Vraćam se u sjećanju dosta godina unazad kada sam četiri godine bio predsjednik Odbora za ekologiju Zagrebačke županije. I prezentirao 11 raznih inovacija vezanih uz ekološke teme. Moram izdvojiti jednog iznimnog čovjeka kojem posvećujem ovaj tekst. To je bio prof. dr Božidar Stilinović (1936-2019), s PMF-a koji me obogatio svojim idejama i znanjima. Bio je sjajan čovjek i znanstvenik.
Dok se sve više govori o PFAS-u, mikroplastici, pesticidima, teškim metalima i stotinama drugih zagađivača koji završavaju u našim rijekama, podzemnim vodama i na kraju u nama, možda previđamo nešto gotovo nevjerojatno jednostavno: priroda pročišćava vodu milijunima godina, a jedan od njezinih najučinkovitijih pročistača je močvara. Ono što čovjek danas pokušava postići skupim tehnološkim postrojenjima priroda radi kombinacijom kamena, pijeska, minerala, biljaka, korijenja, mikroorganizama i – možda najvažnije – vremena. Zato močvara nije beskorisna bara koju treba isušiti, nego svojevrsni bubreg krajolika.
Šaš, trska, rogoz i druge močvarne biljke usporavaju vodu i stvaraju golemu mrežu korijenja kroz koju ona prolazi. Oko tog korijenja razvija se biofilm sastavljen od milijardi mikroorganizama, dok se između čestica pijeska, šljunka, gline i sedimenta odvijaju filtracija, taloženje, adsorpcija i biološka razgradnja. Upravo je na tom principu nastala tehnologija konstruiranih močvara – čovjek zapravo pokušava kopirati ono što priroda već odavno radi.
A sada dolazi možda najvažniji dio cijele priče: to nije tehnologija rezervirana samo za bogate države i milijunska postrojenja. Njezina velika prednost upravo je mogućnost prilagodbe veličini problema. Mali sustav može se napraviti uz pojedinačno domaćinstvo za obradu određenih tokova otpadne ili sive vode, veći može služiti skupini kuća, školi, gospodarstvu ili naselju, a veliki sustavi mogu biti dio gradske infrastrukture. Sustavni pregled objavljen 2025. upravo navodi primjenu konstruiranih močvara od razine pojedinačnog kućanstva do poluurbanih zajednica, pri čemu se kod kućnih sustava mogu koristiti kompaktni projekti i jeftini, lokalno dostupni materijali.
Drugi znanstveni pregled opisuje ih kao jednostavnu i jeftinu alternativu za obradu kućnih otpadnih voda. To mijenja cijelu filozofiju zaštite voda. Ne mora svaka litra onečišćene vode prvo putovati kilometrima do golemog centralnog pročistača. Dio problema možemo rješavati tamo gdje problem nastaje. Jedno domaćinstvo može imati mali zeleni sustav, deset kuća zajednički veći, selo svoj, industrijska zona svoj, a grad čitavu mrežu zelenih barijera na kritičnim mjestima. Naravno, projektiranje mora odgovarati vrsti vode i lokalnim propisima, a voda za piće zahtijeva zasebnu, strogo kontroliranu obradu.
Posebno je zanimljiva mikroplastika. Ona se u močvari ne mora nekim čudom kemijski razgraditi da bi se uklonila iz protoka vode. Čestice se fizički zadržavaju među zrncima supstrata, talože kada vegetacija uspori tok te se hvataju za korijenje i biofilm. Tu više ne govorimo samo o lijepoj ekološkoj ideji. Shaochen Zhang, Cheng Shen, Yaqian Zhao, Ming Hung Wong i njihovi suradnici u znanstvenom časopisu Science of the Total Environment 2024. analizirali su istraživanja konstruiranih močvara i zaključili da je njihova učinkovitost uklanjanja mikroplastike visoka, pri čemu je većina analiziranih sustava postizala više od 90 posto uspješnosti.
Kao ključne čimbenike izdvojili su veličinu supstrata i konstrukciju močvare, a zadržavanje u supstratu kao dominantni mehanizam. Još konkretniji dokaz dolazi iz stvarnog okoliša. Jessica J. Boyer, Jenna M. Brooks i Mauricio E. Arias istraživali su mikroplastiku u velikom sustavu konstruiranih močvara na Floridi. U svom radu konstruirane močvare opisuju kao dobro potvrđene ekološki projektirane sustave koji uklanjaju hranjive tvari, patogene i druge kontaminante iz otpadnih voda. Drugim riječima, ovo nije povratak u tehnološko kameno doba. Ovo je inženjerstvo koje koristi procese koje je priroda već usavršila.
Drago Plečko - močvara i njeno bilje je jeftini, golemi prirodni pročistač vode
A što ako taj prirodni princip dodatno poboljšamo jeftinim i relativno dostupnim materijalima?
Zamislimo onečišćenu vodu koja s kuće, naselja, odlagališta, industrijskog područja ili poljoprivredne površine ne odlazi izravno prema potoku i podzemnim vodama, nego prolazi kroz nekoliko obrambenih zona. Najprije kroz šljunak koji zaustavlja krupnije čestice, zatim kroz pijesak koji zadržava sitnije, potom kroz prirodni zeolit, pa kroz biochar odnosno biougljen i, gdje je potrebno, granulirani aktivni ugljen, nakon čega ulazi u plitku biljnu zonu sa šašem, trskom ili rogozom. Svaki dio obavlja drugi posao. Pijesak i šljunak fizički filtriraju. Zeolit može vezati amonij i određene metale. Biochar svojom poroznom površinom adsorbira različite spojeve. Aktivni ugljen može vezati mnoge organske mikrozagađivače i određene PFAS spojeve. Korijenje, sediment i biofilm dodatno zadržavaju čestice i stvaraju golemi biološki reaktor.
