Najava knjige priča "Zagrebački kiber-gotik" u izdanju kuće Stajer-graf
[Urednički uvod]
U novom zapisu svoje rubrike, autorica Zorica Radaković donosi ekskluzivnu najavu njene nadolazeće zbirke kratkih priča Zagrebački kiber-gotik, koja uskoro izlazi u izdavačkoj kući Stajer-graf, pod uredničkim vodstvom Marijane Rukavina Jerkić. Kao uvod u ovu duboko uznemirujuću i preciznu prozu, prezentiramo priču "Vidiš što nam rade".
Ovaj tekst funkcionira kao autentični manifest kiber-gotike na zagrebačkom asfaltu, smješten u klaustrofobični, ljepljivi polumrak kvartovske gostionice. Radaković ovdje ne piše o apstraktnim distopijama; njezina distopija je hiperrealna zbilja u kojoj se prepliću miris gemišta, treš muzika sa zvučnika, birokracija Doma zdravlja i egzistencijalni ponor njezinih likova. Kroz kirurški hladnu optiku struje svijesti, autorica dekonstruira društvene privide i lažne autonomije kulturnog i uličnog establišmenta.
KIBER-GOTIČKA DEKONSTRUKCIJA LIKOVA: BLJEDOLIKI I LORD
Uredničkom analizom teksta, fokus se neminovno sužava na dva ključna muška lika koji funkcioniraju kao zrcala dvaju različitih, ali podjednako jezivih oblika propadanja unutar kiber-kaveza: Bljedolikog i Lorda.
1. Bljedoliki: Simulakrum kulturnog parazita
Iako nosi vestern nadimak, Bljedoliki uopće nije blijed – on je "crnjomanjast". Taj paradoks odmah razotkriva njegovu bit: on je čisti baudrillardovski simulakrum. On je kopija izdavača koja nema nikakvo dublje pokriće.
Bljedoliki je "simpatičan jadnik", trećerazredni izdavač koji je u književnost upućen tek onoliko koliko čuje po kafićima i domjencima. Njegov društveni status i profesionalni identitet nisu izgrađeni na radu ili čitanju (rukopise ne čita niti namjerava), već na ritualu pojavljivanja. On se premješta iz kafića u kafić, sakupljajući informacije, tračeve i mrvice sa švedskih stolova moći.
Njegovo patološko kašnjenje i neispunjavanje obećanja drže autoricu u paničnoj, administrativnoj petlji – prekosutra je promocija, a knjige nema. Trećerazredni izdavač kupuje autoričinu naklonost plišanim igračkama i čokoladom, dok sam ždere Čokolino kako bi "zaspao kao beba". Bljedoliki predstavlja infantilnu, polupismenu i indolentnu stranu sistema koja troši ljudske živce kroz simulaciju poslovnosti.
2. Lord: Biorobot i kiber-gotika uličnog limba
Potpuni antipod Bljedolikom je Lordan (zvan Lord), lik u kojem kiber-gotika doseže svoj estetski i egzistencijalni vrhunac. Ako je Bljedoliki prazan znak, Lord je zastrašujuća, opipljiva tjelesna propast.
BIZARNOST LORDOVA GLASA: BIJEG OD VLASTITOG "BITI ILI NE BITI"
Dakle, središnji teorijski i egzistencijalni sraz u priči događa se pojavom Lorda – uličnog ovisnika opisanog kroz uznemirujuću estetiku kiber-gotike i biorobotike. No, pravi vrhunac bizarnosti i ironije krije se u njegovoj završnoj izjavi: „Pa, vidiš što nam rade? Političari. Vidiš što rade od ove zemlje…“
Ovdje je riječ o dubokom psihološkom i ideološkom obrambenom mehanizmu. Lord je na rubu biološkog opstanka, tijela izrešetanog i uništenog teškim drogama, subjekt koji bi zbog svog stanja doslovno mogao umrijeti svakog trenutka. Njegovo vlastito "biti ili ne biti", njegova osobna realnost i odgovornost za raspad vlastitog života preteški su za suočavanje. Zato on poseže za općim mjestom – političkim diskursom. Rečenica "Vidiš što rade od ove zemlje" u njegovim ustima postaje prazna fraza, hinjenje kritičkog mišljenja. Mnogo je lakše verbalno brinuti o sudbini nacije i kriviti "političare" nego pogledati u vlastite uništene vene i priznati potpunu nemoć nad vlastitom egzistencijom.
