Ovaj serijal koji nam je svojom dobrotom ustupio za objavu Božidar Brezinščak Bagola, hrvatski i slovenski književnik te prevoditelj, autor ove najopsežnije dosad objavljene romansirane biografije o zagrebačkom arhitektu Viktoru Kovačiću. Na našem news portalu serijal će u više nastavaka biti objavljen u cijelosti. Serijal započinjemo na dan rođenja (28. VII. 1874.) Viktora Kovačića, najzagrebačkijeg arhitekta, često nazivanog i ocem moderne hrvatske arhitekture. Njegov stan u Massarykovoj danas je sastavni dio Muzeja grada Zagreba.
Uvodna napomena
Muzej grada Zagreba izdao je 2000. godine monografiju »Stan arhitekta Viktora Kovačića« s fotokopijom krsnog lista iz koje se vidi da je rođen 28. VII. 1874. u Ločen dolu kraj Rogaške Slatine, a kršten dan kasnije u župnoj crkvi Sveti Križ pri Slatini. Rođen je dakle u roditeljskom domu svoje majke Marije, a zavičajno pravo stekao je u Humu na Sutli, rodnom kraju svog oca Antuna, postolarskog majstora. Osnovnu i obrtnu školu pohađao je u Grazu, odakle je 1891. godine pomalo zagonetno pobjegao u Zagreb i zaposlio se kao praktikant u ateljeu Hermana Bolléa. Iz Zagreba je također pomalo zagonetno krenuo u Beč, na Akademiju primijenjenih umjetnosti, gdje je kao student na javnom natječaju osvojio prvu nagradu i dobio trogodišnju stipendiju ugarskoga ministarstva za kulturu. Tijekom studija bio je nagrađivan i javno pohvaljen od Adolfa Loosa, najpoznatijeg predvodnika moderne arhitekture. Nakon diplomiranja vraća se u Zagreb, zauzima se za nov pristup zvanju arhitekta te s istomišljenicima osniva Kluba hrvatskih arhitekata. Njegovi natječajni radovi bili su javno zapaženi i nagrađivani: zgrada Rossia na Terazijama u Beogradu, regulacija Tomislavova trga u Zagrebu, regulacija Kaptola i Dolca, crkva sv. Blaža i palača Burze (danas Hrvatska narodna banka). Međutim, malo se zna o njemu kao čovjeku i umjetniku. Njegovoj »osebujnoj i markantnoj ličnosti« možemo se jedino inspirativno diviti, a moje divljenje, pretočeno u ovu romanesknu cjelinu, odnosi se ponajprije na njegovu genijalnost.
Viktor Kovačić živio je burno, stvaralački nemirno, pod snažnim utjecajem Nesusvremenih razmatranja njemačkog filozofa Friedricha Nietzscea i mudroslovnih rasprava u bečkim i zagrebačkim kavanama. Usprkos svim nedaćama i životnim neprilikama uspio se održati i djelima dokazati kao snažna osobnost koja se inteligencijom duha suprotstavljala poluinteligentima, kojoj je ponajprije stalo do izvorne radosti stvaranja u sjeni ljepote, do izvorne radosti življenja u svoj punini i neizrecivosti.
Božidar Brezinščak Bagola - U SJENI LJEPOTE - romansirana biografija Viktora Kovačića, hrvatskoga arhitekta (Alfa, 2014.)
6/18 nastavak
Upis na Akademiju u dosluhu bečkog “Jugendstila”
»Café Griensteidl« bio je toga nedjeljnog prijepodneva zatvoren, ali dvoje ljubavnika, Amaliju i Viktora, dočeka otvoren stančić iznad njega, temeljito pospremljen i dobro prozračen. Gradski nosač ostavio je kofere u hodniku, dobio pristojnu napojnicu i ostavio ljubavnike da uživaju u blagdanskom ozračju.
Tijekom poslijepodneva posjetili su tetku koja zbog jake prehlade nije mogla dugo razgovarati s njima, primila je rukoljub novog podstanara, pomilovala je svoju nećakinju i naredila sluškinji da ih otprati u »Cafe Sacher« i počasti kavom melange uz legendarnu tortu koja se ondje desetljećima spremala po tajnom receptu.
