Hrvatska nije ostala bez industrije, ali njezina prerađivačka proizvodnja stvara premalo dodane vrijednosti, nedovoljno ulaže u istraživanje i razvoj i još uvijek ne uspijeva zatvoriti golemi robni deficit. Novi Nacionalni plan razvoja industrije do 2034. predviđa gotovo tri milijarde eura ulaganja, robotizaciju, energetsku transformaciju i jačanje izvoza. Osnovni problem je može li država od strateškog dokumenta napraviti novi gospodarski model u kojem rast plaća počiva na produktivnosti i vlastitim proizvodima, a manje na potrošnji, uvozu i sezonskoj potražnji?
Hrvatska se nakon godina u kojima su gospodarskim naslovnicama dominirali turizam, nekretnine, osobna potrošnja, građevinarstvo i europski fondovi ponovno počela ozbiljno baviti riječju koja je desetljećima zvučala gotovo staromodno – industrijom. Vlada je 14. rujna donijela Nacionalni plan za razvoj industrije od 2027. do 2034. godine, a Ministarstvo gospodarstva otvoreno govori o potrebi stvaranja industrije koja razvija vlastite proizvode, povećava izvoz, automatizira proizvodnju i stvara kvalitetnija radna mjesta. Dokument postavlja tri velika cilja: konkurentnu i izvozno orijentiranu industriju, čistu industriju te otpornu i sigurnu industriju.
Naslov o Hrvatskoj kao ekonomiji apartmana, trgovine i uvoza namjerno je zaoštren, ali brojke pokazuju zašto takva formulacija u javnosti ima uporište. Hrvatska itekako proizvodi, izvozi lijekove, transformatore, električnu opremu, strojeve, prehrambene proizvode i transportnu opremu. Problem leži drugdje: prerađivačka industrija zauzima razmjerno skroman dio ukupne gospodarske vrijednosti, produktivnost joj je niska u europskoj usporedbi, tehnološka intenzivnost nedovoljna, a ukupni robni uvoz dramatično veći od izvoza. Novi industrijski plan zato nije pokušaj povratka u ekonomiju tvorničkih dimnjaka 1970-ih, nego pokušaj odgovora na pitanje što Hrvatska može proizvesti 2035. što će netko u Njemačkoj, SAD-u, Francuskoj ili Japanu željeti kupiti zato što je tehnološki dobro, konkurentno i teško zamjenjivo.
Industrija vrijedna 27,5 milijardi eura
Prvi mit koji treba razbiti jest da Hrvatska više ništa ne proizvodi. Poduzeća koja su se bavila industrijskom proizvodnjom tijekom 2025. prodala su proizvode vrijedne 27,5 milijardi eura, čak 12,5 posto više nego godinu ranije. Od toga se na prerađivačku industriju odnosilo 21,35 milijardi eura, dok je 11,4 milijarde ukupne industrijske prodaje završilo na inozemnim tržištima. Sama prerađivačka industrija izvezla je industrijske proizvode vrijedne nešto više od 11 milijardi eura.
I struktura pokazuje da se ne radi samo o tradicionalnoj, radno intenzivnoj proizvodnji. Hrvatska je 2025. prodala električne opreme vrijedne oko 1,7 milijardi eura, od čega je približno 1,45 milijardi završilo na stranim tržištima. Proizvodnja strojeva i uređaja vrijedila je oko 739 milijuna eura, uz izvoz od gotovo 627 milijuna. Kod motornih vozila, prikolica i poluprikolica od približno 260 milijuna eura prodaje čak 228 milijuna ostvareno je u inozemstvu, dok su ostala prijevozna sredstva ostvarila oko 688 milijuna eura prodaje i 515 milijuna izvoza. Farmaceutski proizvodi, transformatori i pojedini drugi sofisticiraniji proizvodi također pokazuju da Hrvatska već ima industrijske niše sposobne konkurirati na zahtjevnim tržištima. Riječju, problem nije odsutnost industrije. Problem je njezina relativna težina i vrijednost koju stvara po zaposlenome.
