Dok nam pod krinkom „posla“ uvoze trećerazrednu hranu i talijanski opasni otpad, europski teškaši žmire na slavljen genocida u Beogradu radi profita i litija. Imamo li tehnologiju za otpor?
Humanitarni otpad i domoljubni grabež
Ratnih godina, zapadni su farmaceutski koncerni i države koristili Hrvatsku kao besplatno i legalno odlagalište za medicinski otpad – što je dovoženo kamionima kao „humanitarna pomoć“! Prema službenim podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) i neovisnih ekoloških udruga iz devedesetih, čak 50% do 70% svih lijekova i medicinskih potrepština koji su stigli kao humanitarna pomoć tijekom rata bili su potpuno neupotrebljivi ili im je istekao rok trajanja. Kontaminirana cjepiva uzrokovala su epidemije, kao što je primjerice bila epidemija hripavca (pertusisa) 1993. godine.
Uz humanitarni farmakološki otpad, izbjeglički kampovi u Hrvatskoj redovito su primali donacije dječje hrane i mlijeka u prahu pred samim istekom ili s već isteklim rokom trajanja, što je kod najmlađih izazivalo teške probavne i imunološke poremećaje. Državni aparat, ucijenjen ratnom situacijom, šutio je na štetu svojih građana i „viših ciljeva”. Dakako, oni koji su kupovali tvornice za jednu kunu nisu gutali to opasno smeće – to je bilo namijenjeno onima koji se nisu snašli u tom (domoljubnom) grabežu, sirotinji i onima koji su u ratnom vihoru od vlasništva zadržali jedva glavu na ramenu!
Književnica Zorica Radaković u kiber-kavezu zagrebačke košnice, okružena građanima koji odbijaju biopolitičku dresuru i ekocid. (foto: Radium Noir)
Naši „dobročinitelji” su tako ušteli milijune dolara koje bi inače morali platiti za zakonski propisano uništavanje opasnog otpada u svojim zemljama. Prema podacima iz skladišta u Zagrebu i Splitu, nakon rata u Hrvatskoj je ostalo preko 3.000 tona čistog farmaceutskog otpada s isteklim rokom, a troškove njegova skupog i opasnog spaljivanja (koje je zagađivalo zrak) morala je platiti – sama Hrvatska.
Tržišni mehanizmi i kontejner za hranu
Rat je odavno id za nama, članica smo EU, kako bi vlast rekla – standard je dobar, pa realno nema potrebe da kroz ucjenu primamo opasni otpad i općenito – europsko smeće, no mi ga i dalje primamo kao da nam je malo našeg, i to se sad zove posao. On može biti legalni i ilegalni.
Tako, jedan od legalnih poslova jest uvoz hrane! Europska unija proizvodi goleme viškove hrane za koju je teško održati stabilne cijene u bogatim zemljama kao što su npr. Njemačka i Francuska, pa se oni povlače s primarnih tržišta i preusmjeravaju u siromašnije zemlje. U tom legalnom tržišnom mehanizmu Hrvatska funkcionira kao „kontejner za hranu“!
Izlazak iz nacionalne hipnoze: Pogled iza kulisa ustavnog simulakruma i mahanja zastavama na Trgu bana Jelačića. (foto: Radium Noir)
Naime, prema javnim istupima stručnjaka iz Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo i Poljoprivredne komore, u nas se godinama legalno i sustavno uvoze namirnice – od duboko smrznutog mesa starog po nekoliko godina do povrća i mliječnih proizvoda – koje zapadnoeuropska tržišta više ne žele. Onda, budući da unutar EU zakonski rok trajanja i ispravnost na ambalaži definira sam proizvođač (koji za to odgovara), trgovački lanci i preprodavači koriste taj pravni vakuum. Oni otkupljuju te stare zalihe iz Europe po bagatelnim cijenama, prepisuju deklaracije i plasiraju ih na police hrvatskih supermarketa.
