Čestitam vam, dragi sugrađani!
Službeno smo evoluirali!
Nekada smo bili društvo koje je u svom endemskom primitivizmu, vjerovalo da su more, šume i plaže „opće dobro“.
Kakva komunistička tlapnja! Kakav ekonomski diletantizam!
Srećom, progres je stigao u obliku domaće poduzetničke elite i njihovih političkih mentora, koji su shvatili bazičnu istinu kapitalizma: ako nešto ne možeš ograditi žicom i naplatiti, to zapravo i ne postoji.
Danas svjedočimo vrhuncu te evolucije, potpunoj i besramnoj feudalizaciji svega što ima nesreću da raste, šumi ili zapljuskuje obalu.
Plastična ležaljka kao ustavno pravo lokalnog šerifa?
Uđimo u prosječan ljetni dan na „javnoj“ plaži. Javnoj, naravno, pod navodnicima, jer javni prostor danas definira količina eura koju ste spremni platiti da ne biste klečali na oštrom kamenjaru iza wc kontejnera.
Scenarij je svugdje isti: lokalni koncesionar obično lik s tri razreda trogodišnje škole, zlatnim lancem i kumom u ministarstvu okupirao je svaki kvadratni centimetar obale. Njegova vojska plastičnih ležaljki postrojena je s vojničkom preciznošću, poput tenkova na Crvenom trgu.
Ako se drznete spustiti svoj jadni ručnik iz trgovačkog centra u taj prostor, dočekat će vas nabrijani momak s tetovažom plemenskih motiva koji će vas informirati da je „to privatni posjed“.
Naplaćivanje ulaza na plažu postalo je vrhunski civilizacijski doseg. Želiš vidjeti more? Plati. Želiš da ti dijete ugazi u plićak? Plati. Želiš sjenu onog bora koji raste tu zadnjih osamdeset godina? Žao nam je, bor je u podkoncesiji tvrtke „Beton i sinovi d.o.o.“, sjena košta dvadeset eura po satu, a disanje maestrala se obračunava po posebnoj tarifi.
Ali zašto stati na plažama? Naši resursi su previše dragocjeni da bi ostali prirodni. Šuma je, budimo realni, samo skup neiskorištenog građevinskog materijala koji bezveze blokira pogled na more nekom austrijskom umirovljeniku ili domaćem ratnom profiteru.
Formula je jednostavna i brutalna:
Korak 1: Slučajni požar usred kolovoza (jer borovi, eto, pate od spontanog samozapaljenja čim netko baci oko na parcelu).
Korak 2: Promjena prostornog plana zbog „revitalizacije područja“.
Korak 3: Nicanje kaskadnih apartmana s „infinity“ bazenima iz kojih se fekalije diskretno, pod okriljem noći, ispuštaju u ono isto more koje se ujutro naplaćuje pedeset eura po ulazu.
To je taj krug života. Našeg života koji se polako pretvara u slikovnicu za bogate strane turiste, dok mi igramo ulogu statista koji čiste njihovo smeće.
ilustracija: Marija Štrajh
Spasitelji s rezalicama za vrpce:
Ipak, najljepši dio ovog horora rezerviran je za političare. To je ta posebna kasta parazita koja je usavršila umjetnost stvaranja problema, da bi vam onda prodala njegovo rješenje kao povijesni trijumf.
Predizborno je vrijeme, naravno. I što radi lokalni gradonačelnik, isti onaj koji je prije tri godine potpisao koncesiju kojom je plaža predana lokalnom kriminalcu? On sada, s hordom fotoreportera, svečano dolazi na tu istu plažu. U odijelu, na plus trideset i sedam, on junački „vraća plažu narodu“.
Uklanja se jedna (1) ilegalna ograda, dok se preostalih deset elegantno ignorira. Reže se plava vrpca na javnom zahodu, drže se govori o „očuvanju našeg identiteta“, a lokalni mediji pišu hvalospjeve o vizionaru koji je narodu vratio pravo da besplatno vidi slanu vodu.
To je isto kao da vam netko provali u kuću, ukrade televizor, a onda se nakon tri godine vrati, pokloni vam daljinski upravljač i očekuje da mu zbog te neopisive plemenitosti osigurate još jedan četverogodišnji mandat.
Nemojmo se lagati. Nisu krivi ni lokalni šerifi ni korumpirani gradonačelnici. Krivi smo mi, stoka sitnog zuba, koja poslušno plaća parking pet eura po satu, koja se povlači pred balvanima s tetovažama i koja plješće političarima kad nam dopuste da se okupamo na vlastitoj djedovini.
Zato, samo naprijed. Betonirajte zadnji metar obale, posijecite zadnje stablo, naplatite pogled na zalazak sunca. I ne zaboravite uvesti porez na gledanje horizonta, jer horizont je previše lijep da bi bio besplatan.
Marija Štrajh
Marija Štrajh, multimedijalna umjetnica, tijekom godina razvila je prepoznatljiv autorski stil koji spaja digitalnu umjetnost, performans, društvenu satiru, mistiku i eksperimentalne medijske formate. Njezin rad često istražuje granice između tehnologije, identiteta, tabua, masovne kulture i suvremene psihologije interneta.
Početkom autorskog djelovanja bavila se projektima koji su povezivali alternativnu kulturu, javne nastupe i eksperimentalne medijske forme, često koristeći motive ženskog identiteta, detabuiziranje te društvene kontrole i medijske manipulacije. Među ranijim projektima isticali su se konceptualni performansi inspirirani televizijskom estetikom 90-ih, radijskim eksperimentima kao i art projektima performansa u performansu te korištenjem prostora kao živog organizma.
Tijekom godina razvijala je i niz multimedijalnih projekata vezanih uz cyber estetiku, duhovnost i digitalnu transformaciju čovjeka. Posebnu pažnju privukli su zadnji koncepti poput “AI seksualne alkemije”, “LLM ljubavne magije” i projekta “Velika Sestra”, u kojima propituje odnos umjetne inteligencije, emocionalne manipulacije, virtualne intime i kolektivne paranoje modernog društva.
U sklopu svojih umjetničkih istraživanja eksperimentirala je s video instalacijama, digitalnim avatarima, satiričnim kolumnama i performansima koji tematiziraju kulturu algoritama, online identitete i psihologiju mase. Njezini projekti često su kombinirali elemente mistike, futurizma i društvene kritike, stvarajući atmosferu između cyber kabarea i distopijskog manifesta.
Inspiraciju pronalazi u spoju tehnologije, ezoterije, pop kulture i društvenih paradoksa. Djeluje kao autorica, vizualna kreatorica i eksperimentalna performerica, gradeći osebujan umjetnički identitet koji balansira između satire, provokacije i futurističke fikcije.
...
foto: osobni album Marija Štrajh