Nekoliko idućih dana Amalija je svog ljubavnika vodila u najpoznatije bečke kavane. U »Cafe Centralu« imali su priliku vidjeti i upoznati književnika i boema Petra Altenberga, koji je te godine objavio knjigu znakovita naslova Wie ich es sehe (Kako ja to vidim). Hvalio se kako piše posve slobodno, bez ikakvog koncepta. Ne postavlja unaprijed temu niti razmišlja o njoj. Čovjek se mora opustiti, ne smije vršiti prisilu nad sobom, mora se dokazivati zastrašujuće slobodno...
Viktor je ostao zadivljen tim zanesenjakom pisane riječi. Od njega je saznao za još jednog znamenitog kavanskog gosta. Uskoro mu se pružila prilika da upozna Karla Krausa, pisca briljantnih eseja, koji je navodno mijenjao kavanu čim bi broj onih koji su s njim pokušavali razgovarati postao nepodnošljiv. Taj publicist i dramatik židovskog porijekla uglavnom je pisao noću, a spavao od jutra do ranih poslijepodnevnih sati. U svojim esejima i aforizmima ubojito je podvrgavao kritici sve sfere bečkog života, napose korupciju u tisku, licemjerje i glupost akademskih krugova i vladajućih slojeva.
Dvoje ljubavnika posjetili su tijekom medenog i sladostrasnog bečkog tjedna dvorac Schönbrunn, baroknu zimsku palaču princa Eugena Savojskog, dvorac Belvedere, razgledali nekoliko muzeja, katedralu i dvije barokne crkve... Satima su stajali pred zgradom Opere, divili se Parlamentu, a cijela Ringstrasse djelovala im je kao čarolija... Najljepše mjesto bila je dakako Akademija likovnih umjetnosti na Schillerplatzu. Tu su jednog prijepodneva sreli Edu Schöna, mladog Zagrepčanina koji je već dvije godine studirao u klasi profesora Karla Königa na Visokoj tehničkoj školi. Naime, unutar Akademije paraleno su djelovale dvije specijalne škole za arhitekturu, gotiku i renesansu. Gotiku je vodio dr. Viktor Luntz, kojemu će Viktor predati preporučeno pismo, zato mu je upoznavanje s tri godine mlađim kolegom, a dvije godine starijim studentom Schönom, došlo kao šećer na kraju ljubavne avanture.
Edo Schön pokazao je Viktoru vrata kabineta dr. Luntza, na koja je ovaj s najvećim strahopoštovanjem lagano pokucao i čuo s unutarnje strane odrješito »Herein, bitte«. Otvorio je vrata i ugledao za masivnim stolom čovjeka bujne crne brade i brkova uvrnutih prema gore, visoka čela i kose počešljane na desnu stranu. Izgled stvoren za voditelja. Polako je zatvarao veliku mapu s nacrtima, skinuo naočale s pozlaćenim okvirima i zagledao se u došljaka koji mu se prilično zbunjeno predstavljao, prenio mu pozdrave majstora Bolléa iz Zagreba i predao omotnicu s preporukom.
Prije nego što je otvorio omotnicu profesor je rukom pokazao fotelju i pokretom glave dao usplahirenom mladiću znak da sjedne. Zatim je gospodski otmjeno s nožem za otvaranje pisama prerezao omotnicu i izvukao iz nje ispisanu stranicu bijelog kunstdruck papira. Polako je čitao, kod nekih rečenica brk bi mu se malko nasmiješio. Kad je završio s čitanjem, njegov je pogled zračio suosjećajnom toplinom i Viktor se s pravom ponadao srdačnom prijamu kakav je smjesta uslijedio. Profesor Luntz mu je uz snažan stisak ruke čestitao na preporuci, naglasivši kako se rijetki praktikanti mogu pohvaliti tako visokim mišljenjem svojih majstora. Iz preporuke je mogao zaključiti da se radi o darovitom, bistroumnom i načitanom mladiću, zato mu je velikodušno posvetio čak pola sata svog dragocjenog vremena. Saznao je sve što mladog sugovornika zanima, uputio ga komu se mora javiti glede upisa u zimski semestar i od srca mu čestitao na prijamu.
Prvih mjeseci Beč je Viktora istovremeno očaravao svojom monumentalnošću i svojim mladenačkim, takozvanim »Jugendstilom« u umjetnosti. Taj novi stil nicao je posvuda u Europi. Jedna od vodećih ličnosti novih umjetničkih pokreta bio je Charles Rennie Mackintosh, škotski arhitekt, dizajner, grafičar i slikar.
