Mrzimo AI, a ovisni smo o mobitelu i Internetu. Mrzimo doktore, a trčimo k njima kada zagusti. Mrzimo pokvarene političare, a glasamo za njih. Mrzimo nemoral, a svakog dana smo i sami nemoralni.
Da pojasnim odmah ono bitno. Naš mozak prerađuje oko 11 miliona bita informacija u sekundi a dozvoljava nam da budemo svjesni samo njih 40. Dakle, vidimo samo 0,0004% Stvarnosti! Vidimo potpuno zanemarivi dio stvarnosti iako se ovaj dio koji vidimo nama čini kao sve.
Misterij produbljuje jedna gotovo nestvarna činjenica. Tri tjedna nakon začeća fetus nema ni mozak ni živčani sustav. Ali srce počinje kucati! Odakle i kako dolaze „zapovjedi“?
Zbog boljeg razumijevanja problema krenimo s onime što sve zanima. Vanzemaljcima. Svi ih čekaju, netko je izračunao da ih ima 69 vrsta, tu su kroz cijelu našu povijest i, kako kaže vječni optimist Steven Grier, u to „ne treba sumnjati jer će se ukazati za 72 sata“. Teško je to priznati ali tajanstveni fajlovi Pentagona nisu, barem do sada, pokazali ništa naročito.
Vratimo se sada neuronima našeg mozga. Pomnožite našu moć viđenja svijeta oko nas 10 000 puta i tek ćete vidjeti samo 4%! Tako da „oni“ ako imaju za nas interesa, mogu šetati oko nas, programirati nas kako žele a da je šansa da ih registriramo gotovo nikakva. Jer možda žive u onih preostalih 99,9996% stvarnosti. Zapravo bi bilo čudo da ih vidimo! Dakako, postoji opcija koja bi pojasnila iskustva „otmica NLO-a“ i dio svjedočanstava a ta je da ih vidimo samo – kada „oni“ to žele. Mojom terminologijom rečeno, vladaju Vremenskim ili Prostorno-Vremenskim linijama.
A napisano je između 3000 i 10 000 knjiga iz kojih proizlazi da znamo sasvim sigurno da su „oni“ tu.
To nas dovodi do suštine problema. Svjesnosti o procesima u našem organizmu, psiholoških utjecaja i moći prosudbe kada nam je to najpotrebnije. U knjizi The „Drunkard's Walk“ („Teturanje pijanca“) Leonard Mlodinow pokazuje da velik dio naših misli, osjećaja i odluka nastaje kroz nesvjesne procese, mnogo prije nego što ih postanemo svjesni. Mozak neprestano traži obrasce i smisao, čak i u potpuno slučajnim događajima, pa često precjenjujemo vlastitu kontrolu nad životom i podcjenjujemo ulogu „slučajnosti“. Tek nakon što je odluka već donesena, svjesni um često stvara logično objašnjenje zašto smo postupili upravo tako, iako je pravi proces odlučivanja započeo izvan naše svjesne kontrole. To je zatvoreni krug u kojem mozak istovremeno blokira informacije o stvarnosti i traži obrasce za izlazak iz kruga. Kao kada pas lovi svoj rep...
Kontroverzni i osporavani smrtni neprijatelj psihijatrije i osnivač Scijentološke crkve (iz koje su ga izbacili vlastiti suradnici!), Ron Hubbard, je naslutio ulogu „reaktivnog uma“ , onog nečeg što iz nas bez da smo toga svjesni povuče za nas katastrofalan potez. Razvio je metodu „auditiranja“ koja je poboljšana verzija Freudova istjerivanja potisnutih trauma. Nažalost se njegova u biti dobra ideja koja je dala opipljive rezultate pretvorila u kult koji prate silni skandali, pokoravanje sljedbenika i vrtoglave cijene usluga. No, shvatili ste poantu – približio se osvješćivanju potisnutih sadržaja u ionako uskom području u kojem obitava naš svakodnevni um. I C.G. Jung je bio svjestan goleme uloge tog nesvjesnog dijela nas i posvetio je život traganju za stazom koja vodi iza tankih kulisa kojima smo okruženi.
Pogađate, ja sam to shvatio kao poziv na uporabu subliminalnog pristupa ispod praga svjesnosti, preko onoga što zovemo hipnagoško stanje. Postupno sam uvodio i neke manje razvikane vježbe kao, primjerice, slabo poznati „božji jezik“ iz vijetnamskog budizma. Jezik je najjači mišić u tijelu i ako želimo smanjiti rijeku misli trebamo ga opustiti. A to smanjenje otvara prolaz prema onim dijelovima naše, a možda i kolektivne, stvarnosti koji nam naš mozak nije podario. Cilj je obustaviti „unutarnji monolog“, otvoriti prostor skrivenom. Prilično je to dobro objasnio i Osho.
