Nafta je oko 100 dolara, saudijski alternativni pravac izvoza našao se pod udarom, inflacija ponovno raste, a ECB odgovara višim kamatama. Hrvatska je dosad potrošila milijarde eura kako bi svjetske poremećaje zadržala podalje od kućnih računa. Pitanje za zimu 2026./2027. glasi: koliko dugo država može stajati između tržišne cijene energije i građana?
Hrvatsko kućanstvo posljednjih nekoliko godina živi u neobičnom ekonomskom sustavu u kojem cijena energije na računu sve slabije pokazuje stvarnu cijenu energije na tržištu. Između građanina koji uključuje grijanje, puni automobil gorivom ili plaća račun za struju i globalnog tržišta na kojem se trguje naftom, plinom i električnom energijom nalazi se država. Ona subvencionira, ograničava, kompenzira, određuje maksimalne cijene i dijeli socijalne naknade. Rezultat je svojevrstan energetski kišobran pod kojim su hrvatska kućanstva proteklih godina velik dio međunarodnog energetskog nevremena promatrala kroz znatno ublažene račune. Taj kišobran upravo postaje skuplji.
Vlada je 10. rujna usvojila jedanaesti paket mjera za zaštitu građana i gospodarstva, vrijedan 260 milijuna eura. Prema službenim Vladinim podacima, ukupna vrijednost svih dosadašnjih paketa dosegnula je 9,26 milijardi eura. Novi paket obuhvaća subvencije za električnu energiju, plin i toplinsku energiju, naknade za ugrožene kupce energenata, potpore poljoprivredi, ribarstvu i javnom prijevozu te niz drugih mjera. Veći dio energetskih mjera vrijedit će od početka listopada do 31. ožujka iduće godine.
Brojka od 9,26 milijardi eura govori mnogo više od političke poruke o zaštiti standarda. Ona pokazuje koliko se duboko država tijekom posljednjih kriznih godina uključila u formiranje cijena i raspodjelu energetskog rizika. Dio troška koji bi u klasičnim tržišnim okolnostima neposredno osjetili građani i poduzeća preuzeo je javni sektor. Takav model ima snažnu socijalnu logiku: nagli energetski udar lako prelazi iz ekonomskog problema u društveni, jer energija ulazi gotovo u svaki proizvod i uslugu, a kućanstva s nižim prihodima na nju troše veći dio raspoloživog dohotka. Sada se, međutim, ponovno postavlja pitanje granice takve zaštite.
Račun od 58 eura koji građanin plaća 43 eura
Najveći dio novog paketa odnosi se upravo na električnu energiju. Vlada je za sprječavanje rasta cijena struje predvidjela 126,4 milijuna eura. Mjere obuhvaćaju kućanstva, ali i vrtiće, škole, fakultete, bolnice, domove za starije, knjižnice, muzeje, jedinice lokalne samouprave, komunalna poduzeća i niz drugih korisnika.
Vladin primjer vrlo jasno pokazuje kako funkcionira energetski kišobran. Prosječni mjesečni račun kućanstva prema tržišnoj računici iznosio bi 58,25 eura, dok uz mjere ostaje na 43,33 eura. Razlika na godišnjoj razini iznosi gotovo 180 eura po kućanstvu. Samo taj dio subvencije za kućanstva vrijedi 52,7 milijuna eura. Za mikro, male i srednje poduzetnike osigurano je dodatnih 73,7 milijuna eura, uz uvjet šestomjesečne potrošnje do 250.000 kWh.
Plin i toplinska energija čine sljedećih 43,7 milijuna eura. Subvencioniranje plina za kućanstva te javni i neprofitni sektor zadržava cijene na postojećoj razini i prema Vladinu izračunu amortizira povećanje od 16 posto. Hrvatska u zimu pritom ulazi sa skladištem Okoli popunjenim oko 78 posto, uz cilj od 80 posto do početka listopada.
Energetska politika tako istodobno djeluje na dvije razine. Jedna je sigurnost opskrbe: dovoljno plina, električne energije i naftnih derivata. Druga je sigurnost cijene: količina energije može postojati, ali njezina tržišna cijena može postati socijalno i gospodarski teško podnošljiva. Upravo druga razina trenutačno postaje problematičnija.
Vlada navodi da je referentna europska cijena plina u godinu dana porasla 136 posto, na približno 78 eura po megavatsatu, dok je sirova nafta gotovo 50 posto skuplja nego prije godinu dana. Eurosuper hrvatski vozači trenutačno plaćaju 1,67 eura po litri, a eurodizel 1,79 eura. Prema Vladinoj računici, bez intervencije eurosuper bi iznosio oko 1,88 eura, a dizel 2,10 eura po litri.
