Ovaj serijal koji nam je svojom dobrotom ustupio za objavu Božidar Brezinščak Bagola, hrvatski i slovenski književnik te prevoditelj, autor ove najopsežnije dosad objavljene romansirane biografije o zagrebačkom arhitektu Viktoru Kovačiću. Na našem news portalu serijal će u više nastavaka biti objavljen u cijelosti. Serijal započinjemo na dan rođenja (28. VII. 1874.) Viktora Kovačića, najzagrebačkijeg arhitekta, često nazivanog i ocem moderne hrvatske arhitekture. Njegov stan u Massarykovoj danas je sastavni dio Muzeja grada Zagreba
Uvodna napomena
Muzej grada Zagreba izdao je 2000. godine monografiju »Stan arhitekta Viktora Kovačića« s fotokopijom krsnog lista iz koje se vidi da je rođen 28. VII. 1874. u Ločen dolu kraj Rogaške Slatine, a kršten dan kasnije u župnoj crkvi Sveti Križ pri Slatini. Rođen je dakle u roditeljskom domu svoje majke Marije, a zavičajno pravo stekao je u Humu na Sutli, rodnom kraju svog oca Antuna, postolarskog majstora. Osnovnu i obrtnu školu pohađao je u Grazu, odakle je 1891. godine pomalo zagonetno pobjegao u Zagreb i zaposlio se kao praktikant u ateljeu Hermana Bolléa. Iz Zagreba je također pomalo zagonetno krenuo u Beč, na Akademiju primijenjenih umjetnosti, gdje je kao student na javnom natječaju osvojio prvu nagradu i dobio trogodišnju stipendiju ugarskoga ministarstva za kulturu. Tijekom studija bio je nagrađivan i javno pohvaljen od Adolfa Loosa, najpoznatijeg predvodnika moderne arhitekture. Nakon diplomiranja vraća se u Zagreb, zauzima se za nov pristup zvanju arhitekta te s istomišljenicima osniva Kluba hrvatskih arhitekata. Njegovi natječajni radovi bili su javno zapaženi i nagrađivani: zgrada Rossia na Terazijama u Beogradu, regulacija Tomislavova trga u Zagrebu, regulacija Kaptola i Dolca, crkva sv. Blaža i palača Burze (danas Hrvatska narodna banka). Međutim, malo se zna o njemu kao čovjeku i umjetniku. Njegovoj »osebujnoj i markantnoj ličnosti« možemo se jedino inspirativno diviti, a moje divljenje, pretočeno u ovu romanesknu cjelinu, odnosi se ponajprije na njegovu genijalnost.
Viktor Kovačić živio je burno, stvaralački nemirno, pod snažnim utjecajem Nesusvremenih razmatranja njemačkog filozofa Friedricha Nietzscea i mudroslovnih rasprava u bečkim i zagrebačkim kavanama. Usprkos svim nedaćama i životnim neprilikama uspio se održati i djelima dokazati kao snažna osobnost koja se inteligencijom duha suprotstavljala poluinteligentima, kojoj je ponajprije stalo do izvorne radosti stvaranja u sjeni ljepote, do izvorne radosti življenja u svoj punini i neizrecivosti.
Božidar Brezinščak Bagola - U SJENI LJEPOTE - romansirana biografija Viktora Kovačića, hrvatskoga arhitekta (Alfa, 2014.)
9/18 nastavak
Rasprava o izgradnji crkve sv. Blaža
Arhitekt Viktor Kovačić, razočaran povratnik iz Opatije, svratio je u predvečerje babljeg ljeta 1903. kod Auerovih. Na terasi ispred ružičnjaka zatekao je gospođu Ameliju koja mu reče da je sama kod kuće, da su Ferdinand i Robert otišli na neku izložbu i tko zna kad će se vratiti. Poljubi joj ruku i sjedne na ponuđeno mjesto u pletenoj stolici. Bez imalo okolišanja ispriča joj što mu se dogodilo u Opatiji, jer je znao da ga voli kao rođena sina. I doista, gospođa je majčinski saslušala ispovijed i ostala vidljivo zapanjena njegovim razočaranjem i samokritičnošću. Pozvala je bedinericu Liziku da ih podvori kolačima i sokom. Nije ga namjeravala tješiti. Po njenom mišljenju takav je doživljaj prava rijetkost i valja ga prihvatiti kao životnu dragocjenost. Toplim riječima podgrijavala je samopouzdanje u njemu. Pričala mu je kako se sve veći broj eminentne gospode raspituje za njega kao projektanta. Savjetovala mu je da pokuša samostalno raditi, čuvala je za njega jeftiniju ponudu stana u samom središtu grada, obećala mu novčanu pomoć i na kraju izrazila svoje čvrsto uvjerenje da će samostalnim radom daleko dogurati.
