Kulturno-umjetnička udruga "Ujević" Krivodol
Krivodol kao ishodište Tina Ujevića
Projekt „Povratak Tina kući“ nadilazi puki administrativni otkup jedne umjetnine; on predstavlja čin povijesne i kulturne restitucije.
Kuća imotske riči u Krivodolu, sagrađena davne 1684. godine, nosi status zaštićenog kulturnog dobra, ali i duboki antropološki značaj.
Upravo iz ovog mjesta i ove povijesne jezgre potječu svi Gornji Ujevići, loza kojoj pripada i sam pjesnik Tin Ujević.
Iako je Tin svojim životom i djelom bio kozmopolit i pripadao cijelom svijetu, njegovo obiteljsko i emotivno ishodište vezano je uz Krivodol.
projekt „Povratak Tina kući“
***Brončano poprsje Tina Ujevića,
koje je 1955. godine izradio akademski kipar Ivan Vukušić, predstavlja iznimno vrijedan i autentičan prikaz Tina Ujevića.
Skulptura je nastala u Vukušićevu ateljeu u Zagrebu neposredno prije pjesnikove smrti. Prema povijesnim zapisima, sam je Ujević nakon samo dva sata poziranja u glini oduševljeno uskliknuo: "Gospodine! Ja se prepoznajem!"
Vezano uz navode o primjercima i povijesti ove biste:
Izvorna dva odlijeva: Povijesni izvori bilježe da su u bronci prvotno izliven dva primjerka. Jedan je brončani odljev kupio mjesni Socijalistički savez u Imotskom, dok je drugi odljev otkupila tadašnja knjižara i antikvarijat „Tin Ujević“ na Zrinjevcu u Zagrebu.
Umjetnička vrijednost: Rad se odlikuje realističnim oblikovanjem nabora i detalja Tinova lica te sjajno prenosi pjesnikov umor, rezignaciju i dostojanstvo, bez suvišne patetike.
Izložbe: Ova je skulptura sačuvana u obiteljskoj ostavštini te se i danas može vidjeti na prigodnim memorijalnim izložbama posvećenim Ivanu Vukušiću, poput one održane u Gradskom muzeju Senj.
*Otkupom poprsja i njegovim trajnim smještanjem na ovoj lokaciji, ponovno se uspostavlja prekinuta nit između velikana hrvatske književnosti i njegove djedovine.
Svojom donacijom na račun Udruge Ujević IBAN: HR2423600001102187755, Zagrebačka banka možete poduprijeti naš projekt.
Svrha uplate: donacija za otkup poprsja Tina Ujevića.
projekt „Povratak Tina kući“
*Ivan Vukušić (1922. – 1981.) bio je istaknuti hrvatski kipar i slikar, rođen u Živim Bunarima kraj Jablanca (kod Senja), kojeg je čak i veliki Ivan Meštrović 1958. godine u svom pismu nazvao "prvorazrednim europskim talentom". Unatoč tome što se u javnosti često spominje kao "akademski kipar", zanimljivo je da Vukušić nije službeno završio Akademiju likovnih umjetnosti. Prvotno je u Zagrebu studirao strojarstvo, ali se pred kraj studija potpuno okrenuo svojoj pravoj ljubavi – kiparstvu, za koje je imao nevjerojatan prirodni talent, osjećaj za volumen i monumentalnost.
Životni i umjetnički put
Njegov život bio je obilježen stalnim traganjem za umjetničkom slobodom, ali i čestim konfliktima s umjetničkim krugovima i galeristima, zbog čega je u nekoliko navrata napuštao domovinu.
Tijekom 1950-ih i početkom 1960-ih intenzivno se bavio kiparstvom u Hrvatskoj. Nakon studijskih putovanja u Beč, Pariz i Rim, stvara svoja najvažnija javna plastična djela.
Odlazak u Njemačku i slikarstvo: Godine 1967. ponovno odlazi u Düsseldorf. Tamo se, nakon razočaranja i sukoba u kiparskim krugovima, okreće slikarstvu. U Njemačkoj stvara bogat opus od oko tisuću akvarela poznatih po prozračnosti i kristalno jasnim bojama te brojna ulja na platnu.
Nakon dugog niza godina izbivanja iz javnog fokusa, zahvaljujući njegovoj obitelji (kćeri Liliani i unuci Ivani) te organizatorima u Hrvatskoj, u razdoblju od 2025. do 2026. pokrenut je veliki val retrospektivnih izložbi (u Jablancu, Sisku, Rijeci i Senju) kako bi se Vukušićev opus ponovno vrednovao i izvukao iz sjene.
