Prije političkoga ujedinjenja Hrvatske trebalo je stvoriti jezik i pismo kojim će njezini stanovnici međusobno komunicirati
Gajeva knjižica iz 1830. godine bila je prijedlog slovopisne reforme. Nije odmah prihvaćena u izvornom obliku, ali je pokrenula proces stvaranja jedinstvenoga hrvatskog pravopisa i standardnog jezika. Gajev rad i preporodni pokret omogućili su prevladavanje pokrajinskih jezičnih podjela te stvaranje zajedničkoga kulturnog i političkog prostora. Hrvatska enciklopedija taj proces izrijekom povezuje s počecima stvaranja moderne Hrvatske. Bez jedinstvenoga jezika teško je razviti zajedničke novine, književnost, škole, institucije i političku javnost. Gajeva knjižica bila je tehnički mala, ali politički dalekosežna.
Zašto je knjiga važna: Stvorila je jedan od preduvjeta hrvatske nacionalne integracije – zajednički komunikacijski prostor.
Zašto je odabrana: Hrvatska država nije mogla nastati samo pozivanjem na srednjovjekovno kraljevstvo. Trebala je moderan narod koji se prepoznaje u zajedničkom jeziku.
Ključno pitanje nastavka: Je li standardizacija jezika bila kulturni pothvat ili prvi čin moderne hrvatske politike?
DRUGI KRUG: JEZIK STVARA POLITIČKI NAROD
Ljudevit Gaj „Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja“
Kada je dvadesetogodišnji Ljudevit Gaj 1830. u Budimu objavio tanku knjižicu „Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja“, tema je na prvi pogled pripadala jezikoslovlju: kako hrvatske glasove zapisivati latinicom, kojim znakovima označavati glasove za koje obična latinična abeceda nema odgovarajuća slova i kako ukloniti razlike između brojnih načina pisanja koji su se koristili u hrvatskim krajevima. Međutim, iza pitanja slova nalazilo se mnogo veće pitanje. Kako od stanovnika zemlje razdijeljene različitim pokrajinskim tradicijama, narječjima, pravopisima i upravnim sustavima stvoriti zajedničku javnost?
Upravo zato Gajeva „Kratka osnova“ pripada među knjige koje su stvarale modernu Hrvatsku. Njezina povijesna važnost daleko nadilazi tehniku pisanja. Ona označava početak procesa u kojem je jezično povezivanje postalo instrument nacionalne integracije. Hrvatska enciklopedija razvoj hrvatskoga narodnog preporoda upravo povezuje s borbom za jedinstveni književni jezik i ističe da je proces hrvatske nacionalne integracije započeo na lingvističkom području, a zatim poprimio mnogo šire kulturne i političke razmjere.
Ljudevit Gaj „Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja“
Gaj je vrlo rano shvatio nešto što će postati jednim od glavnih pravila europskih nacionalnih pokreta 19. stoljeća, a to je spoznaja da narod koji želi postati politički subjekt treba zajednički komunikacijski prostor. Potrebne su mu novine koje se mogu čitati u različitim krajevima, knjige koje razumiju ljudi iz više pokrajina, škole koje poučavaju prema zajedničkim pravilima i javni jezik kojim je moguće govoriti o politici, gospodarstvu, kulturi i budućnosti. Prije političkoga ujedinjenja trebalo je, drugim riječima, omogućiti Hrvatima da jedni drugima pišu istim slovima.
Hrvatska sastavljena od nekoliko jezičnih svjetova
Početkom 19. stoljeća hrvatski je prostor imao bogatu, ali izrazito razgranatu jezičnu baštinu. Kajkavska književna tradicija bila je snažna na sjeverozapadu, štokavska u Slavoniji, Dubrovniku i velikom dijelu Dalmacije, dok je čakavsko nasljeđe stoljećima oblikovalo književnost jadranskoga prostora. Uz narječne razlike postojali su i različiti načini zapisivanja istih ili sličnih glasova. Latinični slovopisi razvijali su se u nekoliko regionalnih središta i nisu uvijek koristili ista rješenja.