ŽENSKI LIKOVI KAO KULISE I AVATARI KAVEZA
Dok autorica u kutu gostionice proživljava unutarnji nemir čekajući Bljedolikog, prostorom oko nje dominiraju ženske figure koje funkcioniraju kao žive kulise.
Tako, tu je lik našminkane, utegnute šankerice s isfeniranom kosom, kojoj fali gornja jedinica, što nosi snažan simbolički naboj. Unatoč očitom fizičkom "kvaru", odnosno krezubosti, ona se drži bez imalo kompleksa, poput kraljice, na pitanje o nedostatku drsko odgovara: „Što meni fali?“
Zatim, dvije starice koje se sastaju nakon Doma zdravlja i nazdravljaju ugradnji kuka i rođenju praunuka. One uvode element groteske i to tako što miješaju biološko propadanje i biološko obnavljanje unutar iste administrativne i medicinske kolotečine, koristeći alkohol kao anesteziju za neizvjesno sutra. Na kraju, tu je četrdesetogodišnjakinja s podočnjacima, lik žene koja u kratkoj suknji nudi sobe za iznajmljivanje na jednu noć, spremno pristajući na "rad u troje" pod egidom „Kad je pošten posao u pitanju...“, čime ogoljuje krajnji stadij ekonomske prisile. Intima, tijelo i prostor u potpunosti su pragmatizirani, svedeni na brzu transakciju bez emocija.
Zbog navedenog, priča "Vidiš što nam rade" nije samo priča o čekanju nepouzdanog Bljedolikog; ona je duboka studija o tome kako društvo spektakla i njegove zamke proždiru ljudsku sposobnost suočavanja sa stvarnošću. Od šankerice koja skriva nedostatak zuba do Lorda koji iza političke fraze skriva vlastitu smrt od heroina, svi likovi Zorice Radaković savršeno demonstriraju život u kiber-kavezu. Zbirka Zagrebački kiber-gotik u izdanju Stajer-grafa bit će nezaobilazno štivo za sve koji žele skinuti sentimentalni celofan s lica naše metropole.
VIDIŠ ŠTO NAM RADE
Bljedoliki me vuče za nos! Neće to tako ići, smislit ću ja toj budali spačku, osvetit ću mu se! Samo da obavimo ovo što imamo. Do tad ću pokušati biti pristojna. Valjda ću izdržati. Eto, mogla sam i očekivati, kasni! A rekao: “Požuri, u blizini sam, nosim ti par komada, popijemo kavicu na brzaka i ja zujim dalje!“
I ja uskočim u cipele, okačim torbu na rame, brže van iz stana, pritisnem dugme za lift, a lift.... pa se sjurim stepenicama i hop-hop, u evo me u gostionicu na uglu!
Oko mene lokalni pijanci što bazde na gemišt i pivo, službenici iz okolnih firmi, radnici, pacijenti na povratku iz obližnjeg Doma zdravlja...
Na malim stolićima kod šanka nema mjesta pa sjedam podalje, za oveći drveni stol. Konobar mi donosi menu! Veli, preporuča dnevnu ponudu – grah s kobasicom, a ima i fileka. Kad kažem da bih samo kavu, on se ispričava što me u tom slučaju mora zamoliti da ustanem i prijeđem u prostor bifea, a na to – šankerica daje znak da ima jedno mjesto za malim stolićem u kutu ispod samih zvučnika s kojeg trešti muzika.
Sjedim u kutu s pogledom na ulazna vrata gostionice! Ulaze razni, samo ne Bljedoliki! A dotični uopće nije blijedog lica, dapače, crnjomanjast je, no nadimak je dobio zbog nekakve anegdote vezane uz negdašnju njegovu ljubavi prema stripovima i vestern filmovima.
