U Prag sam došla autom jednog srpanjskog popodneva 1996. Bila sam jedan od tri tisuće sudionika što ih je u Prag doveo međunarodni Kongres esperantista kome je mlada Republika Češka bila domaćin. Poput velikih svjetskih metropola i Prag ima velebno zdanje Kongresnog kulturnog centra koje može ugostiti i najprofinjenije zahtjeve svjetskih kongresa. Kad u ovom Centru ne gostuje svijet, on je živi puls praškog kulturnog života. Čini mi se da je malo ljudi na kugli zemaljskoj kojima je kultura tako nasušni kruh kao Česima. Sjećam se jednog japanskog susreta sa češkim iseljenicima koji su Prag zamijenili životom na Tasmaniji. Dok su opisivali široke plaže Tasmanije na kojim se odmaraju, bili su beskrajno nostalgični. Razlog tuge za srednjom Europom bio je vrlo jasan. Na Tasmaniji nema Divadla Na zábradlí.
- Jednom tjedno djeca i muž uzimamo violine i sviramo u kućnom kvartetu da ne poludimo daleko od kulture…, povjerila nam je češka lutkarica.
Grijala sam se tada u Nagoji na ovoj slavenskoj priči. Bila sam gost nezaboravno dragih kućnih violinista.
Dakle, u Prag me doveo Svjetski kongres esperantista kojemu je u 20. stoljeću češka prijestolnica kulture dvaput bila domaćin. Prvo gostovanje u Pragu 1921. upisano je zlatnim slovima u povijest esperanta. Jedna međunarodna organizacija tada je prvi put pratila rad esperantista i procjenjivala njegove kvalitete za međunarodno komuniciranje. Bila je to Liga naroda koja je u Prag poslala potpredsjednika organizacije, japanskog diplomata Nitobea da ispita ovaj fenomen. Nitobe je svojim objektivnim izvještajem učvrstio veze između esperanta i međunarodnih institucija. Liga naroda nije doduše njegov izvještaj službeno prihvatila, zato što je francuska delegacija na čelu s filozofom Henri Bergsonom grčevito branila pozicije francuskog. No, duh ocjene Nitobea sačuvao se među esperantistima. Sedamdeset i pet godina kasnije Nitobe je opet bio u Pragu. U Japanu on je i danas živ. Između ostalog prisutan je u svakodnevnom životu Japanaca i na novčanici od tisuću jena. Njegovo ime u Pragu nosio je simpozij o međunarodnom komuniciranju na kojem su uvaženi stručnjaci komuniciranja upoznavali različite aspekte esperanta. Glavnoj kongresnoj temi „Kultura – vrijednost ili roba“ Prag je nudio svoj zlatni okvir.
Egon Schiele UNSEEN - Prag
Bogati kongresni program zapošljavao je tri tisuće sudionika po prostornim dvoranama od zore do mraka. Uzalud su se pokušavali podijeliti barem na dva dijela, kako bi u istom trenutku mogli obuhvatiti što je moguće više tema koje su klizile iz kongresne klepsidre. Noću, kad bi se zatvorila kongresna vrata, hvatali smo zadnje porcije blagog praškog kiselog kupusa kod „Češke hospode“ i šetali fascinantnim Karlovim mostom. Žongleri su pod svjetiljkama izvodili svoje majstorije, a brodovi su iza njihovih leđa klizili niz Vltavu. Zaklinjali smo se da ćemo sutradan ostaviti večernji program i pomiješati se među znatiželjnike ispred starogradske vijećnice, da vidimo apostole kako marionetskom upornošću kretnjom ruke odbijaju slavenski muklog tornja bat.
U restoranu nasuprot slavnog sata na gradskoj vijećnici ponestalo je struje pa su sretnici koji su dobili mjesto u očekivanju sekunde kad ističe puni sat zadovoljno srkali pivo. Ljeto nam je razgolitilo leđa, pjena se slijegala u čaši, bio je srpanj, „červenec“, rumen u obrazima.
