Starčević je hrvatsku državnost oslobodio ovisnosti o Beču, Pešti i južnoslavenskom jedinstvu te je postavio zahtjev za samostalnim političkim subjektom
Starčević nije svoj državni program ostavio u jednoj jedinoj knjizi. Njegova se misao mora rekonstruirati iz saborskih govora, novinskih članaka, polemika, predstavki i kasnijih zbirki političkih spisa. Osobito su važne riječke županijske predstavke iz 1861. godine, koje su postale temelj političkog programa Stranke prava.
U njima je Starčević zastupao hrvatsko državno pravo, teritorijalnu cjelovitost hrvatskih zemalja i pravo hrvatskoga naroda na samoodređenje. Protivio se podređivanju i Austriji i Ugarskoj, a političku budućnost Hrvatske zamišljao je kao samostalnu državu povezanu s vladarom ugovornim odnosom. Istodobno je zastupao liberalna načela vlasti nadahnuta Francuskom revolucijom.
Nastavak ne smije prešutjeti njegove isključive, uvredljive i protusrpske formulacije. Starčevićev doprinos hrvatskoj državnoj ideji treba razdvojiti od dijelova njegove polemičke baštine koji su kasnije hranili netrpeljivost.
Zašto su spisi važni: U njima se Hrvatska više ne zamišlja samo kao autonomna zemlja unutar veće monarhije, nego kao narod koji posjeduje izvorno pravo na državnu samostalnost.
Zašto su odabrani: Starčević je središnja osoba hrvatske pravaške i državotvorne tradicije. Bez njegovih tekstova nije moguće razumjeti politički rječnik hrvatske samostalnosti.
Ključno pitanje nastavka: Može li se demokratsko i liberalno nasljeđe Starčevića odvojiti od njegove isključive nacionalne polemike?
TREĆI KRUG: PRAVO NA SAMOSTALNU DRŽAVU
Ante Starčević: politički spisi i riječke predstavke – Hrvatska kao samostalan politički subjekt
Starčević je hrvatsku državnu ideju oslobodio oslonca na Beč, Peštu i šire južnoslavenske projekte te pravo naroda da odlučuje o sebi postavio u samo središte politike
S Antom Starčevićem naš feljton ulazi u novu etapu. U prvome krugu pratili smo kako se Hrvatska zamišljala kao povijesni prostor, kako je prošlost postajala zajedničko pamćenje i kako se razvijala misao o državi kao dobro uređenoj političkoj zajednici. U drugome krugu Ljudevit Gaj i Janko Drašković pokazali su kako jezik može povezati regionalno rascjepkanu zemlju i kako kulturni preporod prerasta u program političke autonomije, teritorijalnog ujedinjenja i vlastite uprave. Sa Starčevićem se mijenja sama razina zahtjeva. Hrvatsko pitanje za njega više nije prvenstveno pitanje boljega položaja unutar Habsburške Monarhije. Ono postaje pitanje prava Hrvatske da postoji kao samostalan politički subjekt.
Starčević svoju političku doktrinu nije sažeo u jednu knjigu koja bi mogla stajati uz Draškovićevu „Disertaciju“. Njegov se program mora rekonstruirati iz saborskih govora, županijskih predstavki, novinskih članaka, političkih polemika, satiričnih tekstova i rasprava nastajalih tijekom nekoliko desetljeća. Posebnu važnost imaju predstavke koje je 1861. sastavljao kao veliki bilježnik Riječke županije te njegovi govori u Hrvatskom saboru iste godine. Upravo se u tim tekstovima kristaliziraju ideje na kojima će s Eugenom Kvaternikom izgraditi Stranku prava: hrvatsko državno pravo, teritorijalna cjelovitost hrvatskih zemalja, narodna suverenost i odbacivanje političke podređenosti Beču i Pešti. Hrvatski biografski leksikon riječke predstavke opisuje kao programske smjernice buduće stranke, dok ih historiografija ubraja u sam vrh hrvatskoga političkog spisateljstva 19. stoljeća.