Takvo stanje bilo je prirodna posljedica hrvatske povijesti. Hrvatski krajevi stoljećima su živjeli unutar različitih političkih, upravnih i kulturnih okvira. Dalmacija, civilna Hrvatska i Slavonija, Vojna krajina, Istra i dubrovački prostor imali su različita povijesna iskustva. Kulturna raznolikost stvorila je bogatu književnost, ali je modernom nacionalnom pokretu postavila praktičan problem - kojim će jezikom i kojim pravopisom nacionalna javnost razgovarati sama sa sobom?
Taj je problem postajao posebno važan u Habsburškoj Monarhiji početkom 19. stoljeća, kada su jezik i nacionalna pripadnost sve snažnije ulazili u političke sukobe. U Hrvatskoj je latinski još imao važnu službenu funkciju, dok je jačanje mađarskoga nacionalnog pokreta i nastojanje da mađarski dobije širu službenu uporabu hrvatske političke i kulturne elite suočavalo s pitanjem vlastitoga jezika. Jezik je postupno prestajao biti samo sredstvo književnosti. Postajao je pitanje političke autonomije.
Gaj je krenuo od slova jer je znao da iza njih stoji politika
Ljudevit Gaj rođen je 1809. u Krapini. Odrastao je u višejezičnom srednjoeuropskom okruženju, školovao se u Hrvatskoj, Beču, Grazu i Pešti te se već kao vrlo mlad susreo s idejama slavenske uzajamnosti i nacionalnih preporoda. Na njega su snažno djelovali tadašnji srednjoeuropski nacionalni pokreti, osobito češko iskustvo, kao i rad hrvatskih prethodnika koji su tražili jednostavniji i jedinstveniji način bilježenja hrvatskih glasova. Hrvatska enciklopedija posebno navodi Pavla Rittera Vitezovića i češki slovopis među važnim poticajima Gajevoj reformi.
Gaj je 1830. u „Kratkoj osnovi“ krenuo od načela da hrvatskomu glasovnom sustavu treba dati uređeniji latinični zapis. Poseban su problem predstavljali palatalni glasovi, koje su različite hrvatske pravopisne tradicije zapisivale različitim kombinacijama slova. Njegovo je rješenje išlo prema jednoslovnom sustavu s nadslovnim znakovima. U tom je prvom prijedlogu još polazio od kajkavskoga književnog jezika i koristio rješenja koja će poslije mijenjati. Sama knjižica zato predstavlja početnu fazu reforme, a konačniji oblik buduće „gajice“ razvijat će se tijekom sljedećih godina.
Upravo je to važno za razumijevanje Gajeva povijesnog doprinosa. Njegova veličina leži manje u tome što je 1830. jednom zauvijek nacrtao današnju hrvatsku abecedu, a više u tome što je otvorio proces koji će jedan zajednički latinični slovopis pretvoriti u općeprihvaćeni instrument hrvatske kulturne komunikacije. Hrvatska enciklopedija tu razliku sažima vrlo precizno: Gajeva zasluga za hrvatski standardni jezik proizlazi prije svega iz onoga što je pokrenuo.
Mala pravopisna reforma s velikim političkim ciljem
Zašto su slova uopće toliko važna? Zato što standardizirano pismo smanjuje udaljenost među ljudima. Dok različiti krajevi koriste različite grafijske sustave, svaka knjiga, novine ili politički proglas ostaju djelomično obilježeni regionalnim podrijetlom. Kada se uspostavi zajednički sustav, tekst iz Zagreba lakše postaje tekst za čitatelja u Slavoniji ili Dalmaciji, a književna baština različitih hrvatskih sredina može se početi čitati kao dio iste kulture. To je mnogo više od filologije. Riječ je o izgradnji komunikacijske infrastrukture nacije.
Moderna država počiva na cestama, upravi, zakonima i institucijama, ali moderni politički narod treba i infrastrukturu riječi. Treba imati mogućnost da velik broj ljudi istodobno čita isti politički članak, pjesmu ili proglas. Treba postojati književno tržište, javna rasprava i osjećaj da jezik kojim govori politički Zagreb može biti razumljiv i prihvatljiv izvan Zagreba. Gajeva reforma upravo tome otvara prostor.