Dežurni dogradonačelnik Praga, Vladimir Drabek, dežurao je tog 25. červenca, da bi na finom papiru s gradskim kulama obrubljenim lavovima pozvao na službeni prijem „v 17.00 hodin na Staromestke radnici“. Mlad, proćelav dogradonačelnik Drabek nazdravio nam je pred ogromnim uljem na kojem Jan Hus sluša presudu. U razgledavanju vijećnice imamo priliku vidjeti leđnu stranu apostola koji pomažu vremenu da protječe, kako miruju dok ih s druge strane tornja na puni sat očekuje publika. Njihov krug miruje do punog sata kad se pojave na vanjskoj strani starog zdanja Gradske vijećnice.
Iskradem se iz kongresnog programa te s prijateljem iz Norveške odlazim u sumrak do Hradčana. Sav je u znaku jednog drugog Slavena – Jože Plečnika. Uznemirim se. Nisam znala da su Milan Kučan i Vaclav Havel pokrovitelji velikog Plečnikova gostovanja u Pragu. On je jedan od onih koji su demokratizirali Europu.
- Znaš da sam spavala u Plečnikovom krevetu? U Ljubljani, kod obitelji Majaron. Imaju Plečnikovu sobu.
Volim se prepoznati u umjetnosti oko mene. Sjećam se, jednom u muzeju u Osaki, dok sam s prijateljicom Mizue prolazila odajama, rekla mi je da je zapanjena svojim neznanjem kraj mog poznavanaja svijeta. Ali to je samo bio znak da već dugo hodam po svijetu i slušam sve oko sebe. Nataložila sam nekakvo iskustvo, kao bore. Drugi su možda manje intenzivno upijali.
- Vidi, tamo je Žiškov, tamo je svoje prve mudrosti upijao mali Seifert, rekla sam zagledana u rasut Prag pred nama.
Ispunjena susretom stvarnosti i lektire.
- Sjećaš li se Gospođice sa četvrtog kata?
On se naravno te gospođice ne sjeća. Dosta je da sam je zapamtila ja.
- Moram se vratiti u Ljubljanu. Da li znaš da su slovenski esperantisti dvadeset godina prije nego što je Seifert postao Nobelovac izdali njegovu Maminku na esperantu? Zamisli, prepoznali su ga dva desetljeća prije Komiteta za dodjelu Nobelove nagrade. Mi koji uvijek kasnimo… Izdali su Maminku 1960… A sad slušaj o Gospođici sa četvrtog kata, ona je malog Jaroslava najviše naučila o ljubavi. Virio je za njom iz hodnika. Šivala je muške košulje po narudžbi i skupljala za njega špule od konca. Za dječaka iz prizemlja uvijek je imala bonbone. One s medom i nacrtanom pčelom. Dok je ona gore u sobici pjevala onu pjesmu u kojoj bi najradije umrla, čuo je što nije trebao. Susjeda je rekla susjedi: „On da ju oženi? Nikada!“ Jednom je tužna gospođica s četvrtog kata došla k mami na kavu. Mama je bez pogovora malog poslala u dućan po sol. Začas je bez daha dotrčao natrag. Gospođica je plakala nad šalicom. Dala mu je bonbon, pogladila ga po glavi. Ne zna što mu je bilo – kad je otišla, on se rasplakao. Drugi dan čulo se jecanje sa četvrtog kata. Pozvali su liječnika. Susjedi su napunili njenu tužnu sobu. I on se ušuljao. Vidio je kako njena ruka visi s nosila. Poslije je hodnik mirisao na zelje i monotoniju. A njega je već dirnuo misterij smrti. I onaj još veći – misterij ljubavi.
- Vidiš kako su tom Pragu njegovi pisci podigli spomenike u svojim rečenicama, a njihovi ih prevodioci prenijeli na sve strane svijeta.
Stresem se od neke jeze, od sumraka ili uspomena.
- Idemo. Ako ne znaš, rado bih ti pokazao hotel Europu na Vaclavskim namjestima. Kažu da je to najružniji praški hotel. Mislim da je najljepši.
Egon Schiele UNSEEN - Prag
Spuštamo se niz dvorišta što mirišu na mlade miševe, kao kod Karela Piča. On je pisao o Litomišlu. Njegovo Groblje Litomišla ušlo je u najvažnije esperantske biblioteke, a prošlog se prosinca i on sam preselio u njega, da dočeka proljeće u mirisu jorgovana i jasmina. Kako je na dječačkim stranicama život lagan i jednostavan, nepoznat i bezgraničan, gotovo zastrašujuće lijep! U njegovoj prozi mirišu pelargonije, u napuštenom fotografskom atelieru dječaci dozivlju duh Tutankamona.
