Država je u ljudskom iskustvu prisutna već nekoliko tisuća godina pa je za sve to vrijeme, a danas pogotovo, teško zamisliti ustroj društva koji ne bi uključivao državnu vlast. Kratki ogled o državi kao čudovišnom Levijatanu, koji ljude želi uvjeriti da društva ne mogu opstati bez njegova sveprisutnog utjecaja, Harold Barclay objavljuje dvadeset godina nakon knjige „Narod bez vlade“. U njoj je, na temelju vlastitih antropoloških istraživanja i načela političke teorije anarhizma, tragao za društvenim strukturama koje su bile, jesu ili bi mogle biti alternativa državi.
U ovom ogledu Harold Barclay bavi se prirodom, porijeklom i razvojem države, oslanjajući se na rezultate antropoloških i arheoloških istraživanja provučene kroz filtar anarhističke političke teorije. Namjera mu je pokazati - suprotno uvriježenom općem mišljenja većine stanovništva - da su postojala društva bez države te propitati mehanizme koje bi anarhistička teorija mogla ponuditi u izgradnji budućega društva slobodnog od države.
PRVO POGLAVLJE: Što je država
Četiri tisuće godina prije Krista povijest ne bilježi postojanje države kao entiteta koji obilježavaju vlada i zakonodavstvo. Prvobitni oblici države javljaju se na tek nekoliko mjesta, a ideju države će različita društva i kulture preuzeti kasnije i te će države nastati uglavnom nasilnim putem.
Svoj ogled o državi Barclay započinje objašnjavanjem temeljnih pojmova teorije države, prvenstveno kako bi doveo u pitanje mit o jedinstvu države i društva. To je mit koji država nameće kako bi prikazala da društvo ne može postojati bez njezinih regulatornih institucija. Društvo je, s druge strane, svaka skupina organizama koja je u dugotrajnoj međusobnoj interakciji, u stanju suovisnosti i uzajamnosti te u strukturiranom poretku. Dijelovi tog poretka opstaju zahvaljujući „pravilima igre“ koja ljudi uče i usvajaju unutar kulture, dok ih druga živa bića već imaju upisana u svojem genetskom kodu. Pridržavanje tih pravila uvjet je opstanka društva, ali svako društvo ima i svojevrsne „rituale pobune“ (Max Gluckman) kao dopuštenu spontanost u odstupanju od pravila, što zapravo dodatno učvršćuje društvene obrasce i prihvaćeno ponašanje. Riječ je o ispreplitanju zamrznutog i aktivnog ljudskog djelovanja, odnosno o međuigri strukture i antistrukture (Victor Turner) – „spontanog, neplaniranog i ekstatičnog nasuprot uobičajenom, predvidljivom i strukturiranom“. U Proudhonovoj terminologiji posrijedi je suprotstavljanje autoriteta i slobode. Zato se logičnim čini njegovo stajalište da najviše reda ima upravo tamo gdje se društvo oblikuje kroz samoregulatorno djelovanje slobodnih ljudi, dok svako nametanje autoriteta izaziva revolt i pobunu, što onda u svijesti ljudi stvara privid da su mehanizmi državne prisile nužni i opravdani.
Društvene sankcije: U svim dosadašnjim povijesnim razdobljima društveni je poredak počivao na određenim pravilima ponašanja. Prihvatljivo ponašanje pritom se nagrađivalo, dok se neprihvatljivo osuđivalo. Riječ je, dakle, o sankcijama. Budući da sam o njima detaljnije pisao u prikazu Barclayjeve knjige „Narod bez vlade“ na prometej.ba, ovdje ću navesti samo temeljne postavke. Prema Alfredu Radcliffe-Brownu, sankcije su reakcija društva na ponašanje njegovih članova: nagrada predstavlja pozitivnu, a kazna negativnu reakciju. U svim društvima važniju ulogu imaju negativne sankcije, a općenito ih možemo podijeliti na difuzne, religijske i pravne.
Difuzne sankcije univerzalne su i mogu ih primjenjivati svi članovi zajednice. Religijske sankcije koriste moć natprirodnoga radi održavanja društvenog poretka. Pravne sankcije očituju se kroz zakone koji nisu univerzalni, već su obilježje složenih društava. Njih, u točno definiranom opsegu i ovisno o težini počinjenog djela, mogu propisivati i primjenjivati isključivo institucije i osobe čiji su položaj i uloga jasno određeni političkim i pravnim poretkom. Moderna društva primarno počivaju na pravnim sankcijama, dok su preostale dvije vrste zadržane tek na marginama društvenog djelovanja.
Moć i autoritet: O značenju pojmova moći i autoriteta Barclay je također pisao u navedenoj knjizi, stoga ću ovdje iznijeti samo osnovne informacije kako bi tekst u cjelini zadržao dosljednost. Ovi se pojmovi značenjski mogu razumjeti kao utjecaj, uvjeravanje i prijetnja s ciljem pokoravanja onih od kojih nositelji moći to očekuju. Iza moći uvijek stoji sila, dok je autoritet povezan s poštovanjem društvenog položaja koji pojedinac zauzima i društvene uloge koju igra. Moć nositelja državne vlasti zapravo je legitiman autoritet (primjerice, odnos policije i kriminalaca) i uglavnom počiva na „prešutnom prihvaćanju“, iako često „počinje kao sirova moć gangstera“ (Morton Fried). Nedavna iskustva s predsjednicima pojedinih država, koje je međunarodna zajednica do jučer proglašavala teroristima, dobra su ilustracija te tvrdnje.
S ovim su pojmovima usko povezani i koncepti vodstva te politike. Svako društvo koje se na određeni način bavi fenomenom moći ujedno je i politički organizirano društvo. Vlada predstavlja državu i kao takva je „jedan oblik političke organizacije“. Koncepti vodstva mogu se razlikovati među društvima, ali ono uvijek postoji u nekom obliku. U tom smislu, legitiman autoritet nije stran ni anarhiji.
Vlada i država: Država i vlada nisu jedinstven entitet. Država je pojam višeg reda koji, prema S. F. Nadelu, uključuje najmanje tri bitne značajke: teritorij u određenim granicama sa stanovništvom nad kojim vlast provodi suverenu volju (najviša vlast prema unutra i ravnopravna prema van), vladu s pripadajućim aparatom koji donosi i provodi propise, arbitrira u sukobima i osigurava red i mir te legitiman monopol na uporabu sile pri provedbi zakona.