Upravo zato Starčević označava početak trećega kruga naše Biblioteke hrvatske državnosti. Jezik je već stvorio prostor komunikacije, preporod je formulirao političku autonomiju, a Starčević sada postavlja pitanje krajnjeg nositelja političkog prava: pripada li Hrvatska dinastiji, Monarhiji, Ugarskoj ili hrvatskom narodu?
Njegov je odgovor radikalan za političke okolnosti 1861. godine jer tvrdi da Hrvatska pripada hrvatskom političkom narodu.
Od preporoda prema pravaštvu
Ante Starčević rođen je 1823. u Žitniku kraj Gospića. Školovao se u Zagrebu i Pešti, gdje je završio studij i doktorirao filozofiju, a tijekom mladosti bio je povezan s preporodnim krugom. Međutim, politički razvoj postupno ga udaljava od ilirizma i njegovih ideja slavenske i južnoslavenske kulturne uzajamnosti. Sve snažnije zaključuje da hrvatska politika vlastite interese razvodnjava kada ih podređuje široj slavenskoj ideji, habsburškoj dinastičkoj politici ili kompromisu s Ugarskom.
Ta transformacija posebno se vidi nakon sloma Bachova neoapsolutizma 1859. godine. Habsburška Monarhija ponovno otvara prostor ustavnom životu, a Hrvatska ulazi u razdoblje intenzivne rasprave o vlastitome položaju. Što treba učiniti nakon desetljeća centralizma i germanizacije? Obnoviti savez s Ugarskom? Tražiti federalizaciju Austrije? Osloniti se na južnoslavensku suradnju? Ili hrvatsko pitanje postaviti na potpuno drukčijim temeljima?
Starčević bira posljednji put. U političkim člancima i saborskim nastupima razvija shvaćanje moderne države utemeljene na hrvatskome političkom identitetu, a Matica hrvatska ističe utjecaj antičke političke misli, francuskih prosvjetitelja i ideja Francuske revolucije na njegovu političku filozofiju.
Knjiga Stožeri hrvatske politike Ante Starčevića
To je važno jer se pravaštvo često reducira na nacionalni radikalizam. Starčevićev politički svijet mnogo je složeniji. U njemu se spajaju hrvatsko povijesno državno pravo, moderni nacionalizam, načelo narodne suverenosti, liberalno nepovjerenje prema apsolutističkoj vlasti, antiklerikalni elementi, zahtjev za demokratizacijom i izrazito oštar politički stil. U toj kombinaciji nastaje jedna od najutjecajnijih hrvatskih političkih ideologija 19. stoljeća.
Riječka županija kao politički laboratorij
Godina 1861. presudna je za Starčevićev politički razvoj. Obnovom ustavnoga života postao je veliki bilježnik Riječke županije, a potom je jednoglasno izabran za saborskog zastupnika grobničko-hreljinskoga kotara. Uoči zasjedanja Sabora sastavlja predstavke Riječke županije, koje su prema kasnijim historiografskim ocjenama postale jednim od glavnih izvora budućega pravaškog programa. Proleksis enciklopedija navodi četiri riječke predstavke kao osnovicu pravaške političke koncepcije, a suvremena istraživanja potvrđuju da su već tada sadržavale glavne elemente političkoga programa koji će Starčević i Kvaternik razvijati u Saboru.
Predstavka je u tadašnjem političkom sustavu bila više od obične administrativne molbe. Županije su u razdoblju obnove ustavnosti nastupale kao važna politička tijela, obraćale se kralju, banu, središnjim institucijama i drugim županijama te iznosile zahtjeve o ustavnosti, teritorijalnoj cjelovitosti, financijama i odnosima s Ugarskom i Bečom. Povjesničar Tomislav Markus ističe da su se upravo riječke predstavke izdvajale svojom radikalnošću.
