Cjelogodišnji turizam zvuči kao idealna formula za stabilnije prihode, bolje korištenje infrastrukture i manje sezonske ekstreme, ali pitanje je može li zemlja s ograničenom radnom snagom, demografskim padom, rastućim cijenama i krhkom lokalnom infrastrukturom doista živjeti turistički ritam svih dvanaest mjeseci u godini.
Od sezonskog rekorda do cjelogodišnjeg pritiska
Hrvatski turizam već desetljećima živi u paradoksu vlastitog uspjeha. S jedne strane, riječ je o najvidljivijoj, najprepoznatljivijoj i međunarodno najkonkurentnijoj hrvatskoj gospodarskoj grani. Ona puni državni proračun, otvara radna mjesta, donosi devizne prihode, održava niz lokalnih ekonomija i daje Hrvatskoj onu vrstu globalne prepoznatljivosti kakvu mnoge zemlje slične veličine ne mogu ni kupiti ni marketinški proizvesti. S druge strane, upravo zato što je toliko uspješan, turizam sve jasnije pokazuje granice društva koje ga nosi. Hrvatska više ne raspravlja samo o tome koliko turista može privući, nego koliko turista može izdržati, a to je bitno drugačije pitanje. Ono više nije pitanje promocije, brošura, kampanja i slogana, nego pitanje radne snage, prostora, stanovanja, cijena, kulture svakodnevice, demografije, lokalne samouprave, prometa, zdravstva, otpada, vode, energije i društvene tolerancije prema činjenici da se zemlja sve više organizira oko posjetitelja, a sve manje oko vlastitih stanovnika.
Cjelogodišnji turizam na prvi pogled izgleda kao logično rješenje gotovo svih slabosti hrvatskog modela. Ako je problem prevelika koncentracija dolazaka u srpnju i kolovozu, tada se odgovor čini jednostavnim: turiste treba rasporediti kroz cijelu godinu. Ako je problem sezonsko zapošljavanje, tada se čini da bi dulja sezona donijela stabilnije poslove. Ako je problem preopterećenje obale, tada se čini da bi predsezona, posezona i kontinentalni turizam mogli pritisak učiniti podnošljivijim. Ako je problem ovisnost o nekoliko ljetnih mjeseci, tada cjelogodišnji turizam zvuči kao osiguranje od klimatskih šokova, geopolitičkih kriza, promjena navika putnika i sve zahtjevnije europske konkurencije. No iza te privlačne formule krije se pitanje koje se prečesto prešućuje: može li Hrvatska, ovakva kakva jest, kadrovski, ekonomski, kulturno, socijalno i demografski izdržati turizam koji ne prestaje?
Kadrovska granica: tko će raditi turizam koji traje cijelu godinu?
Prva i najtvrđa granica cjelogodišnjeg turizma nije ni plaža, ni zračna luka, ni hotelski krevet, nego čovjek koji taj sustav mora održavati. Hrvatski turizam već sada pokazuje da domaće tržište rada nema dovoljno ljudi za postojeći sezonski model, a kamoli za model koji bi se protegnuo na cijelu godinu. Konobari, kuhari, sobarice, recepcionari, čistačice, vozači, turistički vodiči, animatori, radnici u trgovini, održavanju, komunalnim službama i sigurnosti već godinama čine nevidljivu infrastrukturu sezone. Bez njih nema luksuznog hotela, nema apartmana, nema kruzera, nema restorana, nema destinacije, koliko god destinacija bila lijepa na fotografiji.
Cjelogodišnji turizam zato ne može počivati na istoj logici na kojoj počiva sezonski turizam: privuci radnika na tri ili četiri mjeseca, osiguraj mu smještaj, prehranu i iscrpljujući raspored, pa ga nakon sezone vrati tržištu rada, drugoj državi ili osobnoj neizvjesnosti. Turizam od dvanaest mjeseci traži stalne radnike, obitelji, stanove, škole za njihovu djecu, integraciju, zdravstvenu zaštitu i društvenu uključenost. Drugim riječima, on od sezonske ekonomije traži da postane trajni društveni sustav. Hrvatska, međutim, još nije do kraja uredila ni sezonski uvoz rada, a već govori o turizmu koji bi trebao trajati neprekidno.