Ljetni sumrak uvlači se u dvorac, a lipe odišu slatkoćom i medom, poredane oko ovalnog jezerca. Kraj njega se suše ogromne bačve za pivo, brižljivo začepljene smolom. Sat na dvorcu odbije šest sati. Zvuk mu je zlatan i srebren, ljuljuškav, kao iz bajke. Na kraju knjige Pič se rastaje od Litomišla, arkada, Rie i Marietke, Marija i Antonija. „Žuto svjetle željezna vrata na kripti. Zbogom, Sveta Ano! Do susreta, Henrieto, grofice Fünfkirchen…“
Dok ponavljamo scene iz Groblja Litomišla evo i hotela Europa. Pogled mi se spotakne o silne seceslijske vitice kojima su urešena njegova stakla, zidovi, ograde, stolovi.
- Dođi na kat, da ga vidiš odozgo.
U sobama uski bijelo lakirani kreveti, vitki „nachtkasli“. Čini se da ga čekići razgradnje nisu dodirnuli cijelo stoljeće. Ili zato što nije bilo novaca, ili zato jer je bilo duha… Praška je secesija tu ostala kod kuće. Kako je dobro da je nitko nije pokušao iseliti.
Kongresni nam program ostavlja cijelu srijedu za susret sa Češkom. Vrijeme je kongresnih izleta. Kamo? U Karlove Vary, do njegovih dvanaest toplih izvora, pogledati kako se brusi češki kristal? Tamo nazdraviti becherovkom? Ili se odlučiti za češku gotiku i posjetiti Česky Šterberk? Ili se zaustaviti u srednjoeuropskoj Kutnoj Hori i posjetiti kraljevsku kovnicu novca? Putovati Vltavom do dvoraca Orlik i Zvikov? Kutna Hora odnedavno je grad pod zaštitom UNESCO-a.
Odlučim se za Česky Krumlov. Tamo je početkom 20. stoljeća sugrađane skandalizirao Egon Schiele svojim mlađahnim modelima. Sedamdeset i pet godina nakon njegove smrti, u gradu čije stanovnike je skandalizirao svojim ponašanjem, podignut mu je neizbrisiv spomenik. U nekadašnjoj renesansnoj manufakturi piva Ministarstvo kulture Praga i Ministarstvo kulture Beča zajedničkim su projektom postavili najbrže izgrađen muzej „Međunarodni kulturni centar Egon Schiele“. Muzej je otvoren u studenom 1993. s osamdeset crteža Egona Schielea. Prve je godine u Česky Krumlov pohitalo sedamdesetak tisuća posjetitelja. Predsjednik Vaclav Havel, danska kraljica Margareta Druga, švedski kraljevski par… Česi su svog slikara Schielea najprije otkrili u muzeju grada Passaua, kad je srušen Berlinski zid, a oni pohrlili na Zapad u kupovinu. Nisu slučajno neki zalutali u muzej. Zabezeknuto su zastali pred prepoznatljivim pejzažima Českog Krumlova. Na zidu je visio pod motivima „mrtvog grada“, „kraj grada“, „grada na plavoj rijeci“. Bili su tu i aktovi mlađahne Wally Nezil, zbog kojih su ga malograđani Českog Krumlova protjerali iz grada… I zbog čijih slika su ga sedamdeset i pet godina nakon smrti proglasili svojim građaninom prvog reda. Schiele je volio Česky Krumlov, grad njegove majke. Prenosio je na svoja platna melankoliju zaboravljene rezidencije, propast stare slave grada. Zaustavio je na svojim slikama vlagu mlade Vltave dok se cijedi niz zabate, pitoreskne uličice, terase i vrtove koji su vijugali uz rijeku. I namještaj kojeg je sam projektirao za svoj atelier sada se vratio u Česky Krumlov te umjesto u mansardi našao svoje mjesto pod renesansnim lukovima. Tu je smješteno pedeset njegovih originala, bogata dokumentacija o umjetnikovom životu, fotografije, plakati, pisma i jedna jedina skulptura koju je napravio. Pod svojim novim krovom Egon Schiele već je ugostio brojne poznate slikare i književnike. Umjetnički programi, koncerti i predstave, sprečavaju da kuća Egona Schielea ne djeluje kao muzej. Priča o Schieleu i Českom Krumlovu malo je ohrabrenje buntovnim početnicima: ne osvrčite se na tračeve maminih susjeda.
