Samo nekoliko posto hrvatskih poduzeća nalazi se pod inozemnom kontrolom, ali njihov udio u prometu, zaposlenosti i dodanoj vrijednosti višestruko je veći. Pitanje zato nije jesu li „stranci preuzeli Hrvatsku“, nego zašto su poduzeća pod stranom kontrolom u prosjeku toliko produktivnija i može li domaći kapital izgraditi više velikih kompanija koje bi igrale istu ekonomsku utakmicu.
Pitanje tko kontrolira hrvatsko gospodarstvo lako sklizne u dvije jednako površne interpretacije. Prema prvoj, Hrvatska je gotovo rasprodana strancima i domaći kapital više nema ozbiljnu ulogu. Prema drugoj, vlasništvo u globaliziranom gospodarstvu uopće nije važno sve dok poduzeće zapošljava ljude, plaća poreze i proizvodi dodanu vrijednost. Najnoviji podaci Državnog zavoda za statistiku sugeriraju da je stvarnost mnogo zanimljivija od obje političke parole.
Hrvatsko poslovno gospodarstvo u 2024. obuhvaćalo je 252.125 aktivnih poduzeća s nešto više od 1,35 milijuna zaposlenih i samozaposlenih osoba. Ta su poduzeća ostvarila približno 165,4 milijarde eura prometa i 51,9 milijardi eura dodane vrijednosti. U odnosu na 2023. broj aktivnih poduzeća povećan je za gotovo pet posto, zaposlenost za nešto više od tri posto, promet za približno šest posto, dok je ukupna dodana vrijednost porasla više od 12 posto. Hrvatski korporativni sektor, dakle, raste i širi se. No iza tih ukupnih brojki nalazi se vrlo neravnomjerna raspodjela gospodarske snage.
Posljednja potpuno dostupna detaljna iFATS struktura pokazuje da je 2023. samo 11.878 od ukupno 240.696 aktivnih poduzeća bilo pod inozemnom kontrolom. To je svega 4,9 posto poduzeća. Međutim, ta mala skupina zapošljavala je 285.141 osobu, odnosno 21,8 posto svih zaposlenih i samozaposlenih u promatranom poslovnom gospodarstvu. Još je veća koncentracija bila kada se pogleda novac: poduzeća pod stranom kontrolom ostvarila su 57,2 milijarde eura prometa, odnosno 36,5 posto ukupnog prometa, te 14,7 milijardi eura dodane vrijednosti, što je 31,7 posto ukupne dodane vrijednosti.
Drugim riječima, približno svako dvadeseto poduzeće kontrolirano iz inozemstva stvaralo je gotovo svaki treći euro dodane vrijednosti i više od svakog trećeg eura ukupnog prometa. To je prava priča iza pojma strani kapital.
Pet posto kompanija nije pet posto gospodarstva
Broj poduzeća sam po sebi vrlo malo govori o stvarnoj gospodarskoj moći. Hrvatsko gospodarstvo sastoji se od golemog broja mikro i malih poduzeća, obrta i profesionalnih djelatnosti s nekoliko zaposlenih, dok se među kompanijama pod inozemnom kontrolom nalazi mnogo velikih sustava iz industrije, trgovine, telekomunikacija, financija i drugih kapitalno intenzivnih sektora. Zato strani kapital nije dominantan po broju poslovnih subjekata, ali jest iznimno važan po ekonomskoj težini.
Grubi izračun na temelju DZS-ovih agregata za 2023. dodatno pokazuje kolika je razlika. Poduzeća pod inozemnom kontrolom stvarala su približno 51.500 eura dodane vrijednosti po zaposlenoj i samozaposlenoj osobi. Kod poduzeća pod domaćom kontrolom odgovarajući iznos bio je oko 30.800 eura. To znači da je dodana vrijednost po osobi u stranom segmentu bila približno dvije trećine viša.
Razlika u prometu još je veća. Na jednog zaposlenog i samozaposlenog u poduzećima pod stranom kontrolom dolazilo je oko 200.000 eura prometa, dok je kod domaće kontroliranih poduzeća taj iznos bio nešto manji od 100.000 eura.
Naravno, takva usporedba ne dokazuje da strani vlasnik samim dolaskom čarobno udvostručuje produktivnost. Strane kompanije često ulaze upravo u veće, kapitalno intenzivnije i međunarodno povezane djelatnosti, imaju pristup tehnologiji, financiranju, korporativnom znanju, velikim distribucijskim sustavima i izvoznim tržištima. Ali upravo to i jest jedan od razloga zašto pitanje strukture vlasništva ne treba svesti na zastavu na ulazu u upravnu zgradu. Bitno je što vlasništvo donosi sa sobom.