Starčević ih pretvara u pravi politički manifest. Hrvatska se u njima pojavljuje kao povijesna politička zajednica koja raspolaže vlastitim pravima i koja svoje odnose s drugim državama može uređivati ugovorom. U središtu više nije molba da središnja vlast Hrvatskoj dodijeli veću autonomiju. Polazište je sasvim drukčije: Hrvatska već posjeduje svoje pravo, a politički odnosi moraju ga priznati. To je temeljna promjena. Autonomija se traži od nekoga tko raspolaže višim pravom. Starčević hrvatsko pravo smatra izvornim.
Hrvatska svoje pravo ne dobiva od Beča
U tome se nalazi jedna od najradikalnijih sastavnica Starčevićeve političke misli. Habsburška dinastija za njega ne stvara hrvatsku državnost. Odnos Hrvatske i vladara proizlazi iz povijesnog ugovora između dviju strana, pa politička legitimnost vladara ovisi o poštovanju prava hrvatske političke zajednice.
U znamenitom saborskom govoru 26. lipnja 1861. Starčević govori o Hrvatskoj i Ugarskoj kao o zasebnim političkim zajednicama koje mogu imati zajedničkoga vladara, ali iz toga ne proizlazi njihova međusobna podređenost. Kraljeva je funkcija, u njegovoj koncepciji, priznati i čuvati ugovorni odnos, a hrvatsko pravo prethodi volji bečkoga državnog aparata. Zato se njegovo protivljenje Austriji razlikuje od obične političke netrpeljivosti prema Beču. Starčević ima cijelu teoriju legitimnosti: politička zajednica postoji po vlastitome pravu, a dinastija svoju vlast ostvaruje na temelju odnosa s njom. Kada vlast krši taj odnos, slabi i vlastitu legitimnost.
Iz takve logike proizlazi njegova poznata politička formula o slobodnoj i samostalnoj Hrvatskoj. Hrvatska enciklopedija sažima njegov program geslom „Ni pod Beč, ni pod Peštu, nego za slobodnu, samostalnu Hrvatsku“, ističući da je hrvatsku budućnost zamišljao kroz ugovorni odnos hrvatskoga naroda i vladara, uz odbacivanje zajedničkih državnih poslova s Austrijom i Ugarskom. Za povijest hrvatske državne ideje to je prijelomna formulacija. Hrvatska više nije periferna zemlja koja između dva moćna središta traži povoljniji položaj. Postaje subjekt koji sam određuje s kim će i pod kojim uvjetima stupati u politički odnos.
Ni Pešta nije nositelj hrvatskoga prava
Starčević je podjednako odlučan prema Ugarskoj. U hrvatskoj politici prve polovice 19. stoljeća odnos prema Pešti bio je trajna dilema. Stoljetna državnopravna povezanost Hrvatske i Ugarske dopuštala je različita tumačenja: od unionističkoga programa snažnog povezivanja s Ugarskom do narodnjačkih pokušaja redefiniranja odnosa kroz hrvatsku autonomiju.
Starčević tu raspravu mijenja iz temelja. Povijesna povezanost za njega predstavlja ugovorni odnos ravnopravnih političkih subjekata, a svaka ugarska težnja da Hrvatsku tretira kao podređeni dio države postaje povreda hrvatskoga državnog prava. Hrvatski biografski leksikon ističe da je u riječkim predstavkama odbacio realnu uniju s Ugarskom i tražio obnovu cjelovitosti Hrvatske na temelju vlastita državnopravnog kontinuiteta. Time Starčević raskida s političkom logikom prema kojoj Hrvatska svoju budućnost mora tražiti izborom između Beča i Pešte. Njegova politika u biti govori da je izbor između dviju tuđih dominacija pogrešno postavljeno pitanje. Pravo pitanje glasi: što želi Hrvatska?
Hrvatska prije svega mora biti cjelovita
Samostalnost kod Starčevića ima i teritorijalnu dimenziju. Hrvatski politički prostor sredinom 19. stoljeća bio je administrativno rascjepkan: Dalmacija je bila izvan banske Hrvatske, Vojna krajina imala je poseban režim, Rijeka je bila predmet trajnih hrvatsko-ugarskih prijepora, a hrvatske zemlje pripadale su različitim upravnim strukturama Monarhije.
