Prvi veliki politički program hrvatskoga narodnog preporoda povezao je jezik, teritorijalno ujedinjenje, samostalnu upravu i gospodarski razvoj
Uvodne napomene
Draškovićeva „Disertacija“, objavljena 1832. godine, bila je prva programska politička brošura napisana štokavskim narječjem. Autor je zahtijevao samostalnu hrvatsku vladu, obnovu banske vlasti, ujedinjenje hrvatskih zemalja, uvođenje narodnoga jezika u službenu uporabu te gospodarske i prosvjetne reforme.
Draškovićeva zamišljena politička zajednica nije bila neovisna Hrvatska u današnjem smislu. Ostajala je unutar dinastičkoga i habsburškog okvira. Međutim, u „Disertaciji“ se prvi put u modernom obliku povezuju teritorij, jezik, institucije i politička autonomija.
Zašto je knjiga važna: Ona kulturni preporod pretvara u politički program.
Zašto je odabrana: Predstavlja prijelaz od ideje da Hrvati trebaju zajedničku književnost prema zahtjevu da trebaju vlastitu političku upravu.
Ključno pitanje nastavka: Koliko je Draškovićeva „Velika Ilirija“ bila hrvatski, a koliko širi južnoslavenski projekt?
DRUGI KRUG: JEZIK STVARA POLITIČKI NAROD
Janko Drašković: „Disertacija“
Prvi veliki politički program hrvatskoga narodnog preporoda povezao je jezik, teritorijalno ujedinjenje, samostalnu upravu i gospodarski razvoj
Dvije godine nakon što je Ljudevit Gaj u „Kratkoj osnovi horvatsko-slavenskoga pravopisanja“ otvorio pitanje zajedničkoga pisma, grof Janko Drašković napravio je presudan sljedeći korak. Ako Hrvati žele zajednički književni i politički jezik, postavlja se pitanje čemu će taj jezik služiti. Draškovićev odgovor iz 1832. bio je mnogo širi od filologije: služit će političkom povezivanju zemlje, radu vlastitih institucija, gospodarskom razvoju, obrazovanju i artikuliranju interesa zajednice koja sve jasnije sebe razumije kao politički subjekt. Njegova „Disertatia iliti Razgovor darovan gospodi poklisarom zakonskim i budućem zakonotvorcem Kraljevinah naših za buduću Dietu ungarsku odaslanem“, poznata jednostavno kao „Disertacija“, bila je prvi cjeloviti programski politički spis hrvatskoga preporodnog razdoblja i prva takva brošura napisana štokavskim narječjem.
U toj relativno maloj knjizi dogodila se velika promjena. Hrvatski narodni preporod dobio je program koji je jezik povezao s teritorijem, teritorij s institucijama, institucije s gospodarstvom, a sve zajedno s idejom političke autonomije. Gajev je projekt omogućavao zajedničku komunikaciju; Drašković je toj komunikaciji dao politički sadržaj. Od pitanja kako ćemo pisati došao je do pitanja kako ćemo upravljati sami sobom. Upravo zato „Disertacija“ pripada među najvažnije tekstove našega feljtona. Ona pokazuje trenutak u kojem kulturna integracija prerasta u modernu politiku.
Šezdesetdvogodišnji grof među mladim preporoditeljima
Janko Drašković bio je neobičan član preporodnoga kruga. Kada je objavio „Disertaciju“, imao je 62 godine i iza sebe iskustvo života hrvatskoga velikaša, vojne službe i dugog sudjelovanja u političkim poslovima. U Hrvatskom saboru prvi se put pojavio još 1792., a nakon obnove ustavnoga političkog života 1825. redovito sudjeluje i u radu zajedničkoga Ugarsko-hrvatskog sabora. Oko 1830. povezao se s mnogo mlađim naraštajem okupljenim oko Ljudevita Gaja i postao njegova važna veza prema aristokraciji i tradicionalnim političkim institucijama Hrvatske.
U tome je bila Draškovićeva posebna snaga. Preporod više nije izgledao samo kao kulturni pothvat nekoliko mladih intelektualaca. Uz Gaja je sada stajao velikaš koji poznaje proceduru Sabora, odnose Hrvatske i Ugarske, interese plemstva i način na koji se politički zahtjevi pretvaraju u konkretan program. Nikša Stančić upravo Draškovića opisuje kao jedinoga velikaša u početnoj preporodnoj skupini i političkog pokrovitelja mladoga kruga, koji će poslije sudjelovati u vodstvu Ilirskoga pokreta, predsjedavati Ilirskom čitaonicom i biti inicijator kulturnih, političkih i gospodarskih akcija.
