Hrvatska politička misao već je u 17. stoljeću dobila autora koji je snagu države tražio u dobroj upravi, gospodarstvu, obrazovanju, vojsci i odgovornosti vladara
Hrvatska politička misao rano je dobila autora koji je državu promatrao kao pitanje uprave, gospodarstva, obrazovanja i javnog dobra.
Križanićeva „Politika“ nastala je tijekom njegova progonstva u Sibiru u 17. stoljeću. Djelo je ponajprije bilo posvećeno reformi Rusije i mogućnosti okupljanja slavenskoga svijeta, a ne stvaranju hrvatske nacionalne države. Križanić je razmatrao vlast, gospodarski razvoj, vojsku, obrazovanje, trgovinu i moralne obveze vladara.
Upravo zato djelo zaslužuje mjesto u serijalu. Hrvatska državna misao nije se oblikovala samo raspravom o granicama i povijesnim pravima. Razvijala se i kroz pitanje što državu čini uspješnom, pravednom i sposobnom.
Zašto je knjiga važna: Predstavlja rani primjer sustavne političke i gospodarske misli hrvatskoga autora.
Zašto je odabrana: Serijal o stvaranju države ne smije državu svesti na zastavu, teritorij i nacionalni identitet. Država je i sustav vlasti, javne uprave, obrazovanja, gospodarstva i odgovornosti.
Ključno pitanje nastavka: Može li se Križanića uvrstiti u hrvatsku državotvornu tradiciju kada njegov glavni politički projekt nije bio hrvatska država?
PRVI KRUG: HRVATSKA PRIJE MODERNE NACIJE
Juraj Križanić: „Politika ili Razgovori o vladalaštvu“
U dosadašnjim nastavcima našega feljtona država se pojavljivala ponajprije kao zamišljeni prostor i zajedničko pamćenje. Pavao Ritter Vitezović pokušavao je rasute hrvatske zemlje povezati poviješću i kartom, a Andrija Kačić Miošić prošlost je pretvorio u priču koju široki slojevi stanovništva mogu razumjeti, pamtiti i prenositi. S Jurjem Križanićem ulazimo u sasvim drukčiju dimenziju političke misli. Njega prije svega zanima kako država funkcionira. Što vlast čini dobrom? Odakle dolazi bogatstvo zemlje? Kako treba organizirati trgovinu, obrt, rudarstvo, vojsku i obrazovanje? Kakav treba biti vladar i gdje završava snažna vlast, a počinje tiranija?
Njegovi „Razgovori ob vladateljstvu“, poznatiji pod naslovom „Politika“, nastali su tijekom dugoga progonstva u sibirskom Tobolsku u drugoj polovici 17. stoljeća. Križanić je knjigu namijenio ruskom caru i njegovu političkom krugu te je u njoj izložio širok program modernizacije Rusije. Zamišljao je snažnu državu sposobnu razviti gospodarstvo, obrazovati stanovništvo, urediti upravu i vojsku te preuzeti vodeću ulogu u slavenskoj suradnji i oslobađanju slavenskih naroda od osmanske i germanske dominacije. Hrvatska enciklopedija pritom naglašava važnu nijansu njegove zamisli: Križanić je zagovarao suradnju slavenskih naroda pod snažnim ruskim vodstvom, dok je svakom narodu ostavljao njegovu političku posebnost.
Upravo zbog toga Križanićevo mjesto u Biblioteci hrvatske državnosti izgleda na prvi pogled neobično, a zapravo otvara jedno od najvažnijih pitanja cijelog serijala. Državna misao sastoji se od mnogo više od rasprave o tome gdje prolazi granica i kojem narodu pripada teritorij. Država je institucija koja mora prikupljati prihode, organizirati vlast, osiguravati red, poticati proizvodnju, obrazovati ljude, štititi ih od vanjske opasnosti i stvarati uvjete za javno dobro. Križanić upravo tu dimenziju političkog života među hrvatskim autorima svojega vremena razvija s iznimnom širinom.