Ako cjelogodišnji turizam bude zamišljen samo kao produljena sezona, tada će se sadašnji kadrovski problemi jednostavno razvući na dvanaest mjeseci. Umjesto ljetnog nedostatka radnika dobit ćemo trajni nedostatak radnika. Umjesto sezonskog pritiska na smještaj radnika dobit ćemo trajni pritisak na tržište najma. Umjesto privremenog oslanjanja na strane radnike dobit ćemo dugoročnu ovisnost o migrantskom radu. To nije samo ekonomsko pitanje. To je pitanje kakvu Hrvatsku gradimo: zemlju u kojoj strani radnici dolaze kao kratkotrajna radna snaga bez dublje integracije ili zemlju koja priznaje da je bez njih njezin turistički, građevinski, logistički i uslužni sustav sve teže održiv.
Ekonomska računica: više mjeseci ne znači automatski više koristi
Druga granica je ekonomska. U hrvatskoj javnosti često se podrazumijeva da više turizma automatski znači više bogatstva. Takva jednadžba bila je uvjerljivija u ranijoj fazi razvoja, dok su kapaciteti rasli, cijene bile konkurentne, radna snaga dostupnija, lokalni troškovi niži, a stanovništvo manje izloženo pritisku turističke potražnje. Danas je slika složenija. Hrvatska doista ostvaruje rekordne turističke prihode, ali istodobno rastu troškovi rada, energije, hrane, održavanja, kredita, najma, komunalnih usluga i ulaganja u infrastrukturu. Ako prihodi rastu sporije od troškova, cjelogodišnji turizam ne mora nužno značiti zdraviji model, nego model u kojem se radi više da bi se zadržala ista ili manja marža.
Poseban je problem struktura prihoda. Hrvatska ne smije mjeriti uspjeh turizma samo brojem dolazaka, noćenja i ukupnim prihodima, nego i time koliko se od te potrošnje doista zadržava u lokalnoj ekonomiji, koliko odlazi na uvoz hrane i opreme, koliko na strane platforme, koliko na nekretninsku rentu, koliko na niskoplaćeni rad, a koliko na stvaranje produktivnosti, znanja i dugoročne vrijednosti. Ako cjelogodišnji turizam bude samo produžetak apartmanizacije, tada će Hrvatska dobiti dulju sezonu, ali ne nužno i pametniju ekonomiju. Dobit će više prometa, više računa, više potrošnje i više pritiska, ali možda ne i kvalitetniji razvoj.
Cjelogodišnji turizam ima smisla samo ako mijenja strukturu ponude. On ne može počivati isključivo na suncu, moru, vikendima i produženim praznicima. Mora uključivati zdravstvo, kulturu, kongrese, sport, gastronomiju, ruralni prostor, planine, gradove, obrazovanje, kreativne industrije, digitalne nomade, umirovljenički turizam, rehabilitaciju, nautiku izvan špice i ozbiljno upravljanje destinacijama. To je bitno zahtjevniji proizvod od ljetnog odmora. On traži profesionalizaciju, stalno zaposlene ljude, sofisticiran marketing, prometnu dostupnost izvan sezone, otvorene restorane, javne sadržaje, radno vrijeme institucija, kvalitetnu lokalnu uslugu i destinacije koje nisu samo kulisa za srpanjsku potrošnju.
Kulturna granica: kada destinacija prestaje biti zajednica
Treća granica je kulturna, a ona je najteže mjerljiva, ali možda najopasnija. Turizam mijenja lokalne zajednice tiše nego što mijenja BDP. Najprije promijeni cijene kave, zatim cijene najma, zatim strukturu trgovina, zatim ritam grada, zatim jezik u javnom prostoru, zatim očekivanja mladih, a na kraju i samu ideju o tome kome grad ili mjesto pripada. U gradovima i obalnim mjestima s jakim turističkim pritiskom stanovnici postupno postaju manjina u vlastitoj svakodnevici. Centri se pretvaraju u zone potrošnje, stanovi u smještajne jedinice, obične trgovine u suvenirnice ili ugostiteljske lokale, a javni prostor u scenografiju za posjetitelje.