Taj spoj generacija imao je veliko značenje. Mladi preporoditelji unosili su energiju nove nacionalne ideje, dok je Drašković donosio političko iskustvo staroga hrvatskog staleškog sustava. Iz njihova susreta počinje nastajati nešto novo: moderna nacionalna politika koja se još služi institucijama staroga poretka.
„Disertacija“ je napisana kao politička uputa
Puni naslov knjige danas zvuči gotovo kao mali politički program sam po sebi. „Disertacija“ je bila „razgovor“ upućen hrvatskim zastupnicima, odnosno „poklisarima“, koji su trebali otići na buduće zasjedanje Ugarsko-hrvatskoga sabora. Objavljena je 1832. u Karlovcu upravo zato da bi im ponudila argumente i političke ciljeve s kojima bi nastupili prema ugarskoj strani.
Povod je bio sasvim konkretan. Mađarski nacionalni pokret sve je snažnije nastojao politički i jezično homogenizirati zemlje Krune sv. Stjepana. Hrvatska je pritom imala vlastito povijesno državno pravo, Sabor i bana, ali se njezina politička autonomija nalazila pod pritiskom modernoga mađarskog nacionalizma. Hrvatski odgovor više nije mogao ostati samo obrana starih privilegija. Trebao je pozitivan program koji će objasniti kakva bi Hrvatska trebala postati. Drašković upravo to radi. On stare državnopravne argumente povezuje s novim nacionalnim načelima i modernizacijskim zahtjevima. Hrvatska treba obnoviti svoju teritorijalnu cjelovitost, dobiti vlastitu upravu, koristiti vlastiti jezik u javnim poslovima te gospodarski i obrazovno ojačati, čime obrana autonomije postaje projekt izgradnje zemlje.
Jezik više nije samo pitanje književnika
„Disertacija“ je napisana štokavskim jezikom, što je samo po sebi bila politička poruka. Drašković je pripadao kajkavskom zagrebačkom kulturnom prostoru i mogao je političku brošuru napisati latinskim ili njemačkim, jezicima kojima se obrazovana elita bez poteškoća služila. Izabrao je štokavštinu jer je želio pokazati kako narodni jezik može preuzeti funkcije političkog, administrativnog i obrazovanog javnog jezika.
Nikša Stančić ističe da je Drašković u „Disertaciji“ ponudio i konkretan model budućega hrvatskog standardnog jezika. Kao osnovicu je birao štokavštinu zbog njezine raširenosti i povezanosti sa starijom hrvatskom književnom tradicijom, dok je u vlastitu jezičnu praksu uključivao i elemente drugih hrvatskih narječja. Njegovo rješenje razlikovalo se od standarda koji će se poslije potpuno afirmirati, ali temeljno načelo – štokavska osnovica širokoga hrvatskog standarda – pripadalo je smjeru koji će prevladati tijekom preporoda.
Grof Janko Drašković „Disertacija“, naslovnica knjige
Još je važniji politički zahtjev koji uz to ide: narodni jezik treba postati službeni jezik Hrvatske. Drašković je time jezično pitanje prenio iz književnosti izravno u državu. Jezik kojim ljudi govore i pišu treba postati jezik uprave, političkih odluka i javnih institucija. Tu se vidi koliko su Gaj i Drašković komplementarni. Gaj razmišlja kako standardizirati pismo. Drašković pita gdje će se tim jezikom govoriti i kakvu će političku funkciju imati.
Od jezika prema teritoriju
Jedinstveni jezik kod Draškovića prirodno vodi prema pitanju političkoga prostora. Ako stanovnici hrvatskih zemalja trebaju zajednički službeni jezik, tada se postavlja i pitanje u kojim će institucijama taj jezik biti služben.
Njegov program polazi od obnove teritorijalnog jedinstva Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, uz razvojačenje Vojne krajine i njezino povezivanje s hrvatskim političkim prostorom. To je jedna od središnjih ideja hrvatske politike 19. stoljeća: administrativno razlomljene zemlje treba okupiti unutar iste političke cjeline.
