[Urednički uvod]
Novi zapis iz serijala Kiber-rotor bavi se ultimativnim diktatom modernog društva – imperativom moranja koji upravlja svakim djelićem naše svakodnevice. Autorica Zorica Radaković u ovom tekstu ne analizira društveni spektakl s distance, već postaje njegovim nevoljnim, tjelesnim protagonistom. Na uglu Ilice i Gundulićeve ulice u Zagrebu, u precizno lociranih 10:05 sati, teorija simulakruma i kiber-gotike dobila je svoju najbrutalniju uličnu izvedbu. Autorica biva fizički presretnuta jurećim automobilom, no umjesto klasičnog narativa o žrtvi i prometnoj nesreći, svjedočimo nečem posve drugom: naglom prelasku iz uobičajenog kognitivnog modusa u limbički sustav preživljavanja.
Ono što slijedi nakon udarca o haubu nije krik, već hladna, robotska obrada podataka. Hod prema Stomatološkom fakultetu postaje imperativ koji nadilazi biološki šok; administrativna petlja javnog zdravstva – tog savršenog sustava odvraćanja – u svijesti kiber-subjekta iscrtava se kao veća prijetnja od samog jurećeg Audija. Kroz struju svijesti koja pulsira između rokova Ministarstva znanosti, teleoperaterskih pucanja veza i konačne konzumerističke anestezije u podzemlju Importanne galerije, ovaj tekst funkcionira kao manifest i savršen uvod u njezinu nadolazeću knjigu Talasanje u petlji. To je potresno svjedočanstvo o tome kako kasni kapitalizam i njegove procedure ne upravljaju samo našim vremenom, već i našim najdubljim posttraumatskim refleksima.
U nastavku donosimo sirovi, autentični ulični dnevnik autorice, zapisan neposredno nakon loma u petlji stvarnosti
LIMB U LIMBIČKOM SUSTAVU
Bilo je oko 10. 05 kad sam sišavši s tramvaja na stanici kod Frankopanske se malo vraćala prema Gundulićevoj da bih stigla na termin na Stomatološkom fakultetu u 10, 15. Tom prilikom sam na uglu Gundulićeve i Ilice propisno prelazila zebru, kad li... ogromni crni auto (tipa Audi ili tako neke marke) ide na mene!
U djeliću sekunde šibne mi ogromna doza adrenalina i mozak se prebaci na limbički modus (preživljavanja) i ja kristalno vidim – nema šanse da sklonim lijevo ili desno, naprosto – mozak svjetlosnom brzinom obrađuje matematičke i fizikalne podatke iz okoliša i daje mi zaključak da je nemoguće izbjeći udar. Istodobno mi šalje upozorenje da moram opustiti tijelo, jer ako bi tijekom udara bila ukočena – snaga automobila bi me oborila na asfalt i ako vozač ne bi prikočio, mogla i mu se naći pod kotačima, pa sam se opustila da budem gipkija te me je udar odbacio na haubu.
U sekundi sam natrag stala na noge i istog momenta, bez i jedne riječi hladno poput robota (ili zombija?), kao hipnotizirana nastavila koračati prema Stomatološkom fakultetu. Ne zagledavajući se, krajičkom oka sam vidjela krupnog vozača kratke sijede kose s crnim naočalama tijesno priljubljenim uz lice. On je najprije govorio, a onda podizao glas i dovikivao: „Oprostite... Oprostite...! Oprostite...!!!”
