Hrvatska je tijekom posljednjih nekoliko godina napravila ono što joj dugo nije uspijevalo: u jednom važnom razvojnom području prestala je sustavno zaostajati za Europskom unijom. Optičke mreže ubrzano su se proširile, 5G signal stigao je u gotovo cijelu zemlju, telekomunikacijski operatori proveli su snažan investicijski ciklus, a europskim novcem povezivala su se područja koja tržište samo po sebi ne smatra dovoljno profitabilnima.
Na kartama pokrivenosti Hrvatska zato više ne izgleda kao digitalna periferija. Prema radnoj analizi Hrvatske udruge poslodavaca, mrežama vrlo velikog kapaciteta obuhvaćeno je 82,7 posto zemlje, optika do krajnjeg korisnika dostupna je za 77,9 posto korisničkih jedinica, a pokrivenost 5G mrežom dosegnula je 97,8 posto.
To je nesumnjivo razvojni uspjeh. Problem je što se digitalni napredak Hrvatske zasad mnogo jasnije vidi u zemlji, kabelima, baznim postajama i podatkovnim centrima nego u produktivnosti poslovanja.
Izgrađene su digitalne autoceste, ali velik dio gospodarstva još vozi lokalnim cestama. Ponekad i s papirnatim putnim nalogom na suvozačkom sjedalu.
Sektor koji raste brže od gospodarstva
Domaća informacijsko-komunikacijska industrija ušla je u 2026. godinu s rezultatima koji je potvrđuju kao jedan od najdinamičnijih dijelova hrvatskoga gospodarstva.
U 2025. godini sektor je okupljao 10.140 poduzeća, pet posto više nego godinu ranije. Zapošljavao je 56.105 ljudi, uz godišnji rast zaposlenosti od tri posto, te ostvario 7,96 milijardi eura prihoda. Prihodi su u jednoj godini povećani 7,5 posto, a u pet godina čak 72 posto.
Izvoz ICT industrije dosegnuo je 2,43 milijarde eura i porastao 6,6 posto. EBITDA je iznosila 1,85 milijardi, neto dobit 906 milijuna, a novostvorena vrijednost 4,28 milijardi eura. Posebno je snažno porasla vrijednost ulaganja u dugotrajnu imovinu, za 17,4 posto, na 853 milijuna eura.
Prosječna bruto plaća s ukupnim troškom poslodavca dosegnula je 3.123 eura i u godinu dana porasla 9,6 posto.
To više nije ni mala ni marginalna industrija. ICT je postao jedan od rijetkih hrvatskih sektora koji istodobno stvara dobro plaćena radna mjesta, ostvaruje izvozne prihode, privlači ulaganja i posluje na tržištu koje nije ograničeno brojem stanovnika, duljinom obale ili trajanjem turističke sezone.
Ipak, uspjeh ICT industrije ne znači automatski i uspješnu digitalizaciju ostatka gospodarstva. Hrvatska može imati sposobne programere, rastuće tehnološke tvrtke i modernu telekomunikacijsku mrežu, a da račun iz jedne poslovnice u drugu još uvijek putuje elektroničkom poštom kao fotografirani PDF.
Upravo se u toj razlici nalazi glavni razvojni problem.
Mreža postoji, korisnici se ne uključuju dovoljno brzo
Pokrivenost brzom mrežom i njezino stvarno korištenje dvije su različite stvari. Hrvatska je u prvom području snažno napredovala, ali u drugome još zaostaje.
Prema HUP-ICT-u, priključke brže od 100 megabita u sekundi koristi nešto više od 51 posto korisnika, što Hrvatsku stavlja tek na 25. mjesto među članicama EU-a. Gigabitne priključke koristi približno deset posto korisnika.
Drugim riječima, optički kabel često prolazi ulicom, ali ne ulazi u poduzeće ili kućanstvo. Investicija je fizički dovršena, no njezin puni gospodarski učinak nije ostvaren.
Za građanina koji internet koristi za čitanje vijesti, videopozive i gledanje filmova razlika između dobre i vrhunske veze možda nije presudna. Za poduzeće koje koristi računalstvo u oblaku, razmjenjuje velike količine podataka, upravlja udaljenom proizvodnjom ili razvija AI rješenja ta razlika može izravno utjecati na produktivnost i konkurentnost.
HUP-ICT zato predlaže program aktivacije gigabitnih priključaka vrijedan 50 milijuna eura. Prema tom modelu, vaučerima bi se sufinanciralo približno 100.000 priključaka kako bi se smanjila početna financijska prepreka korisnicima i bolje iskoristile već izgrađene mreže.
