U Republici Formulariji građanin se ne rađa. On se otvara kao predmet.
Najprije dobije OIB, zatim broj predmeta, zatim broj šifrarnika, a onda mu netko na šalteru kaže da nedostaje “jedan papir koji nitko nije spomenuo”. Tako počinje hrvatska verzija društvenog escape rooma: pronađi pečat prije nego ti istekne pravo na egzistenciju.
Institucije vode sveti rat protiv “sive ekonomije”. To zvuči grandiozno, gotovo filmski. Čovjek bi pomislio da specijalne jedinice upadaju u dvorce poreznih mahera koji milijune sele kroz offshore tunele. Ali ne. Sustav je puno hrabriji. On lovi tetu koja je prodala tri kolača bez fiskalne blagajne i čovjeka koji je susjedu pokosio travu za 20 eura.
Jer država voli male ribe. Velike imaju odvjetnike.
Dok birokracija drži građane pod povećalom, po Europi kruže milijarde iz fondova, projekata, strategija, akcijskih planova i digitalnih transformacija koje zvuče kao naslovi loših techno albuma. “Integrirani nacionalni okvir otpornosti interoperabilnih kapaciteta.” Nitko ne zna što znači, ali prezentacija ima plave strelice i fotografiju žene s kacigom koja pokazuje u tablet npr.
Obični građanin u međuvremenu stoji na HZZO šalteru i pokušava dokazati da još postoji.
“A jeste li se odjavili?” “Jesam.” “A jeste li se prijavili?” “Nisam mogao bez odjave.” “Aha. Onda ste u prekršaju.”
To je administrativni sudoku gdje svako rješenje proizvodi novu kaznu.
ilustracija: Marija Štrajh
Posebno je poetski trenutak kad sustav objašnjava kako mora stegnuti obične ljude radi suzbijanja sive ekonomije, dok istovremeno građani gledaju afere, nejasne natječaje, projekte koji progutaju milijune i aplikacije koje “nikad nisu zaživjele” (?!) ili događaje koji nemaju nikakvu svrhu već služe referatu o potrošenim sredstvima.
Povjerenje tada nestaje brže nego besplatni kanapei i cuga na konferenciji o transparentnosti i progresu.
I onda se vlast čudi što ljudi rade na crno.
Naravno da rade. Kad država prema čovjeku nastupa kao kombinacija inkasatora, psihotesta i birokratskog minotaura, ljudi počnu razvijati odnos prema sustavu kao prema lošem kasinu: pokušavaju preživjeti dovoljno dugo da ih ne pojede naknada, doprinos ili “dopuna dokumentacije”.
Studije već godinama govore da je problem sive ekonomije povezan s nepovjerenjem u institucije i osjećajem da novac nestaje u neke nikom vidljive crne rupe.
Ali kod nas je lakše pojačati kontrole nego objasniti gdje završava svaka milijarda. Kontrola jednostavna. Transparentnost traži ogledalo kojeg je netko prekrio crnom krpom.
Tako smo dobili državu koja čovjeku bez posla zna izračunati dug u cent, ali ne zna objasniti zašto u nekim dijelovima sustava nedostaje liječnika, usluga ili obične logike.
U Hrvatskoj danas nije najveći luksuz novi auto.
Najveći luksuz je imati stabilan prihod i nijedan otvoreni predmet u sustavu.
A negdje gore, iznad oblaka formulara i EU tablica, lebdi sveta rečenica birokracije:
“Molimo za razumijevanje.”
Naravno.
Samo još nije jasno tko će pokazati razumijevanje građanima.
napisala: Marija Štrajh
Marija Štrajh
Marija Štrajh, multimedijalna umjetnica, tijekom godina razvila je prepoznatljiv autorski stil koji spaja digitalnu umjetnost, performans, društvenu satiru, mistiku i eksperimentalne medijske formate. Njezin rad često istražuje granice između tehnologije, identiteta, tabua, masovne kulture i suvremene psihologije interneta.
Početkom autorskog djelovanja bavila se projektima koji su povezivali alternativnu kulturu, javne nastupe i eksperimentalne medijske forme, često koristeći motive ženskog identiteta, detabuiziranje te društvene kontrole i medijske manipulacije. Među ranijim projektima isticali su se konceptualni performansi inspirirani televizijskom estetikom 90-ih, radijskim eksperimentima kao i art projektima performansa u performansu te korištenjem prostora kao živog organizma.
Tijekom godina razvijala je i niz multimedijalnih projekata vezanih uz cyber estetiku, duhovnost i digitalnu transformaciju čovjeka. Posebnu pažnju privukli su zadnji koncepti poput “AI seksualne alkemije”, “LLM ljubavne magije” i projekta “Velika Sestra”, u kojima propituje odnos umjetne inteligencije, emocionalne manipulacije, virtualne intime i kolektivne paranoje modernog društva.
U sklopu svojih umjetničkih istraživanja eksperimentirala je s video instalacijama, digitalnim avatarima, satiričnim kolumnama i performansima koji tematiziraju kulturu algoritama, online identitete i psihologiju mase. Njezini projekti često su kombinirali elemente mistike, futurizma i društvene kritike, stvarajući atmosferu između cyber kabarea i distopijskog manifesta.
Inspiraciju pronalazi u spoju tehnologije, ezoterije, pop kulture i društvenih paradoksa. Djeluje kao autorica, vizualna kreatorica i eksperimentalna performerica, gradeći osebujan umjetnički identitet koji balansira između satire, provokacije i futurističke fikcije.
foto: osobni album Marija Štrajh