Kao nositelj monopola na silu, država zapravo osigurava svoje postojanje prijetnjom ili uporabom sile, što kod građana izaziva frustraciju i sputava ih u samoregulaciji međusobnih odnosa.
Tradicionalne anarhične zajednice više se oslanjaju na rješavanje sukoba mirenjem nego kažnjavanjem. One ne isključuju primjenu sile u potpunosti (pojedini oblici difuznih sankcija prilično su opresivni), ali je „država izmislila rat“ kao najočitiji primjer njezine uporabe. Za to je potrebna posebno izgrađena hijerarhijska struktura institucija, položaja i uloga koja jasno odvaja vladajuće od podanika. Anarhija, kao samoregulirajući odnos autonomnih i ravnopravnih ljudi, odbacuje državu kao sustav represije koji je izvanjski i stran slobodnom pojedincu – temelju slobodnog društva.
DRUGO POGLAVLJE: Različite vrste država
Različite su vrste država, kao što su različiti i načini njihova klasificiranja. Prema Barclayju, kao kriterij se mogu upotrijebiti cjelokupan ustroj, opseg birokracije ili stupanj despotizma. Prije nego što se upusti u objašnjavanje tih razlika, Barclay navodi granični, odnosno anomalni slučaj države kao protodržave. Riječ je o prijelaznom obliku između anarhične zajednice i države sa svim obilježjima državnoga ustroja. To je politička forma koja započinje s minimalnom upotrebom pravnih sankcija u preddržavnim društvima. U njima starješina, koji je tek prvi među jednakima te ima isključivo ceremonijalnu i ritualnu moć, s prvim slučajevima ovlaštene upotrebe sile koncentrira i centralizira moć, što predstavlja zametak države.
Primjer koji Barclay navodi kao ilustraciju jesu Anuaci iz južnog Sudana.
Prvobitne i sekundarne države: Prve se države geografski oblikuju na prostoru Mezopotamije i Egipta četiri tisuće godina prije Krista. One su u pravom smislu riječi prvobitne, autohtone i autentične države koje nastaju unutarnjim snagama društva, integracijom njegove društvene, ekonomske i kulturne moći u jedinstven politički entitet. Sekundarne države – kojih je danas oko sto šezdeset – nastale su pod vanjskim utjecajem i uglavnom nasilnim putem. U nekim su slučajevima vanjske sile priznavale postojeće starješine kao nositelje političke moći, dok su primjer vanjskog utjecaja i one države koje su nastajale na granicama i putem dodira s već postojećim državama.
Veličina država: Države se mogu razlikovati i prema veličini s obzirom na teritorij, stanovništvo, bogatstvo i vojnu moć. Prema tom se kriteriju dijele na vrlo velike, velike, srednje i male. Mikrodržave, njih četrdesetak s manje od milijun stanovnika, zanemarive su po svojem utjecaju u međunarodnim odnosima. Danas se samo Sjedinjene Američke Države mogu smatrati vrlo velikom državom. No, i veličina države povijesna je kategorija te je kao takva podložna promjenama. Nekada su i Velika Britanija i Švedska bile velike sile, što danas više nisu.
Države nastaju i nestaju, pa će tako nestati i Amerika.
Propast država: Harald Barclay piše da države „neminovno propadaju i odumiru“ te navodi nekoliko razloga pozivajući se na različite autore, ali se sam ne bavi njihovim širim objašnjavanjem. Najprije, države propadaju zbog istih čimbenika koji su doveli do njihova uspona, ali s različitom težinom utjecaja na ta dva procesa. Potom su tu „obrasci iscrpljivanja“ (A. L. Kroeber), odnosno nesposobnost države da se prilagodi promijenjenim okolnostima. Širenje države i neučinkovitost postojeće uprave u kontroliranju rubnih dijelova može dovesti do njihova odvajanja i nastanka novih država. Prevelika birokracija, glomazan upravni aparat i međusobni sukobi različitih frakcija unutar vladajuće klase sljedeći su razlog propadanja države. Nesposobno vodstvo te struktura i priroda vladajuće elite također mogu uzrokovati njezinu propast. Iscrpljivanje ključnih resursa ili njihovo onečišćenje, uz prirodne nepogode, uzrokovali su nestanak moćnih država kroz povijest.
Propadanje država prati povećana represija te ograničavanje slobode mišljenja, znanstvenog i umjetničkog stvaralaštva, što dovodi do entropije kreativnosti i opadanja državne moći. Taj proces i navedeni čimbenici uzrokuju razne pobune, ustanke i revolucije, što pak vodi ka nestanku jedne i nastanku nove države. Slabljenje država te opadanje njihove moći i utjecaja u međunarodnim odnosima rezultira i unutarnjim proturječnim procesima, poput jačanja autoritarnih ili demokratskih tendencija, centralizacije ili decentralizacije. Decentralizacija sama po sebi nije preduvjet oslobođenja, niti povijest nudi dokaze da je raspad neke države završio stvaranjem anarhičnog društva. Pokušaj španjolskih anarhista u vrijeme revolucije i građanskog rata od 1936. do 1939. godine završio je neuspjehom.
Tipovi državnog uređenja: Kada piše o različitim tipovima državnog uređenja, Harald Barclay koristi izraz „oblici vlade“. Pojam državnog uređenja (poretka, sustava, režima) primarno se odnosi na način organizacije državne vlasti: način dolaska na vlast, odnos triju grana vlasti i izvor legitimnosti.
U svojoj tipologiji političkih poredaka, Aristotel je kao kriterije razlikovanja koristio broj nositelja vlasti i interes u kojemu ta vlast djeluje. To je važno naglasiti jer Barclay u prvim državama na prostoru Mezopotamije kao prvi oblik vlade navodi oligarhiju. Prema Aristotelovoj tipologiji, oligarhija je zapravo iskrivljeni oblik vladavine nekolicine u vlastitom interesu (dok je aristokracija vladavina nekolicine u interesu svih). U tim su državama postojala „vladavinska vijeća“ – skupština plemstva, njoj podređena skupština slobodnih ljudi te namjesnik s prvotno privremenom funkcijom vojnog zapovjednika, koja će s vremenom prerasti u nasljednog monarha.