Od kajkavske „Kratke osnove“ prema štokavskom zajedničkom jeziku
Gajev projekt pritom se razvijao. „Kratka osnova“ iz 1830. predstavlja početni prijedlog, dok je u članku „Pravopisz“, objavljenom u „Danici“ 1835., slovopis dodatno prilagodio. Tada se pojavljuju rješenja mnogo bliža sustavu koji danas povezujemo s njegovim imenom: č, š i ž s kvačicama, uz određene dvoslove i druga grafijska rješenja. Jezikoslovac Josip Vončina pokazao je da je konačni uspjeh reforme proizašao i iz kompromisa između radikalnijih novih grafijskih rješenja i postojećih hrvatskih, osobito slavonskih pravopisnih tradicija.
Istodobno se odvijala još važnija promjena. Preporoditelji su postupno prihvatili štokavsku osnovicu zajedničkoga književnog jezika. Time su željeli stvoriti jezični prostor dovoljno širok za hrvatsku nacionalnu integraciju, a u ilirskoj ideologiji i za kulturno povezivanje južnih Slavena. Gaj i njegovi suradnici oslanjali su se pritom na bogatu hrvatsku književnu baštinu, osobito dubrovačku, te na svijest da kulturno povezivanje hrvatskih krajeva traži jezik koji može djelovati iznad regionalnih granica.
To je bio golem zaokret. Gaj je potekao iz kajkavskoga prostora i u početku upravo u kajkavštini vidio važnu osnovicu, a preporodni projekt postupno se usmjerio prema štokavskom književnom jeziku. Nacionalna integracija tako je tražila i kompromis - pojedine regionalne književne tradicije trebale su prihvatiti zajednički standard koji će omogućiti širu komunikaciju.
Kad pravopis dobije novine, nastaje nacionalna javnost
Prava snaga Gajeve reforme pokazala se tek kada je dobila medij koji ju je mogao svakodnevno širiti. Gaj je 1835. počeo izdavati „Novine horvatske“, uz književno-kulturni prilog „Danica horvatska, slavonska i dalmatinska“. Već sami nazivi predstavljali su političku poruku: u naslovu „Danice“ zajedno se pojavljuju Hrvatska, Slavonija i Dalmacija.
Godine 1836. listovi prelaze na jedinstveni pravopis i književnu štokavštinu te dobivaju nazive „Novine ilirske“ i „Danica ilirska“. Hrvatska enciklopedija navodi da su upravo Gajeve novine i „Danica“ imale ključnu ulogu u širenju novoga jezičnog i kulturnog programa. Tu reforma slova postaje društveni proces.
Novine horvatske Ljudevita Gaja
Pravopis dobiva tiskaru, uredništvo, suradnike, pjesnike, političke članke i čitatelje. Svaki novi broj novina zapravo je vježba nacionalne integracije. Čitatelji se navikavaju na ista slova, isti književni jezik i isti skup političkih pojmova. U Zagrebu se počinje oblikovati središte javnosti koja želi govoriti svim hrvatskim krajevima. Tiskani medij čini ono što sama knjižica nije mogla učiniti, on pretvara prijedlog u naviku.
„Danica“ kao laboratorij moderne Hrvatske
Upravo je „Danica“ postala jedno od mjesta na kojima se moderna hrvatska kulturna javnost učila zajedničkom jeziku. U njoj su objavljivali vodeći preporoditelji, književnici i politički autori, stvarajući novi repertoar nacionalnih tema, simbola i pojmova.
Tako se reformirani slovopis počeo povezivati s cijelim preporodnim programom. Jezik je otvarao put književnosti, književnost povijesnom pamćenju, novine političkoj raspravi, a politička rasprava zahtjevu za institucijama.
Danica horvatska, slavonska i dalmatinska Ljudevita Gaja
To pokazuje zašto je „Kratka osnova“ važna za feljton o stvaranju države. Njezin povijesni učinak djelovao je lančano. Zajedničko pismo omogućilo je širu komunikaciju, šira komunikacija stvarala je zajedničku javnost, a zajednička javnost omogućila je političku mobilizaciju. U tom lancu jezik prestaje biti kulturni ukras nacije. Postaje njezina politička infrastruktura.