Hrvatski svećenik koji je mislio u europskim razmjerima
Juraj Križanić rođen je 1617. ili 1618. u Obrhu kraj Ozlja, u prostoru tadašnje Hrvatske izloženom osmanskoj prijetnji i složenim odnosima habsburške vlasti, Vojne krajine, katoličanstva i pravoslavlja. Školovao se u Grazu, Bologni i Rimu, gdje je 1642. doktorirao teologiju, a tijekom života bavio se filozofijom, jezikoslovljem, poviješću, glazbom i politikom. Iskustvo Hrvatske na rubu velikih imperija, opasnost Osmanskoga Carstva te njegova zaokupljenost vjerskim i kulturnim podjelama Slavena snažno su oblikovali njegov politički horizont.
Križanić je pripadao onoj vrsti ranonovovjekovnih učenjaka čiji intelektualni prostor daleko nadilazi zemlju podrijetla. Rim, Beč, Poljska, Rusija i slavenski svijet za njega su dijelovi jednoga velikog političkog problema. Tražio je način kako ojačati slavenske narode, smanjiti njihove unutarnje podjele i stvoriti političku snagu sposobnu odgovoriti na velike sile tadašnje Europe. Rusija mu se činila ključem toga projekta jer je predstavljala najveću samostalnu slavensku državu.
U Rusiju je prvi put stigao još 1647., a nakon povratka u Rim ponovno je ondje otišao 1659. i stupio u službu cara Alekseja Mihajloviča. Već 1661. car ga je poslao u progonstvo u Tobolsk, gdje će ostati petnaest godina. Upravo će ta sibirska izolacija postati najplodnije razdoblje njegova stvaralaštva. Ondje nastaju njegova gramatička, povijesna, teološka i politička djela, među njima i „Politika“, namijenjena samom caru i njegovim suradnicima.
Paradoks je očit: čovjek udaljen tisućama kilometara od političkog središta piše jedan od najopsežnijih programa državnog upravljanja svojega vremena.
Snažna država počinje sposobnom vlašću
Križanić je živio u stoljeću snažnih monarhija. Francuska je gradila centraliziranu kraljevsku vlast, Habsburška Monarhija jačala je svoj državni aparat, a europski vladari nastojali su povećati porezne prihode, održavati stalne vojske i podrediti teritorijalne i staleške posebnosti središnjoj vlasti. Povjesničar Miroslav Frančić Križanića zato smješta u širi kontekst europske „krize 17. stoljeća“ i konsolidacije apsolutnih monarhija.
Križanićev ideal bio je snažan vladar, ali snagu vlasti povezuje s njezinom svrhom. Vladar ima dužnost služiti dobrobiti podanika, poštovati prirodni i božanski zakon te svoju moć koristiti za uređivanje države. Upravo na toj točki Križanić razlikuje legitimnu monarhiju od tiranije. Snažna vlast za njega ima opravdanje kada proizvodi sigurnost, napredak i javno dobro. Frančić ističe da Križanić uz moć monarha predviđa i političku ulogu „Sabora“, preko kojega se izražava pristanak podanika.
Juraj Križanić: „Politika“ ili „Razgovori o vladalaštvu”, Nakladnik: Matica hrvatska, 1947. godine
Takvo razmišljanje čini ga zanimljivim prijelaznim autorom između tradicionalne političke teologije i moderne teorije države. Goran Sunajko njegov položaj opisuje kao mjesto između Augustina i Hobbesa: Križanić vlast još uvijek ukorjenjuje u božanskom poretku, ali političku zajednicu istodobno promatra kao zemaljski sustav koji zahtijeva racionalnu organizaciju, suverenost i djelotvornu vlast.