Nisam se na nj obazirala. Bila sam mozgom u modusu preživljavanja što znači da – ako bi se zaustavila da s njim progovorim ma koju riječ – tko zna u kojem smjeru bi otišla komunikacija i što bi se pokrenulo u meni (neka emocija ili afekt) što bi moglo rezultirati time da zakasnim ili ne odem na zakazani termin, a specijalistički stomatološki termin mi je dragocjen, da bi se u opterećenom zdravstvenom sustavu do termina došlo potrebno je puno strpljenja oko administracije i čekanja – da, taj sustav je načinjen kao sustav odvraćanja, onaj koji ima novaca radije će platiti privatniku da mu brzo i profesionalno riješi problem i uštedjet će živce i vrijeme, ali ja nisam u toj kategoriji, ja se moram prilagoditi okolnostima i poštovati sve što sustav nalaže, jer – ispasti iz složene procedure makar jednim promašenim terminom – značilo bi ugroziti cijelu dugotrajnu akciju, tek na jesen bih mogla nastaviti s dolascima a pitanje je bi li to bilo moguće, možda bih zbog zastare rtg snimki i nalaza morala sve ispočetka; tako – jer nisam bila fizički povrijeđena – stići na zubarski termin mi je bilo prioritetno, u odnosu na to tvrdi metalni udarac automobila na zebri je bilo nešto što treba zaboraviti. Dakle, na vozača koji je dovikivanjem „Oprostite!” (čime je pokazao da je preuzeo krivicu za prometnu nezgodu) se nisam obazirala; bilo pa prošlo!
U čekaonici ordinacije – medicinski tehničar – koji me dolazi prozvati točno u minutu zakazanog termina, kao da primjećuje da sa mnom „nešto nije u redu” . U jednoj ruci mi je knjižica i karton (koji su mi uručili na prijemnom pultu), u drugoj fascikl s dva pod-fascikla nalazima (starim i novim), a pred mene otvorena torba u koju bi trebala vratiti ono što nije potrebno... pa mi tehničar pomaže... više se ne sjećam kako... šok je ipak izazvao malu amneziju. Uglavnom, ulazimo u ordinaciju i ja sjedam na zubarsku stolicu.
Dok mi zubarica radi na zubu ja odagnavam povremenu bol tako da mislim na to kako nikako, nikako, sve i da me obuzme slabost zbog neispavanosti, stresa zbog prometne nezgode i boli u ustima – nikako ne smijem odgoditi odlazak u fotokopiraonicu gdje moram fotokopirati važni dokument vezan za natječaj Ministarstva znanosti od kojeg zajedno sa izdavačicom očekujem potporu za knjigu „Talasanje u petlji”, jer ako bih odgodila i ako bi me sutrašnje obaveze omele da to učinim, pa ako ne bi uspjela u petak zbog moguće vrućine koja me zna doslovce oboriti tako da ležim u krevetu uz ventilator; dakle, ako ne bi uspjela tada – pitanje je što bi bilo s cijelim projektom na kojem sam radila godinama, zato ja moram, moram, moram – čim ustanem sa stolice ići ravno u fotokopiraonicu a onda – bez opuštanja u poslovnicu teleoperatera da doznam zbog čega mi je slab signal internetske linije prikopčane na stolni kompjuter, ja to moram (moram!, moram!) riješiti, ne mogu si dopustiti da čekam 5 do 10 minuta na otvaranje jedne stranice, da ne mogu poslati e-mail jer veza puca, nešto nije u redu.
Moram vidjeti što je, moram se oboružati strpljenjem da između mene i službenika (agenta) ne dođe do nesporazuma, moram biti jasna i ljubazna, ne smijem misliti na saobraćajku, kako potrbuške ležim na haubi nečijeg automobila u prašini i buci građevinskih radova u zgradi preko puta, kako me možda radnici sa skele gledaju, nadzorne video kamere snimaju i bilježe me kao pauka, ženskog Batmena koji je na kratko zasmetao vozača čije su sunčane naočale previše tamne on nije na pješačkom prijelazu vidio sitnu žensku priliku; ne smijem na to misliti nego samo na neposredne zadatke, a onda – brže kući – popiti tabletu za spuštanje tlaka, što sam u žurbi zaboravila, što ne smijem, doktorica mi je rekla – „Nemojte preskakati terapiju, vaša situacija je ozbiljna, morate biti odgovorni, ne zaboravite da je tlak tihi ubojica!” Da, moram popiti tabletu, taman posla da mi se desi moždani udar, to se ne smije desiti – moram se opustiti, ova jurnjava za terminima i rokovima tako je iscrpljujuća, a na to i pisanje koje nameće uvijek neka nova rješenja unutar problemskog teksta pa me to tako zaokuplja da ne mogu spavati pa noću ustajem – pušim i jedem slatkiše što nije dobro pa se već u jutro mrzim zbog toga i kažem si: „Pa dobro, kad si već pojela rebro-dva čokolade, kako nisi mogla stati, zar si baš morala pojesti cijelu čokoladu?”