Takav bi program morao biti precizno usmjeren. Subvencioniranje bržeg interneta nema smisla ako se svodi samo na brže preuzimanje zabavnog sadržaja. Učinak se dobiva kada poduzeće novu vezu poveže s oblakom, automatizacijom, digitalnom prodajom, upravljanjem proizvodnjom ili obradom podataka.
Infrastruktura sama po sebi ne stvara produktivnost. Ona samo omogućuje da je netko stvori.
Posljednji kilometar prema selima i otocima bit će najskuplji
Iako su nacionalni pokazatelji pokrivenosti dobri, iza prosjeka se kriju velike teritorijalne razlike. Gradovi, poslovne zone i gušće naseljena područja operatorima nude razmjerno siguran povrat ulaganja. Ruralna, otočna, brdska i slabije naseljena područja to ne nude.
Ondje posljednji kilometar optičke mreže može biti skuplji od cijelog prethodnog puta.
HUP-ICT procjenjuje da bi i nakon planiranih intervencija približno 250.000 kućanstava moglo ostati izvan odgovarajuće širokopojasne pokrivenosti. Zbog toga se traži nastavak europskog i nacionalnog financiranja mreža u komercijalno neisplativim područjima, uz privatno sufinanciranje operatora.
Istodobno se traži jednostavniji sustav prostornog planiranja i gradnje, ubrzavanje administrativnih i imovinskopravnih postupaka, ujednačavanje lokalnih pravila te smanjenje parafiskalnih troškova, uključujući naknade za pravo puta.
Digitalna povezanost ruralne Hrvatske nije samo pitanje komfora. Ona određuje može li mali proizvođač prodavati izravno kupcima, može li obiteljsko gospodarstvo koristiti preciznu poljoprivredu, može li liječnik pružiti uslugu na daljinu, može li dijete ravnopravno sudjelovati u obrazovanju i može li stručnjak raditi iz mjesta u kojem nema velikog poslodavca.
Bez kvalitetne mreže demografsko pražnjenje dobiva još jedan argument. S kvalitetnom mrežom odlazak nije zaustavljen, ali barem prestaje biti tehnološki uvjetovan.
Umjetna inteligencija stiže, ali većina poduzeća još stoji na peronu
Najveći jaz više nije u infrastrukturi nego u poduzećima, posebno malima i srednjima.
Prema analizi HUP-ICT-a, 56 posto hrvatskih malih i srednjih poduzeća ima barem osnovnu razinu digitalnog intenziteta, dok je europska usporedna vrijednost 71,4 posto. Računalstvo u oblaku koristi 40,7 posto hrvatskih poduzeća, prema 46,7 posto u EU-u.
Umjetnu inteligenciju koristi 11,8 posto hrvatskih poduzeća, dok je europski udio dosegnuo 20 posto.
Te razlike možda na prvi pogled ne djeluju dramatično, ali u gospodarstvu koje se brzo mijenja nekoliko godina zaostatka može postati strukturni problem. Poduzeće koje konkurira samo nižom cijenom rada teško se može dugoročno nositi s konkurentom koji koristi podatke za predviđanje potražnje, automatizira administraciju, optimizira potrošnju energije i uz pomoć AI-ja brže razvija proizvode.
Umjetna inteligencija pritom nije samo chatbot koji piše marketinšku objavu ili sastavlja poslovno pismo. Njezina ozbiljna gospodarska vrijednost pojavljuje se u proizvodnji, logistici, energetici, zdravstvu, poljoprivredi, financijama, trgovini i prometu.
AI može predvidjeti kvar stroja prije zastoja proizvodnje, optimizirati rutu dostavnog vozila, smanjiti potrošnju energije, analizirati medicinske snimke, procijeniti stanje usjeva ili automatski obraditi tisuće administrativnih zahtjeva.
No za takvu primjenu nisu dovoljni seminar, prezentacija i probni projekt koji se svečano predstavi, fotografira i potom spremi u digitalnu ladicu.
Potrebna su rješenja uvedena u redovito poslovanje.
Od pilota do produkcije
HUP-ICT upozorava da se uspjeh digitalnih politika ne bi smio mjeriti brojem radionica, edukacija i pilot-projekata, nego promjenom produktivnosti, izvoza, dodane vrijednosti i brojem rješenja uvedenih u produkciju.
To je možda i najvažnija poruka cijele analize.
Hrvatska već godinama proizvodi strategije, akcijske planove, natječaje, demonstracijske projekte i digitalne platforme. Njihova stvarna vrijednost ne nalazi se u broju potpisanih ugovora ni potrošenih milijuna, nego u tome je li poduzeće nakon projekta brže, učinkovitije i konkurentnije.