Hrvatska zapošljava relativno mnogo industrijskih radnika, ali svaki radni sat stvara premalo vrijednosti
Najneugodnija brojka u novom Nacionalnom planu vjerojatno nije ona o udjelu industrije, nego ona o produktivnosti. Prerađivačka industrija u Hrvatskoj 2024. zapošljavala je oko 15,7 posto ukupno zaposlenih, što je čak iznad prosjeka Europske unije. Po udjelu industrijske zaposlenosti Hrvatska, dakle, uopće ne izgleda kao potpuno deindustrijalizirana ekonomija. Češka je bila na 24,1 posto, Slovačka 20,7, a Slovenija 20,1 posto, ali Hrvatska se i dalje nalazila u gornjem dijelu europske ljestvice.
Slika se dramatično mijenja kada se promatra vrijednost koju svaki zaposleni stvara. Bruto dodana vrijednost hrvatske prerađivačke industrije iznosila je samo 25,3 tisuće eura po zaposlenome, što Hrvatsku prema analizi ugrađenoj u službeni Nacionalni plan smješta pri samom začelju EU-a, ispred tek Rumunjske i Bugarske. Upravo se tu krije glavni problem hrvatskog industrijskog modela kojeg dominantno karakterizira činjenica da ljudi rade u industriji, ali prosječno proizvode premalo ekonomske vrijednosti u odnosu na razvijenije europske konkurente.
To je ujedno odgovor na pitanje zašto rasprava o industriji zapravo jest rasprava o plaćama. Poslodavac može dugoročno isplaćivati znatno veće plaće samo ako radnik uz isti sat rada stvara veću vrijednost. To zahtijeva bolje strojeve, automatizaciju, robotiku, vlastitu tehnologiju, kvalitetniju organizaciju poslovanja, bolji dizajn proizvoda, snažniji marketing, patente i sposobnost prodaje gotovog proizvoda po višoj cijeni. Zemlja koja ostaje pri jednostavnijim poslovima i niskoj dodanoj vrijednosti može neko vrijeme povećavati plaće zahvaljujući nedostatku radne snage, fiskalnim poticajima ili snažnoj potražnji, ali granicu prije ili poslije postavlja produktivnost.
Udio prerađivačke industrije samo 10,6 posto BDP-a
Nacionalni plan vrlo jasno priznaje razmjere problema. Udio bruto dodane vrijednosti prerađivačke industrije u hrvatskom BDP-u iznosio je 2024. 10,6 posto, ispod prosjeka Europske unije. Tijekom većeg dijela razdoblja od 2015. do 2023. kretao se uglavnom između 12 i 13 posto, pa je pad na 10,6 posto pokazao smanjivanje relativnog značenja proizvodnje u ukupnoj ekonomiji. Vlada novim planom želi taj udio do 2034. povećati na 12,5 posto.
U ukupnoj bruto dodanoj vrijednosti gospodarstva prerađivačka industrija 2024. činila je oko 12,8 posto, također manje od europskog prosjeka. Slovenija i Češka bile su na približno 22 posto. To ne znači da Hrvatska treba kopirati njihovu gospodarsku strukturu; turizam, transport i druge usluge imaju vlastitu veliku vrijednost. Ali brojke potvrđuju da je prostor za povećavanje proizvodne komponente gospodarstva stvaran.
Turizam pritom nije neprijatelj industrije. Apartman, hotel ili restoran stvaraju prihod, zapošljavaju ljude i dovode devize. Problem nastaje kada se kapital, rad i politička pažnja godinama koncentriraju u djelatnostima u kojima je povrat brz i relativno predvidljiv, dok proizvodnja novog izvoznog proizvoda traži godine istraživanja, certificiranja, ulaganja u strojeve, stručnjake i međunarodnu prodajnu mrežu. Hrvatski gospodarstvenik koji kupi apartman brzo razumije poslovni model; tvrtka koja razvija novi medicinski uređaj, industrijski robot ili električni pogonski sustav može godinama ulagati prije prve ozbiljne prodaje.
Zbog toga se industrijska politika svodi na stvaranje okruženja u kojem će ulaganje u proizvodnju postati dovoljno privlačno da kapital ne odlazi automatski prema nekretnini, trgovini ili kratkoročnoj usluzi.