Hrvatska nije iznimka – ali ni potpuno bezazlen slučaj
Visok udio poduzeća pod stranom kontrolom nije hrvatska posebnost. U malim otvorenim europskim gospodarstvima međunarodne kompanije često stvaraju velik dio dodane vrijednosti. Prema europskim usporedbama za 2023., poduzeća pod inozemnom kontrolom stvarala su oko 18 posto dodane vrijednosti u Njemačkoj, ali čak 71 posto u Irskoj, 61 posto u Luksemburgu, oko 50 posto u Slovačkoj, približno 41 posto u Mađarskoj i Rumunjskoj te oko 40 posto u Češkoj.
Hrvatskih 31,7 posto zato ne izgleda kao dokaz nekakve potpune gospodarske kolonizacije. U usporedbi s nizom srednjoeuropskih gospodarstava, Hrvatska je čak manje internacionalizirana. To je važno jer se rasprava o stranom kapitalu u Hrvatskoj često vodi kao da postoje samo dvije mogućnosti: ili potpuno domaće gospodarstvo ili potpuna ovisnost o stranim kompanijama. U stvarnom svijetu mala gospodarstva poput hrvatskoga teško mogu ubrzano konvergirati prema razvijenijim državama bez inozemnih investicija, međunarodnih korporativnih lanaca, tehnologije i pristupa globalnim tržištima.
Problem nastaje tek kada inozemno vlasništvo ne proizvodi prijenos znanja, razvoj domaćih dobavljača, istraživanje, izvoz i kvalitetna radna mjesta, nego se svodi uglavnom na preuzimanje domaćeg tržišta. To je mnogo važnija granica od one između hrvatske i strane zastave.
Strane kompanije u Hrvatskoj nisu samo trgovci koji prodaju Hrvatima
Jedan od najčešćih stereotipa jest da strani kapital u Hrvatsku dolazi samo zato da bi preuzeo banke, trgovačke lance, telekomunikacije i druge sektore povezane s domaćom potrošnjom. Dio povijesti tranzicije doista daje materijala za takav zaključak, ali današnja struktura znatno je šira.
Posebne analize poslovnog sektora pokazuju da su poduzeća pod inozemnom kontrolom u prosjeku veća, produktivnija i izrazito više uključena u međunarodnu trgovinu. Među većim hrvatskim poduzećima ona stvaraju više od polovice prihoda od prodaje na stranim tržištima. To znači da strani kapital nije samo kanal kojim strani vlasnik pristupa hrvatskim potrošačima, nego i jedan od glavnih kanala kojim je dio hrvatske proizvodnje uključen u međunarodne lance vrijednosti.
Upravo tu nastaje razvojna dilema. Ako međunarodna kompanija u Hrvatskoj otvori proizvodnju visoke dodane vrijednosti, zaposli inženjere, razvije mrežu hrvatskih dobavljača i izvozi proizvode na svjetsko tržište, tada je pitanje nacionalnosti kapitala mnogo manje važno od ekonomskog učinka. Ako isti kapital kupi lokalnog tržišnog lidera, smanji razvojne funkcije, prebaci upravljanje i istraživanje u matičnu državu te Hrvatsku svede na prodajno tržište, učinak je bitno drukčiji.
Statistika oba slučaja može evidentirati pod zajedničkom kategorijom „poduzeće pod inozemnom kontrolom“. Razvojna politika ne bi smjela.
Odakle dolaze vlasnici?
U posljednjim detaljno dostupnim podacima većina poduzeća pod stranom kontrolom povezana je s državama Europske unije. U 2023. od ukupno 11.878 takvih poduzeća njih 8.030 bilo je pod kontrolom krajnjih vlasnika iz EU-27, a 3.848 iz država izvan Unije. EU kapital tako je činio nešto više od dvije trećine broja poduzeća pod stranom kontrolom, zapošljavao više od 211.000 ljudi i stvarao 10,6 milijardi eura dodane vrijednosti.
To je važan politički podatak. Kada govorimo o „stranom kapitalu“, najvećim dijelom ne govorimo o udaljenom globalnom kapitalu koji dolazi iz nepoznatog poreznog utočišta, nego o gospodarskoj integraciji Hrvatske sa zajedničkim europskim tržištem.
U posljednjem detaljnom rangiranju zemalja koje je moguće pouzdano izdvojiti iz dostupnih podataka za 2022. najviše poduzeća u Hrvatskoj pod stranom kontrolom bilo je povezano s krajnjim vlasnicima iz Slovenije, njih 1.568, zatim Njemačke s 1.510 te Austrije s 1.254 poduzeća. Taj poredak ne treba automatski preslikavati na 2024., ali vrlo jasno pokazuje geografsku strukturu hrvatske gospodarske internacionalizacije: strani kapital velikim dijelom dolazi iz neposrednog europskog susjedstva i iz najvećih gospodarstava srednje Europe.