Pa se opominjem da moram početi zdravo živjeti ako mi je život mio, što više se kretati, udisati svježi zrak; treba se reorganizirati, ali najprije se opustiti, odgledati neki lagani film, ne misliti na listu knjiga koje treba pročitati, na listu ljudi koje bi trebalo nazvati i ljubazno se ispričati za neke propuste koji su se desili kroz svakodnevnu jurnjavu koja guta vrijeme i prijeti da proguta samu esenciju, moram naći vremena za telefonske pozive i koncentraciju za razgovore, ne mogu pričati samo o onome što je u mojoj glavi, moram istinski (po)slušati Drugog, inače komunikacija nema smisla, a onda – moram paziti da ono što istinski čujem od Drugog ne postane moja vlastita noćna mora, moram imati filter za bol, moram naći nekakav balans...
Zaposlenica u fotokopiraonici tobože ne može napraviti što od nje tražim.
Službenik (agent) u poslovnici teleoperatera se čudi što imam problema s internetom i nudi novi priključak.
Hvala, hvala!
Ulazim u tržni centar Importanne galerije, tek da vidim što ima, možda kupim kakvu sitnicu, da se malo opustim.
Što ja to radim!? Peglam karticu kao da ne postoji sutra!
***Teorijska analiza vizualnog narativa: Dekonstrukcija uličnog spektakla
Fotografski materijal koji prati ovaj zapis ne funkcionira kao puki dokumentarni dokaz nesreće, već kao svjestan, kiber-gerilski vizualni performans lociran u samom tkivu zagrebačkog asfalta. Kroz seriju od devet autoportreta, autorica Zorica Radaković izvodi preciznu dekonstrukciju baudrillardovskog simulakruma. Njezina pojava u prvom planu – obilježena jarko crvenim ružem i crvenim odjevnim elementom – u vizualni kod ulične matrice unosi estetsku anomaliju, takozvani "kvar" (glitch) u sivoj, automatiziranoj kulisi kasnog kapitalizma.
Uredničkom analizom vizualni se narativ može raščlaniti na tri ključna teorijska nivoa:
-
Arhitektura prisile i ironizacija kontrole
Autoportret na zagrebačkom asfaltu. Kiber-gotika teksture i boje: tijelo kao anomalija u sivoj matrici uličnih kodova. (foto: Radium Noir)
Simulacija sigurnosti. Ironični osmijeh nasuprot imperativima sustava o "obveznoj zaštiti" nakon loma na zebri. (foto: Radium Noir)
Uvodni vizualni segment uspostavlja kiber-gotičku estetiku sirovog asfalta. Prva fotografija s grubim betonskim blokovima i uličnim grafitima u pozadini sugerira teksturu kaveza i otpora. Na drugoj fotografiji, autoričina mikro-ekspresija – lagani, ironični osmijeh – stupa u izravan, subverzivan dijalog sa žutim znakovima upozorenja koji nalažu "OBVEZNU ZAŠTITU GLAVE" i "OPASNOST". Urednički osvrt ovdje prepoznaje čistu ironizaciju modernog poretka: institucionalni aparat postavlja stroga birokratska pravila zaštite na gradilištu, dok istovremeno na pješačkom prijelazu dopušta sraz ljudskog tijela s tonama jurećeg metala. Autoričina glava preživljava udar bez propisane opreme, isključivo munjevitom limbičkom kalkulacijom.
