Rijeka je nekad bila industrijski div. Danas je politički studij slučaja.
Desetljećima je SDP vladao gradom s razinom samopouzdanja kakvu imaju samo ljudi koji misle da će ih građani birati čak i kada bi na izborni plakat stavili prometni čunj.
Grad je postao njihova politička dnevna soba. Fotelje su se nasljeđivale, funkcije kružile među istim licima, a svaka kritika tretirala se kao nepristojnost, gotovo kao da je netko usred obiteljskog ručka pitao kamo je nestao novac.
I tako su godine prolazile.
Svaka nova garnitura obećavala je modernu Rijeku, tehnološku Rijeku, zelenu Rijeku, europsku Rijeku.
Građani su uglavnom dobivali prezentacije, strategije, akcijske planove, vizije i PowerPoint dokumente toliko debele da su mogli služiti kao protupoplavna zaštita.
Istovremeno, mladi su odlazili, poslovne prilike selile drugdje, a grad sve više podsjećao na čovjeka koji se hvali starim fotografijama iz mladosti dok mu krov prokišnjava.
Najveći politički talent riječkog SDP-a nije bilo upravljanje gradom.
Bio je upravljanje unutarstranačkim sukobima.
Frakcija protiv frakcije.
Stari protiv novih.
Novi protiv još novijih.
Uvijek je postojao netko tko nekome radi o glavi.
Da su toliko energije ulagali u razvoj grada koliko su ulagali u međusobna podmetanja, danas bi Rijeka imala metro, svemirsku luku i trajekt za Mars.
ilustracija: Marija Štrajh
A HDZ?
HDZ je godinama bio politički statist u filmu koji nije sam snimao.
Sjedili su u publici, jeli kokice i gledali kako SDP sam sebe rastavlja na dijelove.
Nije to bilo preuzimanje grada.
Više je izgledalo kao preuzimanje napuštene nekretnine nakon što su vlasnici pobjegli kroz prozor.
Najveća tragedija za SDP nije što je izgubio vlast.
Najveća tragedija je što je godinama bio uvjeren da je to nemoguće.
Politička oholost djeluje poput hrđe.
Ne vidiš je odmah, ali jednog dana shvatiš da je cijela konstrukcija šuplja.
I onda dođu izbori.
Građani, ti vječno podcijenjeni statisti u političkim predstavama, odjednom se sjete da imaju olovku.
Ta mala plastična stvar pokazala se opasnijom od svih konferencija za medije, stranačkih priopćenja i objava na društvenim mrežama.
Rezultat?
Grad koji je desetljećima bio simbol socijaldemokratske dominacije postao je simbol političkog samoranjavanja.
Naravno, sada slijedi poznati ritual.
Analize. Radne skupine. Povjerenstva. Okrugli stolovi. Duboke refleksije.
I beskonačno traganje za misterioznim krivcem.
Možda će ga tražiti u biračima.
Možda u medijima.
Možda u vremenskoj prognozi.
Samo da slučajno ne završe pred ogledalom.
Jer tamo se krije najneugodniji odgovor.
HDZ nije osvojio Rijeku zato što je SDP bio preslab protivnik.
HDZ je osvojio Rijeku zato što je SDP godinama uvjeravao građane da mu nitko ništa ne može.
A povijest ima osebujan smisao za humor.
Uvijek kazni one koji povjeruju da su vječni.
Posebno u gradu koji je desetljećima slušao kako nema alternative.
Ispostavilo se da alternativa možda nije bila jaka.
Ali je bila dovoljno strpljiva da dočeka trenutak kada se stari gospodar sam spotakne o vlastiti ego.
napisala: Marija Štrajh
Marija Štrajh
Marija Štrajh, multimedijalna umjetnica, tijekom godina razvila je prepoznatljiv autorski stil koji spaja digitalnu umjetnost, performans, društvenu satiru, mistiku i eksperimentalne medijske formate. Njezin rad često istražuje granice između tehnologije, identiteta, tabua, masovne kulture i suvremene psihologije interneta.
Početkom autorskog djelovanja bavila se projektima koji su povezivali alternativnu kulturu, javne nastupe i eksperimentalne medijske forme, često koristeći motive ženskog identiteta, detabuiziranje te društvene kontrole i medijske manipulacije. Među ranijim projektima isticali su se konceptualni performansi inspirirani televizijskom estetikom 90-ih, radijskim eksperimentima kao i art projektima performansa u performansu te korištenjem prostora kao živog organizma.
Tijekom godina razvijala je i niz multimedijalnih projekata vezanih uz cyber estetiku, duhovnost i digitalnu transformaciju čovjeka. Posebnu pažnju privukli su zadnji koncepti poput “AI seksualne alkemije”, “LLM ljubavne magije” i projekta “Velika Sestra”, u kojima propituje odnos umjetne inteligencije, emocionalne manipulacije, virtualne intime i kolektivne paranoje modernog društva.
U sklopu svojih umjetničkih istraživanja eksperimentirala je s video instalacijama, digitalnim avatarima, satiričnim kolumnama i performansima koji tematiziraju kulturu algoritama, online identitete i psihologiju mase. Njezini projekti često su kombinirali elemente mistike, futurizma i društvene kritike, stvarajući atmosferu između cyber kabarea i distopijskog manifesta.
Inspiraciju pronalazi u spoju tehnologije, ezoterije, pop kulture i društvenih paradoksa. Djeluje kao autorica, vizualna kreatorica i eksperimentalna performerica, gradeći osebujan umjetnički identitet koji balansira između satire, provokacije i futurističke fikcije.
foto: osobni album Marija Štrajh