Paralelno središte moći bio je hram, odnosno svećenstvo i prateće administrativno osoblje.
Teokracija, kao božanska vlast, drugi je oblik vlade koji se javlja u dvama vidovima: faraon u Egiptu kao bog-kralj i vladavina „smrtnika“ kao božjih namjesnika na zemlji (Papa u Vatikanu ili islamski kalifat).
Cezaropapizam je teokracija okrenuta naglavačke (primjerice u Bizantu), gdje svjetovni poglavar ima određene nadležnosti u religijskim pitanjima kao „čuvar vjere“. Sličan element vidimo i danas u Ujedinjenom Kraljevstvu, gdje premijer ima odgovornost predlaganja crkvenih biskupa.
Od ostalih, sekularnih oblika državnog uređenja, Barclay navodi monarhije (apsolutne i ustavne), demokraciju i totalitarnu diktaturu. Prema republici kao posebnom tipu države odnosi se s rezervom. Razlog tomu je što republika može obuhvaćati bilo koji oblik države osim monarhije: od aristokratskih srednjovjekovnih republika i talijanske republike kao totalitarne diktature u vrijeme Mussolinija, pa sve do današnjih diktatura i demokratskih republika.
Monarhije dijeli na: apsolutne(sva je moć u rukama jedne fizičke osobe, npr.Saudijska Arabija), ustavne(moć monarha je ceremonijalna jer je ograničena ustavom i zakonima kao u europskim monarhijama) i kvaziustavne (monarhova moć je iznimno velika, ali nije apsolutna, npr. Maroko i Jordan).
Nastanak demokracije kao vladavine većine vezuje se uz antičku Grčku. Danas je ona najpoželjniji oblik vlade kojemu navodno teže građani svih postojećih država. Sjedinjene Američke Države prva su moderna demokracija u svijetu, dok su u Europi najstarije demokratske države Island i Švicarska. S druge strane, totalitarne države izum su 20. stoljeća. One su, zahvaljujući modernoj tehnologiji i znanstvenim spoznajama, omogućile potpunu kontrolu države nad društvom. Ključne odrednice totalitarne države su ideološki i fizički teror, a Nacistička Njemačka i staljinistički Sovjetski Savez školski su primjeri takvih poredaka.
Sumirajući rezultate svog opisa, Barclay uočava dvije povijesne tendencije razvoja države: prva se odnosi na kretanje od autokratskih teokracija i apsolutnih monarhija prema liberalnim demokracijama, dok je druga kretanje prema još autoritarnijim vladama, a što naposljetku kulminira totalitarnom državom.
Iako se danas čini da je težnja prema demokraciji globalni proces, Barclay nema milosti kada državu prikazuje kao „urođenu despotsku ustanovu“. On nema iluzija ni o „svetosti“ općeg prava glasa. Ono nigdje nije osiguralo izravnu vlast većine, niti su izabrani predstavnici naroda na pozicije moći dospjeli glasovima stvarne većine. Ta većina često ne iznosi više od 20 posto ukupnog biračkog tijela. Demokratska vlast, kao nominalna vlast naroda, zapravo je vlast elita koje se smjenjuju putem formalno ustanovljenoga izbornog procesa. Kao što su u početcima američke demokracije pravo glasa i vlast imali isključivo bijeli zemljoposjednici, tako danas demokratski izabrani dužnosnici dolaze iz redova financijske oligarhije. Većina svojim glasom samo formalno osigurava stabilne temelje političkim odlukama onih koji kontroliraju državne institucije, dok su svi ostali podređeni državi.
Kada ubija djecu u Gazi, seljake u Boliviji ili političke neistomišljenike bilo gdje u svijetu, razmišlja li građanin o naravi (te) države, njezinu uređenju ili obliku vlade? Država ima vlastitu logiku kao politički organizam, zvala se ona demokratska ili totalitarna. „Demokracija je dobroćudniji i profinjeniji oblik despotizma, dok je totalitarna država grublja, monstruoznija – ali iskrenija“.
Tako o državi piše Harald Barclay iz anarhističke perspektive.
Arhaična i moderna država: Kao politička organizacija po sebi, država ima određene značajke koje dijele svi njezini oblici. Razlike među njima najbolje se uočavaju usporedbom arhaične i moderne države. Moderna država je nacionalna država s izraženim osjećajem pripadnosti naciji kod svojih stanovnika, dok u arhaičnoj državi svijest o tome jedva da postoji. Moderna država ima glomazan birokratski aparat u kojemu je zaposleno i do 10 posto stanovništva. U arhaičnoj državi birokracija pokriva samo osnovne funkcije i zapošljava tek oko jedan posto ljudi. Moderna država snosi goleme troškove održavanja socijalnih službi koje arhaične države nisu ni imale. U arhaičnim državama proračun se trošio uglavnom na vojsku i održavanje dvorske svite. Razlika u organizaciji vojske je ogromna; arhaična država imala je minimalnu stajaću vojsku u usporedbi sa složenim vojnim sustavom moderne države. Moderne države imaju jasno definirane granice što im, uz modernu tehnologiju, omogućuje učinkovitiji nadzor stanovništva. Od kasnoga srednjeg vijeka, moderna se država počinje razlikovati od arhaične uspostavom potpunog monopola na silu. Nasuprot tome, vladari arhaičnih država sve su do tada imali snažne suparnike u plemstvu i svećenstvu.
TREĆE POGLAVLJE: Podrijetlo države
Da bi se razumio proces nastanka države, potrebno je razlikovati dva tipa tradicionalnih, anarhičnih društava. Prvi tip tih društava nikada nije razvio upravljačke strukture iz kojih bi se mogla oblikovati država. U tim egalitarnim zajednicama, koje su njegovale različite oblike jednakosti, starješina je bio tek prvi među jednakima (primus inter pares). Uglavnom je to bio najstariji član zajednice – onaj koji je posjedovao specifična znanja i mudrost stečenu iskustvom. Njegova je pozicija bila privremena, a nasljeđivao ga je prvi sljedeći član prirodnom selekcijom, zbog čega se to vodstvo nije razvilo u trajnu instituciju moći.
