Razlika između cijene koju hrvatski vozač vidi na stupu benzinske postaje i cijene koju trenutačno proizvodi svjetsko tržište postaje sve veća. Dok nafta ponovno prelazi 107 dolara, a ključni izvozni pravci s Bliskog istoka ulaze u zonu visokog rizika, Hrvatska trošarinama i ograničenim premijama kupuje vrijeme. Pitanje je koliko ga još ima.
Od jutros hrvatski vozači na benzinskim postajama gledaju nove brojke. Litra osnovnog benzina stoji najviše 1,73 eura, osnovnog dizela 1,85 eura, a plavog dizela 1,40 eura. Sve tri vrste goriva poskupjele su šest centi po litri u odnosu na prethodno sedmodnevno razdoblje. Nove najviše maloprodajne cijene vrijede sedam dana, a Vlada je pritom zadržala postojeće razine trgovačkih premija i trošarina.
Na prvi pogled riječ je o još jednoj promjeni cijena kakvih su hrvatski vozači posljednjih godina vidjeli mnogo. Međutim, iza današnjih šest centi skriva se znatno važnija ekonomska priča.
Prema izračunu Vlade, bez sadašnjih intervencija litra benzina stajala bi 1,93 eura, dizela čak 2,16 eura, a plavog dizela 1,49 eura. Kod dizela razlika između regulirane i tržišno procijenjene cijene doseže čak 31 cent po litri.
To znači da je cijena istaknuta na benzinskoj postaji sve manje vjerna slika pritiska koji trenutačno dolazi sa svjetskog tržišta. Hrvatska država između globalne cijene i vozača postavila je svojevrsni fiskalni amortizer. On još funkcionira. Istodobno, svako novo povećanje cijene nafte povećava silu koju taj amortizer mora apsorbirati.
Spremnik dizela već nosi gotovo 16 eura državnog amortizera
Razlika od 31 cent po litri postaje mnogo razumljivija kada je prevedemo na običan spremnik automobila. Pedeset litara dizela po reguliranoj cijeni od 1,85 eura stoji 92,50 eura. Po cijeni od 2,16 eura isti spremnik iznosio bi 108 eura. Razlika je 15,50 eura na jednom punjenju.
Kod benzina je razlika manja, ali i dalje vrlo vidljiva. Pedeset litara po današnjoj cijeni od 1,73 eura stoji 86,50 eura. Po Vladinoj procjeni cijene bez intervencija od 1,93 eura račun bi iznosio 96,50 eura. Razlika je deset eura.
Za građanina koji spremnik puni jednom ili dvaput mjesečno riječ je o desecima eura. Kod cestovnog prijevoznika matematika poprima potpuno druge dimenzije. Kamion koji tijekom godine potroši desetke tisuća litara dizela svaki cent promjene cijene pretvara u stotine ili tisuće eura dodatnog troška. Upravo zato dizel ima znatno veći gospodarski značaj od onoga koji se vidi promatra li ga se samo kao gorivo za osobni automobil.
Njime se prevozi roba između skladišta i trgovina, pokreće velik dio poljoprivredne mehanizacije, građevinskih strojeva, autobusa i dostavnih vozila. Plavi dizel izravno ulazi u troškove poljoprivrede i ribarstva. Rast njegove cijene postupno se prelijeva na proizvodnju hrane, prijevoz, građevinarstvo i niz usluga. Današnjih šest centi zato predstavlja tek prvi, neposredno vidljivi krug poskupljenja. Drugi dolazi kroz gospodarstvo.
Hrvatska cijena goriva trenutačno ima dvije stvarnosti
Sustav državne intervencije stvorio je dvije paralelne cijene goriva. Prva je ona koju građanin plaća. Druga je ona koju bi, prema Vladinu izračunu, proizveo postojeći tržišni model bez sadašnjeg smanjenja trošarina i ograničenja trgovačkih premija.
