U analizi suvremenih autoritarnih režima, posebice onih na rubu Europe, britanski Financial Times upozorava na univerzalnu dilemu koja se javlja nakon desetljeća vlasti: hoće li dugovječni lideri pojačati represiju, konsolidirati svoj oligarhijski kapitalistički krug i istisnuti ostatke neovisnih medija, ili će se, pod pritiskom domaće i međunarodne javnosti, prikloniti reformističkim zahtjevima opozicije? Na Zapadnom Balkanu ova dilema nije samo teorijsko pitanje, nego se manifestira kao središnji problem političke svakodnevice. Regija obilježena tranzicijom, hibridnim režimima i specifičnim odnosom prema euroatlantskim integracijama postala je laboratorij u kojem se ispituje izdržljivost autoritarnih modela vlasti u uvjetima globaliziranog pritiska i lokalne krhkosti institucija.
Srbija
Pogledamo li Srbiju, kao najveću i politički najutjecajniju državu regije, jasno se ocrtava obrazac koji FT detektira. Aleksandar Vučić, vođa čija je politička karijera oblikovana još u doba Miloševićeve Jugoslavije, uspio je stvoriti sustav koji kombinira formalnu privrženost europskim integracijama i liberalnoj retorici s faktičkom praksom kontrole medija, zarobljavanja institucija i izgradnje poslovno-političke elite usko povezane s državnim resursima. Njegova dugovječnost, popraćena centralizacijom moći i slabljenjem opozicije, stavlja ga upravo pred opisanu dilemu: ili pojačati autoritarni kurs represijom nad preostalim džepovima slobode, ili odgovoriti na sve intenzivnije zahtjeve za demokratizacijom, posebno nakon studentskih i građanskih prosvjeda u Beogradu. Njegova strategija, zasad, oscilira između ova dva pola, pri čemu je naglasak na kooptaciji i parcijalnim reformama koje služe za očuvanje međunarodne legitimnosti, a ne za stvarnu demokratizaciju.
BIH – nacionalizam na djelu
Bosna i Hercegovina pruža složeniji slučaj jer je formalno decentralizirana i pod međunarodnim nadzorom, ali u praksi nosi sve karakteristike zatvorenog političkog sistema. Nacionalističke elite koje dominiraju entitetima godinama reproduciraju moć kroz kontrolu javnih resursa, medija i birokratskog aparata. Međutim, za razliku od Vučićeve personalizirane vlasti, u BiH se radi o kolektivnim autoritarnim aranžmanima gdje se dilema FT-a multiplicira unutar etnički definiranih političkih blokova. Dok jedni jačaju represivne metode kroz retoriku podjela i osporavanja državnih institucija, drugi povremeno koketiraju s retorikom reformi radi europske perspektive. Ipak, nijedan od tih procesa ne vodi prema istinskoj liberalizaciji, nego ostaje u funkciji održavanja postojećeg poretka.
Crna Gora
U Crnoj Gori, nakon tri desetljeća vlasti Demokratske partije socijalista i Mila Đukanovića, scenarij tranzicije dobio je neočekivan obrat. Iako je promjena vlasti 2020. stvorila dojam otvaranja prostora za demokratizaciju, ubrzo se pokazalo da je politička kultura, duboko ukorijenjena u klijentelizmu i zarobljenosti institucija, preživjela promjenu garniture. Time je potvrđena teza da dugovječni autoritarni sistemi stvaraju strukturalne obrasce koji nadživljuju pojedine vođe i nastavljaju funkcionirati kroz nove elite. Crnogorski primjer stoga pokazuje treću opciju – ne samo jačanje represije ili pristajanje na reforme, već reprodukciju hibridnog sustava u kojem se kozmetičke promjene koriste kao dokaz navodne tranzicije.
Kosovo i Albanija
Na Kosovu i u Albaniji situacija poprima drukčije obrise. U Tirani, Edi Rama, iako nominalno vođa proeuropske ljevice, godinama je kritiziran zbog koncentracije moći, kontroverznih veza s poslovnim elitama i slabljenja nezavisnih institucija. Slično kao i njegovi balkanski kolege, balansira između represivne kontrole i prividnih reformi. Na Kosovu, pak, Albin Kurti nastoji odmaknuti državu od obrasca klijentelističke politike, ali se suočava s otporom unutar vlastitog sistema i geopolitičkim pritiscima koji stvaraju svojevrsni paradoks: iako je oporbeni pokret došao na vlast s obećanjem reformi, sama struktura društva i međunarodni kontekst prisiljavaju ga da reproducira dio starih autoritarnih mehanizama kako bi održao stabilnost.
Kada FT postavlja pitanje izbora između represije i reforme, ono u kontekstu Zapadnog Balkana dobiva specifičan naglasak. Ovdje se, naime, ne radi samo o individualnim političkim odlukama dugovječnih lidera, nego o strukturalnim okvirima koji omogućuju reprodukciju autoritarnih praksi. Nedovršena tranzicija iz socijalističkog poretka, slabe institucije, duboka korupcija, etničke podjele i polovična uključenost u europske integracije stvaraju ambijent u kojem je dilema zapravo prividna. Autoritarni veterani, bilo da se odluče za represiju ili reforme, ostaju unutar matrice koja osigurava njihovu dugovječnost.
