U svijetu s više od sedam tisuća jezika, sposobnost učenja i razumijevanja različitih jezika postaje temelj globalne povezanosti, kulturne razmjene i osobnog razvoja.
Jezici svijeta – mozaik komunikacije i identiteta
U svijetu koji danas broji više od sedam tisuća živih jezika, sposobnost razumijevanja i govorenja više njih postaje ne samo prednost, nego i ključ globalne komunikacije, kulturne razmjene i osobnog razvoja. Jezik je, u svojoj srži, mnogo više od sredstva sporazumijevanja – on je nositelj identiteta, povijesti i načina mišljenja zajednice. Od više od 7150 jezika koji se trenutno govore, samo ih je nekoliko uspjelo prijeći granice svojih izvornih područja i postati globalni idiomi. Među njima se izdvajaju engleski, mandarinski kineski i hindski, koji zajedno obuhvaćaju više od tri milijarde govornika.
Globalni jezici – snaga brojeva i kulture
Engleski je danas bez sumnje lingua franca suvremenog doba, s više od 1,5 milijardi govornika širom svijeta. Njegova snaga leži u kolonijalnoj prošlosti, tehnološkoj i ekonomskoj dominaciji anglosaksonskog svijeta te golemom kulturnom utjecaju medija, filma i interneta. Mandarinski kineski, s više od 1,1 milijarde govornika, ostaje najrašireniji materinski jezik na svijetu, što je rezultat demografske mase Kine i njezina sve većeg utjecaja na globalnu ekonomiju. Hindski, koji govori više od 600 milijuna ljudi, potvrđuje važnost indijskog potkontinenta kao jednog od najdinamičnijih jezičnih i kulturnih prostora našeg vremena.
Iza njih slijede španjolski i francuski, jezici čija je globalna prisutnost rezultat nekadašnjih kolonijalnih carstava, ali i današnje kulturne vitalnosti. Španjolski, s više od 550 milijuna govornika, rasprostranjen je od Europe do Latinske Amerike, dok francuski s oko 300 milijuna govornika ostaje jedan od službenih jezika Ujedinjenih naroda i važan element europske diplomacije. Arapski, u svojim brojnim varijantama, koristi više od 270 milijuna ljudi, od Magreba do Bliskog istoka, što ga čini jednim od jezičnih stupova islamskog svijeta. Uz njih, bengalski, portugalski, ruski i urdu dopunjuju skupinu najrasprostranjenijih jezika, svaki s više od 200 milijuna govornika i snažnim kulturnim korijenima.
Nestajanje jezika – tihi gubitak čovječanstva
Unatoč toj brojnosti, lingvisti upozoravaju na paradoks suvremenog svijeta: gotovo polovica postojećih jezika smatra se ugroženom, a stotine ih ima manje od tisuću govornika. To znači da svaka dva tjedna nestane jedan jezik, zajedno s tradicijama, mitovima i pogledima na svijet koji su se prenosili generacijama. Najveće jezične obitelji, poput indoeuropske, sinotibetanske, afroazijske, nigero-kongoanske i austronezijske, obuhvaćaju milijarde ljudi, ali istodobno potiskuju male idiome koji nestaju pred globalnim jezicima obrazovanja, ekonomije i tehnologije.
Težina učenja jezika – od jednostavnih do složenih sustava
Pitanje težine učenja jezika predmet je brojnih istraživanja, a jedno od najpoznatijih provela je američka institucija Foreign Service Institute (FSI), koja je analizirala koliko je sati nastave potrebno govorniku engleskog jezika da postigne profesionalnu razinu tečnosti u pojedinom jeziku. Rezultati pokazuju da sličnost jezika, kulturni kontekst i struktura gramatike snažno utječu na brzinu usvajanja. Engleskom govorniku najlakše je svladati jezike poput španjolskog, francuskog, portugalskog ili talijanskog, koji dijele sličan sustav glagola, tvorbu riječi i sintaksu. No već prelazak na njemački ili skandinavske jezike donosi složenije obrasce i zahtijeva veći broj sati učenja.
Hrvatski jezik – logika, ritam i izazov
Na suprotnom kraju skale nalaze se jezici čije se strukture znatno razlikuju od engleske, bilo po pismu, gramatici ili izgovoru. Tu pripadaju arapski, kineski, japanski, korejski i slavenski jezici, uključujući hrvatski. FSI, agencija iz SAD-a, procjenjuje da govornicima engleskog jezika treba oko 1100 sati nastave da bi postigli tečnost u hrvatskom jeziku, što ga svrstava u III. kategoriju težine. Razlog leži u složenom sustavu padeža, glagolskih vidova i bogatom vokabularu, koji traži strpljenje i dosljednost. No istodobno, hrvatski ima visoku fonetsku dosljednost – izgovara se onako kako se piše – što olakšava izgradnju stabilne jezične osnove.
Zanimljivo je da učenici koji već poznaju neki slavenski jezik, poput poljskog, češkog ili ruskog, brže napreduju u svladavanju hrvatskog jer prepoznaju morfološke i semantičke obrasce. No za prosječnog govornika engleskog, hrvatski ostaje izazov koji traži predanost i razumijevanje logike jezika koji nije samo komunikacijski alat, nego i izraz bogate povijesti i kulturne samosvijesti naroda koji ga govori.
Učenje jezika stoga nije samo tehnički proces pamćenja riječi i pravila, nego duboko kulturno iskustvo. Svaki novi jezik otvara pristup drukčijem načinu razmišljanja, drukčijem shvaćanju svijeta i drukčijim nijansama emocija. Govoriti više jezika znači moći živjeti više života, jer s novim jezikom čovjek ne samo razumije tuđe riječi, nego i uči slušati svijet na drugačiji način. U vremenu kada globalna komunikacija briše granice, ali i homogenizira kulturu, sposobnost učenja i očuvanja različitih jezika ostaje jedna od najvažnijih vještina i odgovornosti suvremenog čovjeka.
...
Tekst: Petar Kolovrat
Ilustracija: Mematic app