Robni deficit od 20 milijardi eura
Drugi veliki argument za novu industrijsku politiku vidi se na granici. Hrvatska je tijekom 2025. izvezla robe vrijedne oko 25 milijardi eura, a uvezla približno 45 milijardi, pa je robni deficit dosegnuo gotovo 20 milijardi eura. Pokrivenost uvoza izvozom ostala je na svega 56 posto.
Ni 2026. zasad ne pokazuje fundamentalni preokret. U prvih sedam mjeseci izvoz je prema prvim rezultatima dosegnuo 16 milijardi eura, a uvoz 28,6 milijardi. Deficit je već iznosio 12,6 milijardi eura, uz pokrivenost uvoza izvozom od oko 56 posto.
Naravno, robni deficit nije potpuna bilanca hrvatskog gospodarstva. Hrvatska ostvaruje velik suficit u uslugama, prije svega turizmu, pa se upravo prihodima od usluga financira značajan dio uvezene robe. Ali dugoročno ostaje pitanje koliko je održiv model u kojem zemlja snažno uvozi opremu, vozila, elektroniku, industrijske proizvode i dio hrane, a razliku pokriva prihodima od usluga i drugim tokovima.
Industrijska politika zato ima i sigurnosnu dimenziju. Pandemija, rat u Ukrajini, energetska kriza i poremećaji na Bliskom istoku pokazali su da globalni lanac dobave može vrlo brzo prestati biti pouzdan. Proizvodna sposobnost ponovno postaje strateško pitanje, posebno u energetici, obrani, farmaceutici, hrani, električnoj opremi, kritičnim komponentama i tehnologijama nužnima za funkcioniranje države.
Hrvatska premalo ulaže u ono što proizvod pretvara u tehnologiju
Još jedan podatak objašnjava zašto je prijelaz prema višoj dodanoj vrijednosti spor. Ulaganja u istraživanje i razvoj u hrvatskoj prerađivačkoj industriji iznosila su 2023. približno 530 eura po zaposlenome, što Hrvatsku smješta vrlo nisko u europskoj usporedbi. Udio izdataka za istraživanje i razvoj u bruto dodanoj vrijednosti prerađivačke industrije iznosio je 1,65 posto. Nacionalni plan do 2034. želi ga povećati na 2,8 posto.
Ta brojka određuje granicu između tvornice koja proizvodi prema tuđoj specifikaciji i kompanije koja razvija vlastiti proizvod. U prvom modelu konkurira se cijenom rada, kvalitetom izvedbe i pouzdanošću. U drugom se dodatna vrijednost stvara i kroz patent, konstrukciju, softver, robnu marku, servisnu mrežu i intelektualno vlasništvo. Upravo taj model omogućuje znatno veće marže i plaće.
Hrvatska već ima tvrtke koje pokazuju da je takav put moguć. Električna oprema, transformatori, farmaceutika, industrijski strojevi, specijalizirana vozila, obrambena tehnologija i pojedini softversko-hardverski proizvodi već se prodaju na međunarodnim tržištima. Nacionalna strategija ima smisla samo ako takve primjere pretvori iz iznimke u širi ekosustav dobavljača, istraživača, inženjera i izvoznika.
Tri milijarde eura za industriju - preokret ili samo još jedan plan?
Najkonkretniji dio novoga dokumenta jest novac. Ukupan procijenjeni trošak provedbe Nacionalnog plana do 2034. iznosi 2,998 milijardi eura. Za prve četiri godine, od 2027. do 2030., Akcijski plan predviđa oko 1,887 milijardi eura. Najveći dio ide u povećavanje konkurentnosti i izvoznih kapaciteta, energetsku transformaciju te otpornost i strateške industrijske kapacitete.
Samo za tehnološke kapacitete i digitalnu transformaciju do 2034. planirano je oko 655,9 milijuna eura, za jačanje izvoza i internacionalizaciju 264,9 milijuna, a za financijske instrumente prilagođene industriji 267,1 milijun eura. U čistoj industriji predviđa se oko 215,8 milijuna za energetsku učinkovitost i obnovljive izvore u proizvodnji, 545,5 milijuna za korištenje obnovljivih izvora energije te 146,6 milijuna za čiste tehnologije, uključujući vodik.