Zimi 1904. preselio je dobrotom gospođe Amelije u novi stan. Preseljenje je proslavio odlaskom u Maksimirski perivoj gdje je prve subote u veljači Hrvatsko pjevačko društvo Kolo pripremilo niz glazbenih izvedbi i parodiju Cavalleria rusticana. Tu se upoznao s ravnateljem Kola koji ga je zamolio za arhitektonski savjet glede njihove dvorane preko puta Zemaljskog narodnog kazališta. Smjesta se bacio na posao i danima je u svom novom ateljeu samostalno radio na perspektivnom prikazu dvorane s tektoničkim lukovima trijema i dominantnim wagnerovskim polukrugom u funkciji svoda.
Gotovo istovremeno dobio je još nekoliko ponuda, pa je tako radio na projektu kazališta u Osijeku, izradio je skicu za spomenik na moru, te studiju paviljona za Zemaljsku gospodarsku izložbu u Zagrebu. Slikar i prijatelj Robert Auer zamolio je Kovačića da napravi projekt za njegov atelje malo dalje od roditeljske vile, što je ovaj rado prihvatio i s velikim zadovoljstvom nadzirao gradnju tijekom ljetnih mjeseci.
Vladimir Lunaček je u Agramer Zeitungu pisao o modernim zgradama Zagreba te posebno pohvalio Kovačićev projekt obiteljske kuće Auer, skladnu uravnoteženost, diskreciju i originalan tlocrt. Javno zapažena gradnja obiteljskih kuća i proktiranje velikih zgrada najbolji su dokaz da Izidor Kršnjavi nije bio u pravu kad je o Kovačiću pisao kao o »ljenčini koja se ne uči niti radi ustrajno, nego po kavanama pripovjeda koliko je vrijedan«.
Viktor doista nije ljenčario, niti je gubio vrijeme u zagrebačkim kavanama. Kad bi ušao u kavanu, a birao je najotmjenije, najprije bi pregledao dnevne novine i pročitao priloge koji su mu bili zanimljivi. Najčešće su to bila događanja vezana uz raspisivanje javnih natječaja. Tih mjeseci bila je u središtu njegova zanimanja rasprava usmjerena na problematiku arhitektonske kompozicije i oblikovanja sakralnih prostora u carskoj prijestolnici, vezana uz natječaje za kapelu na bečkom središnjem groblju i crkvu na Steinhofu. Pobijedili su Max Hegele i Otto Wagner. Kovačićevu pažnju privukao je Wagnerov projekt sakralnog prostora s kupolom nad križištem.
Početak izgradnje spomenutih sakralnih objekata u Beču podudarao se s ponovno aktualiziranom raspravom o izgradnji crkve sv. Blaža u Zagrebu. Viktor se živo zainteresirao za taj sakralni objekt. Vidio je u njemu veliku šansu da se pokaže boljim majstorom od samog Wagnera čija ga je kupola nad križištem mjesecima zaokupljala. Neumorno je stvarao nove skice i nacrte. U skladu s Wagnerovim učenjem o važnosti regionalne tradicije, uključujući k tome i genius loci, prepun entuzijazma istraživao je graditeljske spomenike Zagreba, protiveći se zahvatima koji u ime »potpune stilske čistoće« mijenjaju njihov izvorni karakter, tumačeći kako njihovo zadržavanje ne kolidira interesima gradskih vlasti da Zagreb transformiraju u moderan velik grad. Smatrao je da umjetnik treba ne samo stvarati nove oblike već i ponavljati stare u novim kombinacijama.
Ohrabren vlastitim istraživanjima arhitekt Kovačić upustio se na stranicama zagrebačkih dnevnih novina, zajedno sa svojim sumišljenicima Vjekoslavom Bastlom i Vladimirom Lunačekom, u žestoku polemiku s Jankom Holjcem, arhitektom i gradskim zastupnikom, te Izidorom Kršnjavijem, povjesničarom umjetnosti i državnim dužnosnikom.
Kovačić je u prvom redu isticao društveno-kulturni značaj gradnje crkve sv. Blaža, osporavajući dotadašnji monopol arhitekta Josipa Vancaša u izradi projekata za tu crkvu. Objašnjavao je zašto u složenim kulturnim situacijama ne može biti mjerodavan nejasan ukus pojedinca, ukazivao na primjere drugih zemalja u kojima se "za postavljanje djela od važnosti ne angažira samo publika, već se raspisuje natjecanje samo za one koji mogu najviše doprinijeti; takav način je tim pravilniji što nema protekcije koja ovdje, u našem slučaju, do sada postoji".
Jedini ispravan postupak za izbor projektanta bio bi, po Kovačiću, »raspisivanje javnog arhitektonskog natječaja i s tim vezane kontrole javnog mnijenja". Kvalitetu radova pristiglih na natječaj mora jamčiti dobro pripremljen program i internacionalni žiri "tako da niti jedan naš arhitekt ne može biti spriječen da svoje mogućnosti stavi u službu naše kulture". Buduća bi crkva trebala zauzimati „upečatljivo mjesto u našoj povijesti gradnje uopće, jer se u ovom slučaju ne radi samo o nabavi vrata ili rešetki za kanale, već o prinosu našoj nacionalnoj kulturi“.