Pobornici novog stila u umjetnosti nisu prihvaćali prevladavajući konzervativizam bečkog Künstlerhausa te su zbog toga pribavili za svoje djelovanje naziv »secesija«. Glavni zagovornik tog odcjepljenja i osamostaljenja u arhitekturi bio je arhitekt Otto Wagner. Projektirao je zgradu Lünderbank, stanice gradske željeznice, Poštansku štedionicu i više stambenih objekata. Izradio je generalni regulacijski plan grada i objavio niz teoretskih članaka o modernoj arhitekturi.
Poslije akademskih predavanja Viktor je obavezno zalazio u »Café Griensteidl« i sudjelovao u raspravama s kavanskim literatima. Njihov glasnogovornik bio je Hermann Bahr, krupan muškarac neuredne brade i raščupane kose. Studirao je klasičnu filologiju, filozofiju, pravo i ekonomiju u Beču, Berlinu i Parizu. U Berlinu je bio suradnik kazališne udruge "Freie Bühne" (Slobodna pozornica), koja je osnovana s ciljem da svojim članovima omogući prikazivanje zatvorenih predstava i na taj način izbjegne cenzuru pruskih vlasti, a istovremeno omogući prikazivanje modernih, naturalističkih kazališnih komada. Vrativši se početkom devedesetih u Beč, proslavio se kao kazališni kritičar i pokrenuo tjednik "Die Zeit" (Vrijeme), glasilo kavanske literarne družine kojoj su uz njega pripadali pripovjedač i dramatik Arthur Schnitzler, pjesnik i romanopisac Felix Dörmann, dramatik Hugo von Hofmannshal i drugi.
Prva nagrada na javnom natječaju i stipendija
Jednoga prohladnog jesenskog prijepodneva Viktor je u novinama pročitao javni natječaj kraljevskoga mađarskog ministarstva za kulturu i umjetnost koje poziva mlade umjetnike da se prijave sa svojim projektima. Kako je tih mjeseci bio pod jakim dojmom arhitektonike škotskog arhitekta Machintosha, diveći se njegovom projektu zgrade Glasgow School of Art u kojem je pokazao sve oznake svog rada, Kovačić je odlučio na natječaj poslati projekt nekog zamišljenog vidikovca.
Nikomu nije o tome ništa govorio.
Nekoliko tjedana neumorno je radio na projektu, uglavnom noću. Preko dana pojavljivao se u zgradi Akademije tek toliko da bude zapažen. Usput bi nešto pojeo na ulici i žurno se vraćao u stan da nastavi s crtanjem. Jedino je na taj način mogao projekt na vrijeme završiti i prijaviti ga.
Nakon obavljene prijave dao je sebi oduška. Spavao je neprekidno dvije noći i dva dana. A onda opet sve po starom, predavanja, kavanske rasprave i čitanje. Glede čitanja bio je sve izbirljiviji. Čitao je samo one tekstove koje bi mu uvaženi kolege preporučivali ili koje bi za vrijeme prelistavanja novina i časopisa izabirao po vlastitoj intuiciji.
U veljači 1897. objavljeni su rezultati natječaja. U novinama se moglo pročitati da je »od devet kandidata najboljim proglašen projekt Viktora Kovačića i njemu će se od kraljevskog mađarskog ministarstva za kulturu i umjetnost od 7. ožujka 1897. dodjeljivati stipendija tijekom tri godine«.
Ispunjen srećom i silnim samopouzdanjem Viktor je odmah kupio tri primjerka novina. Jednog je navečer samouvjereno pokazao kavanskim literatima u »Café Griensteidl« i ostavio ga na njihovom »stammtischu«, stolu koji je bio rezerviran samo za njih. Svi su mu čestitali i nazdravljali duboko u noć. Drugi i treći primjerak poslao je sutradan hitnom pošiljkom u Zagreb.
Nagrađen projekt objavljen je mjesec dana poslije u mjesečniku Architektonische Monatshefte, a predstavlja simetrično komponiran vidikovac s dva tornja, okružen širokim parkom i visokim zidom bez otvora, s tajanstvenim dubokim sjenama. Dekoracija je čista, plošna, a svaki je detalj pomno razrađen.
Bila je to uvjerljiva najava genijalnog arhitekta i njegov prvi, slavodobitni nastup u javnosti.