S druge strane, ta su društva bila integrirana srodničkim vezama, pa se na starješinu gledalo kao na starijeg rođaka, oca ili djeda. Nitko se nije bio dužan pokoravati onome tko se nalazio izvan sustava srodstva. „Srodstvo je opreka državi“, piše Barclay. Klica vlasti – koja je u konačnici pandan vladi, odnosno državi – posijana je onog trenutka kada je povezivanje članova zajednice počelo ovisiti o prebivanju na određenom teritoriju.
Ako zanemarimo činjenicu da je većina država nastala vanjskim nametanjem ili razvojem obrambenih mehanizama od susjeda, prvi impuls političke organizacije proizlazi iz pravnog sankcioniranja postupaka koji su bili suprotni običajima zajednice. Antropologija anarhije i anarhična teorija politike taj impuls pronalaze u znanjima i vještinama „stručnjaka za izvedbu rituala, moći nadzora nad ceremonijalnim znanjem, iscjeliteljskim tehnikama i manipulacijom crnom magijom“. Također ga prepoznaju i kod onih pojedinaca koji su ovladali ulogom arbitra u društvenim sporovima te preraspodjelom resursa.
Onog trenutka kada je starješina afirmirao „ideologiju supremacije“ i za to dobio potporu kruga ljudi koji su u njegovoj blizini uživali određene privilegije, potkopani su temelji egalitarnog društva. Karl Marx je kritizirao filozofe koji nisu shvaćali da svijet ne treba samo tumačiti, nego i mijenjati. Slično tomu, anarhistička antropologija, politička filozofija i anarhistička teorija politike afirmirale su misao da je ideologija u oblikovanju političke organizacije društva imala jednako važnu ulogu kakvu je Marx pridavao ekonomskoj strukturi.
Važni elementi razvoja države: Na nastanak i razvoj prvobitnih država utjecali su različiti faktori. Pojedini autori ističu primarnu ulogu samo jednog faktora. Tako Robert Carneiro naglašava rast stanovništva, dok Karl Wittfogel izdvaja izgradnju sustava za navodnjavanje. Nasuprot njima, Barclay zastupa stajalište koje uvažava utjecaj kompleksa različitih čimbenika – svojevrsne „konfiguracije dijelova“ koja nije ni njihov puki zbroj, ali ni više od toga.
Stanovništvo: Određena veličina stanovništva i način života ključni su preduvjeti za stvaranje države. Broj ljudi važniji je od same veličine prostora koji država zauzima. Prvobitne su države imale desetke tisuća stanovnika. S tim su brojem mogle opstati i razvijati se u vrijeme svoga nastanka. Danas bi to bile mikrodržave, potpuno ovisne o okruženju velikih i moćnih zemalja.
Sjedilački način života: Države nisu mogle nastati iz lovačko-skupljačkih zajednica. Koncentracija stanovništva na određenom prostoru i odgovarajući način privređivanja doveli su do pojave gradova, koji čine prirodni ambijent za nastanak države. Upravljanje takvim društvima – što uključuje organizaciju vojske, regulaciju gospodarskih aktivnosti i preraspodjelu resursa – zahtijevalo je posebna tijela uprave. U takvim okolnostima dolazi do profesionalne specijalizacije, diferencijacije, ekonomske stratifikacije te socijalnog raslojavanja, što u konačnici vodi prema razvijenijoj hijerarhiji kao ključnom mehanizmu regulacije složenijih društava (vrijedi pravilo: „gdje postoji grad, postoji i država“).
Vrtlarstvo i ratarstvo: Kultiviranjem biljaka i pripitomljavanjem divljih životinja pojedina su društva osigurala stabilnije izvore hrane. To je dovelo do porasta stanovništva, ali i do izdvajanja pojedinaca s posebnim znanjima i vještinama u procesu proizvodnje. Time su se stvorili uvjeti za odvajanje umnoga rada od fizičkog, što je ostalo konstantom klasnih društava sve do danas. Vrtlarstvo i ratarstvo stvorili su seljaštvo – „najveći pojedinačni segment ljudskoga roda u posljednjih pet tisuća godina“.
S pojavom seljaštva javlja se i pejorativan, odnosno pogrdan odnos prema fizičkom radu. On se počinje doživljavati kao izvor mukotrpna života, kako zbog same naravi teškoga rada, tako i zbog tlake kojoj su radnici izloženi od strane vlasnika posjeda.
Preraspodjela dobara: Povijest čovječanstva poznaje tri vrste razmjene dobara: recipročnu razmjenu, preraspodjelu (redistribuciju) i tržište. Recipročna razmjena pretpostavlja potpunu jednakost sudionika i ne poznaje hijerarhiju. S druge strane, preraspodjela počiva na bogatstvu koje je nagomilala jedna skupina ljudi, a koja je potom ovlastila pojedinca da upravlja tim dobrima. Time je posijana klica hijerarhijskoga ustroja i označen početak institucionalne vlasti, odnosno vlade. Tržište, pak, postoji tek nekoliko stoljeća i ono je glavno obilježje modernih, složenih društava.
Vojna organizacija: Među teoretičarima države koji zastupaju monokauzalna stajališta, postoje oni koji podrijetlo i razvoj države objašnjavaju isključivo rastom stanovništva (poput R. Carneira) ili pak vojnim osvajanjima (poput F. Oppenheimera). Obje ove pojave zahtijevaju učinkovitu organizaciju radi nadzora teritorija ili pak osvajanja i pokoravanja drugih skupina. Harold Barclay načelno odbacuje monokauzalna objašnjenja, no smatra da spomenuti teoretičari – napose zagovornici militarističkoga stajališta – nisu posve u krivu. Dvojbu o tome što čemu prethodi – prethodi li rat nastanku države ili država ratu – Barclay razrješava stavljanjem naglaska na interakciju tih čimbenika. Prema njegovu mišljenju, oni djeluju u tandemu, zajednički se razvijajući i međusobno se hraneći.
Sekundarna važnost srodstva: Srodstvo je bilo glavni integracijski čimbenik u tradicionalnim društvima koja nisu imala državu. Međutim, daljnjim razvojem ljudskoga društva – koji uključuje pripitomljavanje biljaka i životinja, ratarstvo kao dominantnu gospodarsku granu, specijalizaciju zanimanja, diferencijaciju interesa, porast stanovništva i trgovine te velike migracije – dolazi do intenzivnoga miješanja ljudi. Tako nastaju heterogena društva u kojima se međusobni odnosi i rješavanje sukoba više nisu mogli regulirati na tradicionalnoj, rodbinskoj osnovi. Zbog toga se javila potreba za organizacijom poput države, pri čemu je teritorijalna identifikacija stanovništva (prema prebivalištu) zamijenila srodstvene veze. Državne institucije sve više preuzimaju ulogu tradicionalnih skupina poput obitelji, klana i plemena, a stanovništvo postaje potpuno ovisno o njima. Čak se i rodbinski nazivi prenose na same vladare (primjerice: kraljica majka, otac nacije). Ipak, kako tekst zaključuje: „država nije majka puna ljubavi“.