OKVIR
Hrvatski ICT u brojkama
Prema analizi HUP-ICT-a, sektor je 2025. obuhvaćao 10.140 poduzeća i 56.105 zaposlenih. Ostvario je 7,96 milijardi eura prihoda, 2,43 milijarde izvoza, 906 milijuna eura neto dobiti i 4,28 milijardi eura novostvorene vrijednosti. Investicije u dugotrajnu imovinu dosegnule su 853 milijuna eura, uz godišnji rast od 17,4 posto.
Digitalna infrastruktura pritom je među jačim dijelovima hrvatske digitalne slike: HUP-ICT navodi 82,7 posto pokrivenosti mrežama vrlo velikog kapaciteta, 77,9 posto dostupnosti optike do korisnika i 97,8 posto pokrivenosti 5G mrežom. Istodobno gigabitne priključke koristi samo oko deset posto korisnika.
U poslovnom sektoru 56 posto MSP-ova doseže barem osnovni digitalni intenzitet, računalstvo u oblaku koristi 40,7 posto poduzeća, a umjetnu inteligenciju 11,8 posto, nasuprot 20 posto na razini EU-a. Europska komisija također zaključuje da Hrvatska brzo poboljšava povezivost, ali ne koristi u potpunosti digitalizaciju u širem gospodarstvu.
HUP-ICT predlaže 50 milijuna eura za aktivaciju približno 100.000 gigabitnih priključaka, 34 milijuna eura za AI i digitalne vaučere za najmanje 1.800 poduzeća te 36 milijuna eura za veće implementacije umjetne inteligencije u 150 poduzeća. To su prijedlozi poslodavačke udruge, a ne već usvojene državne mjere.
Za digitalne vještine predlaže se 125 milijuna eura do 2030. za najmanje 50.000 osoba te poseban program za 12.000 dugotrajno nezaposlenih. Europska komisija upozorava da manjak ICT stručnjaka i trajni jaz u digitalnim vještinama ograničavaju produktivnost i usvajanje tehnologije.
Za širenje umjetne inteligencije među malim i srednjim poduzećima predlaže se 34 milijuna eura za AI i digitalne vaučere, od čega četiri milijuna tijekom 2026. te po 15 milijuna u 2027. i 2028. Cilj je obuhvatiti najmanje 1.800 poduzeća do kraja 2028.
Za veće implementacije i skaliranje AI rješenja predlaže se dodatni kombinirani financijski instrument vrijedan 36 milijuna eura, kojim bi se podržalo 150 poduzeća. Model bi povezivao kredite, jamstva i kapitalni rabat vezan uz ostvarene rezultate.
Predloženo je i najmanje 70 milijuna eura bespovratnih sredstava za industrijsko-istraživačke projekte poduzeća tijekom razdoblja 2026.–2028., veće povezivanje znanosti i gospodarstva te snažnije uključivanje Hrvatske u europske projekte umjetne inteligencije.
Ključ nije podijeliti što više malih potpora. Ključ je stvoriti dovoljno velik broj poduzeća koja će iz uslužnog modela prijeći prema vlastitim proizvodima, platformama, patentima i intelektualnom vlasništvu.
Hrvatski ICT sektor izvozi mnogo znanja, ali velik dio tog izvoza i dalje je povezan s uslugama razvoja za strane naručitelje. To je vrijedan posao, ali najveća dodana vrijednost nastaje kada hrvatska tvrtka posjeduje proizvod, upravlja njegovim razvojem i prodaje ga na velikom broju tržišta.
Razlika između iznajmljivanja programerskog vremena i prodaje vlastite platforme slična je razlici između rada u tuđem hotelu i vlasništva nad međunarodnim hotelskim lancem.
Digitalna država nije država s elektroničkim obrascem
Javna uprava drugi je veliki prostor neiskorištenoga digitalnog potencijala.
Hrvatska ima sustav e-Građani, elektroničke zdravstvene podatke i velik broj pojedinačnih digitalnih usluga. Međutim, korisničko iskustvo ostaje neujednačeno, registri nisu potpuno povezani, a građani i poduzeća često moraju više puta dostavljati podatke koje država već posjeduje.
Prečesto se digitalizacija svodi na pretvaranje papirnatog obrasca u elektronički obrazac. Procedura ostaje jednako složena, samo se sada može ispunjavati na zaslonu.
Prava digitalna transformacija trebala bi najprije pitati je li određeni korak uopće potreban. Tek nakon toga treba odlučiti kako ga digitalizirati.