Dok na njoj zvecka bižuterija šankerica mi donosi kavu. I smiješi se! A fali joj zub, jedinica gore lijevo! A sva našminkana, utegnuta, kosa duga kao griva pa još isfenirana... drži se kao kraljica, bez imalo kompleksa što nema prednji zub!
Jedan sa šanka je pita gdje je stara šankerica, a ona odgovara:
– Što meni fali?
Za stolićem do mene dvije bakice što se se, kako čujem, nakon dugo vremena srele u Domu zdravlja. Jedna se sprema na operaciju kuka a druga je došla na redovnu kontrolu i očitavanje nalaza te se čudi kako je praktički potpuno zdrava. Prva joj na tom zavidi, jer eto – ona mora na ugradnju kuka a što će biti u isto vrijeme kad je njenoj unuci zakazan termin u rodilištu, dobit će praunuka!
– Pa, da se kucnemo i za kuk i za praunuka! – usklikne njena znanica te ustane do šanka stornirati narudžbu čaja i naručiti pelinkovca.
– Čaj vam je u postupku! – odgovara ljepotica bez zuba – Bi popli čaj s rumom?
Bakice se kucaju šalicama čaja (s rumom).
Nervozna sam, Bljedolikog nema, a ja sam u žurbi zaboravila mobitel i ne mogu ga nazvati i upitati što je ovaj puta iskrsnulo. Već desetak dana me izluđuje, najavljući i otkazujući susret, a već dva puta sam ga čekala na dogovorenom mjestu kad li je nazvao da su mu iskrsnule neodložne stvari i da me moli na koljenima neka mu oprostim, ali da ne brinem – posao ćemo obaviti kako spada!
Za šankom su dvojica poštara. Jedan žali za vremenima kada su raznosili penzije po kućama, uvijek bi dobivali napojnice pa bi se sitnog skupilo čak i za dobar provod, a sad – otkako su penzioneri većinom prešli na čekove i tekuće račune – suša. Drugi na to veli da je njemu – otkako su radi novca ubili jednog poštara u Novom Zagrebu – daleko draže kad ne nosi torbu punu novaca. Pa pričaju o slučaju, počinitelj zločina još nije pronađen, ali se pretpostavlja da ga je ubio neki narkoman, a koji je vjerojatno i sam već mrtav jer od onoliko novaca koliko je ugrabio – sigurno je dobro napumpao vene i predozirao. Govore i o ubijenom. Mlad čovjek. Našao komada i napumpao tri komada; najprije blizance, a onda odmah još jedno, još se nije stigao službeno oženiti, tragedija.
Poštarima prilazi pijanac ispupčenog trbuha, raskuštrane kose i crvenog nosa sa skoro iskapljenom kriglom piva.
– Čujem vašu priču, nemojte se ljutiti... Više od penzionerske kune poštari vole, nemojte se ljutiti.... znate na što mislim... kad im vrata otvori mlada ili držeća domaćica.
– Dajte, to vam je tako samo u vicevima – kaže jedan od poštara.
– A zašto onda moj sin liči na poštara? Ne mislim na nikog od vas, nego na jednog. Je li to u redu? Ja pijem da zaboravim, takva je moja bol.
– Svašta se događa. Opasnost prijeti i od vodoinstalatera – uzvraća drugi poštar.
– Ne bi ulazio u detalje. Nego, bi mi poručili jednu pivicu, da mi olakšate patnju? Jednu točenu, ako nije problem?
Pijanac koji se snašao za pivo u poštara dolazi do mene zatražiti cigaretu. Srećom, ne pokušava zapodjenuti razgovor. Nervozna sam. Osjećam se bijedno. I sve sam ljuća. Na Bljedolikog a i na samu sebe što sam se upustila u suradnju s njim! Kakva glupost! Gdje mi je bila pamet?
Psujem u sebi dok sjedim u krčmi već skoro pola sata sama za stolićem u kutu kao kakva izgubljena duša! Dođe mi da ustanem i odem. Ali, što ako on odmah potom dođe i ode prije nego što ja dođem doma do svog mobitela? Mogao bi mi reći da je upravo bio, i da je već na putu za ne znam kamo, i – što onda?