Ovdje ponovno vidimo motiv koji se u našem feljtonu javlja još od Vitezovića. Politička stvarnost prikazuje razlomljen prostor, dok nacionalna ideja iza tih granica vidi jednu povijesnu cjelinu. Drašković tu stariju logiku prenosi u potpuno novo doba. Kod njega teritorijalno povezivanje dobiva administrativni, jezični i gospodarski sadržaj.
Ujedinjena zemlja treba zajedničku vlast. Treba zajednički službeni jezik. Treba prometnu mrežu koja povezuje njezine krajeve. Treba obrazovni sustav i gospodarstvo. Teritorij tako prestaje biti samo povijesna karta i postaje prostor javne politike.
Hrvatska treba vlastitu vladu
Jedan od politički najdalekosežnijih zahtjeva „Disertacije“ odnosi se na vlast. Drašković traži poseban „sovjetni dikasterium kraljevski“, odnosno samostalnu hrvatsku vladu, povezanu s obnovljenom i snažnijom banskom vlašću. Institut za hrvatski jezik sažima njegov zahtjev kao osnutak samostalne vlade koja bi djelovala odvojeno od središta u Beču i Pešti, dok Hrvatska enciklopedija naglašava zahtjev za samostalnom vladom i obnovom banske vlasti.
To je presudna promjena u načinu postavljanja hrvatskoga pitanja. Povijesna prava sada trebaju dobiti konkretan institucionalni oblik. Hrvatska politička individualnost izražava se kroz vlastito tijelo izvršne vlasti.
Drašković pritom djeluje unutar monarhijskoga sustava. Njegov politički horizont ostaje povezan s habsburškom dinastijom i postojećim državnopravnim odnosima. To odgovara političkoj logici tridesetih godina 19. stoljeća: nacionalni pokreti u srednjoj Europi često traže autonomiju, federalizaciju, obnovu povijesnih prava i vlastite institucije unutar velikih dinastičkih država.
Važno je pritom razumjeti povijesnu dinamiku. Ideja nacionalne državnosti rijetko nastaje odmah u obliku potpune neovisnosti. Najprije se traže vlastiti jezik, uprava, teritorijalna cjelovitost i veće pravo odlučivanja. Kada se jednom uspostavi načelo da određena zajednica treba sama upravljati vlastitim poslovima, političko pitanje prelazi na novu razinu. Drašković upravo tu razinu jasno formulira.
Portret grofa Janka Draškovića, autor Vlaho Bukovac
„Velika Ilirija“ – što je Drašković zapravo zamišljao?
Najzanimljiviji i za današnjega čitatelja najteži dio programa odnosi se na Draškovićevu „Iliriju veliku“, odnosno „Kraljevstvo iliričko“. Uz Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju, zamišljena politička cjelina trebala bi obuhvatiti razvojačenu Vojnu krajinu, a u širem projektu i Bosnu te slovenske zemlje, osobito Kranjsku i Korušku.
Upravo tu dolazimo do ključnog pitanja našega nastavka: koliko je Draškovićev projekt hrvatski, a koliko južnoslavenski?
Odgovor zahtijeva razumijevanje tadašnjega značenja ilirskoga imena. „Ilirsko“ kod Draškovića služi kao nadregionalni okvir koji treba povezati politički i kulturno srodne prostore, ali jezgra njegova programa čvrsto je usredotočena na hrvatsko pitanje. Nikša Stančić pokazuje da Drašković političku konstrukciju temelji ponajprije na hrvatskom povijesnom pravu, dok se prema slovenskim zemljama dodatno koristi argumentom jezične srodnosti. Njegova predodžba prostora istodobno proizlazi iz tadašnjih shvaćanja nekadašnjega hrvatskog etničkog i političkog područja.
Zato „Veliku Iliriju“ valja promatrati kao politički projekt svojega vremena. U njoj se susreću hrvatsko povijesno državno pravo, široka slavenska jezična solidarnost i traženje političkog modela koji bi južnoslavenskim zemljama unutar Habsburške Monarhije dao veću snagu prema mađarskom nacionalnom programu.
U tom spoju „Disertacija“ pokazuje kako se hrvatski nacionalni program u svojoj ranoj fazi mogao razvijati unutar šire slavenske ideje. Hrvatsko i ilirsko tada nisu funkcionirali kao nužno suprotstavljeni pojmovi. Ilirski okvir trebao je pomoći hrvatskoj integraciji i istodobno otvoriti mogućnost širega povezivanja.
