Srpanjski podaci Porezne uprave ponovno dokazuju da hrvatsko gospodarstvo cvjeta barem na računima. Blagajne bilježe rekorde, turisti uredno plaćaju, građani još urednije stenju, a inflacija obavlja ono što najbolje zna – pretvara poskupljenja u statistički gospodarski uspjeh.

Hrvatska je u srpnju ponovno potrošila više. Ili barem tako izgleda kada se pogledaju podaci Porezne uprave o fiskaliziranim računima. Vrijednost izdanih računa raste, blagajne neumorno zbrajaju eure, a iz tablica se može zaključiti da građani i turisti obilaze trgovine, restorane i kafiće s entuzijazmom dobitnika na lutriji. Jedini problem jest što većina njih nema osjećaj da je išta dobila. Veći iznos računa, naime, ne znači nužno da je u košarici više proizvoda, da je tanjur u restoranu puniji ili da je hotelska soba postala prostranija. Češće znači samo da je ista količina robe i usluga dobila novu, ambiciozniju cijenu. U Hrvatskoj je, izgleda, čak i račun uspio napredovati u karijeri. Nekada je bio običan komad papira, a danas je ozbiljan financijski dokument koji se proučava s izrazom nevjerice, sumnje i blage egzistencijalne panike.

Statistika kaže rast, novčanik kaže nešto drugo

Prema srpanjskim podacima, vrijednost fiskaliziranih računa nastavila je rasti. Na razini naslovnice to zvuči izvrsno. Potrošnja je jaka, sezona radi, gospodarstvo diše punim plućima, a ministarstva mogu zadovoljno objasniti da građani očito imaju novca.

Građani, doduše, taj novac još traže.Ključni detalj koji kvari slavlje zove se inflacija. Ako su cijene porasle, ukupna vrijednost računa može rasti čak i kada ljudi kupuju jednako ili manje nego prije. Možete, primjerice, potrošiti deset posto više, a kući se vratiti s istom vrećicom. Ili s manjom vrećicom, ako ste bili posebno domoljubni i odlučili podržati domaće cijene.

Prema prvoj procjeni, godišnja inflacija u srpnju iznosila je 3,9 posto. To znači da nominalni rast potrošnje treba umanjiti za rast cijena kako bi se dobilo ono što ekonomisti zovu realna potrošnja, a građani „ono što smo stvarno uspjeli kupiti“. Ako je nominalna vrijednost računa porasla deset posto, to ne znači da smo kupili deset posto više. Nakon prilagodbe za inflaciju stvarni rast bio bi približno šest posto. Ostatak je otišao na cijene, odnosno na onu nevidljivu stavku računa koja se u svakodnevnom životu zove: „Kako je ovo toliko ispalo?“

Inflacija je čarobnjak hrvatske ekonomije

Inflacija ima jednu iznimno korisnu osobinu: može učiniti da gotovo svaki podatak izgleda bolje. Ako trgovac proda deset proizvoda po deset eura, ostvario je promet od sto eura. Ako sljedeće godine proda istih deset proizvoda po dvanaest eura, promet mu je porastao dvadeset posto. Proizvodnja nije porasla, količina prodane robe nije porasla, kupac nije postao sretniji, ali tablica je oduševljena. Upravo zato nominalni podaci sami po sebi ne govore mnogo o stvarnom stanju potrošnje. Oni pokazuju koliko je novca završilo u blagajnama, ali ne i koliko je proizvoda završilo u vrećicama. To je važna razlika. Posebno u zemlji u kojoj se ekonomski optimizam često mjeri time koliko su ljudi platili, a ne time što su za taj novac dobili.

Usluge rastu brže jer su cijene dobile turističku inspiraciju

Posebno zanimljiva priča odnosi se na usluge, čije su cijene u srpnju rasle znatno brže od ukupne inflacije. U turističkoj sezoni cijene smještaja, hrane, pića, prijevoza i raznih popratnih zadovoljstava tradicionalno otkrivaju svoju kreativnu stranu.Kava ostaje kava, ali cijena postaje iskustvo. Ležaljka ostaje komad plastike ili drveta, ali nakon lipnja počinje se ponašati kao nekretnina u prvom redu do mora.Ručak ostaje ručak, ali se na računu povremeno pojavi kao da je uključivao privatni koncert, osobnog kuhara i diplomatski prijam. Ako su cijene usluga rasle 8,5 posto, tada nominalni rast prometa od deset posto više ne izgleda naročito impresivno. Nakon uklanjanja rasta cijena, stvarni rast iznosi tek oko jedan i pol posto. Drugim riječima, promet se gotovo nije pomaknuo, ali je zato račun napravio ozbiljan iskorak. U nekim djelatnostima vrijednost računa može rasti sporije od cijena. U tom slučaju nominalni promet raste, dok realna potrošnja zapravo pada. To je ona posebna ekonomska situacija u kojoj se službeno troši više, a praktično dobiva manje.