Ne mogu podnijeti smeće od muzike sa zvučnika iznad glave, pijani žamor, uzdahe baba, masne viceve i smijeh. Dođe mi da zaplačem od muke! Eeee... Smislit ću ja budali spačku, osvetit ću mu se za ovo!
Za jednim od stolova bifea su dvojica grubijana kojima se upravo pridružila četrdesetogodišnjakinja s velikim podočnjacima i kratkoj suknici te im govori da ima za iznajmljivanje čiste sobe. Pita ih da li im možda trebaju. Napominje da sobe iznajmljuje na tjedan, a može i na jednu noć, ovisno kako se dogovore. Jedan od njih njoj na to kaže da bi on uzeo sobu za jednu noć ukoliko bi u toj sobi ona spavala s njim. Žena se na to kikoće pa veli da se se i to mogu dogovoriti. Drugi grubijan veli da on neće spavati bez svog prijatelja, pa predlaže da noć provedu u troje.
– Kad je pošten posao u pitanju, sve se možemo dogovoriti! – uzvraća žena.
Hvata me bijes. Koja sam ja naivka da ulazim u suradnju s Bljedolikim! Kad je poznato, to svi znaju – on ne drži do riječi! To mi je sad apsolutno jasno. Ali, ništa, kreativac sam ja! U stanju sam probdjeti cijelu noć smišljajući kako da diskreditirajuće fakte o nekom uklopim u zanimljivu i uvjerljivu priču kojom ću, kad je ispričam na kavi, tobože usput, postići to da takvog maksimalno zgadim i ocrnim. Samo, pitam se – hoće li on biti vrijedan pažnje? Hoće li htjeti slušati o njemu?
Jer, Bljedoliki nije baš važna persona, prije bi se reklo – jedan simpatičan jadnik, trećerazredni izdavač, ljubitelj slova, odgojen na Politikinom Zabavniku i stripovima o Zagoru, upućen u književnost onoliko koliko čuje po kafićima i domijencima da je tkogod što zanimljivo objavio ili možda završava zgodan rukopis. Tako je doznao i za moj i ponudio mi se biti izdavačem. Tom prilikom mi je poklonio čokoladu i veliku plišanu mačku. U vrećici iz koje je izvadio poklon za mene bila je ostala kutija Čokolina, što je kupio za sebe da se "oždre" a onda "zaspi kao beba". To mi je bilo simpatično pa sam bila pristala da mu bude izdavač. Napokon, nije da sam smatrala da je moj rukopis trećerazredna škrabotina, nego – radilo se komornoj esejističkoj prozi o tome kako čovjek može putovati u mjestu ukoliko nije u prilici otići na stvarne, željene destinacije. Radilo se o rukopisu male knjige, knjižice, za koju nije bilo lako tražiti velikog ili profesionalno odgovornog izdavača. Zaključila sam – to je mala knjiga za malog izdavača! Baš za Bljedolikog. Ali, avaj!
Kad je Bljedoliki prije dva mjeseca najavio da je knjiga krenula u tiskaru ja, naravno, o tome nisam šutjela na kavama. Igrom slučaja, čovjek koji vodi cijenjenu književnu tribinu – ponudio mi je da se u sklopu nje održi promocija mog uratka! I još prije mjesec dana zakazao precizan datum promocije, a to je prekosutra!!!
Prekosutra je, dakle, promocija knjige, a ja nju još vidjela nisam!
Organizator tribine je utanačio i nastup kritičara, glumca, poslao pozivnice, čak – telefonski animirao ljude da dođu, izvijestio me da mu ih je čak tridesetak potvrdilo da će svakako doći, a knjige nema! Ni Bljedolikog koji je rekao da mi, eto, donosi nekoliko komada ravno iz tiskare! Odakle je morao navratiti na jedno mjesto u blizini... I... Kako da mu vjerujem?
Što ako ispadne – mala knjiga, velika sramota?!?