Zbog takve stare i problematične hrane liječnici će osjetljivim pacijentima, pogotovo onima kojima treba oporavak od jače bolesti ili operacije – preporučiti „zdravu hranu” koju oni pak neće moći naći sve i da je uzgojena na nekom OPG-u, koji jamči da uzgajivač nije tretirao biljke i plodove nekim kemijskim sredstvom! Jer, što vrijedi izbjegavanje kemije u uzgoju ako su zagađeni zemlja, zrak i voda? Otrov je otrov, bio on legalan ili ilegalan.
Europska uredba nasuprot premještanju otpada
No, hajdemo zažmiriti na legalno uvezene otrove koji se nekako daju razgraditi, ako ne u specijalnim pogonima, ono, posljedično – u nama, našim organizmima. Nećemo sad cviliti za potpunom čistoćom, moramo platiti izvjesni danak u zdravlju radi moderne civilizaciju. No, problem je ilegalno uvezeni opasni otpad za koji mi – kako reče naš premijer Andrej Plenković nakon prosvjeda „Hodaj za Liku” (održanog 5. rujna u Zagrebu) – nemamo tehnološke mogućnosti da ga uništimo. S obzirom na to da je naš premijer izvrstan komunikator koji se retorički snalazi u kriznim situacijama, teško je pomisliti da mu je ta izjava izletjela, ali – kako bilo – zaključak je da se opasni otpad ne može vratiti pošiljatelju, već da ga se može premjestiti s jedne hrpe na drugu, u ovom slučaju iz Gospića u Zaprešić ili negdje u Istru.
Ta izjava zastrašuje jer, ako izrudarimo podatke – naći ćemo da EU zakonski predviđa vraćanje opasnog otpada u zemlju iz koje je uvezen! U pravnom sustavu Europske unije vraćanje ilegalno uvezenog otpada u državu iz koje je krenuo strogo je propisano i obvezujuće. Temeljni dokument koji regulira ovo pitanje je Uredba (EZ) br. 1013/2006 Europskog parlamenta i Vijeća o pošiljkama otpada.
Članak 24. ove uredbe izričito propisuje da, ako se utvrdi da je pošiljka otpada ilegalna (primjerice, lažno deklarirana ili uvezeni opasni otpad umjesto običnog građevinskog šuta), država otpreme (izvoza) dužna je osigurati da se taj otpad vrati na njezin teritorij! Prema tom članku, otpad se mora vratiti u roku od 30 dana od trenutka kada je nadležno tijelo otkrilo ilegalnu pošiljku, ili u roku koji sporazumno utvrde države. Što je najvažnije, sve troškove vraćanja, skladištenja i konačne sanacije zakonski snosi izvorni pošiljatelj (onečišćivač) ili država iz koje je otpad uvezen, a nikako država žrtva. U slučaju Like i Gospića, to znači da bi Hrvatska prema europskom pravu morala hitno aktivirati ove članke i vratiti opasni otpad tamo odakle je kamionima stigao, no naša birokracija šuti. Zašto?
Građanski bunt protiv neokolonijalnog deponija: Aktivisti inicijative „Gospić je naš dom“ s jasnom porukom korumpiranoj vlasti (foto: Radium Noir)
Hrvatska kao europski deponij i banana država
Je li stvar u tome da se Hrvatska ne želi zamjeriti Europskoj uniji, kao što se svojevremeno nije htjela zamjeriti međunarodnoj zajednici zbog farmakološkog smeća upakiranog u humanitarnu pomoć? Jer, nakon ulaska u EU, uvoz otpada na naš teritorij drastično je eksplodirao i mjerio se u stotinama tisuća tona godišnje. Dakle, u jednom i u drugom slučaju riječ je o tome da mi očito pristajemo na neokolonijalizam, na to da smo – kako se to kolokvijalno kaže – „banana država”!
Evo provjerljivih primjera koji kazuju da Hrvatska funkcionira kao europski deponij:
Talijanska mafija i otpad u kršu: Prema izvješćima istraživačkih novinara i službenim aferama iz 2026. godine, otkriveno je da je organizirana kriminalna mreža godinama sustavno zlorabila infrastrukturu legalnih poslova kako bi u Hrvatsku, pod etiketom građevinskog materiala, ilegalno uvozila opasni industrijski otpad iz Italije. Taj otpad, zatrovan teškim metalima, u tišini je završavao zakopan na lokacijama u Lici i Gorskom kotaru.