Europska unija u tom kontekstu igra ambivalentnu ulogu. S jedne strane, nudi normativni okvir i financijske poticaje koji bi mogli ohrabriti reforme, no s druge strane tolerira stabilokraciju – režime koji jamče mir i kontrolu migracija, ali po cijenu demokratizacije. Ta “politika stabilnosti” omogućuje veteranima autoritarnih sustava da prolongiraju svoj ostanak na vlasti, dok se reformski pritisci pretvaraju u formalizam i birokratske prilagodbe. U konačnici, Zapadni Balkan ostaje zatočenik vlastite periferne pozicije: dovoljno blizu da bude pod europskim nadzorom, ali nedovoljno integriran da bi reforme bile egzistencijalna nužnost.
Drugim riječima, dilema ojačati represiju ili otvoriti se reformama, premda univerzalno postavljena, na Zapadnom Balkanu se svodi na izbor između različitih nijansi hibridnosti. Veteranima autoritarnih režima rijetko prijeti potpuna tranzicija prema liberalnoj demokraciji, a još rjeđe potpuni pad u otvorenu diktaturu. Umjesto toga, nastavlja se praksa upravljanja kroz kontrolu resursa, selektivnu represiju i “upravljane” reforme, čime se perpetuira status quo. To znači da Zapadni Balkan i u sljedećem desetljeću ostaje regija u kojoj je ključna politička konstanta upravo trajna odgoda konačnog izbora između represije i reforme.
Aktualni protesti i reakcije EU institucija (2024.–2025.)
U posljednje dvije godine upravo se potvrdila ova teza o trajnoj hibridnosti. U Srbiji su masovni studentski prosvjedi 2024. i 2025. godine, potaknuti sumnjama u izborne nepravilnosti i zloupotrebu javnih resursa, izazvali novu društvenu dinamiku. Iako su mobilizirali desetke tisuća građana, reakcija vlasti bila je dvoslojna: s jedne strane, retoričko obećanje reformi i spremnosti na dijalog; s druge strane, selektivna represija i pokušaji kriminalizacije prosvjednika kroz kontrolirane medijske narative. Time je vlast jasno dala do znanja da se neće odreći temeljnih mehanizama autoritarnog upravljanja.
Europska unija je u istom razdoblju uputila niz oštrijih upozorenja Beogradu, naglašavajući da bez jačanja vladavine prava i slobode medija nema napretka u pregovorima o članstvu. Posebno nakon što je Europski parlament u proljeće 2025. usvojio rezoluciju kojom kritizira srbijanske vlasti zbog “sistematskog narušavanja demokratskih standarda”, postalo je jasno da je Bruxelles spreman zaoštriti retoriku, ali ne nužno i poduzeti odlučnije sankcije.
Slični procesi vidljivi su i u Bosni i Hercegovini, gdje su prosvjedi u Sarajevu i Banjoj Luci 2024. godine pokazali duboko nezadovoljstvo građana korupcijom i blokadama političkog sistema. EU je reagirala kroz posjete visokih dužnosnika i najave dodatnih financijskih paketa, ali i ovdje se naglašava “politika stabilnosti”, odnosno strah da bi radikalniji pritisak na lokalne elite mogao destabilizirati krhki mir.
Crna Gora je, pak, 2025. svjedočila prosvjedima zbog sporih reformi i političkih manipulacija oko formiranja vlade, što je ponovno otvorilo pitanje koliko je tranzicija nakon Đukanovića uistinu donijela demokratizaciju. Europska komisija reagirala je upozorenjima o zaostajanju u poglavljima pravosuđa i naglasila da bez dubinskih institucionalnih reformi zemlja neće moći nastaviti svoj pregovarački put.
Ovi događaji jasno pokazuju kako se FT-ova dilema prenosi u konkretan povijesni trenutak. Protesti građana diljem regije potvrđuju postojanje snažnih društvenih zahtjeva za promjenama, dok reakcije EU institucija otkrivaju ambivalenciju Bruxellesa – spremnost na kritiku i pritisak, ali i trajni oprez pred mogućim nestabilnostima. Time se potvrđuje da je Zapadni Balkan i dalje zarobljen između vlastitih autoritarnih obrazaca i ograničenih poticaja izvana, što ga čini paradigmatskim primjerom hibridnog prostora na rubu europske integracije.
Protesti i reakcije EU (2024.–2025.)
Srbija
– Više od 30.000 studenata i građana na ulicama Beograda u jesen 2024. i proljeće 2025.
– Povod: sumnje u izborne nepravilnosti i kontrolu medija.
– Reakcija vlasti: obećanja o dijalogu + selektivna represija.
– Europski parlament, ožujak 2025.: “Duboka zabrinutost zbog pritisaka na medije i zloupotrebe javnih resursa.”
Bosna i Hercegovina
– Prosvjedi u Sarajevu i Banjoj Luci, lipanj 2024.
– Tema: korupcija i etničke blokade.
– EU: obećanja financijske pomoći, naglasak na stabilnosti umjesto reformi.
Crna Gora
– Prosvjedi u Podgorici, travanj 2025.
– Povod: spore reforme i manipulacije oko formiranja vlade.
– Europska komisija: upozorenje da bez institucionalnih promjena nema napretka u pregovorima.
....
Tekst: Petar Kolovrat
Ilustracija: Vidmir Raič, asistencija AI