Jer, što više razmišljam – pronalazim sve više indicija da knjiga uopće nije otišla u tiskaru. Da jest, sigurno bi mi se taj dan odmah otvoreno pohvalio. Kao što mi je otvoreno rekao da rukopis nije pročitao, a i da ne namjerava. Jer mi "vjeruje". A na moje pitanje kako može a da ne bude znatiželjan što stoji u knjizi kojoj je izdavač, malo se zamislio pa rekao da će knjigu pročitati, kad bude ukoričena.
Takav je Bljedoliki. Svoj status je stekao na kavama, domjencima, švedskim stolovima i potvrdio tezu da se pripadnost određenom sloju stječe kroz ritual, ritalno pojavljivanje. Od događaja do događaja, s kave na kavu, "moj" Bljedoliki doznaje sve što treba znati i to gradivo svakodnevno nadograđuje premještajući se iz kafića u kafić gdje ljudi različitih kulturno-umjetničkih profila bistre svoje dnevne probleme. Tako on doznaje i tajne suvremenog teatra, tko za kakve predstave dobiva kakve honorare, kome se ekstra plaća preko student-servisa. tko se s kim ženi, razvodi, tko odlazi na umjetnu oplodnju, tko na liječenje u inozemstvo, što se šapuće u Ministarstvu, tko se kome uvlači i tko bi mogao izgubiti poziciju. No, iako je on realno – benigno biće, odnio mi je živaca više nego, recimo... da ne spominjem sad ljude od stvarne moći iza kojih stoji politika i supermoćnici koji se pozivaju na svetost države, a iz nje isisavaju novac, uživaju u gozbama i bakanalijama, dok... Ali za te od kojih se kulturna i savjesna osoba gnuša, ja nemam snage! Jer, Bljedoliki je taj koji me iscrpio! Što ako se na promociji pojavim bez knjige? Bilo bi bolje da umrem!
Iz gostionice izlaze i u nju ulaze razni, samo ne Bljedoliki. Ali kad ga vidim.... Reći ću mu...
“Pička ti materina…“, psujem u sebi, "Ako ne dođeš kroz tri minute, s knjigama ili bez njih – gotov si!"
Ocvala prostitutka izlazi sa svojim mušterijama, u gostionicu ulazi žena koja traži svog muža da ga odvede doma jer ga traže... a ja... Više ni ne pratim likove. Šankerica bez zuba mi više ne prazni pepeljaru....
“Pička li ti materina, indolentna, polupismena“, mantram tako u sebi slijedeće tri minute a onda, odlučno gasim cigaretu i podižem pogled.
O bože! O, bože, preda mnom je Lord!
Ne mogu umaknuti.
Ne mogu se praviti da ga ne vidim, Lordan (zvani Lord) mi prilazi, prilazi stolu za kojim sjedim! O, bože! Što ću sad? Moram ga makar pozdraviti! Znam ga. Preko osoba koji ga znaju a koji ga znaju preko nekih drugih, no to nije bitno; činjenica je da mi ga je nemoguće ignorirati.
Oh, bože!, na što liči. Lice blijedo kao papir...
Lord je dugogodišnji narkoman. O, bože, na što liči! Kao skelet preko koje je prevučena nekakva ljudolika spužva. Lice blijedo, sivo-bijelo, oči kao bjelanjci. Držanje mu je kruto, kao u zombija. Ma, kao da su mu neuroznanstvenici i stručnjaci kibernetike i na odjelu patologije pri pokusu biorobotrike ugradili nekakav čip pa sad...
Pruža mi ruku.
O, bože, kako strašno! To je ruka natečena kao da ju je izbolo stotinu osa. Natečena, tvrda, ljubičasta. Ne osjećam nikakvo strujanje iz nje, kao da i nije njegova ruka. Kao guma. O, bože, kako strašno, dođe mi da vrištim, pobjegnem, ali – moram biti civilizirana, ne pokazati osjećaje, praviti se da je sve u redu.
– Pa, kako je? – pitam.