Trgovina: Trgovina je također jedan od elemenata nastanka države. Prvobitno se odnosila na luksuzne predmete, dok su primarne potrebe za proizvodima skupine ljudi zadovoljavale lokalno. Trgovanje omogućuje susrete različitih skupina, a osim razmjene robe uključuje i kulturnu razmjenu, diplomatske pregovore, sklapanje sporazuma o sukobima te ženidbene ugovore. Vremenom se uspostavljaju trgovački punktovi i centri razmjene u kojima počinju dominirati oni koji upravljaju cijelim procesom. Takve se osobe izdvajaju po bogatstvu i utjecaju, a posljedica njihova djelovanja uspostava je hijerarhijske strukture kao klice države.
Specijalizirana podjela rada: Podjela rada po dobi i spolu „univerzalna je“ i prirodno saobražena sa srodničkim odnosima društava bez države. S druge strane, specijalizirana podjela rada je „nametnuta“ jer ističe razlike između pojedinih zanimanja, znanja i vještina, što u konačnici vodi društvenoj stratifikaciji i hijerarhijskoj organizaciji društva. Najprije svećenici, potom ratnici i pisari (poput kasta u Indiji ili u starom Egiptu), a zatim i vlasnici zemlje te drugih materijalnih bogatstava, interesno se izdvajaju zbog potrebe za državnom organizacijom društva. Tu će organizaciju, na koncu, božanskim pravorijekom i ideološkom hegemonijom učiniti nužnom i neupitnom u glavama puka.
Harold Barclay, Država, DAF, Zagreb, 2020., prijevod: Biljana Romić, naslovnica knjige
Vlasništvo i nadzor nad resursima: Cjelokupna povijest ljudskog roda – ako sastružemo patinu s Marxa i damo mu malo moderniji sjaj – povijest je borbe za društvene (materijalno bogatstvo i moć) i simboličke resurse (ugled). Iako dijelom dovodi u pitanje Marxovu teoriju „primitivnog komunizma“ tvrdeći da je privatno vlasništvo nad resursima oduvijek postojalo, Barclay ne dvoji oko toga da su u tradicionalnim zajednicama – a u nekima i danas – ključni resursi poput zemlje i vode bili zajedničko vlasništvo. Vlasništvo vodi prema (političkoj) moći, a moć, djelujući kao izvršni odbor, osigurava i jamči zaštitu vlasništva (kapitala). Na primjeru vlasništva nad zemljom Barclay pokazuje načine na koje privatno počinje dominirati nad zajedničkim, što vodi propasti malih pred velikima: kroz konkurenciju, otimačinu silom, znanja i vještine u poslu, obmane, zaduženost, osobne nedostatke, naklonost bogatijih i moćnih, mito i korupciju, puku sreću, epidemijske bolesti stoke ili njezinu krađu.
Hijerarhijski društveni poredak: Socijalne su razlike jedna od konstanti ljudskih društava, a socijalna diferencijacija i stratifikacija dva su oblika tih razlika. Socijalna diferencijacija odnosi se na razlike među pojedincima zbog njihovih osobnih značajki, društvenog položaja, uloga i funkcija koje obavljaju. Ona je obilježje anarhičnih, egalitarnih društava, ali i onih u kojima se tek javlja klica klasnog strukturiranja i nastanka države. Kada je pristup poziciji starješine i poglavara ograničen na pojedince unutar kategorije osoba istog spola i dobi, ili kada je monopolizirana pozicija onoga koji distribuira resurse članovima zajednice, već je stvoren dovoljan uvjet za nastanak institucija poput vlade (društva rangirane hijerarhije prema M. Friedu ili poglavarstva kao redistribucijska društva prema E. Serviceu). Barclay vjeruje da bi se društvo drevnog Islanda od 9. do 11. stoljeća moglo označiti kao raslojeno društvo u kojemu nema države. Doduše, on prema tom primjeru ima određenu rezervu jer su „raslojena društva uvijek društva s državom“. Socijalna stratifikacija odnosi se na razlike među skupinama ljudi zbog relativno trajnih i strukturiranih razlika u pristupu društvenim resursima i njihovu posjedovanju. Preraspodjela, podjela rada, trgovina i privatno vlasništvo temeljni su elementi trajnih socijalnih razlika koji uvjetuju hijerarhijsku organizaciju društva te nastanak i razvoj države.
Razumijevanje procesa razvoja ljudskih društava, kao i nastanka države kao ključnog momenta tog kretanja, pretpostavlja odgovor na pitanje o naravi cjelokupnoga procesa: odvija li se evolucija pravocrtno ili u više smjerova? Referentna točka u ovoj teorijskoj raspravi čuveno je djelo „Drevno društvo“ Lewisa H. Morgana (izvorno objavljeno 1877. godine). Morgan zastupa stajalište o jednolinijskoj evoluciji i fiksnim razvojnim fazama kroz koje moraju proći sva društva: divljaštvo (tri stupnja), barbarstvo (tri stupnja) i civilizacija. Suština prigovora koji Harold Barclay upućuje Morganu svodi se na to da je riječ o etnocentričnoj i eurocentričnoj teoriji. Nasuprot tome, autori poput Juliana Stewarda zagovarali su koncept multilinijske evolucije u kojoj se mogu mapirati različiti smjerovi i slijedovi evolucijskoga procesa, što je pristup koji i sam Barclay podržava.
Karl Marx modificira Morganovu teoriju kombinirajući je s dijalektikom i klasnom teorijom društva kako bi osnažio vlastitu argumentaciju o akumulaciji vlasništva kao podlozi klasnog raslojavanja i, posljedično, nastanka države. Marxova teorija vodi prema zaključku da će s razvojem proizvodnih snaga država – kao aparat sile otuđen od društva koji služi očuvanju njegove klasne strukture – vremenom odumrijeti. Klase će postati suvišne kada resursa za život bude dovoljno da ljudi mogu raditi prema svojim mogućnostima, a primati prema potrebama. Međutim, Barclay smatra da Marx i marksisti nisu posvetili dovoljno pozornosti birokraciji kao zasebnoj klasi, bez obzira na to što se ona ne temelji na vlasništvu, već na moći.