Umire povučeno u Düsseldorfu 26. travnja 1981. godine, a pokopan je na zagrebačkom groblju Miroševac.
projekt „Povratak Tina kući“
O nastanku Vukušićeva Tina u 22. broju Imotske krajine Davor Jerković piše: U to vrijeme, tj. oko godine 1950-e, mnogo sam drugovao s kiparom Ivanom Vukušićem i Ivicom Podlogarom, a u odnosu na pok. Tina, bili smo nas trojica u to doba poput njegovih vjernih „ministranata“, ili bolje „mušketira“.
Tinova „lavlja glava“ i sadržajem bogata fizionomija Vukušića je kao kipara toliko zaokupila, da je poželio izraditi Tinovu bistu, a Tin se opet sa svoje strane obavezao da će redovno dolaziti Vukušiću u stan na poziranje. (…) Kako je, pak, Vukušić upravo đavolski brzo stvarao, noseći katkad u džepu malo gline, te modelirajući i za kavanskim stolom zbog-radi šale po neku zanimljiviju fizionomiju, to je i pok. Tina za nepuna dva sata već načelno, odnosno u glavnim konturama „uhvatio u glini“.
Od toga časa datira vjerojatno i najvrjednije priznanje koje je Vukušić u svom životu dobio, a koje mu je sigurno bilo milije i od priznanja samog, tada također živućeg velikog Meštrovića, kad je pok. Tin, već nakon spomenuta dva sata poziranja, spontano i srdačno uzviknuo: „Gospodine! Ja se prepoznajem!“
Koju godinu kasnije, još uvijek za Tinova života, posredovanjem mojim i nekolicine Tinovih štovalaca u Imotskom, bronzani odliv spomenute biste otkupio je u Imotskom mjesni Socijalistički savez, pa ta bista još i danas dolje u nekom komitetskom ormaru sabire prašinu, umjesto da bude postavljena na mjesto vidljivo i dostupno javnosti.
Drugi bronzani odliv biste otkupila je knjižara i antikvarijat „Tin Ujević“ na Zrinjevcu, pa tako još uvijek, niti nakon 15 g. od Tinove smrti nema nigdje njegove biste na javnom i otvorenom prostoru ni imotskog, ni zagrebačkog, pa niti „spljetskog perivoja“.
Godinu-dvije nakon Jerkovićeva članka Imotska krajina objavljuje apel, sada već zaboravljenog gimnazijskog profesora umjetnosti Ivana Vladića Ike, u kojem oštro kritizira nemar struktura te poziva na sastanak Inicijativnog odbora za postavljanje biste koji će se održati 8. veljače 1972. godine (utorak) u 19.30 u hotelu Imota.
Plemenita je inicijativa propala: bista je ostala gdje je i bila sve do 1974. U međuvremenu je u Osnovnoj školi u Krivodolu odlučeno da škola nosi pjesnikovo ime, a bista biva posuđena za prigodnu svečanost. Poslije toga neko je vrijeme stala u školskoj zbornici. Nitko ju nije tražio. Nakon podosta petljanija Anđelko Gudelj Velaga Đelo, tadašnji ravnatelj, uspio je privoljeti nadležne službe da se bista postavi pred školom (1977.) kao najprikladnijem mjestu.
(izvor: https://www.udruga-ujevic.hr/)
brončano poprsje Tina Ujevića
Augustin Tin Ujević hrvatski književnik (Vrgorac, 5. VII. 1891 – Zagreb, 12. XI. 1955). Studirao je hrvatski jezik i književnost, klasičnu filologiju i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za studija se približio Matoševu književnom krugu, počeo objavljivati pjesme i kritike, ali se 1911. nakon oštre polemike razišao s Matošem. Napustio je i dotadašnja pravaška uvjerenja te se okrenuo jugoslavenskom integralizmu.
S tih je pozicija nastupao u Beogradu 1912. pa je u Hrvatskoj uhićen i osuđen na desetogodišnji izgon. God. 1913. emigrirao je u Pariz, odakle je pjesme i članke slao hrvatskim časopisima pa mu je 1914. deset pjesma uvršteno u antologiju Hrvatska mlada lirika, a među mnogobrojnim političkim dopisima ističe se pomirljiv oproštajni članak Em smo Horvati u povodu Matoševe smrti.