Wagner, Loos i neubrani cvijetak ljubavi
Arhitekt Otto Wagner držao je tijekom ljetnog semestra 1897. niz programatskih predavanja. Dvije godine prije objavio je knjigu Moderna arhitektura, u kojoj je najavio novo doba i prevlast povijesnih stilova: neogrčkog, neorimskog i neobaroknog. Govorio je o potrebi arhitekture koja bi se prilagodila novim tehnološkim dostignućima.
Kovačić je oduševljeno upijao Wagnerov nauk o arhitekturi kao umjetnosti i suvremenom životu kao jedinom izvoru umjetničkog stvaranja. U živoj intelektualnoj atmosferi Beča bio je neposrednim svjedokom manifestacija antiakademskog pokreta secesije.
Arhitekt Joseph Maria Olbrich, koji je četiri godine prije došao u Wagnerov biro i bio suradnički naklonjen prema Viktoru, projektirao je zgradu bečke secesije (Wiener Secessionsgebäude) koja je izgrađena te godine, ne samo kao izložbeni paviljon, već ponajprije kao arhitektonski manifest. Na samom ulazu u zgradu stajalo je geslo: “Der Zeit ihre Kunst. Der Kunst ihre Freiheit” (Svakom vremenu njegova umjetnost. Umjetnosti sloboda). Ispod tog gesla nalazila se skulptura triju gorgona koje simboliziraju slikarstvo, kiparstvo i arhitekturu.
Zgradu je financirao Karl Wittgenstein, bogat industrijalac i u to vrijeme vodeći mecena umjetnosti. Viktor je u »Cafe Griensteidl« s velikim zanimanjem slušao priče o pustolovnim dogodovštinama tog poduzetnika koji je s jedanaest godina pokušao prvi put pobjeći od kuće, u sedamnaestoj je morao napustiti gimnaziju zato što je u svom sastavu posumnjao u besmrtnost duše, a godinu dana poslije pobjegao je u Ameriku s putovnicom koju je kupio od jednog siromašnog studenta. U New Yorku je tri godine radio kao konobar, učitelj sviranja na violini i rogu, svirač u noćnom baru, te instruktor za matematiku, njemački, latinski i grčki jezik. Vrativši se u Beč, završio je jednogodišnji inženjerski studij na Tehničkom univerzitetu. Potom se okušao u različitim zvanjima diljem austro-ugarske monarhije, sve dok nije kao tehnički crtač u industriji željeza i čelika počeo ostvarivati nagli uspon u poduzetničkoj karijeri. Oženio se s nadarenom violinisticom Leopoldinom. Njihovu palaču u Alleegasse često su posjećivali poznati glazbenici Johannes Brahms, Gustav Mahler, Bruno Walter i drugi, a bila je toplo utočište i brojnim secesionistima koji su ondje, na izvoru bogatoga suvremenog života, crpili nadahnuće za umjetničko stvaranje.
Viktor nije imao priliku osobno upoznati bogatog mecenu, ali je zato u kući svoje stanodavke, tetke Karoline, jedne večeri upoznao slikaricu i pjesnikinju Lili, tetkinu rođakinju koja je svratila onako usput i zadržala se s njim u razgovoru puna tri sata. Slušala ga širom otvorenih očiju. Bila su to dva tamnozelena jezerca ispod izduženih i gustih crnih obrva. Lepršava kosa s razdjelkom po sredini glave prekrivala joj čelo i uši. Iza fino oblikovanih i ljupko nabreklih usnica bjelasali se zdravi zubi.
Jedino ljubav prema sudbini mogla je uroditi susretom s takvom ljepoticom, uvjeravao je Viktor samog sebe, sretan što je već kod prvog susreta uspio zadobiti njenu naklonost. Izgovorio je svega nekoliko rečenica o svom umjetničkom zanosu, a ona mu je uzvratila istom mjerom, kako je već kao djevojčica rado slušala priče o znamenitim ljudima, kako je u gimnaziji zavoljela knjige, s kolikim oduševljenjem je čitala Novalisa, Hölderlina, Nietzschea...
Zar Nietzschea?
Da, nema nikakve dvojbe da se u toj ljepotici utjelovila »amor fati«, ljubav prema sudbini, navodio je sretni ljubavnik vodu na svoj mlin.
Zaljubljivanje na prvi pogled Viktora je nakratko udaljilo od Wagnerove škole, od poznanika i kavanskih sugovornika. Zapostavio je rješavanje tehničkih zadataka, nije mu stalo do studentske izložbe radova, živio je isključivo za nju, svoju suđenicu.