Vječne kemikalije (PFAS) i mikroplastika u pitkoj vodi: Službeni hidrogeološki nalazi objavljeni u rujnu 2026. godine potvrdili su da su te opasne, uvozne toksične tvari prodrle kroz podzemne pukotine i zatrovale izvore pitke vode u Lici. Stanovništvo je doslovno izloženo bioterorizmu dok pije vodu iz vlastitih slavina.
Slučaj „Varaždinske bale“ i europska muljaža: Godinama se pod krinkom prerađivačke industrije i oporabe uvozio plastični otpad i stara ulja kako bi se spaljivali u domaćim postrojenjima i cementarama (od Koromačna do Kaštela), dok istovremeno Hrvatska nema izgrađenu infrastrukturu ni za vlastito smeće.
Dvije medijske bombe s istim nazivnikom
Sad, primaknimo se podudarnosti da su u par dana eksplodirale dvije medijske bombe – okupljanje mase u Zagrebu zbog smeća i okupljanje podjednakog broja ljudi zbog smeća u Beogradu! U Beogradu se masa, natopljena nacionalističkim sljepilom, okupila oko ljudskog, moralnog i ratnog smeća, umatajući ratnog zločinca u državnu zastavu uz počasne plotune vojske. U Zagrebu su se pak građani, bez obzira na političke boje, okupili na glavnom trgu kako bi digli glas protiv doslovnog, opasnog europskog smeća koje nam domaći izdajnici i mafija zakopavaju pod noge. Ipak, koliko god ta okupljanja imala drugačiji predznak, u pozadini i jednog i drugog stoji – neprincipijelna Europa.
Tako Ines Sabalić u svom tekstu „Europska komisija čvrsto zatvara oči na pogreb Ratka Mladića i time destabilizira regiju” u Poslovnom dnevniku prokazuje taj moralni slom. Dok se u Beogradu odvijao „danse macabre“ oko Mladićeva kovčega, Europska komisija je čvrsto zatvorila oči, cjenkajući se s Vučićem oko detalja sprovoda, samo da se ne ugroze njihovi geopolitički interesi, ekonomski ugovori i lobistički poslovi. Sabalić piše:
„Dan uoči Mladićeve sahrane, dva Austrijanca, Johannes Hahn bivši povjerenik Europske komisije u tri mandata, i bivši austrijski kancelar Sebastian Kurz, posjetili su Aleksandra Vučića i u Somboru razgovarali, između ostalog, o investicijama u Srbiju.”
Je li to prekoračenje ovlasti? Nije šija nego vrat!, kako bi se narodski reklo. Tehnički i formalno, Johannes Hahn se brani time da on u Somboru ne lobira izravno za proračunske stavke EU-a, već nastupa kao privatni savjetnik ili investicijski posrednik u pratnji Sebastiana Kurza (koji je nakon političkog pada ionako postao globalni lobist za investicijske fondove). Međutim, u stvarnosti, to je čisti proceduralni simulakrum. Hahn koristi svoj golemi neformalni utjecaj unutar EPP-a i poznavanje briselskih kuloara kako bi spajao zapadni kapital s Vučićevim režimom.
Dva skupa, podjednak broj ljudi i isti nazivnik: Dok Zagreb ustaje protiv toksičnog europskog otpada, Beograd slavi povijesno i ratno smeće. (foto: Radium Noir AI, Dnevnik.hr, FB)
Osovina EPP-a: Kritika među kolegama u kuloarima
Zbog potonjeg, Ministarstvo vanjskih poslova BiH je oštro prozvalo Bruxelles, poručivši da je njihovo ponašanje „sramota za cijelu EU“. I u pravu su. To je ta neprincipijelna Europa: pred kamerama nam prodaje priče o civilizaciji, prosvjetiteljstvu i woke inkluzivnosti, a iza kulisa, na poslovnim ručkovima s autokratima, briše vlastita načela i okreće glavu od slavljenja genocida. Ukratko, zapadnoeuropsku elitu uopće nije briga za žrtve Sarajeva, Srebrenice ili 46 masakriranih Hrvata iz Škabrnje. Njihov moralni kompas je isključen; za njih su ti životi tek kolateralna šteta i fusnota, dok god Vučić garantira stabilnost poslova s litijem i funkcionira kao odlagalište opasnog smeća.
