Na današnji dan, 19. listopada 1918., u ozračju raspada jedne od najvećih europskih carevina i završetka Prvog svjetskog rata, Narodno vijeće Srba, Hrvata i Slovenaca donijelo je odluku koja će zauvijek obilježiti političku sudbinu Hrvatske i cijelog jugoslavenskog prostora. Deklaracija o ujedinjenju južnoslavenskih naroda u jednu zajedničku državu, zamišljena kao emancipatorski čin i povijesni iskorak prema slobodi i jedinstvu, bila je ujedno i početak jedne od najdubljih političkih zabluda u modernoj povijesti Jugoistočne Europe. Ideja zajedništva, koja je u sebi nosila romantični naboj panslavizma i moralni kapital antiaustrijske borbe, ubrzo će se pretvoriti u instrument centralizacije, asimilacije i duboke regionalne nepravde.
Fatalna praznina
Hrvatski i slovenski politički korpus, djelujući pod snažnim dojmom povijesnog trenutka i željom da izbjegne kaos raspada Austro-Ugarske, vidio je u ujedinjenju način da osigura kontinuitet državnosti, teritorijalni integritet i političku zaštitu od mogućih imperijalnih pretenzija susjeda. Ipak, u toj je viziji nedostajala realna politička arhitektura koja bi omogućila ravnotežu među narodima različite povijesti, jezika, religijskih i kulturnih identiteta. Deklaracija iz 1918. bila je izraz idealizma, ali ne i pragmatizma; moralna težnja prema bratstvu, ali bez institucionalnog temelja koji bi spriječio pretvaranje zajedništva u hegemoniju. Upravo se ta praznina pokazala fatalnom.
Već u prvim godinama Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca postalo je jasno da je politički sustav oblikovan prema interesima beogradskog dvora, koji je težio centralizaciji moći i homogenizaciji prostora prema srpskom državnom modelu. Hrvatska, koja je ušla u zajednicu s razvijenijom infrastrukturom, obrazovanim slojevima i industrijskim potencijalom, ubrzo je postala ekonomski oslonac nove države, dok su politički utjecaj i samostalnost rapidno nestajali. Slovenski prostor, iako manji, dijelio je istu sudbinu ekonomske instrumentalizacije pod krinkom zajedništva. Time je ono što je trebalo biti savez ravnopravnih pretvoreno u projekt političke subordinacije.
Dr. Ante Pavelić (stomatolog) čita zaključke Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba o proglašenju ujedinjenja Države SHS i Kraljevine Srbije
Pijana noć u Beogradu i mamurluk jedne nacije
Pogled na 19. listopada 1918. ima svoju dramaturšku dimenziju za nacionalni idenditet Hrvata koji je ponajbolje opisao Miroslav Krleža. Jer, u hrvatskoj povijesti, 19. listopada 1918. ostaje dan koji u sebi nosi snažan simbolizam – nadu, iluziju i tragični obrat. A što je to nego dobra drama? Na taj je dan Narodno vijeće Srba, Hrvata i Slovenaca donijelo odluku o stvaranju jedinstvene države Južnih Slavena. Bio je to čin povijesne težine, prožet patosom oslobođenja i vizijom zajedništva naroda koji su stoljećima živjeli pod različitim carevinama. No, ono što je za mnoge tada značilo početak slobode, za Miroslava Krležu je već tada bio početak novog ropstva. Krležin esej „Pijana novebarska noć“ iz 1919. godine, napisan u trenutku svježeg povijesnog iskustva, postaje jedan od najlucidnijih političkih i moralnih obračuna s jugoslavenskom iluzijom – istodobno proročanski tekst i moralni manifest razočaranja.
Krleža je u tom eseju, prožetom ironijom i ogorčenjem, secirao euforiju koja je obuzela Beograd u prvim danima stvaranja nove države. Opisao je to kao pijanstvo naroda, moralno i političko, koje se u deliriju oslobođenja pretvorilo u opijenost moći i samozavaravanja. Njegov izraz „pijana novebarska noć“ nije samo metafora za beogradsku slavljeničku atmosferu nakon Prvog svjetskog rata, nego dijagnoza čitavog sustava vrijednosti koji je tada nastajao. Dok su mase slavile ujedinjenje, Krleža je jasno vidio konture nove dominacije – one u kojoj će Hrvatska i Slovenija postati provincije u carstvu srpske političke volje, pod zastavom lažnog bratstva i jedinstva.
U tom je tekstu Krleža anticipirao sve ono što će se u sljedećim desetljećima potvrditi kao temeljni paradoks jugoslavenskog projekta. Njegov kritički pogled nije bio usmjeren protiv ideje zajedništva kao takve, nego protiv načina na koji je to zajedništvo provedeno – bez ravnopravnosti, bez međusobnog poštovanja i s jasnom namjerom hegemonije. Krleža, kao duboko moralni intelektualac i svjedok vremena, vidio je da politički čin ujedinjenja nije bio rezultat autentične volje naroda, nego splet diplomatskih pritisaka, vojne dominacije i provincijalne euforije koja je zamijenila racionalnu političku raspravu.