Zajedno su posjećivali likovne izložbe i književne večeri, odlazili u kazalište, držali se za ruke. Bila je izvanredna sugovornica, pisala je pjesme i pripovijetke, imala iza sebe nekoliko objavljenih knjiga i desetak samostalnih izložbi. Prava pravcata umjetnica..., radovao se Viktor skoroj pobjedi, kad će napokon dvoje umjetnika dionizijski uživati u stanu iznad »Cafe Griensteidla«.
Međutim, put do pobjede se odužio. Lili je nedvojbeno bila pametna i zavodljiva, znala je rečenice izgovarati sa znatiželjom, a istovremeno držati jezik za zubima i ne dopustiti mu da je poljubi. Ispočetka je to pripisivao vještini zavođenja, bila je starija od njega i mislio je da ima pravo na zaluđivanje, na poigravanje s njegovom zaljubljenošću, jer to naposljetku samo pojačava sladostrašće.
Tjednima se pokoravao tom iskušavanju, oslanjao se na sva moguća ulagivanja, pretjerivao s komplimentima, ne bi li je ipak privolio da dođe u njegov stan. I kad mu je napokon to pošlo za rukom, kad su zajedno sjeli za stol i nazdravili jedno drugome, uslijedio je vrlo zagonetan razgovor.
- Ne mogu sebi racionalno obrazložiti što me je te večeri natjeralo da posjetim tetku Karolinu. Pred sobom sam ugledao ljepoticu koja me poput božice privlači svojim čarima.
- Makar nisam bila najbolje odjevena, svratila sam na brzinu.
- Draž tvog lica, milina tvojih usnica, nježna bjelina vrata u divnu se ogrlicu slila. Zagledao sam se u drvene kuglice, uvjerio se da nema na njima lažne pozlate, da u naslonjaču sjedi ljepotica čista srca.
- Osjetila sam blagotvornost tvog pogleda, zato mi je itekako stalo do naše bliskosti. Htjela bih ti mnogo toga ispričati o sebi, a istovremeno saznati nešto više o tebi.
- Dok si sjedila u fotelji nasuprot meni, očarala su me tvoja koljena, osjetih sve što si preboljela, a ipak ostala uspravna, ljupka i zavodljiva.
- Kako si mogao osjetiti sve što sam preboljela, kad se prije toga nismo poznavali?
- Bila si u crnini, a sva usplamtjela, kao da si nazočila rođenju tragedije iz duha glazbe... Tvoja koljena u pregibu bila su divno zaobljena, isijavala su ljepotu skupocjenih umjetničkih djela. Njihov odsjaj pohranio sam u svom srcu kao dragocjen zalog ljubavi.
- Neka naša srca budu leptiri koji nas usrećuju iz čiste ljubavi i ovozemaljske radosti. Ljepota prostora iz koje crpimo živost morala bi nam biti svetom.
- Svjetlost izvan nas je čudesna, a kakva je tek svjetlost u nama!
- Nju nažalost mnogi ne primjećuju. Zaslijepljeni nestaju u tami.
- Mislim da ne postoji slučajnost, dogodi se sve ono što se dogoditi mora.
- Možda si u pravu. Moj vitez počinio je samoubojstvo iz ljubomore. Prijetio mi je da će smisliti najbolji način osvete. I ustrijelio se...
- Ustrijelio se, jer mu nije bilo mjesto kraj tebe. Zatekao se na krivom mjestu i nije imao drugog izbora.
- Bez obzira na krivo mjesto, krivica ipak ostaje.
- Nemoj se opterećivati krivicom. Odletio je u nebo, prepustivši ljepoticu meni. Rođenu u znaku Djevice, simbola bogate žetve i stvaralačke plodnosti. Djevica je znak koji teži savršenstvu, o svemu ima svoje mišljenje, čvrsto stoji na zemlji, stvari vidi onakvima kakve one doista jesu, a detalje usavršava do najmanje sitnice.
- Sve što nam se događa zapisano je u zvijezdama. Drago mi je što sam te upoznala. Osjetila sam kako isijavaš posebnim duhovnim bogatstvom. Priznajem da si mi postao drag i blizak kao nitko drugi.
- Tvoje slike kao da su crtane mojom rukom. Svaku tvoju pjesmu čitam s posebnim erotskim nabojem.
- Po svemu sudeći dogodila ti se ljubav – vjerujem da je to nešto predivno, često poželim da se i meni dogodi ljubav, jer čovjek mora biti radostan na ovom svijetu, u protivnom je živi mrtvac, kakve gledamo oko sebe.