Država kod Križanića tako dobiva vrlo praktičan sadržaj. Dobar vladar poznaje svoju zemlju, bira sposobne suradnike, uređuje zakone, nadzire upravu i razumije gospodarstvo. Vladanje postaje umijeće koje zahtijeva znanje.
Bogata država stvara vlastitu proizvodnju
Jedna od najzanimljivijih sastavnica „Politike“ upravo je gospodarstvo. Križanić razmišlja u vremenu u kojemu se europske države sve snažnije uključuju u trgovinu, razvijaju manufakture, štite vlastitu proizvodnju i nastoje povećati količinu novca i robe koja ostaje unutar zemlje. Njegove su ideje zato bliske merkantilističkom shvaćanju gospodarstva.
Za njega bogatstvo države proizlazi iz rada i proizvodnje. Zemlja treba razvijati obrt, rudarstvo, trgovinu i različite gospodarske djelatnosti, a vlast mora aktivno stvarati uvjete za takav razvoj. Frančić ističe upravo tu dimenziju njegova programa: apsolutistička država kod Križanića dobiva gospodarsku zadaću pokretanja zanatstva, rudarstva i trgovine te usmjeravanja društvenih staleža prema intenzivnijoj gospodarskoj aktivnosti.
U tome se pojavljuje vrlo moderna intuicija: politička snaga države ovisi o njezinoj gospodarskoj sposobnosti. Vojska, uprava i međunarodni položaj zahtijevaju materijalnu osnovu. Zemlja koja izvozi sirovine, uvozi skupe gotove proizvode i ovisi o stranim stručnjacima ostaje politički slabija od države koja razvija vlastito znanje i proizvodnju.
Križanića zato zanimaju proizvodne vještine, cijene, trgovina, rudnici, zanati i odnos domaće i strane robe. Država u njegovoj koncepciji nije samo čuvar reda, nego pokretač razvoja. Javna vlast mora znati gdje nastaje bogatstvo i kako ga umnožiti.
Takav način mišljenja za hrvatsku političku tradiciju ima posebnu vrijednost. Stoljećima nakon Križanića hrvatska politika ponovno će se susretati s istim pitanjima: odnosom političke autonomije i gospodarske snage, odljevom domaćega kapitala, razvojem industrije, infrastrukturom, obrazovanjem i sposobnošću države da vlastite resurse pretvori u razvoj. Križanić ih postavlja u jeziku 17. stoljeća, ali prepoznaje njihovu trajnu logiku.
Znanje je državna infrastruktura
Gospodarski razvoj kod Križanića prirodno vodi obrazovanju. Država koja želi biti snažna treba ljude koji znaju upravljati, proizvoditi, računati, graditi i ratovati. Zato obrazovanje za njega ima izrazito političku funkciju.
Križanićev vlastiti život to najbolje pokazuje. Bio je poliglot i jezikoslovac, autor općeslavenske gramatike i čovjek koji je cijeli život pokušavao smanjiti kulturne udaljenosti između slavenskih naroda. Za njega je znanje sredstvo političkog osnaživanja. Obrazovani ljudi mogu preuzeti poslove koje inače obavljaju stranci, država može razviti vlastitu stručnu elitu, a politička zajednica postaje manje ovisna o vanjskim centrima moći.
Tu njegova „Politika“ nadilazi klasičnu sliku apsolutističkog vladara. Moć države ne počiva samo na poslušnosti podanika i brojnosti vojske. Počiva i na kvaliteti ljudi kojima država raspolaže. Znanje, struka i upravljanje postaju elementi nacionalne moći.
To je važna točka u našoj priči o knjigama koje su stvarale Hrvatsku. Vitezović je snažno koristio historiografiju i kartografiju, Kačić je širio povijesno znanje među narodom, a Križanić znanju daje izravnu državnu funkciju. Politička zajednica mora proizvoditi obrazovane ljude jer upravo oni pretvaraju teritorij i stanovništvo u organiziranu državu.