Ovdje je odličan primjer čovjeka koji ne samo da izlazi iz depresije već postaje ono što bi rekao Johan Huizing- homo ludens (čovjek koji se igra). Jer, najbolje što nam se može dogoditi u ovom svijetu jest da postanemo zaigrani kao dijete i osjetimo onu nepomućenu sreću.
“...Iako sam tek počeo s terapijom, sretan sam, osjećam se kao dijete koje do sada nisam stigao biti. Energija pršti iz mene… Tokom slušanja CD-a sam imao osjećaj kao da sam bio na nekom dužem putovanju. Kod vježbe s jezikom mi je teško zadržati slinu u ustima, padne na pod tu i tamo…” (F. M.)
Sjajni Alan Watts na jednom mjestu objašnjava da cijelog života radimo kako bismo bili sretni – u budućnosti. Stalno nešto dovršavamo i sređujemo, trpimo ili otplaćujemo, ganjamo i brinemo dok nam tako ne prođe čitav život.
Ma u kakvoj se situaciji nalazili sretni možemo biti samo u sadašnjem trenutku ako smo svjesni sve ljepote oko nas. Jer je percepcija Vremena paklena zamka.
Kada smo mladi imao dojam da je pred nama čitava vječnost i da ćemo sve stići. Ni ne zamjećujemo da kako sve prolazi nekako nam to Vrijeme protiče sve brže. Taj osjećaj naravno dolazi iz naših neurona. Jesmo li tako programirani? Da se ukloni strah od smrti u formativnim i kreativnim godinama a kada poslužimo za prijenos gena to postaje nebitno?
Postoji nešto što je ključno. Molitva ili pozitivne misli kojima želimo izmijeniti sudbinu izgovoren riječima nužno se odvija u vremenu. Jedna riječ slijedi drugu i svijest prolazi kroz njihov niz. U tom smislu, molitva ima vremensku strukturu, poput glazbe ili rečenice. Ako, međutim, uspijete u svijesti obuhvatiti cijelu molitvu ili namjeru odjednom – ne kao niz riječi, nego kao jedinstvenu cjelinu ili simbol – iskustvo može biti drukčije. U mnogim mističnim tradicijama upravo se to smatra prijelazom s diskurzivnog mišljenja na neposrednu kontemplaciju. Više se ne prati slijed riječi, nego se "drži" njihovo cjelokupno značenje u jednom trenutku svijesti.
Kada bi ljudska svijest mogla "pročitati" cijeli taj obrazac u jednom činu opažanja, subjektivni doživljaj mogao bi biti iskustvo bezvremenosti.
No, to je jedna sasvim nova dimenzija čije vrijeme je jednom bilo i tek dolazi…
napisao: Drago Plečko
*a Dragu Plečka i njegove radove možete zapratiti na njegovom web sjedištu
https://dragoplecko.com/
ili FB profilu
https://www.facebook.com/dragopleckoofficial/?locale=hr_HR
te mu i pisati na mail
drago.plecko@gmail.com
Drago Plečko
Drago Plečko rođen je u Samoboru 4. 4. 1951. od oca Dragutina i majke Magdalene. Nakon završene osnovne škole kreće u VI. gimnaziju u Zagrebu, a zatim na Prirodoslovno-matematički fakultet u Zagrebu – smjer organske kemije i biokemije. Diplomirao je 1975. godine u području kemije prirodnih spojeva. Magistrira iz istog područja nakon čega upisuje, uz odobrenje Rektorata, interdisciplinarni doktorat iz medicinskog područja s temom „Promjene T-limfocita u perifernoj krvnoj slici nakon autogeno izazvane hiperemije timusa“. Dakle, već tada, 1980. godine, tvrdi da se sviješću može djelovati na imunitet što će konačno dokazati 1986. godine američka znanstvenica Jeannie Achtenberg.
Doktorat izrađuje samo djelomično i počinje putovati svijetom u potrazi za tradicionalnim medicinama pa tako prvi u tadašnjoj Jugoslaviji predstavlja indijsku Ajurvedu, Siddha i Unani medicinu te tibetansko narodno ljekarstvo.
Plečko je jedan od pionira u nizu alternativnih područja kao što su joga, transcendentalna meditacija, bioenergija, psihotronika i alternativna duhovnost.
Autor je sedam knjiga i prvog TV filma o fenomenu Međugorja. Sudjelovao je s referatima na nekoliko desetina europskih i svjetskih skupova tzv. graničnih područja znanosti.
Sam je razvio tretmane bazirane na subliminalnoj manipulaciji s podsviješću te ciljanim neurofiziološkim vježbama i dijetama.
foto: osobna arhiva Drago Plečko