- Sve što sam proživio dovodi me do zaključka da sam uistinu miljenik sudbine.
- Drag si mi čovjek, ali to je premalo za puninu ljubavi. Žao mi je što ti ne mogu uzvratiti milinu koju ti poklanjaš meni. Teško mi je, jer znam kako je tebi.
- Neka ti ne bude teško, jer ja sam najsretnije pogođen Amorovom strelicom. Sada mi je najvažnije kako tebi pomoći da se ne preispituješ u nedogled, da ti na najbolji način nadoknadim viteza kojeg više nema, da ne pomišljaš kako bi i sama najradije preselila u vječnost...
- Ponekad me zaista obuzimaju crne misli, najradije bih preskočila put do vječnosti, našla se s onu stranu dobra i zla.
- Nema puta do vječnosti, vječnost je u nama, u vječnost uranjamo svojim djelima, zato se moramo stvaralački dokazivati.
- Stvaralaštvo me doista izbavlja, hvala bogu da imamo darove...
- Svjestan sam tvog osjećaja krivice, zato ću do daljnjega gasiti vatru u sebi, sve do dana kad će naša srca planuti žarkim plamenom obostrane ljubavi...
- Naš susret prihvatila sam zaista prijateljski i mnogo mi znači, pogotovo naše prijateljevanje. Nadam se da ćemo to znati njegovati.
- Ja uzimam stvari realno, onakve kakve jesu.
- Znaj da ti zasad ne mogu ništa obećavati, jer nema iskre ispod pepela.
- Nijedan tvoj poljubac, ako sam ga dostojan dobiti, ne želim i neću pogrešno shvatiti. Znam da si još uvijek potresena, ali vrijeme je na našoj strani...
- Nikad se ni pred kim nisam pretvarala, pa se ne mogu ni pred tobom. Ne mogu se pretvarati i zaista ne mogu uzvraćati osjećaje kojih u meni nema. Hoću li ikad biti ponovno zaljubljena, ne znam, sada to svakako nisam i mislim da je sve uzaludno. Ako srce ne poskoči, nema iskrica. Ti priželjkuješ romantiku, a ja te nastojim uvjeriti kako me to ne privlači, ne želim biti zavodnica, ne želim započinjati nešto zbog čega bi mi poslije bilo žao...
- Draga Lili, oprosti na romantičnom dosađivanju.
- Sreli smo se, što se najvjerojatnije moralo dogoditi, ali zaista ne osjećam ništa više od prijateljstva. Uostalom za dvoje zanešenjaka, kakvi nas dvoje očito jesmo, najbolje je da žive što dalje jedno od drugoga.
Viktor nije s obožavanom Lili uspio ubrati cvijetak ljubavi. Bilo mu je dosta njenog uvjeravanja da suzdržavanje od seksa oslobađa u čovjeku duhovno stvaralačke snage koje su njoj bile važnije od svega ostalog. Osmijehe i putenu milinu zasjenila je umjetnička taština. Nisu se posvađali, već naprosto udaljili jedno od drugoga.
Lili je nastavila s pisanjem pjesama i slikanjem, a Viktor se vratio arhitekturi, čitanju duhovitih članaka Adolfa Loosa, arhitekta češkog porijekla, koji je tri godine proveo u Americi. Ondje se susreo s radom Louisa Sullivana, projektanta visokih nebodera, teoretičara i kritičara koji ga je oduševio svojim pristupom modernoj američkoj arhitekturi.
»Prožimajući zakon svih organskih i anorganskih stvari, svih fizičkih i metafizičkih stvari, svih ljudskih i nadljudskih stvari, svih iskrenih manifestacija svijesti, srca i duše, sastoji se u tome da je život prepoznatljiv u svom izražavanju, da forma uvijek slijedi funkciju«.
Po povratku u Beč Loos je zagovarao integralni funkcionalizam te odbacivao sve što je podsjećalo na neki od poznatih stilova. Kao projektant dokazivao se izazovnom jednostavnošću i stilskom askezom prema ornamentici, askezom uperenom protiv raskoši kojom se razmetalo etablirano plemstvo. Zgrada i njezin oblikovni sadržaj, sve do pokućstva, trebala je po Loosu tvoriti stilski promišljenu cjelinu, arhitektonski i funkcionalistički savršeno umjetničko djelo. U tom pogledu bili su mu bliski oni suvremenici koji su se isticali svojevrsnim radikalizmom u provođenju osobnih zamisli, umjetnici poput Schönberga, Krausa i Kokoschke. Loos je po svom duhu i djelovanju bio jedan od najstrožih zastupnika radikalnog krila bečkih modernista.
napisao: Božidar Brezinščak Bagola 2014. godine
Božidar Brezinščak Bagola rođen je 1947. u Vrbišnici (općina Hum na Sutli, Hrvatsko zagorje).