HUP-ICT predlaže nacionalni GovTech program vrijedan između 12 i 16,8 milijuna eura. Država bi kroz njega trebala postati prvi kupac inovativnih rješenja, testirati ih u stvarnim procesima, uvoditi uspješne pilote u produkciju i širiti ih na više tijela javne vlasti.
Prioritet bi trebali dobiti procesi s velikim brojem korisnika, visokim administrativnim troškom i dovoljno kvalitetnim podacima. To uključuje zdravstvo, energetiku, poljoprivredu, promet i usluge za poduzetnike.
Uspjeh takvog programa ne bi se mjerio brojem razvijenih aplikacija, nego smanjenjem vremena potrebnog za obradu zahtjeva, administrativnim uštedama i zadovoljstvom korisnika.
Digitalna javna usluga nije uspješna zato što postoji. Uspješna je tek kada je jednostavnija od odlaska na šalter.
Ljudi postaju važniji od kabela
Dugoročno najveći problem hrvatske digitalne transformacije možda neće biti ni novac ni infrastruktura, nego ljudi.
Oko 59 posto građana ima barem osnovne digitalne vještine. Hrvatska je time približno na europskom prosjeku, ali nije na sigurnom putu prema cilju prema kojem bi do 2030. takve vještine trebalo imati 80 posto stanovništva.
ICT stručnjaci čine približno pet posto ukupne zaposlenosti. Istodobno nedostaje naprednih kompetencija, dio studenata odustaje od STEM i ICT obrazovanja, žene su i dalje nedovoljno zastupljene, a poslovanje tvrtki ograničava mogućnost privlačenja i zadržavanja stručnjaka.
Problem nije samo koliko ljudi zna koristiti digitalni alat. Pitanje je koliko ih zna njime riješiti poslovni problem, osmisliti proizvod ili promijeniti proces.
HUP-ICT zato predlaže posebnu mjeru za razvoj, privlačenje i zadržavanje AI talenata, kao i nastavak sustava vaučera za obrazovanje. Jedan od prijedloga predviđa 125 milijuna eura do 2030. za prekvalifikacije i usavršavanje najmanje 50.000 zaposlenih i nezaposlenih osoba za ICT i AI zanimanja.
Za 12.000 dugotrajno nezaposlenih, posebno starijih od 50 godina, predlaže se program vrijedan 3,6 milijuna eura.
No i ovdje vrijedi isto pravilo kao kod poslovnih potpora. Nije dovoljno prebrojiti polaznike edukacije. Treba pratiti jesu li pronašli posao, povećali primanja, prešli na složenije radne zadatke ili stečena znanja počeli primjenjivati u svakodnevnom radu.
Od digitalno dostupne do digitalno produktivne države
Hrvatska više ne može svoju digitalnu politiku graditi samo oko pitanja ima li neko mjesto optički kabel ili 5G signal. Ta su pitanja i dalje važna, posebno u ruralnim i otočnim područjima, ali razvojna rasprava mora prijeći na višu razinu.
Treba pitati koliko poduzeća koristi podatke za poslovne odluke, koliko proizvodnih procesa uključuje automatizaciju, koliko domaćih proizvoda nastaje iz istraživanja, koliko javnih postupaka završava bez ručnog prepisivanja podataka i koliko hrvatskih tehnoloških tvrtki može rasti bez preseljenja vlasništva i razvoja u veća europska središta.
Digitalizacija nije posebna gospodarska grana. Ona je horizontalni uvjet modernoga gospodarstva. Utječe na proizvodnju hrane, upravljanje energijom, turizam, prijevoz, zdravstvo, trgovinu, obrazovanje i javnu upravu.
Hrvatska je prvi, infrastrukturni dio posla obavila bolje nego što se prije nekoliko godina činilo mogućim. Sada dolazi teži dio: naučiti koristiti ono što je izgrađeno.
Jer optički kabel može prenijeti podatke gotovo brzinom svjetlosti. Ne može, međutim, sam pojednostaviti poslovni proces, stvoriti izvozni proizvod ni natjerati instituciju da prestane tražiti potvrdu koju već ima u vlastitom registru.
Za to su potrebni ljudi, ulaganja, upravljačke odluke i država koja neće digitalizaciju tretirati kao kupnju informatičke opreme, nego kao promjenu načina na koji gospodarstvo i javne službe rade.
Tek tada će Hrvatska prestati biti zemlja dobre digitalne pokrivenosti i postati zemlja stvarne digitalne produktivnosti.
...
Tekst i foto: Vidmir Raič