevinskih radnika, dostavljača, skladištara, vozača i pomoćnog osoblja. Problem je što Hrvatska radnu dozvolu može izdati brže nego što može osmisliti integracijsku politiku.
Radnik je potreban odmah. Tečaj hrvatskog jezika, zdravstvena zaštita, pristojan smještaj, pravna pomoć, zaštita od posredničkih zloupotreba i uključivanje u lokalnu zajednicu ostaju za poslije. A „poslije“ je u hrvatskoj javnoj politici vremenska kategorija koja često nema utvrđen datum početka.
Poslodavac treba radnika u petak, sezona je već počela, gost dolazi u subotu. Zato se rješenja improviziraju. Radnici se smještaju gdje se može, komunicira se kombinacijom engleskog, aplikacija za prevođenje i gestikulacije, a o dugoročnim posljedicama raspravljat će se čim se završi sezona. Onda počnu pripreme za sljedeću.
Takav sustav može kratkoročno održavati gospodarsku aktivnost, ali dugoročno proizvodi paralelna društva. Ljudi rade u Hrvatskoj, plaćaju poreze i doprinose, opslužuju njezine građane i goste, ali često ostaju izvan javnog, kulturnog i političkog života zajednice. Integracija nije humanitarni ukras tržišta rada. Ona je infrastruktura društvene stabilnosti. Ako Hrvatska zna koliko radnika treba svakom hotelu, trebala bi znati i koliko je nastavnika jezika, liječnika, socijalnih radnika i odgovarajućeg smještaja potrebno ljudima koji taj hotel održavaju otvorenim.
Stan kao turistički proizvod, a stanovnik kao smetnja poslovnom modelu
Cijene stambenih nekretnina u prvom tromjesečju 2026. porasle su 14,3 posto u odnosu na isto razdoblje prethodne godine. Na Jadranu su porasle 12,6 posto, a cijene postojećih stambenih objekata na nacionalnoj razini čak 16,1 posto. To je izvrsna vijest za svakoga tko već posjeduje nekoliko stanova i želi gledati kako mu imovina raste dok sjedi na terasi.
Za mladog konobara, medicinsku sestru, policajca, učiteljicu ili zaposlenika komunalnog poduzeća vijest je nešto manje romantična. U turističkim gradovima stan više nije samo mjesto stanovanja. On je investicijski proizvod, apartman, budući apartman, potencijalni apartman ili prostor koji vlasnik čuva praznim dok ne utvrdi najprofitabilniji oblik njegove uporabe.Dugoročni najmoprimac u takvom modelu postaje financijski nedovoljno zanimljiva pojava koja, što je najgore, želi stanovati cijele godine.
Turist plaća više po danu, ne traži prijavu prebivališta, odlazi nakon tjedan dana i obično ne pita kada će se popraviti fasada. Tržište stoga vrlo jasno šalje poruku lokalnom stanovništvu: vaše je mjesto prekrasno, pa bi bilo korisno da u njemu ne živite previše blizu turističke zone.
Tako nastaje neobična hrvatska razvojna situacija. Gradovi žele kvalitetne liječnike, nastavnike, policajce, vatrogasce, kuhare i druge radnike, ali im ne mogu ponuditi stanovanje po cijeni koju njihova plaća može podnijeti. Zatim se čudimo manjku radnika. To je kao da otvorimo restoran, uklonimo kuhinju i zaključimo kako mladi više ne žele kuhati.
Inflacija se smiruje, novčanik se još znoji
Godišnja inflacija u lipnju iznosila je 4,5 posto. Na mjesečnoj razini cijene su pale 0,4 posto, što je dovoljno da u službenim priopćenjima možemo govoriti o usporavanju pritisaka. Građani, međutim, ne žive na mjesečnoj stopi promjene indeksa. Žive u kumulativnom računu svega što je prethodno poskupjelo.