Srednju vjersku školu završio je kod franjevaca na Svetom Duhu u Zagrebu. Studij teologije započeo je u Ljubljani, nastavio u Eichstättu i Münchenu, a diplomirao na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1974.
Zbog pripovijetke “Žrtva unatoč svemu”, objavljene u Večernjem listu 15. prosinca 1973., bilo mu je uskraćeno ređenje za đakona, te je kao diplomirani teolog i “gastarbajter” upisao studij filozofije u Münchenu, a diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1978.
Iste godine vratio se u rodni kraj i zaposlio se u Humu na Sutli kao prevoditelj s njemačkog i slovenskog jezika, urednik radničkih novina i rukovoditelj službe za informiranje i kulturu u Tvornici stakla Straža.
Od 1990. do odlaska u mirovinu 2012. obavljao je više rukovoditeljskih i javnih funkcija u Humu na Sutli: kadrovski direktor tvornice stakla, načelnik općine u tri mandata, ravnatelj Humskog kulturnog središta te knjižničar Narodne knjižnice u Humu na Sutli.
Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatskog filozofskog društva, Esperantskog društva Trixini, a 2021. dodijeljena mu je povelja počasnog člana Društva slovenskih pisateljev u Ljubljani.
Dobitnik je nagrade Fonda A. B. Šimić za prvu pjesničku zbirku 1971., nagrade dr. Stjepan Kranjčić za duhovno pjesništvo 2010., nagrade Rikard Jorgovanić za pjesničku zbirku na materinskom humskom govoru 2013. i nagrade Franjo Horvat Kiš za najbolji putopis 2017.
Predsjednik Republike Hrvatske odlikovao ga je 1996. Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi, Krapinsko-zagorska županija dodijelila mu je 2007. Plaketu za životno djelo, a Općina Hum na Sutli 2017. Priznanje za životno djelo.
Objavljene su mu zbirke pjesama: Bjegunac svete uspomene, 1971.; Samoobsodba, 1974.; U ime pračovjeka, 1983.; Sve hladnija svanuća, 1984.; Staklo u nama, 1990.; Između sumnje i predanja, 2007.; Moja duša s tvojom, 2012.; Humske popeifke, 2013.; Djedomir, 2022. i Svetkovina u predvečerje, 2023.; romani: Traganje za samim sobom, 1980.; S one strane Dunava, 2002.; Nadgrobna svjetlost, 2006.; U sjeni ljepote, 2014.; Dobrodošla košava, 2016; Hitac u potiljak, 2019. i Tonči od Svete Marije, 2020.; zbirke pripovijedaka, novela i priča: Razdruživanje, 1992.; Od Taborskog do Olova, 2005. i Em smo Horvati, 2008.; lirska proza, putopisi, memoari, dnevnički zapisi, eseji i ogledi: Zapisi jednog bogoslova, 1994.; Zavičajna radost življenja, 1997.; Moje slovenske izkušnje (na slovenskom), 2003.; Sutla kao sudbina, 2005.; Sam svoj dokaz, 2011.; Tu in tam čez mejo (na slovenskom), 2015.; Zdravica dobrosusjedstvu Hrvata i Slovenaca, 2020. i Književnim stazama Hrvatskog zagorja, 2021.
Preveo je brojna poetska i prozna književna djela te teološku, psihološku i dr. stručnu literaturu sa slovenskog (slovenski začinjavci, najnovije slovensko pjesništvo, Josip Jurčič, Edvard Kocbek, Anton Trstenjak, Lojze Kovačič, Andrej E. Skubic, Anton Stres, Peter Kovačič Peršin, Boris A. Novak, Miljana Cunta, Brane Senegačnik, Miklavž Komelj i dr.), njemačkog (J. Müller, R. Guardini, J. Gnilka, B. Schlink, V. Frankl i dr.) i esperanta (Vytenis Povilas Andriukaitis, Rodin i dr.).
Član je Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnih prevoditelja u Zagrebu te počasni član Društva slovenskih pisaca u Ljubljani.