Ideologija: Raspravu o ideologiji kao jednom od elemenata koji utječu na nastanak i razvoj države Barclay započinje podsjećanjem na marksističko poimanje ideologije kao lažne svijesti – idejne obmane koja služi zamagljivanju društvene stvarnosti klasno raslojenoga društva. No, prema Barclayu, Marx je ideologiju smatrao sporednom u odnosu na primarnu važnost ekonomije za raslojavanje društva i nastanak države. Ideologija kao „generativna sila“ zadobit će pravo značenje tek u djelu Maxa Webera i njegovu konceptu protestantske etike kao radne etike koja oblikuje mišljenje, stavove i ponašanje ljudi usmjereno prema izgradnji posve određenoga tipa društva.
Ideologija legitimira državu, baš kao što država opravdava i štiti društvo iz kojega je izrasla. U prvim raslojenim društvima (društvima rangiranih položaja i poglavarstvima) ideologija je tek u povojima, dok će u prvobitnim državama zadobiti stvarnu moć. Religijske ideologije tih država ponikle su iz ritualnih praksi koje su imale integrativnu funkciju mnogo prije pojave samih vlada. Pisani dokumenti iz drevnoga Egipta zorno svjedoče o važnosti ideologije u legitimiranju vlasti: „Nakloni se svojem poglavaru, koji te nadgleda iz palače. (Tako) će tvoje kućanstvo biti učvršćeno u svojem vlasništvu, a tvoja će nagrada biti što treba biti. Suprotstavljanje poglavaru jest teškoća, jer čovjek živi sve dok je krotak“.
Vladari su povijesno prigrlili kršćanstvo i islam jer su prepoznali ideološku moć monoteističkih religija. Kako ističe A. M. Hocart, religijski „ritualni zanos gradi mnogo čvršće od ekonomskih ambicija jer ritual znači zakon života, dok ekonomija znači zakon dobiti, tako da prije dijeli nego što ujedinjuje“.
Čak i najdemokratskije suvremene države, poput Sjedinjenih Američkih Država, prakticiraju religijski narativ u posve sekularnim pitanjima. Pop-kulturna ideološka zanesenost demokratskoga građanstva konceptima „američkog načina života“ i snovima o uspjehu predstavlja moderni opijum za mase. On je gotovo istovjetan ideološkom „poletu naše mladosti“ (A. Zinovjev) u Sovjetskom Savezu, u kojemu su djela klasika marksizma funkcionirala kao ideološki pandan Bibliji. O tim sličnostima mnogo bi više mogla reći teorija konvergencije.
Na koncu, važno je napomenuti da danas živimo u dobu koje je još uvijek daleko od „kraja ideologije“ (D. Bell) ili „kraja povijesti“ (F. Fukuyama) kao razdoblja potpune nadmoći liberalno-demokratske ideologije.
Zaključak: Sumirajući rezultate svoje analize Barclay zaključuje da je država nastala dinamičkom interakcijom svih navedenih elemenata. Pri tome je svaki od pojedinih elemenata u određenom kontekstu igrao manju ili veću ulogu (multilinijska evolucija), a kada su se dijalektikom vlastita razvoja našli u optimalnom međuodnosu, proklijalo je sjeme prvobitnih država. Ovaj aspekt procesa nastanka države predstavlja objektivne uvjete, dok se oni subjektivni nalaze u prirodi samog čovjeka – njegovoj volji za moći i nagonu za pokoravanjem, ali i težnji za slobodom.
Barclay naglašava da uređenje univerzuma počiva na principu samoorganizacije (acefalnosti) te da nema društva izvan individualnog djelovanja i interakcije iz kojih proistječu sve društvene tvorbe. Na toj spoznaji svoje postavke o društvu i državi temelji i anarhistička teorija politike, koja zauzima radikalno negativan stav prema državi. Ako je pojava države i bila nužna u određenom povijesnom trenutku, nema uvjerljivih razloga da se ona zauvijek postavi kao entitet iznad pojedinca. Naime, upravo je država ta koja producira, širi i održava mit o vlastitoj neminovnosti i trajnosti kao jedinome načinu uređenja društva.
Za to nije nužno da država svakodnevno koristi ili prijeti upotrebom onoga što čini samu njenu bit – fizičke prisile. Putem takozvanih agenasa socijalizacije (obitelji, škole, religijskih organizacija), država u nas usađuje poželjne vrijednosti i norme koje u procesu interiorizacije prihvaćamo kao vlastiti moralni habitus. Država također koristi i vlastite sekularne rituale kao pandan religijskima, s istim ciljem i učinkom: vojnu obuku, pjevanje himne, pozdravljanje zastave, proslave povijesno značajnih datuma te sport i zabavu iz domene koncepta „kruha i igara“ – a sve to u slavu ovjekovječenja prisutnosti države. Kako je još Étienne de La Boétie napisao: „Jedan razlog zašto se ljudi pokoravaju državi jest u tome što su ljudi urođeno sluge, a tako su i odgajani“.
Državi nisu strani ni trikovi kojima se služi kako bi građanstvo držala u pokornosti, a među njima je jedan od najznačajnijih proizvodnja vanjskih neprijatelja i izazivanje sukoba pod takozvanom lažnom zastavom (false flag). U tome svakako prednjače Sjedinjene Američke Države sa svojim konstrukcijama o „carstvima zla“; jučer su to bili Sovjetski Savez ili Vijetnam, danas su već Irak, Sirija ili Iran, a sutra bilo tko za kime se ukaže potreba da ga se okvalificira kao „sponzora međunarodnog terorizma“ i trajnog neprijatelja američkih interesa u bilo kojem kutku svijeta.
Državnoj moći i njezinu levijatanskom nadzoru nad pojedincem i društvom ključnu su potporu osigurali pismo i cenzus: država piše, popisuje, propisuje, evidentira, sortira i klasificira. Svi se nalazimo u njezinoj kartoteci, a s razvojem modernih tehnologija država je doslovno postala „Veliki brat“ koji nas gleda ravno u zjenicu oka – i to najčešće uz naš dobrovoljni pristanak.