Nacionalni program treba i gospodarstvo
Jedna od najvećih vrijednosti „Disertacije“ nalazi se u dijelu koji se često izgubi iza rasprava o jeziku i teritoriju. Drašković vrlo jasno razumije da politička autonomija počiva na gospodarskoj sposobnosti zemlje.
Hrvatska je početkom 19. stoljeća gospodarski zaostala, slabo prometno povezana i velikim dijelom agrarna zemlja. Drašković zato traži razvoj prometa, trgovine, obrta i manufakturne proizvodnje, bolju poljoprivredu i snažnije uključivanje zemlje u međunarodnu razmjenu. Posebno mjesto daje Rijeci i pomorskoj trgovini, kroz koju Hrvatska može dobiti važniji gospodarski položaj. Hrvatski biografski leksikon upravo gospodarske zahtjeve svrstava među ključne elemente njegova programa, zajedno s razvojem obrta, industrije i stručnog obrazovanja.
Tu „Disertacija“ pokazuje zrelost koja je za naše razumijevanje državotvornosti posebno važna. Drašković zna da politička zajednica treba materijalnu podlogu. Nacionalni pokret koji raspolaže samo povijesnim pravima i kulturnim simbolima ostaje slab ako zemlja nema promet, proizvodnju, trgovinu, obrazovane ljude i prihode.
Tako se na zanimljiv način vraćamo Jurju Križaniću iz prethodnoga kruga. Križanić je u 17. stoljeću snagu države povezivao s gospodarskom sposobnošću, obrazovanjem i dobrom upravom. Drašković dva stoljeća poslije istu logiku stavlja u službu konkretnoga hrvatskog nacionalnog programa. Hrvatska koju želi politički objediniti mora istodobno gospodarski modernizirati.
Obrazovanje proizvodi društvo sposobno za samoupravu
Drašković snažno povezuje gospodarski razvoj s obrazovanjem. Zemlji koja razvija obrt, trgovinu i industriju trebaju školovani ljudi, stručnjaci i radna snaga koja može prihvatiti nove proizvodne tehnike. Zato predlaže reformu školstva, njegovu širu dostupnost i veću usmjerenost prema praktičnim i stručnim znanjima.
Ovdje nacionalni program dobiva još jednu modernu dimenziju. Narod za Draškovića nije samo zajednica povijesti i jezika. To je društvo koje treba razvijati svoje sposobnosti.
Jezik i škola pritom djeluju zajedno. Ako narodni jezik postaje službeni i kulturni jezik, tada na njemu treba razvijati i obrazovanje. Standardizirani jezik dobiva nove funkcije: administrativnu, stručnu, znanstvenu i gospodarsku. Drašković je bio svjestan da je pred hrvatskim jezikom upravo takav posao. Stančić naglašava da je smatrao kako ga treba postupno izgraditi i prilagoditi potrebama javnoga i učenog života.
Time jezična politika prestaje biti samo pitanje identiteta. Postaje razvojna politika.
Društvo koje želi upravljati vlastitim poslovima treba jezik na kojem može pisati zakone, učiti matematiku, voditi trgovinu, organizirati upravu i stvarati stručnu literaturu.
Modernizacija, ali postupna
Drašković pripada plemstvu i iz njegove političke perspektive jasno se vidi čovjek staroga društvenog poretka koji razumije da taj poredak mora biti reformiran. Njegov program zato je zanimljiva kombinacija nacionalizma, ekonomskoga modernizma i društvenoga reformizma.
Zauzima se za poboljšanje položaja kmetova, razvoj poljoprivrede i postupno mijenjanje feudalnih odnosa. Podržava oporezivanje plemstva te u gospodarskom razvoju i širenju obrazovanja vidi način postupne transformacije društva. Hrvatska enciklopedija taj aspekt njegova programa opisuje kao usmjerenost prema postupnim promjenama feudalnoga društva i poticanju kapitalističkoga razvoja.
Nikša Stančić takvu Draškovićevu koncepciju vrlo precizno naziva konzervativnom modernizacijom. To nije kontradikcija. Drašković želi promjenu koju će voditi postojeća politička elita, kroz institucije i postupne reforme. Njegova Hrvatska treba postati modernija, gospodarski sposobnija i nacionalno integriranija, uz očuvanje monarhijskog okvira i velikoga dijela postojećega društvenog poretka. Ta kombinacija dobro pokazuje koliko se moderni nacionalni pokret razlikuje od jednostavne revolucije. Nacionalna ideja može povezivati mlade građanske intelektualce i aristokrata poput Draškovića zato što im nudi zajednički cilj: političko i kulturno jačanje Hrvatske.
