Dobrodošli u Rijeku, "Grad koji teče", iako u posljednje vrijeme više teče znoj niz čela lokalnih političara koji očajnički pokušavaju izbjeći bilo kakav komentar o najnovijem škurinjskom urbanističkom čudu.
Nekadašnja Europska prijestolnica kulture (EPK) nedavno je promovirana u Europsku prijestolnicu kolektivne amnezije i selektivne gluhoće. Povod? Jedan obrisani mural, nekoliko kanti boje i akapela izvedba prigodnog povijesnog hita "Za dom spremni".
Evo kratkog vodiča kroz ovaj monumentalni trijumf pravne države i političke hrabrosti.
Čin prvi: Fantomski moleri sa Škurinja
Priča počinje klasično: komunalci su obrisali HOS-ov mural na Škurinjama. U normalnoj državi, to bi bio samo komunalni problem. U Rijeci, to je poziv na mobilizaciju. Ubrzo se okuplja ekipa "fantomskih molera" u crnom, naoružana valjcima, bojom i grlima izdašnog kapaciteta. Mural je ekspresno vraćen u život, a radna akcija je proslavljena gromoglasnim uzvikivanjem "Za dom spremni!".
Napomena za institucije: Prema najnovijim akustičnim istraživanjima PU primorsko-goranske, to se nije orilo ZDS, već su dečki, umorni od farbanja, zapravo vikali: "Za dom (zdravlja Škurinje smo) spremni (ići jer nas bole leđa)!"
Čin drugi: Politički zavjet šutnje
Jedina koja je u cijelom ovom cirkusu odlučila da možda, ali samo možda, u "antifašističkoj" Rijeci nije normalno da paramilitarne umjetničke sekcije urlaju ustaške pozdrave, bila je Iva Rinčić.
Njezina reakcija izazvala je povijesni presedan: potpuno ujedinjenje cijelog riječkog političkog spektra.
Sve stranke – od ljute ljevice, preko bezbojnog centra, do desnice sklopile su sveti zavjet šutnje koji bi posramio i sicilijansku Omertu.
SDP: Iznenada su otkrili strast prema promatranju migracije ptica. Crvena Rijeka je naglo postala prozirna. Bolje šutjeti, tko će se svađati s dečkima u crnom? Još će im netko prefarbati i Korzo.
Možemo!: Vjerojatno su formirali radnu skupinu kako bi utvrdili je li crna boja na muralu ekološki prihvatljiva, veganska i cruelty-free. Do zaključka se još čeka.
HDZ: Po starom dobrom običaju, zagledali su se u vrhove svojih cipela, pokušavajući se sjetiti jesu li HOS-ovci taj dan bili "njihovi" branitelji ili "neugodni ekstremisti". Odlučili su da je najsigurnije praviti se da Škurinje uopće ne postoje na karti Rijeke.
ilustracija: Marija Štrajh
Čin treći: Institucije rade svoj posao (na aparatima)
Ono što je najbrutalnije u cijeloj satiri jest reakcija "sistema".
Komunalno redarstvo i "uništavanje javne površine"
Ako u Rijeci krivo parkiraš romobil ili ako ti pas ostavi "vizitku" na travi, komunalni redari će materijalizirati kaznu iz zraka u roku od tri sekunde. Ali kada grupa ljudi uzurpira javni zid, prefarba ga i de facto privatizira?
Odjednom, komunalni redari postaju vrhunski povjesničari umjetnosti. To više nije "uništavanje javne površine", to je spontani ulični performans zatvorenog tipa. Zid je, pravno gledano, očito dobio autonomiju.
Hrvatska policija i "Zakon o prekršajima protiv javnog reda i (ne)mira"
Deseci ljudi urliču "Za dom spremni" usred stambenog naselja. Građani zovu, policija sluša. I što se dogodi? Ništa. Nula. Muk.
Očito je u tijeku implementacija nove MUP-ove strategije: "Zatvori oči, začepi uši i broj do sto". Ako ih ne vidimo, možda nestanu. Uostalom, tko će pisati prijave za narušavanje javnog reda i mira? Pa dečki su samo vježbali glasnice za audiciju u lokalnom zboru.
Epilog: Lekcija iz tolerancije
Riječki slučaj "HOS vs. Rinčić" savršen je pokazatelj moderne hrvatske hrabrosti. Svi su jaki na društvenim mrežama i na komemoracijama, ali kad se pojavi dvadeset tipova u crnom s farbom i desnicom u zraku, antifašizam se naglo povlači u ilegalu, a zakoni Republike Hrvatske idu na kolektivni godišnji odmor.
Rijeka je tako dokazala da je uistinu grad nevjerojatne tolerancije. Tolerira se sve: i ilegalno farbanje, i ustaški pozdravi, i političko licemjerje. Jedino što se ne tolerira jest netko tko, poput Rinčić, upali svjetlo u sobi i kaže: "Oprostite, ali tu vam stoji slon. I upravo viče 'Za dom spremni'."
U tom trenutku, slon nije problem. Problem je onaj tko ga je primijetio.
A ja vas pitam: jesu li joj svi okrenuli leđa namjerno jer je žena koja udara muški pa kao evo joj? Je li sama skuhala kako bi pokazala da sama može? Dakle, sve u svrhu predizborne započete kampanje.
Ili je stvarno “grad koji žmiri” postao hrvatski Liverpool?
napisala: Marija Štrajh
Marija Štrajh
Marija Štrajh, multimedijalna umjetnica, tijekom godina razvila je prepoznatljiv autorski stil koji spaja digitalnu umjetnost, performans, društvenu satiru, mistiku i eksperimentalne medijske formate. Njezin rad često istražuje granice između tehnologije, identiteta, tabua, masovne kulture i suvremene psihologije interneta.
Početkom autorskog djelovanja bavila se projektima koji su povezivali alternativnu kulturu, javne nastupe i eksperimentalne medijske forme, često koristeći motive ženskog identiteta, detabuiziranje te društvene kontrole i medijske manipulacije. Među ranijim projektima isticali su se konceptualni performansi inspirirani televizijskom estetikom 90-ih, radijskim eksperimentima kao i art projektima performansa u performansu te korištenjem prostora kao živog organizma.
Tijekom godina razvijala je i niz multimedijalnih projekata vezanih uz cyber estetiku, duhovnost i digitalnu transformaciju čovjeka. Posebnu pažnju privukli su zadnji koncepti poput “AI seksualne alkemije”, “LLM ljubavne magije” i projekta “Velika Sestra”, u kojima propituje odnos umjetne inteligencije, emocionalne manipulacije, virtualne intime i kolektivne paranoje modernog društva.
U sklopu svojih umjetničkih istraživanja eksperimentirala je s video instalacijama, digitalnim avatarima, satiričnim kolumnama i performansima koji tematiziraju kulturu algoritama, online identitete i psihologiju mase. Njezini projekti često su kombinirali elemente mistike, futurizma i društvene kritike, stvarajući atmosferu između cyber kabarea i distopijskog manifesta.
Inspiraciju pronalazi u spoju tehnologije, ezoterije, pop kulture i društvenih paradoksa. Djeluje kao autorica, vizualna kreatorica i eksperimentalna performerica, gradeći osebujan umjetnički identitet koji balansira između satire, provokacije i futurističke fikcije.
foto: osobni album Marija Štrajh