Primjer nevjerojatno brzog oporavka od mucanja potiče na razmišljanje koja je uloga u blokadi jednih i poticanju drugih gena u ljudskom genomu
Jedno svjedočanstvo čovjeka koji je koristio subliminale odnosno vibracije koje se obraćaju genima odnosno njihovu „pra-sjećanju“ je bilo okidač koji me približio uvjerenju da ne samo da su slične ideje, dakako simboličnim rječnikom, opisane u nizu svetih spisa svih naroda već je taj sitni detalj mogući putokaz za nove načine komunikacije čovjeka i njegova organizma.
...Javio sam vam se prije nekoliko dana u vezi problema sa mucanjem i sa blokadama koje sam imao u sebi. Samo sam vam htio reći da terapija koju ste mi dali da je imala učinka i da sam sigurniji i opušteniji i smanjilo se mucanje jako. Hvala vam (R. S.)
Samo nekoliko dana?!
Mucanje ima snažnu genetsku komponentu. Još je prije petnaestak godina istraživačka skupina Dennisa Drayne u američkom Nacionalnom institutu za zdravlje (NIH) otkrila povezanost mucanja s genima GNPTAB, GNPTG i NAGPA, a novija velika genetska istraživanja pod vodstvom Jennifer E. Below, Hannah Polikowsky i suradnika potvrdila su da je riječ o složenoj, poligenskoj osobini u kojoj sudjeluje velik broj gena. Naravno, za mucanje postoji niz efikasnih metoda liječenja, nekih bolji a nekih manje dobrih. Mene je zanimao samo ovaj genetski aspekt.
To me vratilo puno godina unatrag kada sam prakticirao tehniku „dodira Akashe“, simbolično povezivanje sa bazičnom „spiralnom strukturom organizma“. Imao sam snažan osjećaj da mogu prizvati genetsko nasljeđe svojega oca, koji je doživio 98 godina, i ponadao se da u sebi mogu pojačati djelovanje upravo onih gena koji nose potencijal otpornosti. To nije bio osjećaj da mijenjam DNK, nego da usmjeravam koji će se njezini potencijali snažnije izraziti. Naime, moj je stari proveo dvije godine u konclogoru i vidio užasne stvari. Većina spominje PTSP, noćne more, anksioznost, depresiju, trajni invaliditet nakon takvog iskustva. On nikada nije imao nijednu noćnu moru, strahove, depresiju...Ništa. Bez terapije i lijekova. Kako drukčije tumačiti to nego nekom manifestacijom gena koja daje otpornost na nemoguće vanjske okolnosti? Možemo li na neki način u sebi ugasiti one loše a probuditi one otporne dijelove?
Znam da se to pokušava lijekovima, dodacima, terapijama ali uspjesi su ograničeni.
Iz toga se rodila jedna nova misao u sklopu moje teorije Informacijskog polja i Vremenskih linija. Što ako čovjek, unutar granica koje mu je biologija već dala, može svjesno birati kojoj će se mogućoj "Vremenskoj liniji" više približiti? Ne tako da mijenja gene, nego da utječe na njihovu aktivnost. Idem čak i korak dalje, potpuno svjestan da je riječ o teorijskoj hipotezi. Ako epigenetski mehanizmi doista mogu pojačavati ili prigušivati aktivnost pojedinih gena, nije li barem zamislivo da bi svijest, namjera ili dugotrajna meditativna praksa mogle pogodovati aktivaciji skupina gena koje smo naslijedili od jednog roditelja, primjerice onih koji podupiru dugovječnost i otpornost, dok bi se istodobno smanjio utjecaj manje povoljnih genskih obrazaca naslijeđenih od drugog roditelja? Time se, naravno, ne bi mijenjala sama DNK, nego bi se – ako je takvo što uopće moguće – mijenjao način na koji se ona očituje. U jeziku moje teorije to bi značilo pomicanje prema drukčijoj vremenskoj liniji unutar granica koje nam određuje vlastita biologija.