Jezik kao instrument političkoga povezivanja
Križanić je vjerovao i u kulturno jedinstvo Slavena. Njegov pokušaj stvaranja općeslavenskoga jezika danas izgleda utopijski, ali otkriva važan politički princip: zajednički komunikacijski prostor povećava sposobnost zajedničkog djelovanja.
Podjele među slavenskim narodima Križanić je promatrao kao izvor političke slabosti. Vjerske, jezične i političke razlike otežavale su suradnju upravo u trenutku kada su se Slaveni nalazili između snažnih imperija. Zato je pokušavao pronaći zajednički jezični i kulturni okvir koji bi omogućio približavanje različitih slavenskih zajednica.
Njegova ideja slavenskoga jedinstva pritom se razlikuje od kasnijih projekata stvaranja jedinstvene sveslavenske države. Hrvatska enciklopedija izrijekom navodi da Križanić zagovara slavensku suradnju pod vodstvom snažne Rusije, dok zasebne slavenske zajednice zadržavaju vlastitu političku individualnost.
Upravo će pitanje jezika i političke integracije poslije postati ključno i za hrvatski narodni preporod. Križanićevo rješenje pripada njegovu vremenu, ali problem koji je prepoznao ostaje isti: zajednica koja želi politički djelovati treba komunikacijski prostor u kojemu se njezini članovi mogu međusobno razumjeti.
Vojska, sigurnost i geopolitička stvarnost
Križanićeva država ima i vrlo jasnu sigurnosnu funkciju. Njegovo djetinjstvo i mladost oblikovalo je hrvatsko iskustvo osmanske prijetnje, a cijelu je Europu njegova vremena određivala gotovo neprekidna konkurencija dinastija, carstava i vojnih sila. Za Križanića je zato sposobnost države da se obrani sastavni dio njezine kvalitete.
Snažno gospodarstvo financira vojsku. Uređena uprava omogućuje mobilizaciju resursa. Obrazovanje daje časnike i stručnjake. Političko jedinstvo smanjuje unutarnju slabost. Državna snaga u njegovoj koncepciji proizlazi iz međusobne povezanosti institucija.
U tom smislu Križanić razmišlja geopolitički prije nego što je geopolitika dobila svoje moderno ime. Rusiju vidi kao veliku kontinentalnu silu koja može promijeniti odnos snaga u istočnoj Europi i zaštititi slavenske narode od dviju prijetnji koje su u njegovoj slici svijeta ključne: Osmanlija i germanskoga političkog prodora. Frančić upravo tu funkciju snažne Rusije navodi kao jedan od središnjih ciljeva njegova političkog sustava.
Križanić pritom razumije važnu činjenicu međunarodne politike: moralno pravo neke zajednice malo vrijedi bez sposobnosti da zaštiti vlastite interese. Država mora imati i vrijednosti i sredstva.
Vladar vrijedi koliko vrijedi država koju ostavlja iza sebe
Jedna od najsuvremenijih sastavnica Križanićeve misli proizlazi iz načina na koji procjenjuje vlast. Vladar je uspješan kada zemlja pod njegovom upravom napreduje. Njegova veličina ne proizlazi samo iz titule, ceremonije ili osobne slave, nego iz rezultata upravljanja. To mijenja perspektivu, jer od Križanića politika se može vrednovati.
Jesu li zakoni dobri? Je li uprava učinkovita? Razvija li se gospodarstvo? Postaje li stanovništvo obrazovanije? Je li zemlja sposobna proizvoditi robu i prikupljati prihode? Može li se obraniti? Vlada li pravda? Sve su to pitanja koja „Politiku“ približavaju modernoj raspravi o državnoj sposobnosti.