Egon Schiele UNSEEN - Prag
Bila sam u jednom od četiri kongresna autobusa koji su vozli pejzažima Južne Češke kraj malih sela i jezera, da bi se zaustavili u Českom Krumlovu, gradiću i dvorcu. „Priprosto je pomisliti da se mogu izbrojiti generacije koje su živjele u dvorcu i oko dvorca Česky Krumlov. Nemilosrdna ruka pokreće kazaljke povijesnog sata bez obzira da li je stanovnik dvorca ovaj ili onaj, bez obzira da li su vremena dobra ili loša. Svaki je od njih jednom došao prvi put u dvorac i jednom zadnji put otišao. Od onih koji su ovdje živjeli neko vrijeme ostaje sjećanje, ali i ono potone poput kamenčića u matici vremena. Krugovi se povijesti zaklope nad njim. A ono što su stanovnici dvorca radili u dvorcu ostaje nam sačuvano u njegovim predmetima,“ piše o Češkom Krumlovu Jiri Zaloha.
Vlasnici dvorca Česky Krumlov, podignutog na mjestu gdje je Vltava napravila meandar poput vodene ruže, bili su stoljećima Schwarzenbergeri iz Njemačke. Već u prvoj dvorani dvorca dočekuje nas slika „Dijeljenje ruže“ koja na neki način simbolizira dijeljenje imanja kroz stoljeća. Naime, ruža je simbol i sastavni dio grba dotične grofovske obitelji. U analima je zabilježeno što je pripadalo vlasniku dvorca. Grof je imao vlast nad dvorcem i dvorištima, mlinovima, solanama i pivovarama, poslugom, pješacima i nadničarima, čuvarima tornja i glavnih ulaza, pekarima, pivarima, mesarima, slugama, nad svima, osim nad osoboma viteškog roda. U zimsko vrijeme u četiri se sata postavljala straža na mostove. Grof je osobno nadgledao zatvaranje dvorca, zimi u osam, a ljeti u devet navečer. Sam je pohranjivao ključ. Dvorac je živio svojim zasebnim životom i proizvodio. Ne samo novac. Pivo se proizvodilo u dvorcu, u posebnim zgradama. Bilo je sastavni dio obroka, poput juhe. Zvali su ga tekućim kruhom. Dvorac je proizvodio i svoj vlastiti sir, čuveni Krumlovski Schwarzenberger u kockama. Zanimljivo je da se posluga dvorca liječila u vlastitoj bolnici. Malo je feudalnih dvoraca koji su se na taj način brinuli o zdravlju svojih podanika.
Voditeljica koja nam priča o povijesti dvorca zastaje svaki put kad uđemo u novu dvoranu i zaključa teška vrata, kako bi nas odvojila od grupe koja razgledava dvorac drugim smjerom. Uvlači nas u bogatu povijest plemićke obitelji. „Godine 1620. za vrijeme vladavine Ferdinanda Drugog…“ započinje priču, a ja se, čuvši to ime, naglo trgnem. Car Ferdinand Drugi i mojim je precima podijelio plemstvo. Sjetim se djeda kako okuplja unuke oko žutog fascikla i rasklapa velike papire ispisane rukopisom. Čita: „Nos Ferdinandus Secundus Dei Gratia Electus Romanorum Imperator Semper Augustus ac Germaniae, Hungariae, Bohemiae, Dalmatiae, Croatiae, Slavoniae…“ Smješkamo se. Mali unuci se krevelje i gurkaju nogama pod stolom. Stariji znaju da je to latinski. A to što je djed govorio znači da je car 31. siječnja 1635. njegovom prapradjedu, istovremeno kad i obitelji Babočaj, potvrdio plemstvo. Djed nas uhvati kako se smijuljimo i razljuti se. „Kak ste neozbiljni, a kakvu vam važnu stvar propovedam!“ izgovori prilično potišten. „Daj, naj gnjaviti djecu s plemščijom,“ spašava nas baka. Vani je ljeto, bose noge jure u dvorište. Napinjemo lukove. Strelice su puno zanimljivije od „Nos Ferdinandus Secundus“. I gle, četiri desetljeća kasnije slušam u Českom Krumlovu što je radio car kad je potpisao povelju mojim precima.