Od staleške Hrvatske prema političkom narodu
Upravo je ovdje možda najveća povijesna važnost „Disertacije“. Stara Hrvatska svoje je političke slobode tradicionalno izražavala kroz staleške institucije, plemstvo, Sabor i povijesna prava Kraljevine. Moderna Hrvatska morala je razviti mnogo širi pojam političke zajednice. Drašković stoji između ta dva svijeta. Još govori kao velikaš i politički djeluje kroz institucije staleške Hrvatske, ali svoj program piše narodnim jezikom, razmišlja o širokom obrazovanju, gospodarstvu, stanovništvu i jezičnom povezivanju cijele zemlje. Politika se tako postupno širi izvan uskog kruga povlaštenih staleža.
Sama odluka da „Disertaciju“ napiše štokavskim narodnim jezikom ima snažnu simboliku. Politička rasprava počinje govoriti jezikom zajednice čije interese želi zastupati. U tome se nalazi jedna od temeljnih transformacija 19. stoljeća. Hrvatska postupno prestaje biti samo povijesna zemlja s određenim pravima i postaje ideja zajednice ljudi koji bi trebali dijeliti jezik, institucije, gospodarski prostor i političku budućnost. Stvara se politički narod.
Od knjige prema institucijama
Draškovićev politički utjecaj nastavio se daleko izvan „Disertacije“. Sudjelovao je u preporodnom pokretu, djelovao u Hrvatskom i Ugarsko-hrvatskom saboru, a posebno je važna njegova uloga u osnivanju i radu Ilirske čitaonice. Godine 1838. postao je predsjednikom zagrebačke Čitaonice ilirske, institucije iz koje će se razvijati niz drugih kulturnih i nacionalnih inicijativa, uključujući Maticu ilirsku, kasniju Maticu hrvatsku. To pokazuje kako nacionalni pokret prelazi iz teksta u organizaciju.
Gaj ima novine. Drašković pomaže graditi čitaonice i kulturne ustanove. Drugi preporoditelji stvaraju književnost, gramatičke priručnike i političke zahtjeve. Tako nastaje infrastruktura nacije: mreža ljudi i institucija koje proizvode i šire zajednički identitet.
Čitaonica pritom ima posebno značenje. To je prostor u kojem ljudi dolaze čitati iste novine, razgovarati o istim političkim događajima i graditi društvene veze. Moderna nacionalna javnost dobiva fizičko mjesto. Iz knjige nastaje društvena mreža mnogo prije digitalnog doba.
„Disertacija“ narod još uvijek zamišlja odozgo
Drašković je nacionalni program proširio daleko izvan tradicionalne staleške politike, ali njegov politički subjekt još uvijek nastaje pod snažnim vodstvom elite. Grof piše zastupnicima, predlaže reforme i zamišlja postupnu modernizaciju kojom upravljaju obrazovani i politički odgovorni slojevi. Masovna demokracija, opće pravo glasa i moderna ideja građanina kao neposrednog nositelja suverenosti pripadaju kasnijim etapama hrvatske političke misli.
To je granica njegova vremena, ali i važna etapa u razvoju državne ideje. Politička zajednica najprije se širi kulturno i nacionalno, a tek će tijekom desetljeća sve snažnije postavljati pitanje tko ima pravo politički odlučivati u ime naroda. U našem će feljtonu to pitanje posebno snažno otvoriti Stjepan Radić. Kod njega će narod postati masovni demokratski subjekt, a seljačka većina politička snaga čiju volju više nije moguće svesti na odluke tradicionalnih elita.
Drašković pripada ranijem trenutku. Njegov doprinos sastoji se u tome što je stare hrvatske institucije pokušao pretvoriti u instrument modernoga nacionalnog programa.
Koliko je „Velika Ilirija“ bila hrvatska? Vratimo se ključnom pitanju ovoga nastavka. Je li Draškovićeva „Velika Ilirija“ prvenstveno hrvatski projekt ili širi južnoslavenski program?Najtočniji odgovor glasi: bila je hrvatski politički projekt formuliran unutar širega ilirskog i južnoslavenskog horizonta.