Broj računa: mala, neugodna činjenica

Da bi se razumjelo što se stvarno događa, nije dovoljno gledati samo ukupnu vrijednost računa. Treba gledati i njihov broj. Ako raste vrijednost računa, a broj izdanih računa stagnira ili pada, vrlo je vjerojatno da nije porasla potrošnja, nego prosječna cijena. Jednostavno rečeno, manje ljudi kupuje, ali oni koji još kupuju plaćaju više.

To je slično restoranu koji ima manje gostiju, ali veće račune. Vlasnik je zadovoljan ukupnim prometom, statistika je zadovoljna, gost je manje zadovoljan, a konobar procjenjuje je li sigurno prići stolu nakon što donese račun. Naravno, ni broj računa nije savršena mjera. Jedan račun može sadržavati litru mlijeka ili pola trgovine. Ali kada se zajedno analiziraju ukupna vrijednost, broj računa i prosječan iznos po računu, slika postaje znatno jasnija. A ta slika nerijetko kaže da potrošnja nije eksplodirala. Eksplodirale su cijene.

Turizam: nacionalna disciplina računanja tuđeg novca

Srpanj dodatno komplicira stvari jer u Hrvatsku dolazi velik broj turista. Njihova potrošnja podiže ukupne fiskalizirane iznose, osobito na obali. To je dobro za prihod, proračun i turističke statistike, ali ne znači da je kupovna moć hrvatskih građana porasla. Dapače, domaći građanin u srpnju često djeluje kao slučajni prolaznik u vlastitoj turističkoj destinaciji.

On promatra cijene apartmana, restorana i izleta s istom znatiželjom kojom bi promatrao cjenik privatnog svemirskog leta. Sve mu je poznato, ali ništa više nije namijenjeno njemu. Rast potrošnje na obali može stoga prikriti stagnaciju u ostatku zemlje. Nekoliko turističkih središta može proizvesti snažan nacionalni rezultat, dok se istodobno u kontinentalnim gradovima i manjim sredinama potrošnja smanjuje ili ostaje na istoj razini. Prosjek je, kao i uvijek, vrlo pristojan gospodin. Nikoga izravno ne vrijeđa, ali ne govori što se stvarno događa pojedincima.

Pune blagajne, praznije košarice

Najjednostavnija slika srpanjske potrošnje vidi se u trgovini. Kupac dolazi s istim budžetom kao prošle godine. U košaricu stavlja osnovne namirnice, nekoliko proizvoda za kućanstvo i nešto što je nekada bilo impulzivna kupnja, a danas se smatra luksuzom. Na blagajni plaća više nego lani, iako mu se čini da je nešto zaboravio. Nije zaboravio. Samo je kupio manje.

Fiskalizirani sustav zabilježit će veći iznos računa. U statistici će se pojaviti rast potrošnje. U stvarnom životu kućanstvo će možda smanjiti količinu, prijeći na jeftinije proizvode ili odustati od dijela kupnje. To je temeljni paradoks inflacijskog gospodarstva: blagajne su punije novca, ali košarice nisu punije robe.

Što podaci doista govore

Podaci Porezne uprave nisu pogrešni. Oni vrlo precizno pokazuju koliko je eura evidentirano kroz fiskalizirane račune. Problem nastaje kada se od njih pokušava napraviti dokaz da se životni standard automatski poboljšava.

Rast fiskaliziranog prometa potvrđuje da novac cirkulira, da turistička sezona proizvodi prihode i da nije došlo do dramatičnog pada potražnje. Ali bez prilagodbe za inflaciju ne može se zaključiti koliko je stvarno porasla količina kupljene robe i usluga.

U pojedinim djelatnostima realni rast može biti vrlo slab. U nekima potrošnja stagnira, a u nekima pada. Nominalni iznos pritom može izgledati sasvim pristojno, kao gost koji se smiješi na obiteljskom ručku dok ispod stola gazi svima po nogama.

Hrvatski ekonomski optimizam stane na jedan račun

Zaključak srpanjskih podataka zapravo je jednostavan. Građani i turisti nisu nužno kupili više. Samo su više platili. To nije nevažna razlika. Ona odvaja stvarni rast potrošnje od statističke optičke varke. Dok se nominalni iznosi mogu pohvaliti rekordima, realna potrošnja pokazuje znatno skromniju sliku. U službenim tablicama raste promet. U trgovinama raste prosječan račun. U novčanicima raste propuh.

Zato svaki put kada čujemo da je fiskalizirana potrošnja ponovno snažno porasla, treba postaviti neugodno pitanje: jesmo li zaista kupili više ili smo samo istu stvar platili skuplje? Odgovor je često toliko očit da ga možemo pronaći na dnu računa. Ondje gdje piše ukupno.

...

Tekst: Vidmir Raič

Foto: Petar Kolovrat