On isprva šuti. Vidim, spor je, treba mu vremena dok smjesti rečenicu u memoriju.
– Loše. – odgovara nakon nekog vremena. To izgovara sporo, vrlo sporo. A onda dodaje – Jako loše.
Pretpostavljam, bio je u Domu zdravlja gdje odlazi po heptanone, a koje, čula sam, ne koristi nego ih prodaje a sebi nabavlja heroin.
Ne znam što bih rekla na to što je izgovorio, vidim da je jako loše, nespremna sam za takav susret, zatečena, potresena i prestravljena njegovim izgledom i stanjem, a tijelo mi reagira tako da sam na rubu preokretanja želuca i poriva za povraćanjem.
– Pa, kako…? – pitam ne znajući, onako zakočena, kojim riječima da nastavim pitanje.
On polako sjeda.
I sjedi. Gleda negdje u neodređenu daljinu, ili u sebe, kao da traži odgovor na moje pitanje.
– Pa, vidiš što nam rade? – napokon odgovori on, sporo, ali sigurnim tonom.
Posve se zbunim.
– Tko?
Blijedi došljak gleda pred sebe, kroz mene. To traje – vječnost. (Mučna vječnost gmizanja kroz tamu podzemnog svijeta u kojem nema ništa doli jauka ukletih duša.) Ipak, vidim, osjećam, nakanio je odgovoriti. Odgovorit će mi, još malo. Moram biti strpljiva. Evo, samo što nije!
Lord je pomaknuo usne i izgovara:
– Pa, političari. Vidiš što rade od ove zemlje…
Vizualni koncept „Kiber-rotora“: Razbijanje korporativnog celofana kroz sraz dva niza fotografija
Vizualna oprema ovog priloga nije puka ilustracija teksta, već autonomni konceptualni performans Zorice Radaković izveden na Trgu bana Jelačića. Autorica koristi metodu vizualnog sraza u parovima između Niza B (originalni snimci) i Niza A (autorske kiber-gotičke montaže) kako bi dekonstruirala ono što Jean Baudrillard naziva hiperrealnošću spektakla.
Dok Niz B prikazuje Trg u atmosferi nogometnog prvenstva – kao sterilni, kontrolirani kavez premrežen korporativnim reklamama, metalnim ogradama i ekranima koji anesteziraju masu – Niz A donosi radikalnu kiber-gotičku intervenciju. Radaković briše elemente masovne zabave, a svoj autoportret (s prepoznatljivim, fiksiranim ciničnim osmijehom i crvenim ružem) premješta u postapokaliptične kulise uličnog otpada, ruševina i grafita. Poruka ovog uredničkog kolaža je jasna: ispod ušminkanog celofana građanske kulture krije se duboka egzistencijalna i društvena ruševina.
U nastavku Vam donosimo kronološki raspored slika u parovima, i uredničkim legendama
PRVI PAR: Kontrola ekrana nasuprot limba ruševine
Stajanjem ispred metalnih barijera i velikog ekrana pod pokroviteljstvom globalnog brenda, autorica dokumentira bazičnu arhitekturu prisile i regulacije mase u središtu grada. (foto: Radium Noir)
Urednička legenda: U kavezu korporativnog spektakla. Pojedinac sveden na pasivnu kulisu ispred ekrana i ograda koji diktiraju ritam zabave na Trgu.
Intervencijom u kôd slike, sterilni prostor s Trga biva izbrisan. Autoportret sa sunčanim naočalama ostaje nepromijenjen, ali je sada smješten u utrobu devastirane, napuštene građevine. (foto: Radium Noir)
Urednička legenda: Izlazak iz petlje zabave. Brisanje lažnog sjaja i premještanje kiber-subjekta u autentični, postapokaliptični limb ulične zbilje.
DRUGI PAR: Potrošački celofan nasuprot institucionalne himbe
Kadar bilježi kretanje autorice pokraj ugostiteljskih terasa i sterilnih komercijalnih prostora, obilježja grada transformiranog u čistu zonu potrošnje. (foto: Radium Noir)
Urednička legenda: Prolazak kroz zonu komodifikacije. Scenografija zagrebačkog središta prilagođena isključivo anesteziji i potrošačkom kodu.