Ilirsko ime kao sredstvo hrvatskog ujedinjenja
Suvremenom čitatelju jedna okolnost može izgledati paradoksalno. Pokret koji danas smatramo središnjom etapom hrvatskoga narodnog preporoda sve se snažnije koristio ilirskim imenom. Za Gaja i njegov krug ilirizam je imao nekoliko funkcija. Ilirsko ime trebalo je nadvladati pokrajinske identitete i omogućiti okupljanje ljudi koji su se svakodnevno snažno identificirali kao Horvati, Slavonci ili Dalmatinci. Istodobno je izražavalo širu južnoslavensku kulturnu ambiciju. Hrvatska enciklopedija ističe da su preporoditelji pod ilirskim imenom prije svega željeli okupiti Hrvate, a zatim i ostale južne Slavene, upravo zato što su u pokrajinskom partikularizmu vidjeli prepreku književnom i nacionalnom jedinstvu.
Projekt širega ilirskog okupljanja postigao je ograničen politički rezultat među drugim južnoslavenskim narodima, dok je u Hrvatskoj ostvario dalekosežan integracijski učinak. Nakon zabrane ilirskog imena 1843. preporodni je pokret nastavio djelovati, a hrvatsko ime postupno ponovno preuzelo središnje mjesto. Do tada je najvažniji posao već bio obavljen: stvorena je kulturna i politička mreža koja je mogla djelovati na većem dijelu hrvatskoga prostora. Ilirizam je tako postao svojevrsna povijesna skela oko građevine moderne hrvatske nacije. Skela je poslije uklonjena, a velik dio konstrukcije je ostao.
Od zajedničkog pisma do hrvatskog jezika u Saboru
Najbolje se vidi politički karakter jezične reforme ako pratimo samo sedamnaest godina između 1830. i 1847. Godine 1830. Gaj objavljuje knjižicu o slovopisu. Godine 1835. izlaze njegove novine i „Danica“. Tijekom sljedećih godina preporodni program stvara sve širu kulturnu javnost. Godine 1843. Ivan Kukuljević Sakcinski u Hrvatskom saboru drži prvi zastupnički govor na hrvatskom jeziku i traži njegovo uvođenje u službenu uporabu. Hrvatski sabor 1847. prihvaća hrvatski kao službeni jezik umjesto latinskoga.
U samo sedamnaest godina put vodi od pitanja kako ćemo zapisivati glasove prema pitanju kojim će jezikom govoriti političke institucije Hrvatske. Teško je pronaći jasniji dokaz da je pravopisna reforma bila mnogo više od pravopisne reforme. Jezik je postao predmet suverenosti. Kada politička zajednica sama određuje jezik svojih institucija, ona potvrđuje vlastitu političku posebnost. Hrvatski jezik ulaskom u Sabor prestaje biti prvenstveno jezik privatnosti, književnosti i kulturnoga života i postaje jezik javne vlasti.
Gaj nije radio sam
Gajevu ulogu pritom vrijedi postaviti u odgovarajući okvir. Nacionalni preporod bio je djelo cijeloga naraštaja. Ivan Derkos, Janko Drašković, Dragutin Rakovac, Ivan Kukuljević Sakcinski, Vjekoslav Babukić, Antun i Ivan Mažuranić te brojni drugi autori, političari i kulturni djelatnici sudjelovali su u stvaranju novoga jezičnog, kulturnog i političkog prostora.
Ni slovopis koji je prevladao nije jednostavno preslikavanje „Kratke osnove“ iz 1830. Istraživanja Josipa Vončine pokazuju proces prilagodbe, rasprave i kompromisa između različitih hrvatskih pravopisnih tradicija. Za širenje novoga sustava posebno je važna bila „Danica“, dok su gramatičari poput Vjekoslava Babukića i Antuna Mažuranića sudjelovali u normiranju književnog jezika.
Upravo ta činjenica još bolje pokazuje kako nastaje nacionalni standard. Jedan čovjek može pokrenuti reformu, a standard nastaje kada ga prihvati mreža autora, urednika, učitelja, tiskara i čitatelja. Gaj je bio inicijator i organizator takve mreže.