Nakon izbijanja rata priključio se političkim krugovima oko Jugoslavenskog odbora, ali je 1917. suradnja prekinuta, a Ujević ostao bez materijalnih sredstava i do 1919. živio u teškoj oskudici. Nakon povratka iz Pariza nakratko se zadržao u Zagrebu, odakle je otišao u Beograd, gdje je, s kraćim prekidima, ostao sve do 1929. i potpuno se integrirao u tamošnje književne i kulturne krugove. Ondje je objavio pjesničke zbirke Lelek sebra (1920) i Kolajna (1926), nastale u tzv. pariškoj fazi, najvjerojatnije 1916–19. U njima se profilirao kao pjesnik simbolističkog i esteticističkog usmjerenja, a odmak od Matoševe poetike najčešće se pripisivao utjecaju Ch. Baudelairea, P. Verlainea i A. Rimbauda.
Zbirke su mu donijele književni ugled, ali se istodobno utvrdila i predodžba o njegovu nekonvencionalnom boemskom životnom stilu koji podrazumijeva materijalnu oskudicu i prekomjerno uživanje alkohola, a koja je postala neodvojiva od njegove pjesničke osobnosti. Od 1921. potpisivao se isključivo skraćenim oblikom imena (»Tin«).
U različitim je časopisima 1920-ih objavio i niz pjesama koje formom (slobodni stih), stilom i kompozicijom označavaju otvaranje prema avangardističkim postupcima (simultanizam, asocijativni skokovi, eufonijske atrakcije) te će od tada različiti pjesnički rukopisi koegzistirati u njegovoj produkciji. Plodnu poetsku djelatnost pratio je i velik broj kritičkih i političkih napisa, a svoje tadašnje književne i svjetonazorske poglede iznio je u esejima Oroz pred Endimionom (1926) i Sumrak poezije (1929). Nakon odlaska iz Beograda živio je u Sarajevu 1930–37.
U tom su mu razdoblju objavljene dvije zbirke pjesama koje pripadaju zreloj fazi stvaralaštva (Auto na korzu, 1932; Ojađeno zvono, 1933) i potvrđuju mu status jednoga od najvažnijih pjesnika toga razdoblja. Potom je tri godine proveo u Splitu, a od 1940. do smrti živio je u Zagrebu. God. 1938. objavio je knjige eseja Ljudi za vratima gostionice i Skalpel kaosa. Prvi put prihvatio je stalno radno mjesto u »glasilu hrvatskih namještenika« Pravica, a nakon uspostave NDH radio je kao prevoditelj u Ministarstvu vanjskih poslova. God. 1945–50. bilo mu je zabranjeno javno djelovanje pa mu je posljednja i najopsežnija izvorna zbirka pjesama Žedan kamen na studencu, pripremljena 1944., izišla tek 1954.
Premda iznimno plodan i svestran književnik koji je neprestano radio na vlastitom obrazovanju, ostao je upamćen, a najčešće i vrjednovan, prije svega po lirskom opusu. Objavio je pet lirskih zbirki, a velik broj pjesama ostao je do pojave Sabranih djela (1963–67) neobjavljen ili razasut po zbornicima, časopisima i dnevnom tisku. I nekoliko ciklusa pjesama u prozi ostalo je izvan zbirki. S obzirom na četrdesetogodišnje stvaralačko razdoblje, odlično poznavanje europske pjesničke tradicije te otvorenost prema različitim suvremenim književnim pojavama (esteticizam, simbolizam, avangarda, socijalna književnost) njegov je lirski opus periodično trpio određene, katkad i radikalne promjene.
Započeo je u okvirima Matoševe poetike, a prva je faza obilježena akcenatsko-silabičkim stihom, strogim formama i pasatističkim motivima, nerijetko povezanima s temom ugrožene domovine i religioznom simbolikom. Zbirkama Lelek sebra i Kolajna Ujevićeva je poezija stekla mnogobrojne i istaknute simpatizere, a poslijeratni književni povjesničari svrstali su ih na vrh poetskih dostignuća toga doba. Zbog velikoga broja pjesama tiskane su zasebno, iako su bile zamišljene kao jedinstveno djelo. Poetski diskurs te faze, formalno i dalje uređen akcenatsko-silabičkim stihom i tradicionalnom strofikom, iznimno kompleksna stila, usredotočen je na ljubavne i introspektivne sadržaje, ali je Kolajna dosljedno monotematski izvedena kao ljubavni kanconijer s mnoštvom intertekstualnih reminiscencija na europsku pjesničku tradiciju od trubadurske lirike do simbolizma, dok se u Leleku sebra potencira persona »ukletoga pjesnika« suprotstavljena masi (Maštovita noć). Za obje je zbirke karakteristična polarizacija materijalnoga svijeta i duhovnog iskustva koja završava u pesimističnom ozračju, a katkad i u potpunoj skepsi prema smislenosti egzistencije i povjerenju u onostrano (Duhovna klepsidra, Suvišni epitaf).