Višemjesečna polemika nije imala samo velik odjek u hrvatskoj javnosti, već je značajno utjecala na Odbor za gradnju crkve. Viktoru je priskrbila velik ugled među mladim arhitektima, ali i mnogo neprijatelja na utjecajnim mjestima, koji su mu u jednom trenu čak zabranili da nosi naslov arhitekta. Ispravnost svojih stajališta preispitivao je na primjeru gradnje isusovačkog samostana i bazilike Srca Isusova. Odobravao je prostorni dojam bazilike, postignut širinom i visinom lađe pokrivene bačvastim svodom, ali ne i opremanje sakralnog prostora. Užasavao se tirolskih oltara i ukrasnih motiva bez ikakve unutarnje povezanosti.
Sav izbezumljen na šetnici uz more
Potkraj ožujka 1903. Viktor Kovačić otputovao je u Opatiju, kamo ga je pozvao mladoženja Josip Marković zajedno sa svojom izabranicom Francuskinjom Louisom, da bude svjedokom njihova vjenčanja u crkvi sv. Jurja na Trsatu. Smjestio se u vili Amalia, gdje su bili smješteni i ostali uzvanici, među kojima se osobito isticala milostiva gospodična ovalnih obraza, sjajno oblikovana nosa i bizantinski širom otvorenih očiju. Kao da je na proslavu vjenčanja sletjela s nekog ikonostasa. Viktor je odmah osjetio da mu ta ljepotica donosi blagoslov boga Erosa, ali kako joj se približiti, kako joj to dati do znanja?
U ophođenju prema ženama bio je izrazito plahovit. Što je strast u njegovu srcu bivala vatrenijom, to mu se način približavanja voljenoj osobi činio složenijim. U takvim prilikama pribjegavao bi smišljenim pokušajima iznenađivanja. Tako je nasred predvorja iskoristio priliku i upitao milostivu nisu li se njih dvoje možda već prije negdje sreli? Ona ga pogleda od koljena do glave i slegne ramenima ne baš posve ravnodušno. Sasvim dovoljno za početak, pomislio je, a pošto mu na pamet nije pala nikakva prikladna rečenica, mahnuo je rukom pristiglom znancu na ulaznim vratima i udaljio se od ljepotice.
Znanac je naravno poslužio samo kao predah u udvaračkom iščekivanju. Razmjenio je s njim nekoliko suhoparnih fraza te prečuo sve što mu je ovaj pričao o sebi dok su ulazili u kristalnu dvoranu i sjeli za isti stol. Svog je sustolnika uz ukusne zalogaje gnjavio prigušenim pričanjem o erosu kao stvaralačkoj snazi koja se u geniju ne mora rasplamsavati žarom putenosti. Pričao je o tome samo zato da u sebi pripitomi podivljalost osjećaja, da što neprimjetnije prati neće li milostivoj gospodični za susjednim stolom možda pasti na pod svileni šal ili rukavica. Sjedila je u društvu dviju starijih gospođa i pričala s njima njemački. I doista, kad je na red došao desert od sladoleda, jedna se gospođa nespretno okrenula prema mladoj dami te nije ni primijetila da joj se iza leđa našla na podu prekrasna lepeza. Viktor je smjesta zaboravio na sugovornika, skočio sa stolice, u hipu podigao lepezu i prinio je kao erotski prinos svojoj božici. Ona kao da je to i očekivala. Sa smješkom na licu predstavila se kao mladenkina rođakinja, Malvida Enghaus iz Salzburga. Bez imalo suzdržavanja upoznala ga je sa svojim tetkama i ponudila mu slobodno mjesto za stolom. Kad je čula njegovo ime i čime se bavi, da je u Grazu proživio godine dječaštva, a u Beču najljepše godine mladosti, otvoreno mu je priznala kako je u predvorju nelagodno slegnula ramenima, jer mu je zapravo htjela reći da su se doista već prije negdje sreli. Nije bila puno mlađa od njega, a često je putovala u carsku prijestolnicu na koncerte i pjesničke večeri.
Bio je to vrhunac njegova očekivanja te večeri. Spomenuo je svoja poznanstva s bečkim modernistima, boemom Peterom Altenbergom, pjesnikom Hugom von Hofmannshalom i satiričarom Karlom Krausom, čime je na licu mjesta pridobio za sebe njenu osjećajnu ustreptalost. Tetkama nije dugo trebalo da shvate uzvišenost trenutka. Ustale su od stola, poželjele im ugodan razgovor i laku noć, pružile mladom gospodinu ruke na rukoljub i odnjihale se u kupolastim haljinama prema izlaznim vratima.
Njih dvoje ostali su još malo za stolom u kristalnoj dvorani. On je nastavio s desertnim umiljavanjem i predložio joj da prošetaju opatijskom šetnicom uz more. Nije bila baš raspoložena za šetnju, ali je ipak potvrdno kimnula. Nešto joj je govorilo da se pred tim čovjekom ne mora pretvarati. Prihvatila je ponuđenu ruku i spustila se s njim niz stepenice. Obasjani ljeskanjem morske pučine oboje su na šetnici u isti mah duboko uzdahnuli nad ljepotom koju im je nudila noć punog Mjeseca. On pomisli kako je nastupio trenutak kad će svoju božicu zagrliti objema rukama, ali mu ona to ne dopusti.