Jezik kao tehnologija nacionalnog ujedinjenja
U prethodnim nastavcima vidjeli smo različite načine na koje se politička zajednica gradi. Vitezović je prostor povezivao poviješću. Kačić Miošić prošlost je pretvarao u kolektivno pamćenje. Križanić je državu promatrao kroz vlast, gospodarstvo, obrazovanje i javno dobro. Kod Gaja se pojavljuje četvrti element: masovna komunikacija. Bez nje svi prethodni elementi ostaju fragmentirani.
Karta može prikazati zajednički prostor, ali stanovnici toga prostora trebaju međusobno komunicirati. Povijesna pripovijest može stvoriti osjećaj pripadnosti, ali zajednica treba medije koji će tu pripovijest širiti. Politički program može definirati ciljeve, ali treba publiku sposobnu čitati ga i o njemu raspravljati. Upravo zato standardizirani jezik ima toliku političku važnost u 19. stoljeću. On omogućuje da tisuće ljudi koji se nikada neće osobno upoznati sudjeluju u istoj javnoj raspravi. Kada svakoga tjedna čitaju iste novine, počinju živjeti u istom političkom vremenu. Tu se kulturna zajednica približava modernoj naciji.
Jedinstvo uvijek traži izbor
Svaka jezična standardizacija istodobno je izbor među mogućnostima. Hrvatski je prostor imao kajkavsku, čakavsku i štokavsku književnu tradiciju, različite grafijske sustave i snažne regionalne kulturne identitete. Stvaranje jednoga standarda povećalo je međusobnu razumljivost i nacionalnu integraciju, a pojedine regionalne tradicije izgubile su dio nekadašnje središnje uloge.
Gaj je osobno dobar primjer te promjene. Potekao je iz kajkavskoga prostora, a preporodni se projekt postupno opredijelio za štokavsku osnovicu zajedničkoga književnog jezika. Takav izbor pokazuje da stvaranje nacije uvijek uključuje standardizaciju, a zajednica od velikog broja postojećih varijanti oblikuje jedno opće pravilo.
Posljedice su bile dalekosežne. Književna baština Dubrovnika, Slavonije, Dalmacije i drugih hrvatskih prostora mogla se lakše uklopiti u zajednički nacionalni kanon. Vončina posebno ističe da su ilirci nakon prihvaćanja novoga slovopisa njime prepisivali i objavljivali stariju hrvatsku književnu baštinu, povezujući njezine dotad razdvojene dijelove u novu cjelinu. Standardni jezik tako istodobno djeluje prema budućnosti i prema prošlosti. Njime se pišu nove novine, ali se njime ponovno čita i stara književnost.
Od regionalnih književnosti prema nacionalnoj književnosti
U tome se krije još jedan važan Gajev doprinos. Nacionalna integracija zahtijevala je reinterpretaciju kulturne prošlosti. Dubrovnik je trebao postati dio iste književne povijesti kao kajkavski Zagreb, slavonski pisci i dalmatinska tradicija. Zajednički slovopis i standardni jezik omogućili su da se razdvojene književne baštine počnu predstavljati kao različite grane jedne hrvatske književnosti. To je u političkom smislu vrlo snažan proces. Kada zajednica prihvati da su djela nastala u različitim stoljećima i pokrajinama dio njezine zajedničke kulture, ona retroaktivno stvara vlastitu povijesnu dubinu. Vitezović je sličan postupak pokušavao provesti historiografijom. Gajeva generacija provodila ga je preko jezika, književnosti, novina i kulturnih institucija. Tako se gradi nacionalni kanon, a s njim i osjećaj povijesnog kontinuiteta.
Kulturna reforma postaje politički program
Gajev put pokazuje koliko se brzo kulturna inicijativa može pretvoriti u politiku. Jezična reforma vodila je stvaranju novina, novine nacionalnom pokretu, a nacionalni pokret sve konkretnijim političkim zahtjevima. U preporodnom razdoblju oblikuju se zahtjevi za sjedinjenjem hrvatskih zemalja, vlastitom upravom, službenim hrvatskim jezikom i širim političkim pravima. Hrvatska enciklopedija upravo tu fazu opisuje kao prijelaz narodnog preporoda iz kulturnoga prema političkom programu.