Pozadina s terasama zamijenjena je agresivnim uličnim kolažem potrganih plakati s natpisom HNK, parolama „ZA DRŽAVU I BOGATE“ te ironičnim oglasima o „RUŠENJU I SOLIDARNOSTI“. (foto: Radium Noir)
Urednička legenda: Dekonstrukcija građanskog celofana. Razotkrivanje skrivenih kodova moći: kada visoka kultura i proklamirana solidarnost postanu glomazni otpad.
TREĆI PAR: Sraz s hladnim aparatom države
Fizički sraz i bliskost autoričina tijela sa sivim metalnim uličnim stupom na kojem je utisnut službeni pečat Grada Zagreba, na pozadini praznog i otuđenog trga. (foto: Radium Noir)
Urednička legenda: Fiksacija uz kodove grada. Tijelo privremeno zaustavljeno uz sivi komunalni aparat, u iščekivanju proboja kroz administrativnu tišinu.
Zadržavajući isti tjelesni sraz sa stupom, montaža u pozadinu uvodi oronuli, agresivno išarani zeleni zid, pretvarajući bezlični trg u klaustrofobični ulični kavez. (foto: Radium Noir)
Urednička legenda: Kiber-gotika zagrebačkog asfalta. Sraz gipkog ljudskog tijela i hladnog gradskog aparata na pozadini dekodiranog i išaranog zida.
ČETVRTI PAR: Arena mase nasuprot kaveza smrti
Panoramski prikaz Trga bana Jelačića na kojem gomila dobrovoljno sjedi na asfaltu i konzumira prijenos, dok je arhitektura u pozadini skrivena iza građevinskih skela. (foto: Radium Noir)
Urednička legenda: Hiperrealnost nogometne anestezije. Trg kao privremena arena u kojoj masa ulazi u petlju kolektivne iluzije, bježeći od društvene zbilje.
Radikalno brisanje mase i skele. Autorica ostaje posve sama, izolirana ispred masivnih, zaključanih smeđih vrata s rešetkama, uvelom ružom i zlokobnim natpisom grafitom „+ SMRT“. (foto: Radium Noir)
Urednička legenda: Egzistencijalno suočavanje izvan gomile. Povratak na vlastito „biti ili ne biti“: zaključana vrata i ulični memento mori kao konačni odgovor na pitanje što nam zapravo rade.
ZORICA RADAKOVIĆ: Glas iz kiber-kaveza (foto: Radium Noir)
Zorica Radaković (rođ. 1963. god.) zakoračila je na koordinatni sustav domaće književnosti 1984. godine kao jedna od najvažnijih i najodvažnijih autorica legendarne kvorumaške generacije. Njezin cjelokupni umjetnički hod – od ranih pjesničkih zbirki poput Svaki dan je sutra (1984.) i beskompromisne knjige pjesama Bit će rata (1990.) do oštrih dramskih tekstova – obilježen je neprekidnom dekonstrukcijom društvenih simulakruma i otporom prema konformizmu.
Njezin stvaralački rad danas doživljava ključni tehnološki prijelaz. Premještajući svoj fokus s klasičnog papira u beskrajni prostor tehno-sfere, autorica spaja tekstualni kôd s digitalnim medijem, stvarajući prepoznatljivu formu psihodelične video-poezije i avangardnog video-arta koji vjerno prenosi atmosferu urbanog otuđenja u kiber-kavezu suvremenosti.
Ova stalna rubrika, Kiber-rotor Zorice Radaković, njezina je nova konceptualna platforma i izravna uvertira u skori izlazak njezine nove knjige priča „Zagrebački kiber-gotik“. Kroz mračni, hipnotički ritam zagrebačkog asfalta, nadolazeća proza Zorice Radaković donosi beskompromisne algoritamske rezove stvarnosti i razgolićuje dresuru modernog društva, potvrđujući njezin status trajno subverzivnog autorskog glasa.
foto: Zorica Radaković "Radium Noir"