Cjelogodišnji turizam u tom smislu može imati dva potpuno različita učinka. Ako se vodi pametno, može smanjiti ljetnu agresivnost sezone, vratiti život u predsezonu i posezonu, omogućiti stabilnije prihode i održati sadržaje otvorenima za lokalno stanovništvo. Ako se vodi stihijski, može samo produžiti osjećaj da lokalna zajednica nikada nema predah. Grad koji je ljeti preopterećen gostima, prometom, bukom i cijenama, zimi možda ponovno postaje grad svojih stanovnika. Ako turizam postane neprekidan, tada nestaje i taj zimski povratak lokalnog života.
Upravo zato cjelogodišnji turizam ne smije biti ideologija stalne popunjenosti. Nije cilj da svaki trg, svaka riva, svaki stan i svaki restoran budu u funkciji turističke potrošnje svih dvanaest mjeseci. Cilj bi morao biti da turizam bude ravnomjerniji, kvalitetniji i manje destruktivan. Ako se razlika između turističke destinacije i stvarne zajednice potpuno izbriše, Hrvatska će možda dobiti više noćenja, ali će izgubiti ono zbog čega su turisti uopće dolazili: autentičan prostor, lokalni život, osjećaj mjesta i društvenu atmosferu koja nije proizvedena samo za goste.
Socijalna cijena: stanovanje, cijene i nevidljivi teret lokalnog stanovništva
Četvrta granica je socijalna. Turizam ne podiže samo prihode; on podiže i troškove života. To osobito pogađa stanovnike turističkih središta, mlade obitelji, podstanare, radnike u javnim službama, zaposlene u turizmu koji ne posjeduju nekretnine te sve one čiji prihodi ne rastu istim tempom kao cijene prostora i usluga. Kada se stan može iznajmiti turistima za nekoliko dana po cijeni mjesečne najamnine lokalnog stanovnika, tržište vrlo brzo pokaže kome daje prednost. Kada se centar grada ekonomski više isplati posjetitelju nego stanovniku, stanovnik se povlači prema periferiji. Kada se to dogodi u dovoljno velikom opsegu, destinacija počinje gubiti društvenu ravnotežu.
Cjelogodišnji turizam mogao bi dodatno zaoštriti taj problem ako poveća pritisak na najam tijekom cijele godine. Sezonski model već sada izbacuje dio stanova iz dugoročnog najma. Cjelogodišnji model mogao bi taj proces učiniti trajnim. To znači da bi radnici koji trebaju održavati turizam mogli sve teže živjeti u destinacijama u kojima rade. Paradoks postaje očit: turizam treba radnike, ali turistički pritisak podiže cijene stanovanja do razine na kojoj ti radnici više ne mogu živjeti u turističkim sredinama.
Socijalna održivost cjelogodišnjeg turizma zato ne ovisi samo o hotelima i kampanjama, nego o stambenoj politici, poreznoj politici, regulaciji kratkoročnog najma, komunalnoj infrastrukturi, javnom prijevozu, zdravstvenim kapacitetima i lokalnim proračunima. Ako se teret turizma privatizira kroz profite, a socijalizira kroz gužve, cijene, nedostatak stanova, komunalni pritisak i opterećene javne službe, tada cjelogodišnji turizam neće biti razvojna strategija, nego produžena društvena napetost.
Demografska granica: mala zemlja s velikim turističkim ambicijama
Najdublja granica je demografska. Hrvatska je zemlja s manje od četiri milijuna stanovnika, negativnim prirodnim kretanjem i sve starijom populacijom. To znači da pitanje cjelogodišnjeg turizma nije samo pitanje radnika u hotelima, nego pitanje ukupne nosivosti društva. Koliko liječnika, medicinskih sestara, policajaca, vatrogasaca, komunalnih radnika, vozača, učitelja, inspektora, građevinara, servisera i administrativnih službenika treba zemlja koja tijekom turističkih vrhunaca višestruko povećava broj ljudi na pojedinim područjima? I može li ista ta zemlja, demografski oslabljena i regionalno neujednačena, održavati takav intenzitet ne samo dva mjeseca, nego cijelu godinu?