Njegova početna točka bila je politička zaštita i jačanje Hrvatske. Tražio je sjedinjenje hrvatskih zemalja, obnovu banske vlasti, samostalnu hrvatsku upravu i službeni narodni jezik. Širi ilirski okvir trebao je tom projektu dati dodatnu političku, jezičnu i geopolitičku širinu. Hrvatska enciklopedija upravo zato Draškovićevu „Disertaciju“ smatra programskim tekstom hrvatskoga narodnog preporoda, iako zamišljeno „Kraljevstvo iliričko“ obuhvaća prostor širi od hrvatskih zemalja.
To je karakteristično za rani preporodni pokret. Hrvatska nacionalna integracija i južnoslavenska kulturna suradnja tada se mogu zamišljati kao kompatibilni procesi. Tek će politička iskustva sljedećih desetljeća pokazati sve veće napetosti između različitih nacionalnih projekata.
Draškovićev tekst zato treba čitati upravo na toj povijesnoj granici. On pripada trenutku kada hrvatski politički narod tek dobiva svoj moderni program, a budući odnosi među južnoslavenskim nacijama još su otvoreno pitanje.
Kada je kultura postala politika
U razmaku od samo dvije godine između Gajeve „Kratke osnove“ iz 1830. i Draškovićeve „Disertacije“ iz 1832. možemo pratiti gotovo školski primjer nastanka modernoga nacionalnog pokreta. Najprije se pojavljuje pitanje zajedničkog pisma, zatim zajedničkog jezika, te potom teritorija na kojem bi taj jezik trebao biti službeni. Napoljetku i vlasti koja bi tim teritorijem upravljala. A odmah iza toga dolaze gospodarstvo, školstvo, promet, trgovina i društvene reforme. To je trenutak u kojemu kulturni preporod postaje politički projekt.
„Disertacija“ je zato mnogo više od jednoga političkog pamfleta iz 1832. Ona prikazuje samu anatomiju stvaranja moderne političke zajednice. Narod se ne oblikuje samo osjećajem pripadnosti. Mora dobiti institucije kroz koje će djelovati, teritorij koji smatra svojim političkim prostorom i program kojim objašnjava budućnost.
Zašto je „Disertacija“ knjiga koja je stvarala Hrvatsku? Zato što je prvi put u jednom cjelovitom programu povezala glavne sastavnice modernoga hrvatskog političkog projekta.
Jezik je trebao postati službeni instrument države i javnosti. Teritorijalno povezivanje trebalo je okupiti razdvojene hrvatske zemlje. Samostalna uprava trebala je političkoj posebnosti dati institucionalni oblik. Gospodarski razvoj trebao je zemlji omogućiti stvarnu snagu. Obrazovanje je trebalo proizvesti ljude sposobne tu zemlju razvijati. A širi ilirski projekt pokušavao je Hrvatskoj pronaći politički prostor unutar složene srednjoeuropske i južnoslavenske stvarnosti.
Tu se vidi velika promjena u odnosu na knjige prvoga kruga našega feljtona. Vitezović je Hrvatsku zamišljao kao povijesnu cjelinu. Kačić je širio zajedničko povijesno pamćenje. Križanić je razmišljao o tome kako dobro uređena država funkcionira. Gaj je stvarao zajednički komunikacijski alat. Drašković sve te elemente počinje slagati u politički program.
Zato „Disertacija“ predstavlja jedan od ključnih prijelaza u povijesti hrvatske državne ideje. Hrvatska ovdje više nije samo povijesno pravo koje treba čuvati niti kulturna zajednica koju treba povezati jezikom. Ona postaje politički projekt koji traži svoju upravu, svoj javni jezik, svoju teritorijalnu cjelovitost i vlastiti razvojni put. Od tog trenutka hrvatsko nacionalno pitanje sve će se teže moći zatvoriti unutar književnosti i kulture.
Sljedeća će generacija otići korak dalje. Ako Hrvatska ima svoj jezik, povijesna prava, političku individualnost i potrebu za vlastitom upravom, postavit će se mnogo radikalnije pitanje: iz čega proizlazi pravo Beča ili Pešte da uopće odlučuju o njezinoj političkoj sudbini? Na tome će pitanju nastati pravaštvo.
Sljedeći nastavak: Ante Starčević – politički spisi i program hrvatskoga državnog prava
Kako je zahtjev za hrvatskom autonomijom prerastao u ideju političke samostalnosti i zašto će Ante Starčević državno pravo postaviti u središte nove hrvatske politike.
....
Tekst: Vidmir Raič
Ilustracija: Petar Kolovrat