Treći stup, otporna i sigurna industrija, uključuje ulaganja u strateške kapacitete, obrambenu industriju te istraživanje i razvoj usmjeren na društvene izazove. Sam Akcijski plan do 2030. za taj blok predviđa 494 milijuna eura, uključujući 186 milijuna za obrambenu industriju.
Tri milijarde eura zvuče impresivno, ali same po sebi ne stvaraju novu industriju. Ako javna sredstva zamijene privatna ulaganja, financiraju projekte koji bi se ionako realizirali ili završe u opremi bez promjene proizvodnog modela, učinak će biti ograničen. Državni novac ima smisla ako mobilizira znatno veći privatni kapital i ako poduzeću omogućuje učiniti nešto što bez pomoći ne bi moglo: razviti proizvod, automatizirati proizvodnju, ući u novi lanac dobave ili otvoriti strano tržište.
Robot ne uzima nužno posao
Hrvatska industrija suočava se i s nedostatkom radne snage. Zbog demografskih promjena i iseljavanja postaje sve teže graditi proizvodni model temeljen na velikom broju relativno jeftinih radnika. To prisiljava tvrtke na automatizaciju, ali ta se promjena u javnosti često prikazuje kao sukob robota i radnika.
Za malu europsku zemlju s manjkom radne snage pitanje je drukčije. Automatizacija često znači mogućnost da jedna tvornica ostane u Hrvatskoj umjesto da proizvodnju preseli ondje gdje je rad jeftiniji. Radnik tada više ne obavlja jednostavan ponavljajući proces nego nadzire strojeve, programira sustave, održava opremu ili kontrolira kvalitetu.
Nacionalni plan zato predviđa financiranje digitalizacije, automatizacije, robotizacije i kibernetičke sigurnosti. Cilj je podići indeks digitalne intenzivnosti hrvatske industrije s 24,4 na 31 posto do 2034.
Uspjeh takve transformacije ovisit će o obrazovanju. Tvornica puna robota bez tehničara, inženjera, programera i servisera brzo postaje samo skupa nekretnina s opremom. Industrijska politika zato mora biti istodobno obrazovna politika, politika tržišta rada i politika useljavanja stručnjaka.
Najveći hrvatski problem nije novac, nego provedba
Hrvatska je tijekom posljednjih desetljeća napisala dovoljno strategija da sama riječ „strategija” kod dijela javnosti izaziva razumljiv cinizam. Novi dokument pokušava taj problem ublažiti mjerljivim pokazateljima: udio prerađivačke industrije u BDP-u treba porasti s 10,6 na 12,5 posto, digitalna intenzivnost s 24,4 na 31 posto, izdaci za istraživanje i razvoj u industrijskom BDV-u s 1,65 na 2,8 posto, dok se istodobno planira snažno smanjiti emisijska intenzivnost proizvodnje. To omogućuje vrlo jednostavnu provjeru već 2030. i 2034. godine, kad ćemo znati odgovor na pitanje jesmo li ostvarili rezultat ili smo samo potrošili novac?
Najveći rizici nalaze se u provedbi. Industriji trebaju brži priključci na elektroenergetsku mrežu, konkurentna cijena energije, predvidivo oporezivanje, stručna radna snaga, brze dozvole, kvalitetna željeznička i logistička infrastruktura te kapital za rast. Ministarstvo gospodarstva može ponuditi potporu za robotizaciju, ali ako poduzeće tri godine čeka povećanje priključne snage ili dozvolu za novu halu, subvencionirani robot rješava samo jedan dio problema.
Jednako je važna stabilnost politike. Tvornica se planira na dvadeset ili trideset godina, dok se porezni propisi i programi potpora mogu mijenjati nakon jednog političkog ciklusa. Industrijski investitor zato više cijeni predvidivu državu od države koja svakih nekoliko godina predstavlja potpuno novu razvojnu filozofiju.
Treba li država birati pobjednike?
Svaka industrijska politika nosi još jedan rizik: država počne vjerovati da bolje od tržišta zna koja će tehnologija ili poduzeće uspjeti. Povijest je puna skupih tvornica i projekata izgrađenih zato što su politički izgledali strateški, a tržišno nikada nisu postali održivi.