2. Mehanizacija okoliša i brisanje subjekta
Kronometrija šoka. Jureća žuta simulacija zdravstvenog aparata u pozadini kiber-subjekta koji odbija biti žrtvom. (foto: Radium Noir)
Scenografija Ilice. Sivi strojevi i prolaznici kao zamućeni avatari unutar petlje koja ne staje. (foto: Radium Noir)
Izvrnuti poredak. Znak "STOP" u pozadini kao nefunkcionalni kod koji regulira kretanje na raskrižju simulakruma. (foto: Radium Noir)
Središnji dio vizualnog eseja bavi se brzinom i strojevima. Žuto vozilo hitne pomoći u pokretu (Slika 3) te sivi automobili i zamućeni prolaznici funkcioniraju kao scenografija ubrzane, otuđene hiperrealnosti. Dok se tehnološki i ljudski promet oko nje nezaustavljivo vrti, kiber-subjekt u prvom planu ostaje nepomičan, fiksiran. Na petoj fotografiji, prometni znak "STOP" koji se zrcali naopačke iznad autoričine glave nudi vrhunski vizualni sažetak incidenta. To je slika zakazivanja sustava: u trenutku kada je vozač morao stati, prometni kod je bio izvrnut, nefunkcionalan i sveden na praznu simulaciju pravila.
3.Konzumeristička anestezija i zrcalna brisanja
70% stvarnosti. Tijelo uokvireno agresivnim vizualnim kodovima popusta i prisilne estitizacije svakodnevice (foto: Radium Noir)
Unutar sterilne petlje. Svjetlost i staklo administrativnih kaveza u kojima internet puca, a procedure traju. (foto: Radium Noir)
Mekani kavez. Mekani jastuci potrošačkog društva kao posttraumatska amortizacija fizičkog sraza s metalom. (foto: Radium Noir)
Imperativ tišine i anestezije. "Šuti i konzumiraj" – zrcaljenje kiber-subjekta u monokromatskom i sterilnom idealu spektakla. (foto: Radium Noir)
Završna sekvenca fotografija vizualizira katarzu i finale autorskog teksta – ulazak u podzemni konzumeristički prostor. Agresivni crveni natpisi "SALE" i "70%" uokviruju autoricu unutar kaveza potrošačkog imperativa. Prolaskom kroz sterilne, kodirane prostore poslovnica i polica s robom, trauma biva amortizirana tržišnom estetikom. Posljednja fotografija, koja prikazuje monokromatski vizual žene s prstom na usnama u gesti "Šuti!", funkcionira kao konačni imperativ samog spektakla. Sustav ovdje šalje jasnu poruku kiber-subjektu: izbriši traumu, ignoriraj visoki tlak i jureći Audi, udiši simulaciju i peglaj karticu kao da ne postoji sutra.
napisala: Zorica Radaković u srpnju 2026. godine
ZORICA RADAKOVIĆ: Glas iz kiber-kaveza (foto: Radium Noir)
Zorica Radaković (rođ. 1963. god.) zakoračila je na koordinatni sustav domaće književnosti 1984. godine kao jedna od najvažnijih i najodvažnijih autorica legendarne kvorumaške generacije. Njezin cjelokupni umjetnički hod – od ranih pjesničkih zbirki poput Svaki dan je sutra (1984.) i beskompromisne knjige pjesama Bit će rata (1990.) do oštrih dramskih tekstova – obilježen je neprekidnom dekonstrukcijom društvenih simulakruma i otporom prema konformizmu.
Njezin stvaralački rad danas doživljava ključni tehnološki prijelaz. Premještajući svoj fokus s klasičnog papira u beskrajni prostor tehno-sfere, autorica spaja tekstualni kôd s digitalnim medijem, stvarajući prepoznatljivu formu psihodelične video-poezije i avangardnog video-arta koji vjerno prenosi atmosferu urbanog otuđenja u kiber-kavezu suvremenosti.
Ova stalna rubrika, Kiber-rotor Zorice Radaković, njezina je nova konceptualna platforma i izravna uvertira u skori izlazak njezine nove knjige priča „Zagrebački kiber-gotik“. Kroz mračni, hipnotički ritam zagrebačkog asfalta, nadolazeća proza Zorice Radaković donosi beskompromisne algoritamske rezove stvarnosti i razgolićuje dresuru modernog društva, potvrđujući njezin status trajno subverzivnog autorskog glasa.
...
foto: Zorica Radaković "Radium Noir"