Umjetna inteligencija već je postala jedno od ključnih polja geopolitičkog nadmetanja. U Sjedinjenim Državama razvoj AI-ja predvode privatne korporacije, od Silicijske doline do istraživačkih centara koje financiraju venture kapital i vojni kompleksi. Američki pristup temelji se na dinamici tržišta i logici inovacija – tko prvi razvije moćniji model, steći će prednost u globalnoj utakmici. No istodobno, Washington je sve svjesniji da umjetna inteligencija postaje i pitanje nacionalne sigurnosti, pa se sve češće govori o ograničavanju izvoza čipova i tehnologija koje bi mogle pomoći potencijalnim rivalima.
Kina, s druge strane, pristupa umjetnoj inteligenciji kao državnom projektu. Ona umjetnu inteligenciju povezuje s dugoročnim planovima “Made in China 2025” i “Digital Silk Road”, nastojeći AI integrirati u nadzor, gospodarstvo i vojsku. Za razliku od američkog modela, kineski razvoj nije prvenstveno vođen tržištem, nego političkom strategijom i centraliziranim planiranjem. To daje Pekingu mogućnost da umjetnu inteligenciju koristi i kao alat unutarnje kontrole, ali i kao sredstvo međunarodnog utjecaja kroz infrastrukturne i digitalne projekte.
Europa, iako nastoji zadržati ulogu regulatora, suočava se s nedostatkom tehnoloških giganata koji bi mogli konkurirati američkim i kineskim rješenjima. Njezina snaga leži u etičkom i pravnom okviru, ali slabost u tehnološkoj moći. To Europu čini svojevrsnim “laboratorijem moralnih standarda”, ali i ranjivim kontinentom koji ovisi o inovacijama razvijenima drugdje.
Za Hrvatsku i manje europske države to znači da će se nalaziti na rubu globalnog natjecanja, izložene posljedicama tuđih odluka. Hrvatska ne može razviti vlastitu umjetnu superinteligenciju, ali može birati kojem će se modelu prikloniti. Ako se orijentira prema europskom okviru, postat će korisnik i regulator tuđe tehnologije, dok bi približavanje američkim ili kineskim projektima otvorilo pitanje ovisnosti i gubitka kontrole. U tom smislu, geopolitika umjetne inteligencije razotkriva staru dilemu malih država: mogu li zadržati autonomiju u svijetu gdje velike sile oblikuju tehnologije koje nadilaze nacionalne granice i ljudsku imaginaciju?
Etika umjetne inteligencije u različitim civilizacijskim kontekstima
Rasprava o umjetnoj inteligenciji ne vodi se samo na razini tehnologije i geopolitike, nego i na razini etike, gdje različite civilizacije oblikuju vlastite interpretacije. Na Zapadu, osobito u europskom prostoru, etički okvir temelji se na liberalnim vrijednostima autonomije pojedinca, zaštite privatnosti i ljudskih prava. Europska unija pokušava uspostaviti globalne standarde kojima bi umjetna inteligencija bila podređena transparentnosti, odgovornosti i humanističkim načelima. U toj viziji, AI je alat koji mora služiti čovjeku, a nikako ga nadvladati ili ugroziti.
Kina pristupa etici umjetne inteligencije s drukčije polazišne točke. Umjesto naglaska na pojedinca, u kineskoj političko-filozofskoj tradiciji težište se stavlja na kolektiv i stabilnost zajednice. Stoga kineski model dopušta da umjetna inteligencija služi državnom nadzoru i oblikovanju društvenog ponašanja, uz uvjerenje da je to moralno opravdano ako pridonosi harmoniji i sigurnosti. U takvom okviru granica između etike i politike gotovo se briše, jer se moralna vrijednost mjeri stupnjem kolektivne koristi.
Globalni Jug, od Latinske Amerike do Afrike, promatra umjetnu inteligenciju uglavnom kroz prizmu nejednakosti. Etika ovdje nije prvenstveno filozofsko pitanje, nego pitanje pravednosti: hoće li AI produbiti globalne razlike između razvijenih i nerazvijenih društava, ili može postati alat emancipacije? U mnogim državama naglašava se rizik od “digitalnog kolonijalizma”, gdje bi velike sile putem tehnologije nametale obrasce kontrole i gospodarske ovisnosti.
Za Hrvatsku i širi europski kontekst, pitanje etike umjetne inteligencije ujedno znači i izbor između različitih kulturnih paradigmi. Hoće li se društva čvrsto držati europske humanističke tradicije, ili će pragmatične potrebe sigurnosti i razvoja dovesti do prilagodbi koje nalikuju na kineski model? U svakom slučaju, etika umjetne inteligencije postaje globalno bojno polje vrijednosti, jednako važno kao i sama tehnologija, jer oblikuje percepciju granica onoga što čovjek smije dopustiti stroju.
Tekst i ilustracija: Vidmir Raič