Prisjetim se razgovora s djedom puno godina kasnije. Kad je Jaroslav Seifert dobio Nobelovu nagradu pitala sam djeda da li ga je možda negdje sreo u Čehoslovačkoj. Djed je studirao rudarstvo u Češkoj prije nego što je u tadašnjoj Jugoslaviji otvoren prvi rudarski fakultet u Ljubljani. Studirao je u Příbramu. A djed i Seifert rođeni su iste godine. Ali putevi im se nisu sreli. Seifert se držao Praga, djed je svoje pive svega par semestara pio u Příbramu. Poslije se 1925. preselio u Ljubljanu. Tamo je zavolio onu vinsku pjesmu En starček je živel tam v vinskih gorah koju je imao na repertoaru sve dok mu nije došao „ločitve čas“.
Vraćam se u stvarnost dvorca Česky Krumlov čiji su gospodari vezali Srednju Europu u čvrsti čvor zajedništva. „Onaj tko je posjedovao Česky Krumlov imao je dvorce Radgonu i Ptuj,“ kaže tumač. Što li je tek posjedovao car Ferdinand Drugi? Podižem pogled prema tornju dvorca, građenom u vrijeme renesanse. Kiše su isprale crteže kojima je bio ukrašen. Ukrašavaju ga nizovi lavljih i ljudskih glava od pečene terakote. U njegovom je podnožju zatvor, kako i dolikuje epohi i feudu. Početkom 15. stoljeća toranj je dobio četiri nova zvona, ukrašena latinskim i češkim tekstovima, koja su zvonjavom pozdravljala Boga. Zvukovi kojima se nekad oglašavalo zvono i danas su poznati suvremenim stanovnicima, samo što se emitiraju s vrpce. Sa svakog se prozora dvorca ukaže drugačiji pogled na gradić. Dvorac je u 16. stoljeću živio burnim životom. Često je primao goste iz Italije, Njemačke, Austrije. Rosenberg bez muškog potomka predao je dvorac kralju Rudolfu Drugom koji ga je dodijelio obitelji Eggenberg. Kad su Eggenbergovi u 18. stoljeću ostali bez muškog potomka, dvorac je opet preuzela grana obitelji Schwarzenberg koja ga je počela preuređivati. U tome je osobito uporan bio Joseph von Schwarzengerg. Lovačku dvoranu pretvorio je u čuvenu „salu maski“. Posjetitelji uživaju očarani: Pierotti i Kolombine plešu po zidovima, a slikar koji ih je crtao ni sebe nije zaboravio – naslikao se u alkovenu, kako pije kavu s maskom na očima. Pojedine maske veselo se naginju iz okvira svojih slika i – ogledavaju u ogledalima postavljenim uz rubove slika. Ima likova koji promatraju ljude oko sebe tako velikim očima da njihov pogled promatra posjetitelja u najdalji dio dvorane. To je sala duhovitih likova. Kako li su morale biti vesele svečanosti na kojima su sudjelovale maske? Plesači pod maskama lako su uz manuete otklizili u vrt i hladili se uz krasno žbunje kraj zamišljenih renesansnih kipova.
Prolazimo dugim hodnicima čiji su ovalni svodovi ukrašeni grbovima, a na podove postavljene barokne izrezbarene škrinje. Dvorane dvorca ukrašene su drvenim kazetama u kojima su majstori dubili latice ruže iz dvorskog grba. Školjke nad vratima, kositreno posuđe po stolovima, na zidovima flandrijskim „petit point“-om izrađeni motivi lova, rastanka, ljubavi, strasti. Pokazuju nam portret Bijele gospođe, zamišljeno zagledane u slikara. Bijela gospođa Perchta von Rosenberg. Gledam je. Odakle se poznajemo ona i ja? Što je rekao vodič o noj: Umorena? Ubio je muž? Ušla u književnost? Sjetim se odakle je znam. Iz esperantske kuharice, iz poglavlja o češkim juhama. Tamo se opisuju štuke na način princa Vilema s Rožmberka i juha Bila pani – Bijele gospođe. Je li ta juha dobila ime po duhu iz nekog drugog češkog dvorca? Juha nije nimalo fantomska. Bijela gospođa koja se, prema pričama, javlja u svim dvorcima obitelji Rosenberg, javlja se mirišljavo i jednostavno: „jako, masno, deblja, ali je izvrsno“, kako se priznaje češkoj kuhinji. Ne stignem se detaljnije pozabaviti receptom za juhu Bijele gospođe, jer smo već u novoj dvorani. Na zbirku lula nadovezuje se zbirka pejzaža, ogledala. Zbirka porculanskih figurica poredana je na rezbarenim policama. Na foteljama su izvezeni grbovi. Zastanem kraj četki za kosu u damskim kabinetima. Koliko li je raskoši sačuvao Česky Krumlov! Čudim se kako ga nitko nije opljačkao. Zar ovuda nisu prolazili vojnici? Tko ga je tako sačuvao kroz stoljeća? Dok slušamo priče o njegovoj povijesti, znam da ga vodiči koji o dvorcu pričaju vole više od svojih kuća. Česky Krumlov je ljubav koja se čuva. „Ljepši je, ljepši je…“ moja japanska prijateljica traži usporedbu.