- Ne poznajete me dovoljno i ne bih htjela da vam poslije bude žao.
- Vaše dijamantne oči isijavaju tajanstvenim svjetlucanjem. Vi ste božica, moja morska sirena.
- Ja sam isprazna duša na obali svjetlucavog mora.
- Mora da ste dovršili neko veliko djelo? Poznat mi je taj osjećaj. Kad dogotovim koji projekt, osjetim u sebi veliku prazninu, osjetim kako se djelo odvaja od mene i valja mi započeti s novim oplođivanjem.
- Prazninu u svojoj duši ne možemo ispuniti pohotljivo i požudno.
- Razumijem, možemo je ispuniti stvaralački predano, ali svako začeće, i duhovno i tjelesno, nastaje iz stravstvenosti.
- Slažem se s vama, samo vas želim nadopuniti osobnim poimanjem strastvenosti.
- Dopustite da vas zagrlim i poljubim barem u obraz, ako mi već uskraćujete poljubac kakav dolikuje punom Mjesecu.
- Postoji prizemna strastvenost koju sam uvijek iznova doživljavala kao najdrskiju pljačku plemenitih osjećaja.
- Ne smatrate me valjda prijetvornim tipom?
- Iz svega što sam čula i što osjećam prema vama proizlazi da ste umjetnička duša, da ste čovjek dobra srca, da posjedujete osobnost.
- Posjedovati osobnost znači biti svoj. Čovjek bez osobnosti, bez karaktera, ne može biti umjetnik, pa ni čovjek od djela. Može postati jedino idol za prizemne mase.
- Kamo god se okreneš - sve sami idoli, idolopoklonstvo, idolatrija. Uvukla se čak u visoke škole, na sveučilišta.
- U sve nadzorne odbore i natječajna povjerenstva. Možda ne toliko u samoj carskoj prijestolnici, koliko pri kraljevskim zemaljskim vladama, na primjer kod nas u Zagrebu.
- Bila sam u vašoj prijestolnici prilikom svečanog otvorenja zgrade Narodnog zemaljskog kazališta i ostala zadivljena naglim širenjem grada i podizanjem monumentalnih zgrada.
- Monumentalnost ne mora biti jamstvo izvorne umjetnosti, monumentalnost je najčešće dostignuće epigona ili oponašatelja, daleko od osobnosti istinskog umjetnika.
- Osobnost podrazumijeva stvaralačku težinu, neizvjesnost i plahovitost.
- Odakle vam tako precizno izražavanje?
- Završila sam studij na Mozarteumu u Salzburgu i sve do nedavno pjevala u vodećim ansamblima za staru glazbu.
- Nije vam pjevanje valjda dojadilo?
- Dojadila mi ljudska glupost, nagonska kričavost i zajedljivost.
- Opet smo kod nagona. Vi se zaustavljate na njihovoj prizemnosti, na putenosti, a malo prije ste se složili sa mnom da prizemnost i putenost mogu prerasti u plemenitu strastvenost. Ja osobno ne vidim razloga zašto bismo se trebali sramiti svojih nagona i njihova zadovoljavanja, jer ti nagoni pripadaju našem bivstvu, nama samima, nisu nešto što bismo sebi izborili. Oni su u nas položeni prije našeg rođenja, niču u nama kao stvaralačka moć našeg htijenja, možemo ih izbjeći samo oduzimanjem života.
- Ili odlaskom u samostan.
- Kako to mislite?
- Odlučila sam postati zaručnicom Isusa iz Nazareta, navjestitelja radosne vijesti, koji reče za sebe da je Put, Istina i Život.
- Smijem li vas ponovno primiti za ruku i uvjeriti se da ne razgovaram s morskom sirenom?
- Čim sam vas ugledala među pristiglim uzvanicima, vidjela sam da ste usamljeni, da se uvelike razlikujete od uglađene gospode s leptir kravatama. Bili ste mi doista odnekud poznati. Zabavljao me način vašeg zavođenja, plahovita i strastvena priroda. Prepoznala sam u vama čovjeka od povjerenja. Odlučila sam izaći vam u susret, razočarati vašu požudu i razgolititi vam svoju dušu... Dragi gospodine, s vama je večeras žena u najljepšim godinama, nikakva morska sirena, žena ponižavana i gažena, žena koja je zavoljela Isusa iz Nazareta.
- Ako je istina to o čemu pričate, bilo bi bolje objesiti sebi kamen o vrat i strmoglaviti se u morske dubine.
- Vi kao da niste kršćanin?
- Osobno gajim duboko poštovanje prema kršćanskoj religiji, ali ne u onom obliku u kakvom nam tu religiju predočuju teolozi. Složit ćete se sa mnom da je Istinu lakše demonstrirati, nego živjeti.
- Naravno da se slažem, pogotovo otkako sam i sama odmakla daleko od demonstriranja. Za mjesec dana odlazim u samostan karmelićanki, uvjerena da je najuzvišeniji poziv u životu nasljedovati Isusa.