Država, dakle, već djeluje kao amortizer između globalne cijene i hrvatskog potrošača. Problem nastaje kada vanjski udar postane snažniji ili dugotrajniji nego što su proračunske pretpostavke predvidjele.
Saudijski incident mijenja energetsku računicu
Upravo se to dogodilo na Bliskom istoku. Saudijska Arabija privremeno je zatvorila strateški naftovod East–West nakon napada dronovima. Riječ je o približno 1.200 kilometara dugom sustavu koji povezuje nalazišta na istoku zemlje s Crvenim morem i predstavlja jednu od ključnih alternativa transportu nafte kroz Hormuški tjesnac. Posebna važnost tog pravca proizlazi iz činjenice da je posljednjih mjeseci njime prolazilo između četiri i pet milijuna barela dnevno, količina usporediva s približno pet posto svjetske ponude nafte. Problem zato nadilazi fizičko oštećenje jednog cjevovoda.
Globalni energetski sustav funkcionira na pretpostavci postojanja alternativnih pravaca. Kada je jedan pomorski prolaz ugrožen, tankeri se preusmjeravaju. Kada je Hormuz pod pritiskom, Saudijska Arabija može dio proizvodnje poslati prema Crvenom moru. Kada se istodobno povećava sigurnosni rizik u Bab el-Mandebu i zatvara kopnena alternativa prema Crvenom moru, tržište počinje plaćati premiju za mogućnost da sljedeći poremećaj bude još veći.
Saudijska proizvodnja već je snažno pogođena. Prema podacima Međunarodne agencije za energiju koje prenosi Reuters, saudijska ponuda sirove nafte u kolovozu pala je na oko šest milijuna barela dnevno, najnižu razinu u više od tri desetljeća. Nafta se zato ponovno nalazi oko psihološki i gospodarski važne granice od 100 dolara po barelu.
Za hrvatskog potrošača udaljenost između saudijskog cjevovoda i računa u supermarketu izgleda golema. Ekonomski je mnogo manja. Nafta postaje dizel, dizel pokreće kamion, kamion prevozi hranu, građevinski materijal, lijekove i industrijske proizvode. Gorivo pokreće poljoprivrednu mehanizaciju i ribarsku flotu. Energija ulazi u proizvodnju ambalaže, hlađenje skladišta, distribuciju i maloprodaju. Zato energetski šok rijetko ostaje samo energetski.
Inflacija ponovno dobiva energetsko gorivo
Hrvatska upravo dobiva vrlo jasno upozorenje koliko je taj prijenos snažan. Prema brzoj procjeni Državnog zavoda za statistiku za kolovoz, cijene energije bile su čak 17,4 posto više nego godinu prije.
To je važnije od same ukupne stope inflacije jer energija predstavlja horizontalni trošak gospodarstva. Poskupljenje frizerske usluge uglavnom ostaje u sektoru osobnih usluga. Poskupljenje nafte širi se kroz promet, proizvodnju, poljoprivredu, turizam, građevinarstvo i trgovinu.
Prvi krug udara vidi se na benzinskoj postaji i računima za energiju. Drugi se pojavljuje kod prijevoznika i proizvođača. Treći dolazi u trgovinu kroz više nabavne cijene. Četvrti može prijeći u zahtjeve zaposlenih za većim plaćama kako bi nadoknadili izgubljenu kupovnu moć. Ako se taj proces učvrsti, jednokratni energetski šok pretvara se u širu inflacijsku dinamiku.
Hrvatska pritom ima jednu važnu zaštitu: plaće posljednjih godina snažno rastu. Prema Vladinu prikazu podataka, realni rast prosječne plaće između lipnja 2025. i lipnja 2026., dakle nakon uračunate inflacije, iznosio je oko tri posto.
To znači da je prosječni zaposleni tijekom tog razdoblja povećao kupovnu moć. Međutim, prosjek skriva velike razlike među kućanstvima. Umirovljenik, radnik s nižom plaćom, obitelj s nekoliko djece i kućanstvo koje velik dio prihoda troši na stanovanje, grijanje i hranu energetski šok osjećaju mnogo snažnije od kućanstva s visokim primanjima.