To također objašnjava zašto se gospodarski ciklus Njemačke, Austrije, Italije ili Slovenije relativno brzo prenosi na Hrvatsku. Kada matične grupacije smanjuju investicije, zatvaraju pogone ili reorganiziraju proizvodnju, odluke donesene u Frankfurtu, Beču, Milanu ili Ljubljani mogu vrlo konkretno utjecati na hrvatska radna mjesta.
Velika produktivnost znači i veliku ovisnost
Visoka produktivnost međunarodnih kompanija dobra je vijest sve dok se promatra kroz plaće, poreze, izvoz i zaposlenost. Ali ista koncentracija stvara i drugačiju vrstu rizika. Kada relativno mali broj velikih kompanija stvara trećinu dodane vrijednosti određenog dijela poslovnog gospodarstva, njihove investicijske odluke dobivaju makroekonomsku važnost.
Ako velika međunarodna grupacija odluči premjestiti proizvodnju iz Hrvatske u drugu državu, učinak nije isti kao kada nestane malo lokalno poduzeće. Gube se stotine ili tisuće radnih mjesta, dobavljački ugovori, tehnološko znanje, izvoz i porezni prihodi. U tom smislu strane kompanije koje su izrazito produktivne istodobno povećavaju produktivnost gospodarstva i njegovu osjetljivost na odluke korporativnih centrala izvan države.
To ne znači da bi rješenje trebalo biti ograničavanje stranog kapitala. Bilo bi upravo suprotno od onoga što maloj otvorenoj ekonomiji treba. Razumnije pitanje glasi: kako međunarodne kompanije što dublje ukorijeniti u domaću ekonomiju?
Ako imaju lokalne dobavljače, istraživačke centre, razvojne timove, kvalificiranu radnu snagu i dugotrajne kapitalne investicije, odlazak postaje skuplji i manje vjerojatan. Ako je Hrvatska samo tržište ili lokacija jeftinijeg rada, veza je mnogo slabija.
Problem nije što strani kapital postoji, nego što nema dovoljno snažnog domaćeg kapitala. To je možda najvažniji zaključak cijele statistike. Hrvatska ne bi trebala željeti manje uspješnih stranih kompanija. Trebala bi željeti više uspješnih hrvatskih kompanija koje mogu postići usporedive rezultate.
Kada 4,9 posto kompanija pod stranom kontrolom generira gotovo trećinu dodane vrijednosti, pitanje nije samo zašto su strani vlasnici toliko snažni. Jednako je važno pitati zašto domaći poslovni sektor ima tako malo kompanija koje mogu narasti do veličine ozbiljnog regionalnog ili europskog igrača.
Hrvatska ima uspješne primjere velikih domaćih sustava u energetici, elektroindustriji, prehrambenoj industriji, IT-u, farmaciji, građevinarstvu i drugim sektorima. No gospodarstvo je i dalje izrazito fragmentirano. Velik broj poduzeća ostaje malen, lokalno orijentiran i nedovoljno kapitaliziran. Mnoge kvalitetne hrvatske kompanije nakon određenog stupnja razvoja završe prodane međunarodnim grupacijama jer domaće tržište kapitala, institucionalni investitori ili sami vlasnici nemaju dovoljno snage za sljedeću fazu rasta. Tada Hrvatska dobije efikasniju kompaniju i međunarodno tržište, ali izgubi vlasnički centar odlučivanja. To je razvojna cijena koju vrijedi precizno mjeriti.
Vlasništvo je važno kada se donose strateške odluke
Tvrdnja da vlasništvo u modernom gospodarstvu nije važno samo je djelomično točna. Za radnika je prvenstveno važno ima li dobru plaću i sigurno radno mjesto. Za državu je važno plaća li kompanija poreze, ulaže li i izvozi. Za kupca je bitna kvaliteta proizvoda.
Ali kada dođe trenutak donošenja strateške odluke – gdje graditi novu tvornicu, gdje razvijati novi proizvod, gdje smjestiti istraživački centar, koji će se pogon zatvoriti tijekom krize – vlasništvo ponovno postaje vrlo važno.
Centrala će prirodno optimizirati poslovanje iz perspektive cijele grupacije, a ne iz perspektive hrvatskog regionalnog razvoja.