Poslije svih baldahina zastanemo pred zlatnom kočijom na kojoj su se nosili darovi papi u Rim. Po povratku uvrijeđeni je poklisar kočiju dao pretvoriti u krevet. Kakav se to sukob zbio u Vatikanu? Godine 1638. Johann Anton von Eggenberg posjetio je papu u posebnoj misiji. Prenosio je poruku da je Ferdinand Treći izabran za rimskog cara. Stigao je u Rim na zlatnoj kočiji. Kardinali i papinski službenici odmah su ga odveli do pape, a nakon audijencije došlo je do svađe između Eggenberga i papinskog dvora radi povrede ceremonije. Je li misionar bio previše tankoćutan? Eggenberg je službeno prekinuo posjet, ostao u Rimu incognito i pismeno se žalio papi na četiri toče: 1. Prigodom audijencije bio je uvrijeđen jer su ga glasno, a ne šaptom upozorili da skine rukavice; 2. Do pape je odveden sam, samo u pratnji slugu; 3. Nakon što je kleknuo pred papu nitko mu nije pomogao da ustane i nije smio sjesti, iako su kardinali te francuski i španjolski predstavnici sjedili; 4. Papa nije s njim razgovarao o njemačkom caru, nego o njemačkom kralju. Papa je poslao ispriku i krivnju prebacio na posilne. Kočija koja je papi donijela darove vratila se u Česky Krumlov…
Egon Schiele UNSEEN - Prag
Dok smo slušali nevolje zbog audijencije, na dvorac Česky Krumlov spustila se oluja. Vodiči su potrčali prema prozorima da ih zatvore. Gledam kako uvježbano istovremeno povlače lijevu i desnu stranicu prozorskog krila. Munje osvijetle Vltavin meandar i krovove pod kojima je Egon Schiele slikao svoje mlađahne modele. S dvorca se vidi tabla na njegovom muzeju ispisana krupnim prepoznatljivim potpisom umjetnika.
Pljušti nezaustavljivo. S prozora dvorca vidimo kako se visoka trava u dvorištima naginje prema ornamentima iscrtanim rascvalim biljkama. Dok sam stajala dolje u dvorištu, bila sam preblizu da razaznam crtež ispričan biljkama.
Oluja nad bajkom Česky Krumlov. Kapi teku kao godine kroz dvorac. Godine dobre, godine zle. čini se da ima više zlih nego dobrih.
Spuštamo se stepenicama. Zastanem zadnja. Oklijevam. Nastojim odgoditi odlazak. Pričekam trenutak da mi pritrči neki sluga i donese crni kišobran s drškom od roga i srebra. Nitko ne dolazi. Vodič uvodi novu grupu kroz vrata kapelice. Hoće li vidjeti isto što sam vidjela ja? Vodič okrene ključ u bravi i ostavi nas na stepenicama. Sanja li ova mlada dama noću u svojoj sobici da spava pod dvorskim baldahinima? Zastajem na stepenicama. Odugovlačim s odlaskom. Čekam još malo, ne samo zato što pada kiša. Ne odlazi mi se odavde.