Najveći godišnji rast bilježe stanovanje, voda, električna energija, plin i ostala goriva, čak 12 posto. Prijevoz je skuplji 8,6 posto, restorani i usluge smještaja 5,8 posto, a zdravstvo 5,2 posto. Energija je na godišnjoj razini bila skuplja 13,2 posto, a usluge 8,1 posto. Hrana i bezalkoholna pića porasli su samo 0,8 posto, što je svakako ugodnije nego ranije. No „samo“ ima drukčije značenje kada se primjenjuje na već visoku cjenovnu osnovicu.
Inflacija je poput dizala koje je brzo otišlo na deseti kat, a zatim se pohvalilo da sada raste sporije. Građani se i dalje nalaze na desetom katu. Samo je vožnja postala mirnija.
U turističkim gradovima ljetna ekonomija dodatno pojačava taj osjećaj. Restorani, smještaj, parkiranje, dostava i druge usluge prilagođavaju se kupovnoj moći turista, dok lokalno stanovništvo prima domaće plaće. Stanovnik tako živi na međunarodnom tržištu cijena i nacionalnom tržištu rada. To je vrlo sofisticiran ekonomski model. Osobito za onoga tko ga promatra iz Zagreba.
Javne službe: isti broj šaltera, nekoliko puta više korisnika
Turistički grad tijekom ljeta nije isti grad kao u veljači. Samo se javne službe često ponašaju kao da jest. Broj liječnika, ambulanti, policijskih postaja, komunalnih vozila, parkirališta i šaltera ne povećava se automatski u skladu s brojem noćenja. Sustav se pojačava koliko može, uvode se sezonski timovi i dodatne smjene, ali osnovna infrastruktura ostaje ista.
Lokalni stanovnik zato tijekom ljeta ne dijeli samo plažu s turistima. Dijeli cestu, parkiralište, liječnika, trgovinu, trajekt, autobus i hitnu službu. To samo po sebi nije problem. Turizam je društvena i gospodarska razmjena, a gost nije neprijateljski vojnik koji je preuzeo zadnje mjesto pred ambulantom. Problem nastaje kada se uspjeh turizma desetljećima mjeri brojem korisnika, a ulaganje u usluge koje ih trebaju opslužiti raste mnogo sporije.
Tada se grad postupno pretvara u pozornicu. Povijesna jezgra ostaje prekrasna, restorani su puni, apartmani uređeni, a ljudi koji ondje rade sele se sve dalje od središta jer si život u vlastitom gradu više ne mogu priuštiti. Grad formalno postaje bogatiji, a funkcionalno siromašniji.
Ima više kreveta za posjetitelje, ali manje stanova za stanovnike. Više restorana, ali teže pronalazi učitelje i medicinske sestre. Više prihoda od turizma, ali i više otpada, prometa, buke i pritiska na prostor. To nije argument protiv turizma. To je argument protiv računovodstva koje bilježi samo prihod, a troškove prepušta lokalnoj zajednici. Može li se rekord nazvati razvojem?
Uspješna sezona ne može se procjenjivati samo prema tome koliko je ljudi prešlo granicu i prespavalo u registriranom krevetu. Razvoj bi trebao značiti da lokalni stanovnik od turizma ima bolje zaposlenje, višu plaću, kvalitetnije javne usluge, uređeniji grad, dostupnije stanovanje i infrastrukturu koju može koristiti tijekom cijele godine.
Ako turizam podiže vrijednost nekretnina toliko da stanovnici moraju otići, stvara radna mjesta za koja nema smještaja, puni ceste do granice funkcionalnosti i povećava cijene usluga brže od lokalnih prihoda, tada imamo gospodarski uspjeh s ozbiljnim društvenim nuspojavama. Može se, naravno, tvrditi da prihod od turizma omogućuje nova ulaganja. To je točno. Ali ako se desetljećima ostvaruju rekordne sezone, a svake godine ponovno otkrivamo da nedostaju stanovi, radnici, parkirališta, liječnici i prometni kapaciteti, tada problem možda nije u manjku novca.
Možda je problem u načinu na koji određujemo prioritete. Hrvatska bi zato uz broj dolazaka i noćenja trebala mjeriti dostupnost stanovanja u turističkim gradovima, promjenu troškova života lokalnog stanovništva, vrijeme čekanja na zdravstvene usluge, prometno opterećenje, količinu otpada po stanovniku, potrošnju vode i udio radnika koji mogu živjeti u mjestu u kojem rade.