Zato države poput Njemačke, Francuske, Italije ili Južne Koreje itekako vode računa o tome gdje se nalaze njihovi korporativni centri, banke, tehnološke kompanije i industrijski lideri. Ne zato što odbacuju strani kapital, nego zato što razumiju da sjedište kompanije znači radna mjesta u upravljanju, istraživanju, financijama i razvoju te mogućnost utjecaja na strateške odluke. Hrvatska ne bi trebala biti iznimka.
Godine 2022. Hrvatska je pokazala je koliko brojke mogu brzo skočiti
Trend posljednjih godina također upozorava da godišnje udjele treba tumačiti oprezno. U 2021. poduzeća pod inozemnom kontrolom činila su 5,1 posto svih promatranih poduzeća, zapošljavala 21 posto ljudi te stvarala 36,4 posto prometa i 31,8 posto dodane vrijednosti. Godinu poslije njihov udio u broju poduzeća ostao je gotovo isti – pet posto – ali je udio u prometu skočio na 38,2 posto, a u dodanoj vrijednosti na čak 35,8 posto. U 2023. udio u dodanoj vrijednosti ponovno se spustio na 31,7 posto, a u prometu na 36,5 posto.
To pokazuje koliko struktura velikih kompanija, cijene energenata, gospodarski ciklus i rezultati pojedinih sektora mogu snažno mijenjati ukupne udjele bez dramatične promjene broja samih poduzeća.
Zato nema smisla iz jedne godine izvlačiti ideološke zaključke. Mnogo je važniji dugoročni obrazac: strani kapital čini oko pet posto populacije poduzeća, zapošljava približno petinu radne snage i kontinuirano stvara oko trećine ili više prometa i dodane vrijednosti.
Taj obrazac više nije statistička zanimljivost. To je jedna od temeljnih karakteristika hrvatskog gospodarskog modela.
Hrvatsko pitanje nije „stranci ili domaći“, nego kakav kapital želimo?
Zemlja koja bi pokušala zatvoriti vrata međunarodnom kapitalu vjerojatno bi izgubila investicije, tehnologiju, izvoz, produktivnost i velik broj kvalitetnih radnih mjesta. Zemlja koja se, s druge strane, zadovolji time da sve najbolje domaće kompanije prije ili kasnije završe pod kontrolom međunarodnih grupacija riskira gubitak poslovnih centara odlučivanja, domaće akumulacije kapitala i sposobnosti da sama izgradi multinacionalne kompanije.
Pametna gospodarska politika zato ne bira između „stranog“ i „domaćeg“. Ona pokušava iz stranih ulaganja izvući najveću moguću domaću vrijednost, a istodobno stvarati uvjete da domaće kompanije mogu rasti bez nužne prodaje prvom većem međunarodnom kupcu.
To znači snažnije tržište kapitala, institucionalne investitore spremne financirati rast, porezni sustav koji potiče reinvestiranje dobiti, kvalitetnije upravljanje, više istraživanja i razvoja, bolju vezu sveučilišta i industrije te administraciju koja uspješnoj kompaniji omogućuje rast umjesto da ga usporava.
Konačni cilj ne bi trebao biti da strani kapital u Hrvatskoj postane manje produktivan kako bi domaći izgledao bolje. Cilj mora biti da domaći kapital postane produktivniji. Jer kada nekoliko posto međunarodno kontroliranih kompanija može stvarati približno trećinu dodane vrijednosti, ta statistika nije samo priča o snazi stranih vlasnika. Ona je istodobno i ogledalo slabosti velikog dijela domaćeg korporativnog sektora.
Koliko su teške kompanije pod stranom kontrolom?
Prema posljednjoj potpuno dostupnoj detaljnoj iFATS strukturi za 2023., pod inozemnom kontrolom bilo je 11.878 poduzeća, odnosno samo 4,9 posto poslovne populacije. Zapošljavala su 285.141 osobu, odnosno 21,8 posto ukupnog broja zaposlenih i samozaposlenih. Ostvarila su 57,2 milijarde eura prometa, odnosno 36,5 posto ukupnog prometa, te 14,7 milijardi eura dodane vrijednosti ili 31,7 posto ukupne dodane vrijednosti. Od tih poduzeća 8.030 bilo je pod kontrolom krajnjih vlasnika iz EU-27, a 3.848 iz država izvan Unije.
U 2024. cijelo hrvatsko poslovno gospodarstvo naraslo je na 252.125 aktivnih poduzeća, 1,35 milijuna zaposlenih i samozaposlenih, 165,4 milijarde eura prometa i 51,9 milijardi eura dodane vrijednosti.
...
Tekst: Petar Kolovrat
Foto, infografika: Vidmir Raič