Viktor Kovačić (1874 - 1924.) ulaz u njegov stan (potkrovlje, mansarda) u Masarykovoj ulici 21-23 u Zagrebu, (danas zbirka/muzej Viktora Kovačića otvorena za javnost)
*Viktor Kovačić hrvatski arhitekt (Ločka Vas kraj Huma na Sutli, 28. VII. 1874 – Zagreb, 21. X. 1924). Obrtnu školu i zidarski zanat izučio je u Grazu. Godine 1891. vratio se u Zagreb i radio u atelijerima G. Carneluttija, K. Waidmana i H. Bolléa, a 1899. završio je Akademiju u Beču kod istaknutoga predstavnika moderne arhitekture O. Wagnera. Iste godine otvorio je vlastiti atelijer u Zagrebu. Svestranim djelovanjem kao arhitekt, pisac i pedagog utjecao je na razvoj moderne arhitekture u Hrvatskoj. Isticanjem profesionalne etike i umjetničkoga značaja arhitekture pridonio je prevladavanju obrtničko-poduzetničkoga mentaliteta i proširio društvenu odgovornost na sva područja prostornog oblikovanja (priznavanje autorskih prava arhitekata, raspisivanje javnih natječaja).
Priklonio se skupini modernih hrvatskih umjetnika oko V. Bukovca, a svojim programskim tekstom Moderna arhitektura, objavljenim u časopisu Život, borio se protiv historicizma i tražio da moderna arhitektura odgovara suvremenim potrebama i udobnosti. Sa skupinom istomišljenika osnovao je 1906. Klub hrvatskih arhitekata. Od 1922. bio je redoviti profesor Visoke tehničke škole u Zagrebu. Na njegovim prvim projektima u Zagrebu zamjetljiv je utjecaj secesije (dvostruka kuća u Masarykovoj ulici, 1906/07; vila Auer na Rokovcu, 1906; kuća Lustig-Perok u Kumičićevoj ulici, 1910). Zajedno s H. Ehrlichom vodio je atelijer Kovačić i Ehrlich (1910–15). Slijedeći Loosovo načelo slobodne organizacije tlocrta i građevnih masa, stvorio je prototip moderno oblikovane obiteljske kuće (Frangeš, 1912; Vrbanić, 1913; Čepulić, 1914). Najviši domet vlastita načela o sintezi tradicije i suvremenosti ostvario je u otmjenoj trokatnici Frank (1914) na uglu Mažuranićeva trga i Hebrangove ulice, na kojoj je, varirajući temu firentinskoga palazza (rustika, arkade, streha), ostvario suvremenu stambenu zgradu snažna plasticiteta.
Posežući za građevinskim oblicima Bizanta, 1912. počeo je gradnju svoje najveće građevine do tada, crkve sv. Blaža s dominantnom armiranobetonskom kupolom, prvom takvom konstrukcijom u nas, u tlocrtnoj shemi grčkoga križa. Također je izveo više manjih projekata i adaptacija (pregradnja vile Kulmer u Novom Vinodolskom, 1912). Nakon I. svjetskog rata, napuštajući povijesne reminiscencije, jednostavnim sredstvima i reduciranom dekoracijom ostvario je prototip suvremeno zasnovane stambeno-poslovne zgrade u palačama Slaveks (1920) na Svačićevu trgu i Eksploatacija (1922) na Trgu žrtava fašizma. Godine 1923. započeo je izgradnju palače Burze, koju je dovršio H. Ehrlich nakon njegove smrti, 1924.
Klasične elemente na pročelju (jonski stupovi) povezao je u skladnu reprezentativnu cjelinu sa strogim kubusom zgrade, a idejnim prijedlogom za zgradu nasuprot Burzi ostvario je reprezentativan ulaz u novi dio grada. - Za razvoj hrvatskoga graditeljstva osobito je važno Kovačićevo nastojanje na podizanju vrsnoće obrta, pri čemu je posebnu pozornost poklanjao unutarnjem uređenju (adaptacija vlastitoga stana na mansardi kuće u Masarykovoj ulici 21–23 u Zagrebu, koji je Muzej grada Zagreba uredio i otvorio za javnost 1994).
Na Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu bio je posmrtno nagrađen Velikom nagradom (1925).
Citiranje:
Kovačić, Viktor. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013.- 2026
(izvor: https://www.enciklopedija.hr/)
foto: Petar Kolovrat