Prijateljica Krizantema je u dućanu sa suvenirima u podrumu dvorca pronašla vodič kroz povijest Rosenbergovih na japanskom. Obradovat će mamu u Tokiju. Tumači mi kako bismo lako mogli napraviti Istočnu zbirku u mojoj kući. Dovoljno je da svakom esperantskom gostu iz Azije pojasnimo kakvu vazu treba donijeti kad nas drugi put obiđu. Svaki gost neka donese vazu istih dimenzija i zbirka će za čas narasti. Sve izgleda tako jednostavno. Posuđuje mi svoj crveni kišobran, minijaturan kao da je posuđen izložak iz Istočnog salona kroz koji smo upravo prošle.
Daleko dolje na parkiralištu vidi se naš autobus. Zbog pljuska odustajemo od razgledavanja grada. Voda će nam odmah šljapkati u sandalama. Za sve nas koji smo mu na ovoj oluji došli u pohode grad Česky Krumlov bit će samo dvorac. Egon Schiele ostaje za neki drugi posjet.
Vltavin meandar potamnio je od oblaka. Neki nadobudni plivač vuče čamac, osvijetljen munjama. Srpanj-červenec ovdje uz Vltavu miriše na ozon. Treba se spustiti u stvarnost. potrčimo kroz pljusak. Zadišemo se do autobusa. Dok šofer manevrira da izvuče vozilo iz parkirališta, zabezekne me još jedno botaničko iznenađenje. Mislila sam da sam već sva iznenađenja potrošila u dvorcu. U ljehi koja vodi prema dvorcu prepoznam grm iz djedovog vrta. Bio je samo jedan takav u selu, dugih ljubičastih grozdova, poput četke za ispiranje boca. Cvao je samo u najranijem djetinjstvu, a onda ga je ugušio gustiš. I evo ga sad! Taj isti grm ljetnog jorgovana je ljubičasti podanik Ferdinanda Drugog u Českom Kumlovu. Zavrti mi se u glavi od intimnosti Srednje Europe. Dijelili smo i careve i mirise pišinger torte i prašnike.
Četiri sata nam treba do Praga. „V Praze je blaze“. Ne znam točno što sve znači ta riječ „blaze“, ali se slažem s njenom blagošću. Mora da je nešto dobro. Putujem zadovoljno, sretna što su me rodili u ovom dijelu svijeta. Da li me to toliko omamila Vltava samo zato jer sam tek pristigla iz Amerike? Zagledam se u pljusak na prozoru autobusa. Pod mokrom zavjesom natapa se Južna Češka. Iza mene kiša pere veliku i tešku bajku – Česky Krumlov.
napisala: Spomenka Štimec, hrvatska spisateljica, esperantistica i esperantska književnica
...
Spomenka Štimec rođena je u Orehovici kraj Čakovca 4. siječnja 1949. Gimnaziju je završila u Varaždinu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je studij njemačkog jezika i književnosti te francuski jezik. Radila je u Međunarodnom centru za usluge u kulturi, u Veleposlanstvu Malezije te u Hrvatskom savezu za esperanto. Član je Esperantske književne akademije.
Piše originalne esperantske romane, pripovijetke, putopise i monodrame, a objavila je dvije knjige na hrvatskom jeziku. Posredovala je kod prevođenja Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića Ivane Brlić-Mažuranić na perzijski, japanski, bengalski, kineski, vijetnamski i korejski jezik.
Uredila je niz esperantskih izdanja hrvatskog pjesništva, jednočinki i pripovijedaka. Vodila je projekt postavljanja skulpture danskog kipara Jespera Neergaarda na Kennedijev trg u Zagrebu 2001. Vodila je projekt upisa tradicije esperanta u Registar zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara RH 2017. Od godine 1995. urednica je esperantskog časopisa Tempo koji je od 2004. zvučni časopis za slijepe esperantistVlasnica je kurije u Hrašćina-Trgovišću, građene sredinom 19. stoljeća, koja ima status materijalne kulturne baštine Republike Hrvatske. U kuriji se nalazi esperantska knjižnica. U kuriji se od 1995. do 2024. svake godine potkraj svibnja održavala kulturna manifestacija Susret meteorita, a od 2002. do 2017. u mjesecu rujnu međunarodni Susreti esperantskih pisaca i prevoditelja.
Austrijski pisac Clemens J. Setzt u svojoj knjizi „Pčele i nevidljivo“ (nagrada Georg Buechner 2021.) posvetio je poglavlje književnom radu Spomenke Štimec.
...
ilustracije: Vidmir Raič uz AI asistenciju i fotografije slobodne za objavu