Na koncu, ne treba smetnuti s uma da je u čovjekovoj prirodi i njegova stalna težnja za slobodom i otporom svemoćnoj državi. Nisu svi ljudi tek „još jedna cigla u zidu“ (another brick in the wall). Pojedinci s različitim oblicima devijantnog ponašanja, neprilagođeni, pobunjenici i revolucionari – svi oni nisu „pobjegli od slobode“, već je zazivaju. To čine u rasponu od svojevoljno izabranog života na margini i pobuna zbog zadiranja u privatni život i druga prava, pa sve do udaranja na same temelje državne moći radi „ostvarenja utopije“ kao društvenog odnosa u kojemu nijedna čovjekova tvorevina neće vladati njime. Nažalost, čak i ondje gdje je bilo najplemenitijih pokušaja izgradnje takva društva, rezultati nisu bili dugotrajni. Razlozi leže u tome što ljudi nisu imali dovoljno znanja, nisu se usudili izaći iz vlastite zone komfora ili pak nisu uspjeli stvoriti dovoljno učinkovite organizacije za suprotstavljanje državi.
Ukratko, država ih je „organizacijski nadmudrila“ (Michael Mann).
ČETVRTO POGLAVLJE: Moderna država i njezina budućnost
U četvrtom, završnom poglavlju knjige, Barclay izlaže svoj anarhističko-teorijski credo o državi kao „obmani naroda svijeta“, koju ljudi prihvaćaju i o kojoj postaju ovisni kao o povijesno neizbježnom usudu. Cilj je njegova ogleda istražiti prirodu države: autentično podrijetlo prvih država kroz interakciju jedanaest ključnih elemenata u procesu raslojavanja takozvanih rangiranih društava, nasilan nastanak kasnijih država te njihov razvoj kao „multievolucijske linije“.
Barclay ostaje doljedan tvrdnji da je država po svojoj prirodi despotska tvorevina. To uključuje i demokratsku državu, koja je u „najboljem slučaju diktatura većine, a u praksi diktatura obične većine glasova, što je zapravo manjina“. Demokratska je država zadržala obilježja svih oblika nedemokratskih država – od hijerarhijski ustrojenih odnosa pokoravanja, održavanja ekonomske i socijalne nejednakosti, pa sve do razvijanja militarističkog duha, nacionalističkih osjećaja te obveze poštovanja zakona pod prijetnjom zatvaranja i pogubljenja.
„Naposljetku, oni koji su dobili toliku moć, bit će vrlo neskloni predati je. Moć kvari.“
Država je kroz povijest prolazila kroz različite mijene, a danas se suočava s izazovima koji dovode do uspostave drugačijih društvenih odnosa. Prije svega, riječ je o silno narasloj financijskoj moći međunarodnih korporacija. Njihovo je bogatstvo veće od proračuna mnogih pojedinačnih država ili skupina država, zbog čega one mogu ucjenjivati i kontrolirati te vlade. Time su dovedeni u pitanje suverenitet država i izvorno pravo nacija da upravljaju vlastitom sudbinom. Pritom korporacije uopće ne teže stvaranju vlastite vojne sile jer je već imaju u manjem broju velikih i moćnih država. S njima grade interesne saveze kako bi upravljale svjetskim bogatstvom i održavale nadmoć u tako uspostavljenom svjetskom poretku.
Druga opasnost za modernu državu prijeti od uspostave različitih „saveza država“. Međunarodne organizacije – od Lige naroda i Ujedinjenih naroda do Europske unije i sličnih regionalnih organizacija – naizgled potkopavaju moć suverenih država, težeći čak i ideji o uspostavi svjetske vlade. Međutim, te su organizacije zapravo tek instrument za ostvarivanje interesa najmoćnijih država, koje u njih i ulaze motivirane isključivo vlastitim interesima. Ujedinjeni su narodi pod kontrolom država koje mogu blokirati donošenje bilo koje odluke u izvršnom tijelu Organizacije, dok je formalna jednakost svih država u Općoj skupštini upravo to – samo formalna.
Kakva je, dakle, budućnost moderne države? Kao nositeljica monopola sile i koncentrirane moći koju „ljubomorno čuva“ jer ona opravdava njezino postojanje, država će učiniti sve kako bi osigurala svoj opstanak. Najmoćnije će države diktirati sadržaj međusobnih odnosa, manje moćne svrstat će se uz njih, a one najmanje mogle bi i nestati.
Porast stanovništva stvara pritisak na resurse koji su uvjet opstanka, pa borba za nadzor nad njima postaje sve okrutnija. Ovaj bi proces mogao dovesti do jačanja autoritarnih tendencija kojima danas svjedočimo čak i u najdemokratskijim državama. Opasnost od upotrebe nuklearnog oružja sve je veća, a ekološka katastrofa sve izvjesnija. Scenarij takve budućnosti nalikuje onome iz filma „Pobješnjeli Max“ – svijet kao pustopoljina i bojište organiziranih bandi za preostale resurse.
Kao alternativu tom „pesimističnom viđenju budućnosti“, Barclay nudi „slobodne alternativne društvene strukture“ (Gustav Landauer) i vlastite „Permanentne autonomne zone“. Riječ je o konceptima anarhije koji nastoje afirmirati sve moguće slobodarske prakse koje podrivaju i sabotiraju državu u svim aspektima društvenog života. Barclay je posve realističan u opisivanju i razumijevanju stvarne slike svijeta, ali ne posustaje u promicanju humanizma: „Ništa od toga neće umanjiti vlast institucija, ali te stvari treba učiniti, ako ništa drugo, onda zato da sačuvamo ljudskost.“
napisao: Zoran Ljubičić u srpnju 2026. godine
Zoran Ljubičić
(Nešto kao biografija)
Rođen u Jajcu ’61. godine. Osnovnu školu i gimnaziju završio u rodnom gradu kao jedan od najboljih učenika u generaciji. Studij politologije na FPN u Sarajevu završio prije roka s prosječnom ocjenom 9,60. Dvostruki stipendist, dobitnik srebrnih i zlatne značke za odličan uspjeh u studiju. U Partiju primljen kao srednjoškolac, napustio je pri kraju studija, u najgore vrijeme.