- Zašto ne biste nasljedovali Isusa izvan samostanskih zidina? Ne djelujete mi kao osoba nedorasla životnoj sredini. Čemu odlazak u samostan?
- Duga je to priča i ne bih vas htjela opterećivati. Davno sam ostala bez roditelja koji bi odlazak u samostan zacijelo teško prihvatili, baš kao što su ga teško prihvatile moje drage tetke. Sve su poduzimale da odustanem od svog nauma, svašta mi obećavale, naposljetku me uspjele nagovoriti da pođem s njima na ovu svadbu. Vidjeli ste kako ih je obradovalo upoznavanje s vama, o da! Ne bi one tako brzo ustale od stola, da se nisu ponadale ljubavnom zagrljaju i odustajanju od samostana.
- Doživio sam mnoga iznenađenja u životu, ali ovako što zaista je nečuveno. I to dan uoči vjenčanja moga najboljeg suradnika i poslovnog partnera!
- Znam da ste zaprepašteni svime što ste čuli, ali ja vjerujem u vašu plemenitost i očekujem da ćete se na kraju složiti s mojom odlukom.
- Što vas je ponukalo na donošenje odluke koja znači potpun preokret?
- U molitvi i razmišljanju tražila sam odgovor na pitanje što Bog želi od mene, tražila sam njegovu volju i u sebi prepoznala da moram nastaviti putem samoće, odricanja i odijeljenosti od vanjskog svijeta.
- Zašto ste odabrali baš samostan karmelićanki?
- Zato što me najviše privukla karmelska duhovnost s kojom sam se upoznala čitajući djela Terezije Avilske i Ivana od Križa.
- Priznajem da o tim svecima i njihovim djelima ne znam gotovo ništa.
- Riječ je o produhovljenim osobama koje su doživjele tajanstveno iskustvo sjedinjenja s božanstvom. Terezija je u svojoj djevojačkoj dobi mnogo držala do ljepote, ljupkosti, bogatstva i ljubavi. Na vrhuncu svoje mladosti postala je svjesna pogubne prolaznosti života i počela je ozbiljno razmišljati o trajnim vrijednostima i ostvarenju duhovnog poziva. Sama odluka da stupi u samostan nije bila laka za nju.
- Što vas očekuje po dolasku u samostan?
- Očekuje me mjesto za koje se kaže da je raj već ovdje na zemlji, Božji kutak s vrtom i starom bibliotekom. Prvo je na redu šest mjeseci postulature, a nakon toga obući ću smeđi redovnički habit i položiti privremene zavjete za tri godine.
- Hoćete li moći kontaktirati s vanjskim svijetom. Hoću li vas moći koji put posjetiti, da čujem jeste li doista sretni?
- To nažalost neće biti moguće. Samo moji najbliži moći će me tu i tamo posjetiti i razgovarati sa mnom u određenoj prostoriji, i to iza rešetke, bez dodira. Zato vas molim da se bez dodirivanja vratimo u vilu.
Nije joj proturječio, niti je bilo što pokušavao. Pristojno je dopratio ljupko stvorenje do glavnog ulaza, poželio joj laku noć i vratio se sav izbezumljen na šetnicu uz more. Morska pučina i dalje se presijavala i svjetlucala tisućama malih svjetala, a u njemu sve pogašeno. Avantura zaljubljivanja završila je u srednjem vijeku. Pogled mu privuče treperenje svjetionika negdje daleko. Pomisli na obred vjenčanja, na mirnu luku. Hoće li se njemu ikad ukazati prilika za ženidbu? Njegov partner Marković ženi se s navršenih trideset, a njemu nikako ne polazi za rukom. I ne samo to, partner je pravi bogataš, a on nije mogao sebi kupiti svečano odijelo za svadbu. On je zapravo u tridesetoj sluga pokorni. Zbog vlastite dosljednosti u poimanju umjetničkog življenja mora se zadovoljavati mrvicama svojih dobročinitelja. Dokle će to trajati, pitao se zagledan u treperenje svjetionika, podigao ruku na pozdrav punom Mjesecu i donio čvrstu odluku da ga sutradan neće biti među uzvanicima, neće se pojaviti na vjenčanju. Rano ujutro pokupit će stvari i otputovati natrag u hrvatsku prijestolnicu.
Rasprava o izgradnji crkve sv. Blaža
Arhitekt Viktor Kovačić, razočaran povratnik iz Opatije, svratio je u predvečerje babljeg ljeta 1903. kod Auerovih. Na terasi ispred ružičnjaka zatekao je gospođu Ameliju koja mu reče da je sama kod kuće, da su Ferdinand i Robert otišli na neku izložbu i tko zna kad će se vratiti. Poljubi joj ruku i sjedne na ponuđeno mjesto u pletenoj stolici. Bez imalo okolišanja ispriča joj što mu se dogodilo u Opatiji, jer je znao da ga voli kao rođena sina. I doista, gospođa je majčinski saslušala ispovijed i ostala vidljivo zapanjena njegovim razočaranjem i samokritičnošću. Pozvala je bedinericu Liziku da ih podvori kolačima i sokom. Nije ga namjeravala tješiti. Po njenom mišljenju takav je doživljaj prava rijetkost i valja ga prihvatiti kao životnu dragocjenost. Toplim riječima podgrijavala je samopouzdanje u njemu. Pričala mu je kako se sve veći broj eminentne gospode raspituje za njega kao projektanta. Savjetovala mu je da pokuša samostalno raditi, čuvala je za njega jeftiniju ponudu stana u samom središtu grada, obećala mu novčanu pomoć i na kraju izrazila svoje čvrsto uvjerenje da će samostalnim radom daleko dogurati.