Starčević zato snažno zahtijeva teritorijalnu cjelovitost. Njegova koncepcija povijesne Hrvatske bila je izrazito široka i uključivala je prostore koje je na temelju svoje interpretacije državnoga prava smatrao hrvatskima. Hrvatski biografski leksikon bilježi njegovu formulu o prostoru „među Dračem, Sočom, Rabicom i Dunajem“, upozoravajući da su takvu koncepciju već njegovi suvremenici i kasniji tumači ocjenjivali kao velikohrvatsku.
Tu dolazimo do prve velike napetosti Starčevićeve misli. Načelo narodne samostalnosti djeluje emancipacijski kada se suprotstavlja austrijskome ili ugarskome centralizmu, ali široko tumačenje povijesnog hrvatskog prostora otvara pitanje drugih identiteta i političkih zajednica koje žive na istome području. Ta napetost pratit će gotovo sve europske nacionalne ideologije 19. stoljeća. Načelo samoodređenja zvuči jednostavno dok nacionalni i politički prostori imaju jasne granice. Srednja i jugoistočna Europa upravo takvu jednostavnost gotovo nigdje nisu nudile.
Ante Starčević je utemeljitelj i ideolog Hrvatske stranke prava
Od ilirskog „mi“ prema hrvatskom političkom narodu
Starčevićev raskid s ilirizmom možda je još važniji od njegova sukoba s Bečom i Peštom. Preporodni naraštaj oko Ljudevita Gaja pokušao je hrvatsku nacionalnu integraciju ostvariti unutar šire ilirske kulturne koncepcije. Janko Drašković svoju je „Veliku Iliriju“ još mogao zamišljati kao hrvatski politički program i širi južnoslavenski projekt u istome političkom prostoru.
Starčević takvu logiku smatra opasnom za hrvatsku individualnost. Sveslavenstvo i jugoslavenstvo prema njegovu mišljenju razgrađuju hrvatsko političko ime zato što povijesni hrvatski politički narod zamjenjuju širom, slabije definiranom zajednicom. U kasnijim raspravama poput „Bi-li k slavstvu ili ka hrvatstvu?“ iz 1867. upravo će takve koncepcije otvoreno napadati. Hrvatski biografski leksikon navodi njegovo potpuno odbacivanje jugoslavenske ideje i programa stvaranja umjetne južnoslavenske nacije, dok Hrvatska enciklopedija ističe da je u sveslavenstvu, jugoslavenstvu i srpstvu vidio opasnost za hrvatski narod.
Ovdje se jasno vidi jedna od ključnih razlika između drugoga i trećega kruga našega feljtona. Gaj i Drašković koristili su šire ilirsko ime kao sredstvo hrvatskog povezivanja. Starčević želi da politička zajednica nosi vlastito ime i da upravo hrvatsko ime bude izvor njezina političkog subjektiviteta. Za njega ime nije dekoracija, jer upravo ono određuje tko je politički subjekt.
Narod kao nositelj vlastite sudbine
Iako Starčević svoju argumentaciju snažno temelji na hrvatskome povijesnom državnom pravu, ona nije samo povratak starim poveljama i srednjovjekovnim institucijama. U njegovoj političkoj filozofiji pojavljuje se i moderno načelo narodne suverenosti.
Matica hrvatska u njegovim saborskim nastupima iz 1861. ističe ideju da narod sam upravlja svojom sudbinom, a iz takva je političkog stava proizašlo i geslo „Bog i Hrvati“, povezano s utjecajem Giuseppea Mazzinija i njegovom formulom „Bog i narod“.
Starčević time spaja dvije legitimacijske tradicije koje smo pratili još u uvodnom nastavku serijala. Prva je povijesno pravo: Hrvatska ima političku individualnost zato što je povijesno bila kraljevstvo sa svojim institucijama i pravima. Druga je moderno pravo naroda: politička zajednica ima pravo sama odlučivati o vlastitoj sudbini. To je snažna kombinacija. Povijest daje kontinuitet, a narodna suverenost daje suvremenu legitimnost. U kasnijem razvoju hrvatske političke misli upravo će spoj tih dviju ideja postati jedan od glavnih argumenata državne samostalnosti.