Zato Vladin paket sadrži i socijalni sloj. Za oko 130.000 ugroženih kupaca energenata predviđen je mjesečni vaučer od 70 eura. Za taj dio mjera osigurano je gotovo 55 milijuna eura, a dodatne potpore dobivaju pružatelji socijalnih usluga i oko 60.000 kućanstava koja koriste ogrjevno drvo.
Energetski kišobran tako ima univerzalni i ciljani dio. Prvi štiti široku populaciju kroz cijenu struje i plina, drugi usmjerava dodatnu pomoć prema kućanstvima čiji bi standard energetski šok najbrže ugrozio.
Kada energija poskupi, ECB poskupljuje novac
Postoji, međutim, još jedan račun koji se slabije vidi. Energetska kriza djeluje na kućni budžet i preko kamatnih stopa. Europska središnja banka 10. rujna povećala je sve tri ključne kamatne stope za 0,25 postotnih bodova. Od 16. rujna depozitna stopa iznosit će 2,50 posto, stopa glavnih operacija refinanciranja 2,65 posto, a granična kreditna stopa 2,90 posto. ECB je odluku izravno povezao s inflacijskim pritiscima koje stvara sukob na Bliskom istoku.
ECB sada očekuje prosječnu inflaciju europodručja od tri posto u 2026., 2,5 posto u 2027. i 2,1 posto u 2028. godini. Istodobno upozorava da su inflacijski rizici usmjereni prema gore, a rizici za gospodarski rast prema dolje. Tu nastaje paradoks energetske krize.
Vlada subvencijom pokušava smanjiti izravni udar na kućanstvo. ECB višom kamatom pokušava spriječiti da energetski šok preraste u trajnu inflaciju. Građanin zato može imati relativno stabilan račun za struju, dok istodobno ulazi u razdoblje skupljeg financiranja stana, automobila ili poslovne investicije. Državna subvencija može zamrznuti određenu cijenu. Monetarna politika djeluje na cijelu ekonomiju.
Upravo zbog toga fiskalni prostor postaje presudan. ECB je već upozorio da europske države danas imaju uži fiskalni prostor nego tijekom energetske krize 2022. te da bi potpore trebale biti privremene, ciljane i prilagođene konkretnom problemu. Dugotrajna univerzalna subvencija s vremenom postaje skupa, a istodobno slabi tržišni signal koji bi trebao poticati štednju energije i ulaganja u učinkovitost.
Drugim riječima, energetski kišobran dobro funkcionira tijekom pljuska. Mnogo je teže financirati ga ako pljusak postane nova klima.
Prvi scenarij: energija se stabilizira
Najpovoljniji scenarij za Hrvatsku pretpostavlja smirivanje bliskoistočnog sukoba, obnovu sigurnijih transportnih pravaca i postupni povratak većih količina nafte na tržište. Cijena nafte tada bi se spustila ispod sadašnjih kriznih razina, plin bi se stabilizirao, a zimska potrošnja prošla bez većeg poremećaja.
Za Hrvatsku bi to značilo da paket od 260 milijuna eura odradi upravo ono za što je projektiran: premosti nekoliko kriznih mjeseci, zaštiti kućanstva tijekom sezone grijanja i omogući postupni povratak tržišnijem formiranju cijena.
Inflacija bi dobila prostor za smirivanje, realne plaće nastavile bi rasti, a ECB bi tijekom 2027. mogao dobiti više prostora za blažu monetarnu politiku. To je scenarij kontroliranog izlaska iz energetskog kišobrana.
Drugi scenarij: nafta ostaje iznad 100 dolara
Mnogo zahtjevniji scenarij jest dugotrajna cijena nafte oko ili iznad 100 dolara po barelu. Takvo stanje više nije kratkotrajni šok nego nova troškovna struktura gospodarstva. Prijevoznici postupno ugrađuju skuplje gorivo u svoje cijene. Poljoprivreda plaća skuplju mehanizaciju i inpute. Turizam dobiva skuplji cestovni i zračni promet. Industrija dobiva više logističke troškove. Kućanstva veći dio dohotka izdvajaju za mobilnost i energiju.
Vlada tada mora birati između produljenja subvencija, njihova postupnog smanjivanja ili preciznijeg usmjeravanja prema socijalno ugroženim skupinama i energetski intenzivnim sektorima. Svaka opcija ima cijenu.
Produljenje širokih subvencija povećava proračunski trošak. Povlačenje subvencija prenosi veći dio tržišnog udara na građane. Ciljane mjere fiskalno su racionalnije, ali stvaraju jasniju razliku između zaštićenih i nezaštićenih skupina.
U takvom scenariju 2027. godina postaje test održivosti hrvatskog modela energetskih intervencija.