Zimi 1904. preselio je dobrotom gospođe Amelije u novi stan. Preseljenje je proslavio odlaskom u Maksimirski perivoj gdje je prve subote u veljači Hrvatsko pjevačko društvo Kolo pripremilo niz glazbenih izvedbi i parodiju Cavalleria rusticana. Tu se upoznao s ravnateljem Kola koji ga je zamolio za arhitektonski savjet glede njihove dvorane preko puta Zemaljskog narodnog kazališta. Smjesta se bacio na posao i danima je u svom novom ateljeu samostalno radio na perspektivnom prikazu dvorane s tektoničkim lukovima trijema i dominantnim wagnerovskim polukrugom u funkciji svoda.
Gotovo istovremeno dobio je još nekoliko ponuda, pa je tako radio na projektu kazališta u Osijeku, izradio je skicu za spomenik na moru, te studiju paviljona za Zemaljsku gospodarsku izložbu u Zagrebu. Slikar i prijatelj Robert Auer zamolio je Kovačića da napravi projekt za njegov atelje malo dalje od roditeljske vile, što je ovaj rado prihvatio i s velikim zadovoljstvom nadzirao gradnju tijekom ljetnih mjeseci.
Vladimir Lunaček je u Agramer Zeitungu pisao o modernim zgradama Zagreba te posebno pohvalio Kovačićev projekt obiteljske kuće Auer, skladnu uravnoteženost, diskreciju i originalan tlocrt. Javno zapažena gradnja obiteljskih kuća i proktiranje velikih zgrada najbolji su dokaz da Izidor Kršnjavi nije bio u pravu kad je o Kovačiću pisao kao o »ljenčini koja se ne uči niti radi ustrajno, nego po kavanama pripovjeda koliko je vrijedan«.
Viktor doista nije ljenčario, niti je gubio vrijeme u zagrebačkim kavanama. Kad bi ušao u kavanu, a birao je najotmjenije, najprije bi pregledao dnevne novine i pročitao priloge koji su mu bili zanimljivi. Najčešće su to bila događanja vezana uz raspisivanje javnih natječaja. Tih mjeseci bila je u središtu njegova zanimanja rasprava usmjerena na problematiku arhitektonske kompozicije i oblikovanja sakralnih prostora u carskoj prijestolnici, vezana uz natječaje za kapelu na bečkom središnjem groblju i crkvu na Steinhofu. Pobijedili su Max Hegele i Otto Wagner. Kovačićevu pažnju privukao je Wagnerov projekt sakralnog prostora s kupolom nad križištem.
Početak izgradnje spomenutih sakralnih objekata u Beču podudarao se s ponovno aktualiziranom raspravom o izgradnji crkve sv. Blaža u Zagrebu. Viktor se živo zainteresirao za taj sakralni objekt. Vidio je u njemu veliku šansu da se pokaže boljim majstorom od samog Wagnera čija ga je kupola nad križištem mjesecima zaokupljala. Neumorno je stvarao nove skice i nacrte. U skladu s Wagnerovim učenjem o važnosti regionalne tradicije, uključujući k tome i genius loci, prepun entuzijazma istraživao je graditeljske spomenike Zagreba, protiveći se zahvatima koji u ime »potpune stilske čistoće« mijenjaju njihov izvorni karakter, tumačeći kako njihovo zadržavanje ne kolidira interesima gradskih vlasti da Zagreb transformiraju u moderan velik grad. Smatrao je da umjetnik treba ne samo stvarati nove oblike već i ponavljati stare u novim kombinacijama.
Ohrabren vlastitim istraživanjima arhitekt Kovačić upustio se na stranicama zagrebačkih dnevnih novina, zajedno sa svojim sumišljenicima Vjekoslavom Bastlom i Vladimirom Lunačekom, u žestoku polemiku s Jankom Holjcem, arhitektom i gradskim zastupnikom, te Izidorom Kršnjavijem, povjesničarom umjetnosti i državnim dužnosnikom.
Kovačić je u prvom redu isticao društveno-kulturni značaj gradnje crkve sv. Blaža, osporavajući dotadašnji monopol arhitekta Josipa Vancaša u izradi projekata za tu crkvu. Objašnjavao je zašto u složenim kulturnim situacijama ne može biti mjerodavan nejasan ukus pojedinca, ukazivao na primjere drugih zemalja u kojima se "za postavljanje djela od važnosti ne angažira samo publika, već se raspisuje natjecanje samo za one koji mogu najviše doprinijeti; takav način je tim pravilniji što nema protekcije koja ovdje, u našem slučaju, do sada postoji".