Zanimljivo je da moderna epigenetika već godinama pokazuje kako geni nisu nepromjenjiva sudbina. Na njihovu aktivnost utječu prehrana, san, tjelesna aktivnost, stres, emocije i životno okruženje. Geni se mogu uključivati i isključivati bez promjene samog genetskog koda.
Posebno su me zaintrigirala istraživanja Perle Kaliman, koja je pokazala da i jedna intenzivna meditacija može dovesti do mjerljivih promjena u ekspresiji gena povezanih s upalom i odgovorom na stres. Ivana Buric i njezini suradnici analizirali su velik broj istraživanja te zaključili da meditacija, joga i druge tehnike uma i tijela mogu utjecati na obrasce genske aktivnosti povezane sa stresom. Sabrina Venditti i njezini kolege opisali su moguće epigenetske mehanizme kojima meditativna stanja mogu utjecati na regulaciju ekspresije gena.
Znanost danas još nije definitivno dokazala da čovjek može svjesno odabrati koje će gene naslijeđene od majke ili oca aktivirati. To je moja hipoteza u koju vjerujem i poziv na razmišljanje, a ne znanstveni zaključak.
No upravo zato ne mogu izbjeći jedno fascinantno pitanje. Jesu li legende o iznimno dugovječnim kineskim pustinjacima i indijskim jogijima možda skrivale znanje koje tek počinjemo naslućivati? Jesu li kroz desetljeća duboke meditacije, kontemplacije i iznimno discipliniranog života nesvjesno ili svjesno poticali ekspresiju gena povezanih s dugovječnošću, otpornosti i obnovom organizma? U susretu s Devraha Babom, jednim od rijetkih dokazanih slučajeva ljudi koji su živjeli preko 120 godina sam dobio neke odgovore kao da treba „preskočiti 1000 dahova“ kako bi se zaustavio ili usporio proces starenja, „promijenila sudbina ali se treba osloniti i na set pravila koja to prate. Ako je nekim primitivnim postupkom u drevna vremena uspješno aktiviran „gen dugovječnosti“ a lista fantastično starih davnih predaka je podulja, nema sumnje da će kad tad to biti moguće kako znanost napreduje. Posebno znanost o svijesti.
napisao: Drago Plečko
*a Dragu Plečka i njegove radove možete zapratiti na njegovom web sjedištu
https://dragoplecko.com/
ili FB profilu
https://www.facebook.com/dragopleckoofficial/?locale=hr_HR
te mu i pisati na mail
drago.plecko@gmail.com
Drago Plečko
Drago Plečko rođen je u Samoboru 4. 4. 1951. od oca Dragutina i majke Magdalene. Nakon završene osnovne škole kreće u VI. gimnaziju u Zagrebu, a zatim na Prirodoslovno-matematički fakultet u Zagrebu – smjer organske kemije i biokemije. Diplomirao je 1975. godine u području kemije prirodnih spojeva. Magistrira iz istog područja nakon čega upisuje, uz odobrenje Rektorata, interdisciplinarni doktorat iz medicinskog područja s temom „Promjene T-limfocita u perifernoj krvnoj slici nakon autogeno izazvane hiperemije timusa“. Dakle, već tada, 1980. godine, tvrdi da se sviješću može djelovati na imunitet što će konačno dokazati 1986. godine američka znanstvenica Jeannie Achtenberg.
Doktorat izrađuje samo djelomično i počinje putovati svijetom u potrazi za tradicionalnim medicinama pa tako prvi u tadašnjoj Jugoslaviji predstavlja indijsku Ajurvedu, Siddha i Unani medicinu te tibetansko narodno ljekarstvo.
Plečko je jedan od pionira u nizu alternativnih područja kao što su joga, transcendentalna meditacija, bioenergija, psihotronika i alternativna duhovnost.
Autor je sedam knjiga i prvog TV filma o fenomenu Međugorja. Sudjelovao je s referatima na nekoliko desetina europskih i svjetskih skupova tzv. graničnih područja znanosti.
Sam je razvio tretmane bazirane na subliminalnoj manipulaciji s podsviješću te ciljanim neurofiziološkim vježbama i dijetama.
foto: osobna arhiva Drago Plečko