Napokon, EU već desetljećima koristi istok kontinenta i zemlje u čekaonici za članstvo kao svoju stražnju kantu za smeće. Podaci međunarodnih istraživačkih mreža (poput projekta „Europe's Wasteland”) i Eurostata razotkrivaju stravične, provjerljive činjenice po kojima su velike zapadne sile, prvenstveno Njemačka, Francuska i Italija, proglašene vodećim izvorima ilegalnog transfera toksičnog i plastičnog otpada prema siromašnijim zemljama. U tom rascjepu na europski istok i zapad, kroz službene istrage će se dokazati da tisuće tona ilegalnog otpada iz Njemačke i Francuske redovito završavaju na divljim odlagalištima u Rumunjskoj, Poljskoj i Bugarskoj.
Taj kriminal se odvija po ovoj špranci: europske tvrtke lažiraju dokumentaciju, prikazujući opasni i miješani komunalni otpad kao „materijal za reciklažu“. Kada otpad prijeđe granicu unutar EU (gdje nema stroge kontrole), lokalne kriminalne mreže ga u tišini zakopavaju u napuštene šljunčare ili ga noću pale. Vezano uz to, izvješća pokazuju da zakonsko i sigurno zbrinjavanje jedne tone opasnog otpada u zapadnoj Europi košta oko 100 eura, dok se u siromašnijim perifernim zonama (ili zemljama u razvoju) papiri i odlaganje rješavaju za jedva 36 eura. Tako naš visoko kulturni i demokratski Zapad kojemu se utječemo – doslovno štedi na zdravlju istočnih Europljana!
U ovoj zoni sumraka posebno su pogođene zemlje koje godinama čekaju u čekaonici za članstvo u EU.
Tako je Turska službeno najveća destinacija za izvoz smeća iz Europske unije. Samo u proteklim godinama u njezinim su lukama otkrivene stotine kontejnera neupotrebljivog njemačkog plastičnog otpada. Budući da ta, kao i ostale spomenute zemlje, nemaju kapacitete za preradu, to se europsko smeće gomila na ilegalnim odlagalištima, truje lokalno tlo i vode, dok vlasti zemalja izvoznica odbijaju suradnju da se to smeće vrati natrag u njihovo dvorište!
Ipak, najnoviji podaci iz rujna 2026. godine pokazuju da Europska komisija pod pritiskom industrije priprema nove uredbe o zabrani izvoza otpada, ali... iznimke od zabrane pravit će se upravo za pojedine zemlje kandidate za EU – poput Srbije, Sjeverne Makedonije, BiH i Ukrajine! Te su se zemlje u veljači prošle godine morale službeno prijaviti Bruxellesu kako bi ostale na „odobrenoj listi“ primatelja europskog otpada. Europa ih tako drži u šaci, jer ako žele iz čekaonice u punopravno članstvo – moraju šutjeti na cinizam da im se zakonski osigurava status vječnog odlagališta!
Ova malo šira slika važna je da shvatimo europski moralni slom, to jest zašto je EU zažmirila na veličanje genocida prilikom sprovoda zločinca Ratka Mladića. Ipak, bitno je i napomenuti da je naš premijer reagirao na ovu nedopustivu šutnju te je kritizirao izostanak snažnije reakcije europskih čelnika, na što se pak oglasila Ursula von der Leyen te poručila da su prizori s ispraćaja zločinca zabrinjavajući. Koliko će te riječi imati učinka – nije lako predvidjeti, budući da su Von der Leyen, Plenković i Vučić članovi iste stranke, tj. Europske pučke stranke (EPP); kolege.