Zato bi kvalitetna industrijska politika trebala prije svega stvarati infrastrukturu i uvjete: financirati istraživanje, tehnološki razvoj, energetske mreže, edukaciju, izvoz i pristup kapitalu. Pojedina poduzeća zatim trebaju dokazati da mogu prodati proizvod kupcu koji nije hrvatska država.
To je posebno važno kod obrambene industrije, baterija, vodika i drugih sektora koji trenutačno uživaju snažnu političku i europsku potporu. Strateška važnost opravdava dio javnog ulaganja, ali dugoročna konkurentnost zahtijeva tržište.
Hrvatska 2034. neće izgledati kao industrijska država 1974. — i upravo tako treba biti
Kada se govori o reindustrijalizaciji, lako je završiti u nostalgiji za velikim sustavima, tisućama radnika i tvorničkim kompleksima nekadašnjega gospodarstva. Takav model uglavnom se više neće vratiti, niti bi njegovo kopiranje imalo ekonomskog smisla.
Nova industrija može imati nekoliko stotina zaposlenih i proizvoditi vrijednost koju je nekada stvaralo nekoliko tisuća ljudi. Može zauzimati manju površinu, trošiti manje energije po jedinici proizvoda i većinu proizvodnje izvoziti. U njezinu središtu mogu biti inženjeri, softver, automatizacija i intelektualno vlasništvo jednako kao metal, plastika ili beton.
Hrvatska zato ne treba postati manje turistička kako bi postala više industrijska. Treba postati manje ovisna o samo nekoliko motora rasta. Turizam, trgovina i usluge mogu nastaviti rasti, dok se istodobno povećava sposobnost stvaranja proizvoda koji se mogu prodavati cijele godine i na tržištima izvan Hrvatske.
Pravi test: što će Hrvatska 2034. izvoziti više nego danas?
Nacionalni plan postavlja cilj povećati udio prerađivačke industrije u BDP-u s 10,6 na 12,5 posto i za provedbu predviđa gotovo tri milijarde eura. To je mjerljivo i dovoljno ambiciozno da se za osam godina može jasno utvrditi uspjeh ili neuspjeh. Ali čak ni taj postotak nije konačno mjerilo.
Pravi rezultat vidjet će se na popisu proizvoda koje Hrvatska izvozi.
Ako 2034. budemo i dalje pretežno uvozili složene proizvode, tehnologiju i opremu, a povećanje industrijske proizvodnje bude dolazilo iz djelatnosti s niskom dodanom vrijednošću, strategija će ispuniti dio statističkih pokazatelja, ali promašiti suštinu. Ako se, pak, povećaju izvoz električne opreme, farmaceutike, strojeva, obrambene tehnologije, specijaliziranih vozila, energetskih sustava i potpuno novih proizvoda koje danas još ne poznajemo, Hrvatska će stvarno promijeniti gospodarski model.
Pritom početna pozicija ima jednu veliku prednost: Hrvatska već ima dokaz da može proizvoditi takve stvari. Industrijska prodaja od 27,5 milijardi eura i više od 11 milijardi eura izvoza industrijskih proizvoda pokazuju da proizvodna baza postoji. Problem je njezina veličina, produktivnost i tehnološka dubina.
Zato pitanje za sljedećih osam godina nije hoće li Hrvatska ponovno postati industrijska zemlja. Ona industriju već ima. Pitanje je može li od zemlje koja relativno mnogo radi u proizvodnji, a stvara relativno malo vrijednosti po zaposlenome, postati zemlja koja prodaje vlastito znanje ugrađeno u vlastite proizvode.
Zaključno, Izlazak iz ekonomije apartmana, trgovine i uvoza zato ne znači zatvaranje apartmana ni trgovina. Znači dodavanje još jednog snažnog stupa: gospodarstva u kojem hrvatska plaća raste zato što hrvatski radnik uz bolju tehnologiju stvara proizvod koji vrijedi više i za koji je kupac na svjetskom tržištu spreman platiti više.
....
Tekst: Vidmir Raič
Infografika: Petar Kolovrat
Foto naslovnice: AI generirano