Jedini ispravan postupak za izbor projektanta bio bi, po Kovačiću, »raspisivanje javnog arhitektonskog natječaja i s tim vezane kontrole javnog mnijenja". Kvalitetu radova pristiglih na natječaj mora jamčiti dobro pripremljen program i internacionalni žiri "tako da niti jedan naš arhitekt ne može biti spriječen da svoje mogućnosti stavi u službu naše kulture". Buduća bi crkva trebala zauzimati „upečatljivo mjesto u našoj povijesti gradnje uopće, jer se u ovom slučaju ne radi samo o nabavi vrata ili rešetki za kanale, već o prinosu našoj nacionalnoj kulturi“.
Višemjesečna polemika nije imala samo velik odjek u hrvatskoj javnosti, već je značajno utjecala na Odbor za gradnju crkve. Viktoru je priskrbila velik ugled među mladim arhitektima, ali i mnogo neprijatelja na utjecajnim mjestima, koji su mu u jednom trenu čak zabranili da nosi naslov arhitekta. Ispravnost svojih stajališta preispitivao je na primjeru gradnje isusovačkog samostana i bazilike Srca Isusova. Odobravao je prostorni dojam bazilike, postignut širinom i visinom lađe pokrivene bačvastim svodom, ali ne i opremanje sakralnog prostora. Užasavao se tirolskih oltara i ukrasnih motiva bez ikakve unutarnje povezanosti.
napisao: Božidar Brezinščak Bagola 2014. godine
Božidar Brezinščak Bagola rođen je 1947. u Vrbišnici (općina Hum na Sutli, Hrvatsko zagorje).
Srednju vjersku školu završio je kod franjevaca na Svetom Duhu u Zagrebu. Studij teologije započeo je u Ljubljani, nastavio u Eichstättu i Münchenu, a diplomirao na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1974.
Zbog pripovijetke “Žrtva unatoč svemu”, objavljene u Večernjem listu 15. prosinca 1973., bilo mu je uskraćeno ređenje za đakona, te je kao diplomirani teolog i “gastarbajter” upisao studij filozofije u Münchenu, a diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1978.
Iste godine vratio se u rodni kraj i zaposlio se u Humu na Sutli kao prevoditelj s njemačkog i slovenskog jezika, urednik radničkih novina i rukovoditelj službe za informiranje i kulturu u Tvornici stakla Straža.
Od 1990. do odlaska u mirovinu 2012. obavljao je više rukovoditeljskih i javnih funkcija u Humu na Sutli: kadrovski direktor tvornice stakla, načelnik općine u tri mandata, ravnatelj Humskog kulturnog središta te knjižničar Narodne knjižnice u Humu na Sutli.
Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatskog filozofskog društva, Esperantskog društva Trixini, a 2021. dodijeljena mu je povelja počasnog člana Društva slovenskih pisateljev u Ljubljani.
Dobitnik je nagrade Fonda A. B. Šimić za prvu pjesničku zbirku 1971., nagrade dr. Stjepan Kranjčić za duhovno pjesništvo 2010., nagrade Rikard Jorgovanić za pjesničku zbirku na materinskom humskom govoru 2013. i nagrade Franjo Horvat Kiš za najbolji putopis 2017.
Predsjednik Republike Hrvatske odlikovao ga je 1996. Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi, Krapinsko-zagorska županija dodijelila mu je 2007. Plaketu za životno djelo, a Općina Hum na Sutli 2017. Priznanje za životno djelo.
Objavljene su mu zbirke pjesama: Bjegunac svete uspomene, 1971.; Samoobsodba, 1974.; U ime pračovjeka, 1983.; Sve hladnija svanuća, 1984.; Staklo u nama, 1990.; Između sumnje i predanja, 2007.; Moja duša s tvojom, 2012.; Humske popeifke, 2013.; Djedomir, 2022. i Svetkovina u predvečerje, 2023.; romani: Traganje za samim sobom, 1980.; S one strane Dunava, 2002.; Nadgrobna svjetlost, 2006.; U sjeni ljepote, 2014.; Dobrodošla košava, 2016; Hitac u potiljak, 2019. i Tonči od Svete Marije, 2020.; zbirke pripovijedaka, novela i priča: Razdruživanje, 1992.; Od Taborskog do Olova, 2005. i Em smo Horvati, 2008.; lirska proza, putopisi, memoari, dnevnički zapisi, eseji i ogledi: Zapisi jednog bogoslova, 1994.; Zavičajna radost življenja, 1997.; Moje slovenske izkušnje (na slovenskom), 2003.; Sutla kao sudbina, 2005.; Sam svoj dokaz, 2011.; Tu in tam čez mejo (na slovenskom), 2015.; Zdravica dobrosusjedstvu Hrvata i Slovenaca, 2020. i Književnim stazama Hrvatskog zagorja, 2021.