Liberal koji želi snažnu nacionalnu državu
Starčevićeva politička misao ima i jasno liberalno lice. Hrvatska enciklopedija naglašava njegova liberalna načela u izgradnji države i utjecaj ideja Francuske revolucije. Hrvatski biografski leksikon u njegovu kasnijem djelovanju izdvaja zagovor narodnoga suvereniteta, općega prava glasa, demokratizacije društva, slobode tiska i odvajanja crkvenoga autoriteta od političke vlasti, u okvirima liberalnog nacionalizma 19. stoljeća. To Starčevića čini mnogo složenijim od slike nacionalnog tribuna koji govori isključivo o granicama i povijesnim pravima. Njegova država trebala bi biti hrvatska po političkom identitetu, ali istodobno slobodna po načinu upravljanja.
Vlast za njega mora biti odgovorna, političko djelovanje podložno moralnim načelima, a sloboda pojedinca i naroda međusobno povezane. Matica hrvatska upravo njegovu povezanost „prava“ i „slobode“ ističe kao jedno od središnjih mjesta njegove političke filozofije. U tome postoji snažna unutarnja logika. Narod koji traži slobodu od vanjske dominacije mora slobodu priznati i svojim pripadnicima. Nacionalno oslobođenje bez političkih sloboda izgubilo bi dio smisla zbog kojega se uopće zahtijeva. Upravo to je demokratska sastavnica Starčevićeva nasljeđa.
A onda dolazi njegov polemički jezik
Na toj točki dolazimo do najtežega dijela Starčevićeve baštine. Njegovi politički tekstovi puni su izrazito oštre polemike. Protivnike obilježava pogrdnim imenima, prikazuje ih kao sluge stranih interesa i često im osporava političku ili moralnu vrijednost. Među najpoznatijim pojmovima nalazi se „Slavoserb“, kojim je označavao ljude koje je smatrao politički servilnima prema stranim centrima moći. Hrvatski biografski leksikon napominje da je pojam primjenjivao na političke protivnike različitog nacionalnog podrijetla, uključujući hrvatske političare poput Strossmayera i Mažuranića.
Međutim, time se cijeli problem njegove retorike ne iscrpljuje. Još 1852. u polemici sa srpskim novinama Starčević je, odgovarajući na tekstove koji su poricali hrvatsko ime i jezik, posegnuo za istom vrstom ekskluzivnog nacionalnog argumenta i osporavao srpsku nacionalnu posebnost, ime i jezik. Povjesničar Željko Holjevac u znanstvenoj analizi te polemike pokazuje da su se hrvatsko-srpski prijepori oko jezika i nacionalnog identiteta pretvarali u međusobno isključive ideološke konstrukcije.
Zato ozbiljno čitanje Starčevića traži dvije stvari istodobno. Njegov pojam „Slavoserba“ treba razumjeti u njegovu širem političkom značenju i ne svesti ga automatski na jednostavnu etničku oznaku. Istodobno treba priznati da se u dijelu njegova opusa pojavljuju formulacije kojima srpski nacionalni identitet negira ili podvrgava hrvatskom političkom narativu. Oboje pripada njegovu stvarnom tekstu.
Politički narod koji je trebao obuhvatiti sve stanovnike Hrvatske
Ovdje se pojavljuje još jedan paradoks. Starčević je hrvatsku naciju često zamišljao politički, a ne isključivo na temelju podrijetla ili vjere. Upravo zato je bosanskohercegovačke muslimane mogao smatrati dijelom široko shvaćenoga hrvatskog političkog naroda, a njegova koncepcija „državne nacije“ dopuštala je uključivanje različitih vjerskih i regionalnih skupina u jednu političku zajednicu. Proleksis bilježi, primjerice, njegov izrazito pozitivan odnos prema bosanskim muslimanima, koje je smatrao bliskim dijelom zamišljene hrvatske cjeline. No upravo je takav koncept imao problem: uključivost je često značila uključivanje drugih pod hrvatskim političkim imenom, uz vrlo malo prostora za priznanje njihove zasebne nacionalne samodefinicije. Tu se liberalno načelo individualne slobode sudara s nacionalnom konstrukcijom.