Vlada je odlučila nastaviti regulaciju upravo zato što globalno tržište energije tijekom posljednjih tjedana prolazi kroz novi poremećaj. U prethodnom sedmodnevnom razdoblju visine premija i trošarina ostale su nepromijenjene, pa se rast međunarodnih kotacija ipak djelomično probio do hrvatskih benzinskih postaja.Ključna je riječ: djelomično.
Benzin je poskupio šest centi, ali razlika prema procijenjenoj nereguliranoj cijeni iznosi 20 centi. Dizel je također poskupio šest centi, dok razlika prema cijeni bez mjera doseže 31 cent. Takav odnos pokazuje koliko je tržišni pritisak postao snažan.
Hrvatska tako više ne pokušava potpuno zaustaviti rast cijena goriva. Aktualni model prije funkcionira kao sustav kojim se rast usporava i raspoređuje kroz vrijeme kako bi gospodarstvo i kućanstva izbjegli nagli cjenovni udar. To je razumna politika tijekom kratkotrajnog poremećaja. Što poremećaj dulje traje, fiskalna i tržišna cijena takve politike postaju važnije.
Problem počinje 4.000 kilometara od hrvatske benzinske postaje
Razlog današnjeg poskupljenja treba tražiti daleko od Hrvatske. Brent se jutros kreće oko 107,5 dolara po barelu, a tržište je ponovno snažno usmjereno prema Bliskom istoku. Novi napadi na saudijsku energetsku infrastrukturu ostavili su izvan pogona East–West Pipeline, strateški naftovod kojim Saudijska Arabija prebacuje naftu s istočnih nalazišta prema luci Yanbu na Crvenom moru.
Taj je naftovod posebno važan zato što predstavlja kopnenu alternativu Hormuškom tjesnacu.
Njime se posljednjih mjeseci preusmjeravalo oko četiri milijuna barela dnevno, količina usporediva s približno četiri posto ukupne svjetske ponude nafte. Dok je Hormuz funkcionirao normalno, takav alternativni pravac predstavljao je dodatnu sigurnost. U sadašnjim okolnostima njegova vrijednost dramatično raste.
Promet kroz Hormuški tjesnac istodobno je snažno smanjen. Prije aktualne krize riječ je bila o jednoj od najvažnijih energetskih arterija planeta kroz koju je prolazio približno peti dio globalne trgovine sirovom naftom i ukapljenim prirodnim plinom.
Zbog toga tržište trenutačno reagira na dvije vrste rizika istodobno. Jedan je cijena same nafte. Drugi je pitanje može li se proizvedena nafta fizički dopremiti do kupca. Drugi problem može biti ozbiljniji.
Barel može postojati, ali ga treba dovesti do rafinerije
Svjetska energetika ovisi o golemoj logističkoj mreži: cjevovodima, tankerima, terminalima, rafinerijama, lukama, skladištima i osiguranju pomorskog prijevoza. Svaki poremećaj u jednom dijelu sustava povećava cijenu ostatka lanca.
Napad na saudijski naftovod zato ima posljedice koje nadilaze količinu nafte koja kroz njega prolazi.
Ako tanker mora birati dulju rutu, prijevoz postaje skuplji. Ako brodari procijene da je određeno područje rizično, raste cijena osiguranja. Ako je određeni transportni pravac zatvoren, povećava se potražnja za drugim tankerima i terminalima. Ako rafinerije imaju manje izbora među dobavljačima, rastu premije za raspoloživu sirovinu. Na kraju se svi ti troškovi ugrađuju u cijenu derivata.
Hrvatski vozač zato ne plaća samo barel nafte. Plaća i njegov transport, preradu, logistiku, distribuciju, biokomponentu, trgovačku premiju, trošarinu i PDV. U mirnom energetskom sustavu svaki od tih elemenata relativno je predvidljiv. U kriznom sustavu nekoliko njih može rasti istodobno.