U „Pijanoj novebarskoj noći“ Krleža prikazuje Beograd kao simbol tog moralnog i političkog pijanstva. Grad koji se topi u blatu i svjetlima, pun vojnika, prostitutki, novopečenih ministara i špekulanata, postaje metafora propalog ideala. U toj slici Krleža ne napada samo Srbiju, nego i hrvatsku malograđansku elitu koja je u ime slavenskog jedinstva odrekla vlastitu nacionalnu i kulturnu autonomiju. „To nije bila revolucija, to je bio vašar“, napisao je, i tom jednom rečenicom uništio mit o oslobođenju koji je tada tek počinjao rasti.
Politička vizija iz 19. listopada 1918. i Krležina kritika iz 1919. nalaze se u dubokom dijalogu. Odluka Narodnog vijeća bila je racionalizirana kao čin nužnosti u vremenu povijesnog raspada, ali Krleža je shvaćao da svaka politička nužnost koja se temelji na laži rađa novi oblik potlačenosti. On je u jugoslavenskom eksperimentu vidio ono što će povijest kasnije potvrditi – da je ujedinjenje bez ravnopravnosti put prema sukobu, a ne prema miru.
Krležin esej ima i univerzalnu dimenziju: on je kritika svake političke euforije koja zamagljuje moralni razum. Njegova „pijana noć“ nije samo povijesna scena iz Beograda, nego i trajno upozorenje o tome kako nacije, u trenutku oslobođenja, često gube sposobnost samokritike i upadaju u kolektivnu halucinaciju. Hrvatska politička klasa toga vremena, opijena idealima južnoslavenskog bratstva, nije čula glas razuma koji je Krleža pokušao artikulirati.
Zato se 19. listopada 1918. i „Pijana novebarska noć“ danas čitaju kao dvije strane iste povijesne medalje. Jedna strana prikazuje plemenitu ideju narodnog ujedinjenja; druga otkriva moralni nered, ideološku manipulaciju i geopolitičku stvarnost u kojoj idealizam biva progutan realpolitikom. Krleža je među prvima razumio da će jugoslavenski projekt biti politički labirint bez izlaza, jer je nastao ne iz zajedničke volje naroda, nego iz njihovog međusobnog straha i nejednakosti.
Danas, više od stoljeća kasnije, Krležin tekst ostaje brutalno aktualan. Njegova vizija pijane nacije koja u euforiji ne vidi vlastitu buduću tragediju postaje univerzalna parabola političke povijesti Balkana. U hrvatskoj kulturnoj svijesti, 19. listopada 1918. ne živi samo kao datum jedne deklaracije, nego i kao početak stoljeća u kojem je hrvatski narod morao ponovno naučiti ono što Krleža tada već znao – da se sloboda nikada ne rađa iz pijanstva, nego iz trijeznog, bolnog suočenja s vlastitim identitetom i odgovornošću.
Paradoks stoljeća
Na dubljoj razini, odluka iz 1918. stvorila je paradoks koji će obilježiti cijelo stoljeće: pokušaj da se višestoljetni nacionalni identiteti uklope u jedan državni okvir rezultirao je upravo suprotnim učinkom – radikalizacijom nacionalnih razlika i produbljivanjem međusobnih antagonizama. Ideja jugoslavenstva, koja je u svojoj intelektualnoj genezi bila zamišljena kao plemeniti projekt kulturnog jedinstva i emancipacije malih naroda, pretvorila se u ideološku fasadu za političku dominaciju. Hrvatska politička elita, od Stjepana Radića do Vladka Mačeka, ubrzo je spoznala cijenu naivnog povjerenja u „bratstvo“ koje se pretvaralo u oblik tihe okupacije, s Beogradom kao novim centrom moći.
Federalizam vs. unitarizam
Ako se današnji pogled usmjeri unatrag, jasno je da 19. listopada 1918. nije bio samo povijesni datum već i početak procesa u kojem su se sudarile dvije temeljne paradigme: ideja federalnog pluralizma i stvarnost političkog unitarizma. Taj je sukob prožimao sve oblike jugoslavenske državnosti – od kraljevine preko socijalističke federacije do krvavog raspada 1990-ih. Ekonomska eksploatacija razvijenijih regija, političko nametanje jedne nacionalne volje drugima i neprestana borba za ravnopravnost unutar sustava koji ju nije mogao pružiti, čine kontinuum koji povezuje sve faze jugoslavenskog eksperimenta.
Današnja Hrvatska, više od stoljeća nakon te odluke, promatra 19. listopada 1918. kao simbol ambivalencije povijesti: dan koji je istodobno nosio nadu i tragediju, ideal i iluziju. Ta odluka nije samo povijesna epizoda, nego i pouka o cijeni političke naivnosti u trenucima povijesne prekretnice. U ime jedinstva izgubljena je državna samosvojnost; u ime solidarnosti stvorena je nova ovisnost; u ime slobode otvorena su vrata dugom razdoblju potčinjavanja. Povijesna ironija 19. listopada leži upravo u činjenici da je čin koji je trebao osloboditi male narode zapravo pripremio teren za njihovu novu podređenost.
U konačnici, taj dan ostaje trajno upisan u hrvatsku političku memoriju kao točka u kojoj se idealizam sudario s realpolitikom, a povijesna težnja za zajedništvom pretvorila u stoljeće borbe za samostalnost. U tom sudaru vizija i zbilje rađa se suvremeno razumijevanje hrvatske državnosti: da sloboda, koliko god bila skupa, nikada ne može biti plod iluzije zajedništva, nego isključivo rezultat vlastite odgovornosti i političke zrelosti.
Tekst: Petar Kolovrat
Ilustracije: Hrvatski povijesni muzej, AI generirano