Križanićeva koncepcija ostaje čvrsto ukorijenjena u monarhijskom svijetu 17. stoljeća. Društvo promatra staleški, a politički vrh pripada snažnom vladaru i plemstvu. Istodobno, državu procjenjuje prema funkcionalnosti i dobrobiti podanika. Upravo ta kombinacija tradicionalnoga političkog poretka i racionalnog upravljanja čini ga intelektualno zanimljivim.
„Slijepa točka” Politike je modernizacija odozgo
Najveća snaga Križanićeva sustava istodobno otkriva njegovu glavnu granicu. Razvoj uglavnom dolazi odozgo. Vladar uređuje državu, potiče gospodarstvo, organizira obrazovanje, razvija vojsku i vodi društvo prema napretku. Politička energija koncentrirana je u središtu vlasti.
To odgovara svijetu apsolutističkih monarhija u kojemu Križanić živi. Njegova koncepcija javnog dobra povezana je s prosvijećenim i sposobnim vladarem, dok će mnogo kasnija demokratska politička tradicija središte legitimiteta premjestiti prema građanima, parlamentu, političkom pluralizmu i ograničenoj vlasti.
Upravo zato Križanića treba čitati kao autora prijelaza. On već snažno osjeća potrebu za racionalnom i odgovornom državom, a odgovornost još uvijek organizira unutar monarhijskoga poretka. Povjesničari političkih ideja zbog toga u njegovu djelu mogu prepoznati istodobno elemente tradicionalne političke teologije i modernoga razumijevanja suverene države.
Za naš serijal ta je slijepa točka posebno korisna jer otvara pitanje koje će se ponavljati sve do 20. stoljeća: je li za uspješnu državu važnija snažna vlast ili snažne institucije? Križanić odgovor traži u kvaliteti vladara i organizaciji države; moderna demokracija poslije će mnogo veću pozornost posvetiti sustavu koji mora dobro funkcionirati i kada na čelu nema iznimnog čovjeka.
Hrvatski mislilac s ruskim političkim projektom
Tu dolazimo do ključnog pitanja njegova mjesta u ovom feljtonu. Križanićeva „Politika“ govori o Rusiji. Njezini konkretni savjeti namijenjeni su ruskom caru. Njegov veliki geopolitički projekt usmjeren je prema slavenskoj suradnji i jačanju Rusije. Veza s modernom hrvatskom državom zato počiva na drugoj razini: na razvoju političke misli o tome što država jest i što mora činiti.
Križanićevo podrijetlo, iskustvo Hrvatske i osmanske granice bili su važni sastojci njegova intelektualnog razvoja. Hrvatska enciklopedija upravo iskustvo osmanske prijetnje i položaja slavenskih zajednica navodi među bitnim izvorima njegove misli. Ipak, njegovo djelo treba čitati u punoj širini. On je hrvatski politički mislilac čiji se intelektualni horizont proteže preko cijele Europe.
Takav položaj zapravo obogaćuje našu priču. Hrvatska politička misao razvijala se i kroz autore koji su razmišljali o velikim europskim problemima, drugim državama i univerzalnim pitanjima vlasti. Državotvorna tradicija time postaje više od niza tekstova koji izravno zahtijevaju hrvatsku samostalnost. Ona obuhvaća i znanje o samoj državi.
Država je više od teritorija
Križanić u serijal unosi upravo tu temeljnu lekciju. Možete imati povijesni teritorij, ime, zastavu i snažan osjećaj zajedničke pripadnosti, a državnost će svoju stvarnu vrijednost dokazati tek kroz sposobnost institucija.
Država mora proizvoditi sigurnost. Mora imati prihode. Mora razumjeti gospodarstvo. Mora obrazovati ljude. Mora razvijati vlastita znanja. Mora urediti trgovinu. Mora imati vojnu sposobnost. Mora stvarati uvjete u kojima društvo može napredovati. Njezina politička moć povezana je s gospodarskom i intelektualnom moći.