Dizel je postao posebno osjetljiva točka
Posebnu pozornost zaslužuje upravo dizel. Njegova današnja cijena od 1,85 eura, odnosno procijenjenih 2,16 eura bez intervencije, govori da pritisak na dizelsko gorivo trenutačno nadmašuje onaj na benzin. Razlog je strukturalan.
Cijena dizela ovisi o sirovoj nafti, ali i o raspoloživim rafinerijskim kapacitetima. Rat u Ukrajini posljednjih mjeseci dodatno je pogodio ruske rafinerije i smanjio količinu derivata dostupnih međunarodnom tržištu. Istodobno su poremećeni bliskoistočni dobavni pravci.
Tako nastaje situacija u kojoj može nedostajati rafiniranog proizvoda čak i kada određena količina sirove nafte postoji. Za Hrvatsku je to važnije nego što sugerira pogled na automobile na benzinskoj postaji. Dizel je gorivo cestovne logistike. Svaki veći i dugotrajniji rast njegove cijene prije ili kasnije završava u kalkulaciji prijevoznika.
Prijevoznik zatim ima tri mogućnosti: apsorbirati viši trošak kroz nižu zaradu, povećati produktivnost ili ga prenijeti kupcu. Kod dugotrajnog rasta cijena treća opcija postaje sve izglednija.
Šest centi na pumpi može postati više centi u trgovini
Energetska inflacija funkcionira poput niza koncentričnih krugova. Prvi se pojavljuje na benzinskoj postaji. Drugi kod prijevoznika. Treći kod proizvođača i distributera. Četvrti u trgovini. Peti kroz plaće, jer zaposlenici pokušavaju nadoknaditi rast životnih troškova. Zato rast cijena goriva predstavlja mnogo više od problema mobilnosti.
Hrvatska je posebno osjetljiva zbog velike uloge cestovnog prijevoza u opskrbi. Hrana koja stiže u trgovački centar, građevinski materijal koji dolazi na gradilište, paket naručen putem interneta i turist koji automobilom putuje prema Jadranu dijele barem jedan zajednički input – energiju.
Poljoprivreda dodatno ovisi o plavom dizelu. Njegova cijena od danas raste na 1,40 eura. Vladin izračun pokazuje da bi bez mjera dosegnula 1,49 eura.
Devet centi razlike na litri izgleda skromno u automobilskom spremniku. Kod gospodarstva koje troši tisuće litara goriva riječ je o ozbiljnom proizvodnom trošku.
Koliko država još može spuštati cijenu? Tu dolazimo do ključnog pitanja. Hrvatska ima nekoliko instrumenata kojima može ublažavati rast cijena goriva. Može smanjivati trošarine, ograničavati trgovačke premije, intervenirati kroz porezni sustav ili ciljano pomagati sektorima posebno pogođenima energetskim šokom. Svaki instrument ima svoju granicu.
Trošarina predstavlja prihod državnog proračuna. Njezino smanjivanje ostavlja više novca vozaču, ali smanjuje prihod države. Ograničavanje trgovačkih premija smanjuje prostor distributerima. Široke subvencije pomažu svim potrošačima, uključujući one kojima pomoć objektivno treba manje. Ciljane potpore fiskalno su učinkovitije, ali administrativno složenije.
Postoji i porez na dodanu vrijednost, koji raste zajedno s osnovicom. Kada gorivo poskupi, povećava se i apsolutni iznos PDV-a sadržan u konačnoj cijeni. Time se otvara politički prostor za raspravu treba li u izvanrednim okolnostima intervenirati i u porezni dio cijene.
Međutim, država raspolaže poreznim instrumentima. Ona ne raspolaže svjetskom cijenom nafte. Tu se nalazi temeljno ograničenje svake regulacije.
Što ako Brent ostane iznad 100 dolara?
Ako se sadašnji poremećaj smiri, saudijski naftovod brzo vrati u pogon, a transport kroz Hormuz normalizira, cijena nafte može se postupno spustiti. U tom scenariju hrvatska regulacija goriva odradila bi svoju osnovnu funkciju: premostila bi kratkotrajni šok i spriječila da nekoliko turbulentnih tjedana proizvede snažan udar na životni standard.