Treći scenarij: novi veliki poremećaj opskrbe
Najnepovoljniji scenarij uključuje daljnju eskalaciju na Bliskom istoku, ozbiljniji poremećaj Hormuza, dugotrajnije probleme saudijske infrastrukture ili dodatno ugrožavanje plovidbe Crvenim morem.Tada tržište više reagira na pitanje dostupnosti energije nego samo na njezinu cijenu.
Za Hrvatsku bi u takvoj situaciji ključni postali LNG terminal na Krku, skladište Okoli, elektroenergetske interkonekcije, domaća proizvodnja električne energije, JANAF i sposobnost brzog preusmjeravanja dobavnih pravaca. Energetska politika tada prelazi iz područja socijalne politike u područje nacionalne sigurnosti.
Država bi vrlo vjerojatno morala snažnije intervenirati, ali bi cijena intervencije također rasla. Novi paket od 260 milijuna eura u takvim okolnostima mogao bi postati tek početna obrambena linija. I upravo se tu nalazi središnje pitanje hrvatske energetske politike.
Hrvatska dugoročno treba manje kišobrana, a više krova
Dosadašnji hrvatski model ostvario je važan cilj: međunarodni energetski udari u velikoj su mjeri amortizirani prije nego što su punom snagom pogodili račune građana. Stabilnije cijene smanjile su socijalni udar, pomogle očuvanju kupovne moći i dale gospodarstvu vrijeme za prilagodbu.
Ukupnih 9,26 milijardi eura dosadašnjih paketa istodobno pokazuje razmjere cijene takve zaštite.
Sljedeća faza zato mora biti drukčija. Umjesto trajnog povećavanja iznosa kojim država pokriva razliku između svjetske i domaće cijene energije, Hrvatska mora povećavati količinu energije koju može proizvesti, skladištiti, transportirati i trošiti učinkovitije.
To znači više obnovljivih izvora uz mrežu sposobnu prihvatiti njihovu proizvodnju, snažniju domaću proizvodnju električne energije, modernizaciju prijenosne i distribucijske mreže, veće kapacitete skladištenja, LNG i plinsku infrastrukturu koja Hrvatskoj daje regionalnu stratešku vrijednost, energetsku obnovu zgrada, učinkovitiju industriju i promet koji za isti gospodarski učinak troši manje energije.
Jednako je važna struktura budućih državnih intervencija. Široka subvencija ima smisla kada cijelo društvo pogađa iznenadni šok. Što kriza dulje traje, to ekonomska logika snažnije govori u korist ciljane pomoći: zaštititi kućanstva s niskim prihodima, socijalno osjetljive skupine i strateške dijelove gospodarstva, a ostatku sustava ostaviti dovoljno tržišnog signala da ulaže u energetsku učinkovitost. Jer subvencionirana energija štiti standard danas, dok ga energetska produktivnost štiti desetljećima.
Hrvatska se početkom jeseni 2026. zato nalazi u paradoksalno povoljnoj i opasnoj poziciji. Ima razvijen sustav državnih intervencija, LNG terminal, skladište plina, pristup europskom energetskom tržištu i mogućnost da socijalnim mjerama amortizira vanjski šok. Istodobno živi u svijetu u kojem nekoliko dronova iznad saudijske energetske infrastrukture može promijeniti cijenu barela, inflacijsku projekciju ECB-a, kamatnu politiku Frankfurta i na kraju raspoloživi dohodak hrvatske obitelji.
Energetska sigurnost zbog toga više znači od pitanja imamo li dovoljno struje, plina ili goriva. Ona znači i pitanje po kojoj cijeni ih imamo, koliko dugo tu cijenu možemo podnositi i koliko javnog novca moramo potrošiti da bismo je učinili politički i socijalno prihvatljivom.
Jedanaesti paket vrijedan 260 milijuna eura kupuje Hrvatskoj vrijeme do proljeća. To vrijeme treba iskoristiti za nešto više od čekanja niže cijene barela.
Jer država može mjesecima, pa i godinama, držati energetski kišobran iznad građana. Svaki novi paket pokazuje da kišobran još funkcionira. Ukupnih 9,26 milijardi eura istodobno pokazuje koliko košta njegovo držanje.
Prava energetska sigurnost počet će onda kada Hrvatskoj za zaštitu standarda građana bude trebalo manje kišobrana, jer će napokon imati više vlastitog energetskog krova.
....
Tekst: Vidmir Raič
Infografika, foto: Petar Kolovrat