Takvi pokazatelji možda nisu toliko atraktivni za konferenciju za medije. Teško je svečano objaviti da je sezona bila rekordna, ali je prosječni stanovnik četrdeset minuta tražio parkiralište, dva mjeseca tražio stan i tri sata čekao liječnika. Ipak, upravo bi nam takvi podaci rekli razvija li turizam zajednicu ili je samo intenzivno koristi.
Država koja svako ljeto iznova polaže isti ispit
Hrvatska će i ove godine vjerojatno ostvariti snažne turističke rezultate. Autoceste će podnijeti glavninu prometa. Strani radnici odradit će velik dio sezone. Gradovi će preživjeti gužve, komunalne službe odvesti otpad, a lokalno stanovništvo prilagoditi dnevni ritam činjenici da u srpnju i kolovozu do trgovine treba ići u terminima koji podsjećaju na tajnu vojnu operaciju. Sustav će, ukratko, funkcionirati. To je njegova snaga, ali i njegova opasnost.
Kada sustav svake godine preživi rad na granici kapaciteta, stvara se dojam da ga ne treba mijenjati. Zašto ulagati u otpornost kada se dosad uvijek nekako izdržalo? Zato Hrvatska ne treba još jednu raspravu o tome je li turizam dobar ili loš. Turizam je ono što država i lokalne zajednice od njega naprave. Može financirati infrastrukturu, javne usluge i kvalitetnija radna mjesta. Može razvijati cijelu zemlju i smanjivati sezonalnost. Ali može i pretvoriti obalu u prostor intenzivne potrošnje, lokalne stanovnike u udaljene servisere vlastitih gradova, a rekorde u godišnji ritual kojim prikrivamo da je sustav ponovno radio na crvenom području mjerača. Hrvatska ljeti doista radi punom snagom. Sada još treba odlučiti želi li i dalje živjeti na granici kapaciteta.
Četiri brojke iza ljetnog pritiska
Najnoviji podaci HTZ-a pokazuju da je u lipnju 2026. ostvareno 3,16 milijuna dolazaka i 15,43 milijuna noćenja, oko sedam odnosno šest posto manje nego godinu ranije. U prvih šest mjeseci zabilježeno je 7,63 milijuna dolazaka i 29,51 milijun noćenja, gotovo jednako kao u prvom polugodištu 2025. Istra je samo u lipnju ostvarila 4,53 milijuna noćenja, Splitsko-dalmatinska županija 3,05 milijuna, a Kvarner 2,55 milijuna.
DZS je za lipanj izmjerio godišnju inflaciju od 4,5 posto. Stanovanje i energenti poskupjeli su 12 posto, prijevoz 8,6 posto, restorani i smještaj 5,8 posto, a ukupne usluge 8,1 posto.
MUP je do 30. lipnja izdao 94.113 dozvola za boravak i rad, od čega 39.054 u turizmu i ugostiteljstvu te 20.282 za sezonsko zapošljavanje. Najviše dozvola među obalnim područjima izdano je u Istri, Splitsko-dalmatinskoj, Primorsko-goranskoj, Dubrovačko-neretvanskoj i Zadarskoj županiji.
Cijene stambenih objekata u prvom tromjesečju 2026. bile su 14,3 posto više nego godinu ranije. Na Jadranu su porasle 12,6 posto, dok su postojeći stambeni objekti na razini Hrvatske poskupjeli 16,1 posto.
Hrvatske autoceste upravljale su krajem 2025. mrežom dugom 1.159,5 kilometara, dok je prihod od naplate cestarine dosegnuo oko 468,3 milijuna eura. HAC tijekom turističke sezone uvodi posebne regulacije i prilagođava prometne režime zbog sigurnosti i protočnosti, a HAK redovito upozorava na zastoje i pojačano opterećenje glavnih pravaca prema moru...
...
Tekst: Petar Kolovrat
foto: Vidmir Raič