Sljedeći nastavak našega feljtona zato logično vodi prema Janku Draškoviću i njegovoj „Disertaciji“. Ondje će ono što je Gaj započeo na području jezika dobiti eksplicitni politički sadržaj: teritorijalno povezivanje hrvatskih zemalja, vlastita uprava, gospodarski razvoj i uporaba narodnoga jezika. Gaj je izgradio komunikacijski alat. Drašković će njime napisati politički program.
Je li standardizacija jezika bila kulturni pothvat ili prvi čin moderne hrvatske politike?
Ključno pitanje ovoga nastavka zapravo traži odgovor koji povezuje obje mogućnosti. Gajeva reforma bila je kulturni pothvat upravo zato da bi mogla proizvesti političke posljedice.
Godine 1830. politička Hrvatska još nema masovni nacionalni pokret ni jedinstvenu modernu javnost. Gaj kreće od infrastrukture koja takvu javnost može stvoriti. Uređuje slovopis, okuplja suradnike, pokreće novine, stvara kulturnu mrežu i sudjeluje u oblikovanju jezika kojim će preporoditelji razgovarati s velikim dijelom hrvatskoga društva.
U tome leži stvarna politička važnost „Kratke osnove“. Nacionalno ujedinjenje počinje mnogo prije promjene granica. Počinje kada stanovnici različitih krajeva počnu jedni drugima pisati, čitati iste tekstove i prepoznavati ih kao dio zajedničke kulture.
Zajedničko pismo pretvara se u zajedničke novine. Zajedničke novine stvaraju zajedničku javnost. Zajednička javnost proizvodi politički pokret. Politički pokret naposljetku postavlja pitanje institucija, vlasti i državnosti. Zato jedna pravopisna knjižica od nekoliko desetaka stranica pripada među ključne knjige hrvatske državne povijesti.
Zašto je „Kratka osnova“ knjiga koja je stvarala Hrvatsku? Zato što je pomogla stvoriti medij u kojem je moderna Hrvatska mogla razgovarati sama sa sobom.
Prije Gajeve generacije postojala je bogata hrvatska književna i jezična baština, nekoliko snažnih regionalnih tradicija i stoljetni kontinuitet hrvatskoga političkog imena. Preporodni pokret te je sastavnice počeo povezivati u moderni nacionalni komunikacijski prostor. Gajeva reforma slovopisa bila je jedan od ključnih instrumenata toga povezivanja.
Njezin najvažniji rezultat zato nisu samo slova č, š, ž, lj, nj i druga rješenja koja su se kroz naknadne prilagodbe učvrstila u hrvatskoj latinici. Važniji rezultat bila je mogućnost da Zagreb, Slavonija, Dalmacija i drugi hrvatski krajevi postupno počnu sudjelovati u istoj tiskanoj javnosti. Tu se jezik pretvara u politiku.
Vitezović je pokušao pokazati gdje je Hrvatska. Kačić je ljudima pričao što je njezina i šira prošlost. Križanić je razmišljao kako uređena država treba funkcionirati. Gaj je otvorio pitanje bez kojega se moderna politička zajednica teško može oblikovati, oodnosno kojim će jezikom svi ti ljudi međusobno razgovarati?
Odgovor koji je započeo „Kratkom osnovom“ iz 1830. stvorio je mnogo više od pravopisnog sustava. Stvorio je jedan od ključnih preduvjeta moderne hrvatske nacionalne javnosti. A kada narod dobije zajednički jezik političke komunikacije, sljedeći je korak gotovo neizbježan: tim jezikom počinje formulirati ono što želi.
Sljedeći nastavak: Janko Drašković – „Disertacija“
Kako je 1832. godine jezični i kulturni preporod prerastao u politički program koji je povezao hrvatske zemlje, narodnu upravu, gospodarstvo i zajednički jezik u jednu viziju budućnosti.
...
Tekst: Petar Kolovrat
Ilustracija: Vidmir Raič