Hrvatska se već sada u mnogim područjima oslanja na stanovništvo kojeg nema dovoljno. To se vidi u zdravstvu, skrbi za starije, obrazovanju, građevinarstvu, prometu, ugostiteljstvu i komunalnim službama. Cjelogodišnji turizam može biti prilika za demografski oporavak nekih prostora ako stvori stabilna radna mjesta, bolju infrastrukturu i razlog da mladi ostanu. Ali može biti i akcelerator demografskog pražnjenja ako lokalno stanovništvo zaključi da više ne može živjeti u vlastitim mjestima jer su ona postala preskupa, prenapučena, prebučna ili pretvorena u servisnu zonu za goste.
Demografski održiv turizam mora postaviti pitanje koje turistička politika često izbjegava: povećava li turizam kvalitetu života stanovnika ili samo povećava promet kroz njihovu sredinu? Ako stanovnici odlaze, ako se škole prazne, ako se stanovi pretvaraju u apartmane, ako mladi rade sezonski bez perspektive, ako se lokalna ekonomija svodi na usluživanje gostiju, tada destinacija može statistički rasti, a društveno slabjeti. U tom slučaju cjelogodišnji turizam nije lijek za demografiju, nego njezin novi simptom.
Može li Hrvatska izdržati? Da, ali ne ovakav model beskonačnog rasta
Odgovor na pitanje može li Hrvatska izdržati cjelogodišnji turizam ne može biti jednostavno da ili ne. Hrvatska ga može izdržati ako cjelogodišnji turizam ne bude shvaćen kao dvanaestomjesečna verzija srpnja i kolovoza. Ne može ga izdržati ako cilj ostane samo veći broj dolazaka, više noćenja, više apartmana, više ugostiteljskih terasa, više kruzera, više prometa i više pritiska na isti prostor. Može ga izdržati ako se turizam preusmjeri prema većoj vrijednosti, boljem upravljanju, snažnijem kontinentalnom razvoju, kvalitetnijim radnim mjestima, reguliranom stanovanju i zaštiti lokalnih zajednica. Ne može ga izdržati ako se nastavi ponašati kao da su prostor, radna snaga, lokalna tolerancija i demografska baza neograničeni resursi.
Cjelogodišnji turizam ima smisla samo ako Hrvatska prestane turizam promatrati kao sektor odvojen od ostatka društva. Turizam nije samo pitanje Ministarstva turizma, turističkih zajednica i privatnih iznajmljivača. On je pitanje Ministarstva rada, demografije, gospodarstva, prometa, zdravstva, kulture, obrazovanja, unutarnjih poslova, graditeljstva i zaštite okoliša. Turizam koji traje cijelu godinu ulazi u sve pore društva i zato ne može biti vođen sezonskom logikom. On traži državu koja planira, lokalnu vlast koja regulira, poduzetnike koji ulažu u kvalitetu, radnike koji imaju dostojanstvene uvjete i stanovnike koji od turizma imaju više koristi nego štete.
Najveća opasnost nije u tome da Hrvatska neće moći privući dovoljno turista izvan ljeta. Najveća opasnost je u tome da će pokušati privući još više turista, a da neće promijeniti model koji već sada proizvodi napetosti. Cjelogodišnji turizam može biti izlaz iz sezonalnosti, ali može postati i njezina groteskna produžena verzija. U prvom slučaju Hrvatska dobiva stabilniju, zreliju i otporniju turističku ekonomiju. U drugom dobiva zemlju koja radi cijele godine, ali sve manje zna za koga, po kojoj cijeni i s kakvim posljedicama.
Zato pravo pitanje više nije može li Hrvatska imati turizam dvanaest mjeseci u godini. Može. Pitanje je može li imati takav turizam, a da pritom ne potroši ljude, prostor i društvenu ravnotežu na kojima taj turizam počiva. Ako odgovor na to pitanje ne bude ozbiljan, cjelogodišnji turizam neće biti hrvatska razvojna pobjeda, nego samo nova faza istog iscrpljivanja, ovaj put bez zimskog odmora.
...
Tekst: Petar Kolovrat
Foto: Vidmir Raič