Da! Ursula von der Leyen (iz njemačkog CDU-a) i Andrej Plenković (iz HDZ-a) članovi su stranaka koje su punopravne članice EPP-a. Aleksandar Vučić (iz Srpske napredne stranke - SNS) vodi stranku koja ima status pridružene članice (Associate Member) EPP-a od 2016. godine, što u europskom stranačkom političkom kodu znači da sjede za istim stolom, glasaju unutar istog bloka i tretiraju se kao izravni politički partneri i kolege. Zbog tolikog zajedništva, to je kritika „među svojima”, gdje će se sve – na ovaj ili onaj način – izgladiti unutar zajedničke stranke.
Nažalost, mlak stav EU prema politici koja je dopustila veličanje genocida na sprovodu zločinca prelila je atmosferu iz Beograda i na naš teren, pa sam tako na Facebooku među komentarima pročitala: „Što mi čekamo s premještanjem 'grobnice od zlata' iz Madrida?” Nadam se da su ovaj i slični komentari stvar zanemarive ekstremističke manjine, ali ne smijemo se iznenaditi ako se dobronamjerne poruke s prosvjeda protiv opasne mafije trgovaca otpadom, u sveopćoj srdžbi prema korumpiranoj vlasti, okrenu u opasnom smjeru zazivanja NDH!
Što se tiče šokantnih otkrića opasnog otpada na tlu Like i šire te nemaru vlasti, mogu se složiti sa Zvonimirom Troskotom da je to „unutarnja agresija“ i „bio-terorizam“, i dodala bih da je to teški međunarodni kriminal. Naša vlast koja je to omogućila razlikuje se od zločinca Mladića samo po tome što je Mladić ubijao odjednom, dok je ovo smišljeno kao polagano ubijanje istog, ako ne i većeg broja ljudi.
napisala: Zorica Radaković u rujnu 2026. godine
Zorica Radaković
Zorica Radaković (rođ. 1963. god.) zakoračila je na koordinatni sustav domaće književnosti 1984. godine kao jedna od najvažnijih i najodvažnijih autorica legendarne kvorumaške generacije. Njezin cjelokupni umjetnički hod – od kultne postmodernističke knjige-projekta Svaki dan je sutra, nastale i posvećene upravo Orwellovoj 1984. godini, preko oštre zbirke pjesama Bit će rata (1990.) i hvaljenih dramskih tekstova poput drame Susjeda u ZKM-u, pa sve do opsežnog romana Sanjarica (Fraktura, 2017.), koji je kritika označila kao ljubavni roman s ironijskim odmakom koji dijagnosticira hrvatsko društvo u cjelini – obilježen je neprekidnom dekonstrukcijom društvenih simulakruma i otporom prema konformizmu.
Njezin stvaralački rad danas doživljava ključni tehnološki prijelaz. Premještajući svoj fokus s klasičnog papira u beskrajni prostor tehno-sfere, autorica spaja tekstualni kôd s digitalnim medijem, stvarajući prepoznatljivu formu psihodelične video-poezije i avangardnog video-arta koji vjerno prenosi atmosferu urbanog otuđenja u kiber-kavezu suvremenosti.
Ova stalna rubrika, Kiber-rotor Zorice Radaković, njezina je nova konceptualna platforma i izravna uvertira u dvostruki izdavački i teorijski udar planiran za studeni.
Njezin kreativni pogon trenutno rezultira dvama velikim projektima: zbirkom priča „Zagrebački kiber-gotik“, u kojoj kroz mračni, hipnotički ritam asfalta donosi oštre algoritamske rezove stvarnosti i razgolićuje dresuru modernog društva, te knjigom teorijskih eseja „Teror i razor simulakruma: Od Europe do književnog kartela“. Definirana kao osebujni teorijski triler, ova nadolazeća studija predstavlja frontalni napad na biofašizam, lažnu sekularnost i mehanizme kontrole, cementirajući njezin status trajno subverzivnog i nepokolebljivog autorskog glasa koji beskompromisno odbija poltronstvo i javno imenuje anomalije sustava.
foto: Radium Noir