A upravo za PFAS dolazi jedan od najzanimljivijih rezultata. U istraživanju objavljenom 2025. u Environmental Technology & Innovation ispitano je pet pilot-sustava konstruiranih močvara. Najbolji rezultat za PFAS postigla je kombinacija biochara, granuliranog aktivnog ugljena i prirodnog zeolita. Autori zaključuju da kombiniranje tih adsorbensa povećava sposobnost sustava za uklanjanje teško razgradivih organskih i anorganskih zagađivala.
Zato bih predložio potpuno drugačiji način razmišljanja o vodi: mrežu tisuća malih i velikih zelenih pročistača umjesto oslanjanja samo na nekoliko golemih centralnih sustava. Od dvorišta pojedinca, preko sela i poljoprivrednog gospodarstva, do industrijske zone i grada – princip ostaje isti, samo se mijenjaju dimenzije i tehnički zahtjevi.
I upravo zato ovakva rješenja mogu biti posebno važna siromašnijim zajednicama.
Osnovni građevni elementi nisu egzotični strojevi koje treba uvoziti s drugog kraja svijeta. To mogu biti kamen, šljunak, pijesak, lokalni mineralni materijali i močvarne biljke, uz ciljano dodavanje zeolita, biochara ili aktivnog ugljena kada vrsta onečišćenja to zahtijeva. Pregled decentraliziranih sustava konstruiranih močvara iz 2024. upravo ih opisuje kao ekonomski održivu alternativu decentraliziranoj sanitaciji, osobito tamo gdje klasična infrastruktura nije dostupna. Ali postoji jedna stvar koju moramo reći potpuno otvoreno: ono što smo uhvatili nije nestalo.
Mikroplastika koja je završila u sedimentu i dalje je plastika. PFAS vezan za aktivni ugljen i dalje je PFAS. Kadmij ili olovo akumulirani u materijalu ili biljnom tkivu nisu prestali biti otrovni. Zato ozbiljno projektiran sustav mora uključivati kontrolu sedimenta, zamjenu zasićenih adsorbensa te, kada je potrebno, uklanjanje i sigurno zbrinjavanje kontaminirane biomase. Bez toga smo samo premjestili problem iz vode nekoliko metara dalje.
Ne govorim, dakle, o tome da posadimo nekoliko trski uz kanal i proglasimo vodu čistom. Govorim o projektiranim zelenim barijerama između izvora zagađenja i naših voda – od najmanje jedinice uz kuću do sustava koji može štititi čitav grad. Možda smo desetljećima postavljali pogrešno pitanje. Pitali smo kako ćemo očistiti rijeku kada je jednom zagadimo. Trebali bismo se pitati: kako spriječiti da otrov uopće stigne do rijeke?
Ne pokušavajmo filtrirati cijelu Savu, Dunav ili Jadran kada zagađenje možemo presresti mnogo bliže njegovu izvoru. Postavimo između izvora zagađenja i vode ono što je priroda usavršavala milijunima godina. Kamen. Pijesak. Zeolit. Biougljen. Aktivni ugljen. Korijen. Mikroorganizme. I dajmo vodi ono što smo joj betoniranjem i ubrzavanjem tokova oduzeli – vrijeme. Takav sustav može početi u jednom dvorištu. Može ga izgraditi selo. Može ga organizirati općina. Može ga ugraditi industrijska zona. A grad može stvoriti čitavu mrežu zelenih pročistača prije nego što voda dođe do rijeka i podzemlja.
Od jednog domaćinstva do milijunskog grada – prirodni princip je isti!
napisao: Drago Plečko u rujnu 2026. godine
*a Dragu Plečka i njegove radove možete zapratiti na njegovom web sjedištu
https://dragoplecko.com/
ili FB profilu
https://www.facebook.com/dragopleckoofficial/?locale=hr_HR
te mu i pisati na mail
drago.plecko@gmail.com
Drago Plečko
Drago Plečko rođen je u Samoboru 4. 4. 1951. od oca Dragutina i majke Magdalene. Nakon završene osnovne škole kreće u VI. gimnaziju u Zagrebu, a zatim na Prirodoslovno-matematički fakultet u Zagrebu – smjer organske kemije i biokemije. Diplomirao je 1975. godine u području kemije prirodnih spojeva. Magistrira iz istog područja nakon čega upisuje, uz odobrenje Rektorata, interdisciplinarni doktorat iz medicinskog područja s temom „Promjene T-limfocita u perifernoj krvnoj slici nakon autogeno izazvane hiperemije timusa“. Dakle, već tada, 1980. godine, tvrdi da se sviješću može djelovati na imunitet što će konačno dokazati 1986. godine američka znanstvenica Jeannie Achtenberg.
Doktorat izrađuje samo djelomično i počinje putovati svijetom u potrazi za tradicionalnim medicinama pa tako prvi u tadašnjoj Jugoslaviji predstavlja indijsku Ajurvedu, Siddha i Unani medicinu te tibetansko narodno ljekarstvo.
Plečko je jedan od pionira u nizu alternativnih područja kao što su joga, transcendentalna meditacija, bioenergija, psihotronika i alternativna duhovnost.
Autor je sedam knjiga i prvog TV filma o fenomenu Međugorja. Sudjelovao je s referatima na nekoliko desetina europskih i svjetskih skupova tzv. graničnih područja znanosti.
Sam je razvio tretmane bazirane na subliminalnoj manipulaciji s podsviješću te ciljanim neurofiziološkim vježbama i dijetama.
ilustracija: Vidmir Raič uz AI asistenciju