Knjiga Iztočno pitanje Ante Starčevića
Starčević želi državu u kojoj politička pripadnost Hrvatskoj treba nadvladati pokrajinske, vjerske i druge podjele. To je u jednom smislu građanska ideja političke nacije. Međutim, kada se različitim zajednicama unaprijed određuje da su politički Hrvati bez obzira na njihovu vlastitu nacionalnu identifikaciju, isti koncept postaje asimilacijski.
„Slavoserbi“ kao moralna kategorija političke izdaje
Za razumijevanje Starčevićeva jezika važno je objasniti još jednu karakteristiku, a to je daon politički sukob gotovo uvijek pretvara u moralni sukob. Protivnik nije samo čovjek s drukčijim programom. On je često kukavica, sluga, podmitljivac ili čovjek koji vlastiti narod podređuje tuđim interesima. Starčevićev politički svijet snažno je obilježen etikom. Politiku procjenjuje prema „pravici“, dosljednosti, poštenju i spremnosti da se narodna sloboda stavi ispred osobne koristi. Matica hrvatska upravo taj element pravaške tradicije – povezanost politike s etikom i zahtjevom za „pravicom“ i „nepodmitljivošću“ – ističe kao važan dio njegova nasljeđa.
Zbog toga izraz „Slavoserb“ kod njega često označava tip političkoga ponašanja: čovjeka koji smatra da Hrvatska ne može samostalno upravljati sobom pa svoje političko djelovanje veže uz Beč, Peštu ili neku širu nacionalnu ideju.Problem nastaje kada moralna osuda političkog protivnika prijeđe u nacionalnu generalizaciju. Starčevićev stil tada proizvodi političku kulturu u kojoj protivnik prestaje biti legitimni suparnik i postaje izdajnica zajednice. Ta će retorička tradicija živjeti mnogo dulje od njegova vremena.
Otac domovine – ali koje domovine?
Naziv „Otac domovine“ postao je neraskidivo povezan sa Starčevićem. Već krajem 19. stoljeća njegovi sljedbenici doživljavali su ga kao kreatora ideje hrvatske samostalnosti, a njegov asketski život, dosljednost i odbijanje osobnih privilegija dodatno su stvarali gotovo mitsku političku biografiju. Hrvatski biografski leksikon i Matica hrvatska bilježe da je taj naziv bio široko prihvaćen još za njegova života i neposredno nakon smrti. No upravo naziv „Otac domovine“ ponekad zamagljuje povijesnoga Starčevića. Simbol je jednostavniji od čovjeka. U nacionalnom kanonu može postati autor jedne poruke – Hrvatska mora biti samostalna – dok veliki i proturječni korpus njegovih tekstova ostaje u pozadini. Naš feljton zato treba napraviti suprotno. Starčevićeva važnost raste kada ga čitamo cjelovito.
Njegova domovina trebala je biti politički slobodna, teritorijalno cjelovita, oslobođena austrijske i ugarske dominacije i vođena vlastitim interesom. Trebala je počivati na pravu naroda da odlučuje o svojoj sudbini. Istodobno je njegova predodžba toga naroda bila vrlo široka, ponekad ekspanzivna i prema drugim identitetima nedovoljno osjetljiva. Upravo ta napetost čini ga jednim od najvažnijih i najtežih autora hrvatske političke misli.
Stranka prava ili kada ideja dobije organizaciju
Starčević i Eugen Kvaternik 1861. postavljaju temelje Stranke prava. Sam naziv stranke predstavlja program: u središtu je „pravo“, prije svega hrvatsko državno pravo, shvaćeno kao temelj političke samostalnosti.