Zrela faza obilježena je zbirkama Auto na korzu i Ojađeno zvono, u kojima su pjesme sa svim značajkama simbolističkoga rukopisa pomiješane s verlibrističkim kompozicijama u koje prodiru neortodoksno shvaćeni elementi ekspresionističke, futurističke, a potom i nadrealističke poetike pa kritika od tada govori o pluralnom i polifonom karakteru Ujevićeve poezije. Tridesetih godina pojavljuju se prvi put i tekstovi koji više ili manje izravno tematiziraju predodžbe o ljudskoj veličini i emancipaciji proletarijata (Visoki jablani, Čin sputanih ruku, Pogledi u praskozorju) te označavaju autorovo približavanje socijalističkim idejama, ali se u poetiziranim verzijama zadržava esteticizam iz rane faze ili se zamisli o bratstvu i jednakosti prožimaju kozmičkim spiritualizmom (Pobratimstvo lica u svemiru). Sa sve većim udjelom pjesama o društvenim pitanjima i određenim stupnjem angažmana raste i broj tekstova pisanih tzv. »oslobođenim stihom« (redcima različite duljine u prepoznatljivim strofičkim uzorcima).
S obzirom na to da i posljednja zbirka okuplja tekstove od sredine 1920-ih a dijelom i one iz sljedećega desetljeća, Ujevićev se izraz nije bitno mijenjao. Uočljiva je tendencija da se, s jedne strane, sublimiraju i pozitivna i negativna individualna i svjetskopovijesna iskustva, dok se, s druge strane, Ujevićeva poezija otvara mnoštvenosti predmetnoga pola te otuda velik broj pjesama iz kasne faze opijeva različite fenomene i čovjekov odnos prema njima (Sklonidbe ruku, Ushiti cigarete, Legenda svijeća).
Usporedno s lirikom u stihu nastalo je i nekoliko opsežnih ciklusa pjesničke proze (Crteži s kavanskog mramora, Mamurne jamatve, Badnjaci) također u tradiciji francuskih modernista. U rasponu od feljtonistički zabilježene crtice do autobiografskoga lirskoga zapisa ili analitičkoga minieseja ti tekstovi proširuju spektar ionako bogata i generički raznovrsna Ujevićeva proznog izraza. Uz dvije knjige ukoričenih eseja napisao je velik broj kraćih tekstova na razmeđu publicistike, autobiografske proze i književne kritike. U nekoliko tekstova (Ispit savjesti, Mrsko ja, Fragmenat), slično kao i u svojim simultanističkim pjesmama, problematizira koncepciju jastva kao homogena subjekta.
U mladosti stečenu erudiciju širio je ustrajnim interesom za istočnjačku, ponajviše indijsku, filozofiju, koju je smatrao nadopunom zapadnjačkom racionalizmu i scijentizmu pa je mnoge članke posvetio alternativnim smjerovima religiozne duhovnosti. U književnokritičkim spisima najviše je pozornosti posvetio francuskoj književnosti od Baudelairea do avangarde. Zbog egzistencijalnih potreba bavio se intenzivno i prevođenjem: prevodio je pjesnike koji su ostavili značajan trag u njegovoj poeziji (Baudelaire, Rimbaud, É. Verhaeren, W. Whitman), veći broj pjesama iz talijanske i kineske lirike, a okušao se i u nekoliko proznih prijevoda (M. Proust, J. Conrad, F. Schlegel).
Od pojave prvih zbirki do danas Ujević je predmet kontinuirana čitateljskog i kritičkog interesa, a prosudbu kako je posrijedi jedan od najzanimljivijih hrvatskih, ali i europskih pjesničkih opusa u XX. st., koju je donijela kritika prijeratnoga razdoblja (S. Šimić, R. Marinković), potvrđuju i književnopovijesne studije u posljednjoj trećini XX. st. (A. Stamać, V. Pavletić, D. Jelčić). Opće je mišljenje da je, premda kvalitativno neujednačen, njegov poetski opus pokušaj sinteze klasičnog i modernog u hrvatskoj književnosti, pri čemu bogatstvom i kompleksnošću poetskih svjetova s M. Krležom dijeli položaj na vrhu hrvatskoga modernističkoga kanona.
Citiranje:
Ujević, Tin. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.
izvor biografije: https://www.enciklopedija.hr/
foto/montaža: Kulturno-umjetnička udruga "Ujević" Krivodol i Vidmir Raič