Preveo je brojna poetska i prozna književna djela te teološku, psihološku i dr. stručnu literaturu sa slovenskog (slovenski začinjavci, najnovije slovensko pjesništvo, Josip Jurčič, Edvard Kocbek, Anton Trstenjak, Lojze Kovačič, Andrej E. Skubic, Anton Stres, Peter Kovačič Peršin, Boris A. Novak, Miljana Cunta, Brane Senegačnik, Miklavž Komelj i dr.), njemačkog (J. Müller, R. Guardini, J. Gnilka, B. Schlink, V. Frankl i dr.) i esperanta (Vytenis Povilas Andriukaitis, Rodin i dr.).
Član je Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnih prevoditelja u Zagrebu te počasni član Društva slovenskih pisaca u Ljubljani.
Viktor Kovačić (1874 - 1924.) ulaz u njegov stan (potkrovlje, mansarda) u Masarykovoj ulici 21-23 u Zagrebu, (danas zbirka/muzej Viktora Kovačića otvorena za javnost)
*Viktor Kovačić hrvatski arhitekt (Ločka Vas kraj Huma na Sutli, 28. VII. 1874 – Zagreb, 21. X. 1924). Obrtnu školu i zidarski zanat izučio je u Grazu. Godine 1891. vratio se u Zagreb i radio u atelijerima G. Carneluttija, K. Waidmana i H. Bolléa, a 1899. završio je Akademiju u Beču kod istaknutoga predstavnika moderne arhitekture O. Wagnera. Iste godine otvorio je vlastiti atelijer u Zagrebu. Svestranim djelovanjem kao arhitekt, pisac i pedagog utjecao je na razvoj moderne arhitekture u Hrvatskoj. Isticanjem profesionalne etike i umjetničkoga značaja arhitekture pridonio je prevladavanju obrtničko-poduzetničkoga mentaliteta i proširio društvenu odgovornost na sva područja prostornog oblikovanja (priznavanje autorskih prava arhitekata, raspisivanje javnih natječaja).
Priklonio se skupini modernih hrvatskih umjetnika oko V. Bukovca, a svojim programskim tekstom Moderna arhitektura, objavljenim u časopisu Život, borio se protiv historicizma i tražio da moderna arhitektura odgovara suvremenim potrebama i udobnosti. Sa skupinom istomišljenika osnovao je 1906. Klub hrvatskih arhitekata. Od 1922. bio je redoviti profesor Visoke tehničke škole u Zagrebu. Na njegovim prvim projektima u Zagrebu zamjetljiv je utjecaj secesije (dvostruka kuća u Masarykovoj ulici, 1906/07; vila Auer na Rokovcu, 1906; kuća Lustig-Perok u Kumičićevoj ulici, 1910). Zajedno s H. Ehrlichom vodio je atelijer Kovačić i Ehrlich (1910–15). Slijedeći Loosovo načelo slobodne organizacije tlocrta i građevnih masa, stvorio je prototip moderno oblikovane obiteljske kuće (Frangeš, 1912; Vrbanić, 1913; Čepulić, 1914). Najviši domet vlastita načela o sintezi tradicije i suvremenosti ostvario je u otmjenoj trokatnici Frank (1914) na uglu Mažuranićeva trga i Hebrangove ulice, na kojoj je, varirajući temu firentinskoga palazza (rustika, arkade, streha), ostvario suvremenu stambenu zgradu snažna plasticiteta.
Posežući za građevinskim oblicima Bizanta, 1912. počeo je gradnju svoje najveće građevine do tada, crkve sv. Blaža s dominantnom armiranobetonskom kupolom, prvom takvom konstrukcijom u nas, u tlocrtnoj shemi grčkoga križa. Također je izveo više manjih projekata i adaptacija (pregradnja vile Kulmer u Novom Vinodolskom, 1912). Nakon I. svjetskog rata, napuštajući povijesne reminiscencije, jednostavnim sredstvima i reduciranom dekoracijom ostvario je prototip suvremeno zasnovane stambeno-poslovne zgrade u palačama Slaveks (1920) na Svačićevu trgu i Eksploatacija (1922) na Trgu žrtava fašizma. Godine 1923. započeo je izgradnju palače Burze, koju je dovršio H. Ehrlich nakon njegove smrti, 1924.
Klasične elemente na pročelju (jonski stupovi) povezao je u skladnu reprezentativnu cjelinu sa strogim kubusom zgrade, a idejnim prijedlogom za zgradu nasuprot Burzi ostvario je reprezentativan ulaz u novi dio grada. - Za razvoj hrvatskoga graditeljstva osobito je važno Kovačićevo nastojanje na podizanju vrsnoće obrta, pri čemu je posebnu pozornost poklanjao unutarnjem uređenju (adaptacija vlastitoga stana na mansardi kuće u Masarykovoj ulici 21–23 u Zagrebu, koji je Muzej grada Zagreba uredio i otvorio za javnost 1994).
Na Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu bio je posmrtno nagrađen Velikom nagradom (1925).
Citiranje:
Kovačić, Viktor. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013.- 2026
(izvor: https://www.enciklopedija.hr/)
foto: Petar Kolovrat