Stranka je u prvim desetljećima ostala relativno mala i radikalno oporbena, ali će njezine ideje postupno dobivati sve širi utjecaj, osobito među mladima, građanstvom i dijelovima obrazovanih slojeva. HBL ističe kako se pravaška ideologija s vremenom širila prema Dalmaciji, Istri i Bosni i Hercegovini, dok je Starčevićev pisani opus snažno djelovao i na književnike poput Ante Kovačića i kasnije Antuna Gustava Matoša. To je trenutak u kojem državnopravna ideja prelazi iz govora i predstavki u organiziranu političku tradiciju.
Starčević više nije samo pisac političkih tekstova. Postaje začetnik jezika kojim će različiti pravaški pokreti desetljećima raspravljati o hrvatskoj državnosti. Čak će se i oni koji odbacuju njegova konkretna stajališta morati odnositi prema pitanju koje je snažno nametnuo: ima li Hrvatska pravo sama odlučivati o svojoj državi?
Kvaternik će pokušati napraviti ono što Starčević formulira
Upravo tu se otvara logičan prijelaz prema sljedećem nastavku. Starčević i Kvaternik dijelili su temeljnu pravašku ideju, ali njihovi karakteri i politička sredstva bili su različiti. Starčević je ponajprije politički mislilac, polemičar i saborski govornik koji inzistira na pravnom i političkom argumentu. Kvaternik će mnogo snažnije razviti revolucionarnu dimenziju pravaštva i pokušati hrvatsko državno pravo pretvoriti u neposrednu akciju.
Rakovica 1871. pokazat će koliko je velik jaz između ideje samostalne države i stvarne moći potrebne da se ona uspostavi. No prije nego što dođemo do Kvaternika, treba jasno definirati ono što je Starčević promijenio.
On je hrvatsku politiku oslobodio potrebe da svoj krajnji cilj uvijek traži u nekoj višoj političkoj konstrukciji. Hrvatska za njega nije sredstvo za federalizaciju Austrije, dio mađarske države niti stepenica prema južnoslavenskom jedinstvu. Hrvatska je svrha sama sebi.
Kada politička dosljednost postane isključivost
Starčević je iznimno snažno cijenio političku dosljednost. Upravo zbog toga imao je malo strpljenja za kompromis, posredne političke formule i savezništva koja su druga hrvatska politička krila smatrala nužnima. Njegov svijet često je podijeljen na one koji služe hrvatskom pravu i one koji ga izdaju. Takav radikalizam omogućio mu je da formulira ono što umjereniji političari nisu mogli: ideju Hrvatske kao samostalnoga političkog subjekta. Istodobno je otežavao prihvaćanje legitimne političke razlike.
Demokratska politička kultura počiva na pretpostavci da suparnik može zastupati drugi program i ipak ostati legitiman član iste zajednice. Starčevićev polemički jezik tu granicu često prelazi. Njegovi protivnici nisu samo politički pogrešni; postaju moralno sumnjivi ili nacionalno nepouzdani. Upravo je to dio njegove baštine koji će kasniji pravaški i nacionalistički pokreti moći dodatno zaoštravati. Povijesna ironija time postaje očita: čovjek koji snažno zagovara slobodu i narodnu suverenost istodobno razvija retorički model koji političkim protivnicima često uskraćuje moralnu legitimnost.
Kasnije prisvajanje Starčevića
Starčevićev politički život nije završio njegovom smrću 1896. Različite pravaške struje pokušavale su dokazati da upravo one predstavljaju „izvorno“ starčevićanstvo, a njegovo ime korišteno je u vrlo različitim političkim projektima. Hrvatski biografski leksikon upozorava da se već nakon raskola pravaštva vodila rasprava o razlikovanju autentične Starčevićeve misli od kasnijih frankovačkih interpretacija.
U 20. stoljeću dio njegove retorike i nacionalnog programa prisvajat će i ustaški pokret. Suvremena historiografija upravo zbog toga proučava načine na koje je Starčević bio selektivno interpretiran i korišten u propagandi NDH. To kasnije prisvajanje ne može se jednostavno pripisati izvornom autoru, ali pokazuje da politički tekst nakon smrti autora može dobiti nove funkcije i značenja.