Drugi scenarij mnogo je zahtjevniji.
Ako Brent mjesecima ostane iznad 100 dolara, sadašnje privremene mjere postupno postaju dugoročna politika. Država tada mora odlučiti koliko dugo želi smanjivati trošarine i ograničavati premije, odnosno koliki dio tržišnog troška postupno treba prenijeti potrošačima.
Treći scenarij uključuje novu eskalaciju: dugotrajniji problem Hormuza, spor popravak saudijskog naftovoda, dodatne napade na tankere ili rafinerije i daljnji pad globalne ponude. U tom slučaju pitanje više ne bi glasilo samo koliko litra stoji.
Glavno pitanje postalo bi koliko goriva Europa može dobaviti, kojim pravcima, po kojoj cijeni prijevoza i s koliko sigurnosti opskrbe.
Gorivo je ponovno postalo pitanje nacionalne sigurnosti
Hrvatska je nakon energetskih kriza posljednjih godina znatno svjesnija važnosti infrastrukture. JANAF, jadranski terminali, skladišni kapaciteti, dobavni pravci i rafinerijska infrastruktura više nisu samo tehničke teme energetskog sektora. To su elementi nacionalne sigurnosti.
U stabilnim vremenima cijena litre uglavnom se promatra kao kombinacija tržišta i poreza. U kriznim vremenima važnije postaje pitanje može li energent fizički stići do tržišta. Današnja situacija na Bliskom istoku upravo pokazuje zašto.
Svijet raspolaže golemim zalihama nafte, ali značajan dio njih mora proći kroz vrlo uzak broj pomorskih prolaza i cjevovoda. Kada nekoliko takvih točaka istodobno postane nesigurno, globalna cijena počinje sadržavati i geopolitičku premiju.
Tu premiju danas plaćaju i hrvatski vozači. Samo što je još uvijek plaćaju djelomično. Današnjih 1,85 eura zapravo je upozorenje od 2,16 eura Najvažnija brojka dana zato možda uopće nije službena cijena dizela od 1,85 eura. Važnija je ona druga: 2,16 eura.
To je Vladina procjena cijene litre dizela bez aktualnih mjera. Razlika od 31 cent pokazuje koliko se udaljila cijena koju proizvodi međunarodno tržište od cijene koju država smatra prihvatljivom za hrvatske građane i gospodarstvo.
Takav jaz može se neko vrijeme održavati. Hrvatska ga već održava smanjenim trošarinama i reguliranim premijama. Time čuva kupovnu moć građana i smanjuje mogućnost da energetski šok odmah prijeđe u cijene prijevoza, hrane i drugih proizvoda.
Istodobno, što jaz postaje veći i što dulje traje, to važnije postaje pitanje izlazne strategije.
Država može smanjiti porez. Može ograničiti maržu. Može subvencionirati ranjive skupine. Može pomoći prijevoznicima, poljoprivrednicima i ribarima. Može dio udara prebaciti na proračun.Jedino što ne može jest administrativnom uredbom smanjiti cijenu barela u Saudijskoj Arabiji ili otvoriti Hormuški tjesnac.
Zato današnje poskupljenje od šest centi treba čitati kao mnogo više od redovite tjedne promjene cjenika. Ono pokazuje da hrvatski energetski amortizer još radi, ali i da pritisak na njega raste. Na benzinskoj postaji danas vidimo 1,73 eura za benzin i 1,85 za dizel. Iza tih brojki već stoje 1,93 i 2,16 eura.
Upravo je prostor između te dvije cijene mjesto na kojem se sljedećih tjedana može voditi jedna od najvažnijih hrvatskih ekonomskih bitaka: tko će i koliko dugo plaćati razliku između svjetske cijene energije i cijene koju hrvatsko gospodarstvo i građani još mogu podnijeti.
...
Tekst: Petar Kolovrat
Ilustracija: Vidmir Raič