Godinama bez posla (od ’85. do ’97., izuzimajući rat) zbog jednog članka u omladinskom tisku u kojemu je branio jednog svećenika od optužaba za ustaštvo i pravo na vjeru jedne omladinske aktivistkinje. I danas čuva desetine odbijenica sa natječaja za posao od Triglava do Gevgelije.
Jedan od četvorice sinova u obitelji industrijskog radnika i domaćice. Radio raznorazne poslove da bi mogao djevojku izvesti na kavu i rasteretiti obiteljski budžet. Bio je konobar, švercer, kolporter, novinar, prodavač, instruktor na popisu stanovništva, mornar na turističkom brodu, berač bresaka na plantažama u Grčkoj, cbauštelac u Njemačkoj i Austriji, cijepao kamen...
Iz Beča se vratio kući kad je počeo rat na „bosanskom otoku“. Obnašao određene vojne dužnosti. Ratni dragovoljac, veteran i ratni vojni invalid.
Oslobođen vojnih obaveza izbjegličke dane provodio u Hrvatskoj, Njemačkoj i Austriji.
Po oslobođenju Jajca ponovno se vratio kući nakon što mu je obitelj, supruga i sin, deportirana iz Hrvatske. Očekivanja da će se konačno zaposliti u struci brzo će se izjaloviti, jer po svojem svjetonazoru, ideološkoj i političkoj orijentaciji nije odgovarao vladajućoj Adezejskoj strukturi te je godinu dana jedini proveo na birou za zapošljavanje s fakultetskom diplomom. Prvi je u gradu, zajedno sa suprugom i partnerima iz Splita, počeo biznis s kompjutorima, komp.programima, računovodstvom i poreznim savjetovanjima, ali mu je Stranka, koju je kontrolirao gvardijan lokalnog samostana, uništila sve poslove. Tri godine radio je „na crno“ (bilo je i toga) kao profesor u jajačkoj gimnaziji iz koje su ga izbacili pod kojekakvim etiketama (ravnatelj dezerter, brat mu ministar obrazovanja). Nastavio raditi kao profesor u strukovnoj školi, bio među najboljim profesorima iz PGDiLJP u BiH po eksternoj/američkoj evaluaciji, ali je ipak dva puta „zamoljen“ od školskih vlasti da ne sudjeluje u procesu napredovanja, iako je jedini zadovoljavao uvjete za napredovanje u najviše zvanje. Njegovi su učenici postali poznati u svijetu kad su se 2016. pobunili protiv podjele jajačkih srednjih škola. Nagrađeni su od vlade Kraljevine Nizozemske, ali njega nije bilo na tom svečanom prijemu, iako je jedini od profesora pisao o učeničkom buntu. Jebajiga...
Pisao je povremeno u raznim tiskovinama, a pisali su i drugi o njemu. Nije padao u nesvijest zbog toga. U dnevniku svećenika kojeg je javno branio pronašli su zabilješku da je to činio jedini u bivšoj državi, u aferi o kojoj su izvješćivali razni mediji. Jedan svećenik mu je rekao da mu to Crkva nikad neće zaboraviti, a drugi da mu Crkva ništa ne duguje. Ovom drugom je rekao da je to učinio svojom voljom i poručio mu da jede govna, a o gvardijanu lokalnog samostana je na društvenim mrežama napisao da je ostao suha kurca u vrijeme kad je njegovoj supruzi nudio 70 tisjoća maraka za zajednički biznis, a trideset da je odvede u krevet. Pisao je o tome u svojoj drugoj knjizi.
Na lokalnim portalima objavio je mnoštvo tekstova na različite teme, a dio tih tekstova - pričali su povjerljivi izvori - redovno je završavao na stolu kardinala Puljića i pokojnog (jajačkog) akademika. Pisao je i satirične priče o Mlađem dajđiću Robija K., liku kojeg je osmislio kao hommage Viktoru Ivančiću i da bi zabavljao svojeg mlađeg sina i nećaka.
U Jajcu je godinama pratio Pozorišne/Kazališne igre profesionalnih pozorišta BiH i pisao pozorišne kritike, a po mišljenju autoriteta iz ove oblasti bar jedna od tih kritika ostat će zabilježena u povijesti. Napisao je i dvije knjige (Pad Jajca i druge priče i Vojnik Vratar Noćobdija), a za treću je još 2016. odbio ponudu jednog izdavača da je objavi.
(Kaže da mu u to vrijeme nije bilo ni do čega pa je odustao od objave.)
Književnik Darko Cvijetić mu je obećao jednu priču („Bosanska priča“) pretvoriti u pozorišni komad, ali je obećanje ostalo mu pusto radovanje. Svejedno - voli čitati Cvijetića. Recenzent je i nekoliko knjiga i ako je vjerovati piscu jedne od njih („Zvijezde na kapiji“), njegovo ime se nalazi u nekom muzeju bluesa u Americi. (Sredinom 80-ih upoznao se i družio sa Alenom Ginsbergom u Ohridu.)
Zbog silnih pritisaka kojima su bili izloženi njegova obitelj i on, supruga mu je ostala bez posla, postala kronični bolesnik i završila u invalidskoj mirovini. On sam - kako kaže - ostao je na nogama, al ipak malo načet. Zbog te činjenice nije mogao pristati na ponudu američke ambasade za dvomjesečni stručni studij u Americi. Poslije svega došla je i corona i za dlaku je ostao živ. Pogodila ga je na pluća, sa kojima je već u djetinjstvu imao problema, a bolest i višestruka terapija - injekcije, infuzija, tablete - imale su negativne učinke na kognitivne funkcije. Iako je i ranije puno čitao, pojačao je dozu da bi mozak ostao u kondiciji i posvetio se anarhizmu kod kojeg je davno zastao na knjigama Daniela Guerina. Sjetio se Zorana Sente o kojemu je slušao priče još krajem 80-ih od sugrađana kojima je bio komšija u jajačkom naselju Kozluk. Prije par godina stupio je u kontakt s njim, posjećuju se, Senta ga opskrbljuje svojim izdanjima i on je odlučio pisati o anarhizmu.
Tim pisanjem održava zdravlje moždanih stanica, iako mu treba malo više vremena za studiozno čitanje. Za pisanje, također. Ipak će za mjesec i pol dana u mirovinu.
ilustracija: https://www.daf.hr/