Za naš serijal to je posebno važna lekcija. Kao i kod Vitezovića ili Kačića, moramo razlikovati što je autor napisao, što su njegovi suvremenici iz toga razumjeli i što su kasnije ideologije od autora napravile.
Starčević je možda najbolji primjer koliko ta tri sloja mogu biti udaljena.
Možemo li odvojiti liberalnog Starčevića od isključivog polemičara?
To je ključno pitanje ovoga nastavka, a odgovor traži preciznu formulaciju. Možemo ih analitički razlikovati, ali povijesno ih moramo čitati zajedno. Starčevićev doprinos ideji hrvatske samostalnosti, narodne suverenosti, liberalnih političkih prava, slobode tiska i otpora apsolutizmu stvaran je i iznimno važan. Upravo je on jedan od prvih hrvatskih političara koji je s takvom dosljednošću postavio slobodnu Hrvatsku kao legitimni završni cilj politike, umjesto da hrvatsku budućnost definira kroz trajnu podređenost većoj državnoj konstrukciji.
Jednako stvaran dio njegova opusa čine tekstovi u kojima prema Srbima i drugim političkim protivnicima koristi isključiv, omalovažavajući i ponekad dehumanizirajući politički jezik te pojedinim zajednicama osporava zasebnu nacionalnu individualnost.
Ozbiljno povijesno čitanje zato ne traži „dobroga“ ili „lošega“ Starčevića. Traži način da razumijemo kako su obje dimenzije mogle pripadati istome političkom sustavu.
Njegova ideja slobode bila je snažna kada je bila usmjerena prema imperijalnoj dominaciji i apsolutističkoj vlasti. Slabija je bila ondje gdje se susretala s pravom drugih zajednica da same definiraju vlastiti identitet. Upravo to je njegova ključna povijesna proturječnost.
Zašto su Starčevićevi spisi stvarali Hrvatsku?
Zato što su hrvatskoj državnoj ideji dali novu vrstu samopouzdanja. Slijedno, Vitezović je Hrvatskoj dao široku povijesnu imaginaciju. Kačić je prošlost pretvorio u društveno pamćenje. Križanić je pokazao da je država sustav upravljanja i javnoga dobra. Gaj je gradio zajednički komunikacijski prostor, a Drašković je kulturnu integraciju pretvorio u program autonomne uprave, teritorijalnog povezivanja i gospodarskog razvoja. Starčević mijenja samo pitanje. On više ne pita koliko autonomije Hrvatska može dobiti,već postavlja krucijalno putanje - zašto bi njezino političko pravo uopće ovisilo o dopuštenju drugoga centra moći?
U tome leži njegov veliki povijesni doprinos. Hrvatsko državno pravo u njegovoj misli prestaje biti samo obrambeni argument kojim se čuvaju ostaci autonomije. Postaje temelj zahtjeva za punom političkom subjektivnošću. Narod ima pravo na vlastitu državu zato što je politička zajednica koja sama raspolaže svojom sudbinom.
Takva će ideja tijekom sljedećih desetljeća prolaziti kroz različite interpretacije, raskole, poraze i transformacije. Ponekad će biti liberalna, ponekad revolucionarna, ponekad konzervativna, a katkad će je preuzimati ideologije vrlo udaljene od Starčevićeva izvornog političkog svijeta. Ali s njime se u hrvatskoj politici učvrstilo pitanje koje više neće nestati:
Može li Hrvatska biti svoja samo onda kada sama odlučuje o svojoj državi? Starčević je odgovorio potvrdno. Njegov suradnik Eugen Kvaternik pokušat će nekoliko godina poslije pokazati može li se takav odgovor iz političkog teksta prenijeti na teren stvarne revolucionarne akcije.
Sljedeći nastavak: Eugen Kvaternik – politički spisi i Rakovica
Kako je pravaška ideja hrvatske državne samostalnosti prešla iz saborskih govora i političkih rasprava u pokušaj ustanka – i zašto je Rakovička buna istodobno postala simbol državotvorne odlučnosti i upozorenje o granicama političkog voluntarizma.
....
Tekst: Petar Kolovrat
Ilustracija: Vidmir Raič