Za suvremenog čitatelja upravo je taj aspekt Križanića možda najzanimljiviji. U današnjoj Hrvatskoj rasprave o državnosti često su usmjerene na povijest, identitet, suverenitet i simboličku politiku. Križanić iz 17. stoljeća podsjeća na drugu polovicu jednadžbe: država je dobra onoliko koliko je sposobna obavljati posao zbog kojega postoji.
U njegovu jeziku to je zadaća dobroga vladara. U našem vremenu to je pitanje institucija.
Od Križanića prema modernoj hrvatskoj političkoj misli
Između Križanića i hrvatskih političkih programa 19. stoljeća leži golema povijesna udaljenost. Promijenit će se pojam nacije, dogodit će se Francuska revolucija, razviti liberalizam i parlamentarizam, nastati ideja moderne narodne suverenosti, a stanovništvo će iz staleškog društva postupno prelaziti prema građanskom.
Križanićeva trajna vrijednost nalazi se upravo na dubljoj razini. On pokazuje da hrvatska politička kultura već u 17. stoljeću ima autora koji državu razmatra sustavno: kao spoj politike, gospodarstva, sigurnosti, obrazovanja, jezika i moralne odgovornosti vlasti.
Nakon njega u našem feljtonu dolazi novo povijesno razdoblje. Hrvatsko pitanje više neće biti samo predmet učenih polihistora i crkvenih ljudi. U 19. stoljeću pojavit će se moderna nacionalna javnost, novine, građanstvo, političke stranke i preporodni pokret. Pitanje sposobne države spojit će se s mnogo konkretnijim pitanjem: tko čini hrvatski narod i kojim će zajedničkim jezikom taj narod govoriti?
Zašto „Politika“ pripada knjigama koje su stvarale Hrvatsku?
„Politika“ pripada ovoj biblioteci zato što širi samo značenje državotvornosti. Vitezović je pokazao snagu političke geografije i povijesnoga prava, Kačić snagu zajedničkog pamćenja, a Križanić u središte stavlja državnu sposobnost.
Njegova država posjeduje svrhu, organizaciju i razvojnu logiku. Vlast treba služiti dobrobiti zajednice, gospodarstvo stvarati materijalnu snagu, obrazovanje proizvoditi znanje, vojska jamčiti sigurnost, a politički sustav povezivati sve te funkcije u djelotvornu cjelinu. U tome Križanić pripada jednoj od najstarijih sustavnih tradicija hrvatske političke misli, čak i kada svoje konkretne savjete upućuje ruskom caru.
Ključno pitanje ovoga nastavka zato dobiva prilično jasan odgovor. Križanića možemo uvrstiti u hrvatsku državotvornu tradiciju upravo zato što državotvornost obuhvaća i sposobnost mišljenja države kao institucije. Njegova važnost počiva u razumijevanju da politička zajednica postaje snažna tek kada raspolaže uređenom vlašću, proizvodnim gospodarstvom, obrazovanim stanovništvom, sigurnosnim kapacitetom i idejom javnog dobra.
Križanićev veliki projekt bio je usmjeren prema Rusiji i slavenskom svijetu, ali je pitanje koje je postavio univerzalno - što državu čini sposobnom da opstane, razvija se i zaštiti svoje ljude?
Odgovor koji je ponudio prije više od tri stoljeća glasi gotovo suvremeno: dobra država počinje dobrom upravom.
A hrvatskoj nacionalnoj integraciji koja slijedi tijekom 19. stoljeća bit će potreban još jedan temelj. Sposobna država treba političku zajednicu, a politička zajednica treba zajednički jezik kojim može oblikovati javnost, ideje i zahtjeve.
Sljedeći nastavak: Ljudevit Gaj – „Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja“
Kako je nekoliko slova postalo sredstvo nacionalne integracije i zašto je zajednički pravopis bio jedan od ključnih preduvjeta nastanka moderne hrvatske političke javnosti.
...
Tekst: Vidmir Raič
Ilustracija: Petar Kolovrat