Prosječna neto plaća u lipnju dosegnula je 1.555 eura, ali medijalna iznosi 1.345 eura. Plaće i dalje rastu brže od cijena, no realni dobitak znatno je manji od nominalnog, dok razlike među djelatnostima ostaju vrlo velike.
Plaće u Hrvatskoj nastavljaju rasti, ali najnoviji podaci Državnog zavoda za statistiku istodobno pokazuju koliko je važno razlikovati statistički prosjek od stvarnog položaja većine zaposlenih. Prosječna mjesečna neto plaća zaposlenih u pravnim osobama u lipnju 2026. iznosila je 1.555 eura, 7,7 posto više nego godinu ranije. Kada se, međutim, uključi rast cijena, realno povećanje iznosi 3,1 posto. Prosječna bruto plaća dosegnula je 2.184 eura, uz godišnji nominalni rast od 8,8 i realni od 4,1 posto.
Brojke stoga potvrđuju dvije paralelne priče hrvatskog tržišta rada. Prva je pozitivna: kupovna moć prosječne plaće i dalje raste. Druga je znatno manje spektakularna: od nominalnih 7,7 posto povećanja neto plaće, nakon inflacije zaposleniku realno ostaje rast od samo 3,1 posto. To nije zanemarivo, ali je znatno manje od iznosa koji sugerira sam nominalni rast plaća.
Plaće su više nego prije godinu dana, ali posljednjih mjeseci gotovo stoje
Posebno je zanimljiv kratkoročni trend. U odnosu na svibanj prosječna neto plaća u lipnju povećana je tek 0,2 posto, sa 1.552 na 1.555 eura. Realno je povećanje iznosilo 0,6 posto jer su potrošačke cijene u lipnju bile nešto niže nego u svibnju. Prosječna bruto plaća povećana je 0,3 posto, na 2.184 eura.
Pogled na prvih šest mjeseci godine još jasnije pokazuje usporavanje. Prosječna neto plaća u siječnju iznosila je 1.511 eura, u ožujku je dosegnula 1.555 eura, a potom se gotovo zaustavila: u travnju i svibnju iznosila je 1.552 eura, da bi se u lipnju ponovno vratila na 1.555 eura. Drugim riječima, između siječnja i lipnja prosjek je porastao za 44 eura, odnosno približno 2,9 posto, ali je tijekom drugog tromjesečja praktično stagnirao.
To ne znači da je završio ciklus rasta plaća. Godišnje stope još su visoke, a hrvatsko tržište rada i dalje obilježavaju velika potražnja za radnicima, nedostatak domaće radne snage i pritisak na poslodavce da povećavaju primanja. Ipak, lipanjske brojke sugeriraju da razdoblje vrlo brzog nominalnog povećavanja prosječne plaće možda ulazi u mirniju fazu.
Prosjek je 1.555 eura, ali „tipični“ zaposleni prima 1.345 eura
Za razumijevanje stvarnog standarda zaposlenih još je važnija medijalna plaća. Ona je u lipnju iznosila 1.345 eura neto. To znači da je polovica zaposlenih obuhvaćenih statistikom primala manje, a polovica više od tog iznosa. Medijan je zato često bolji pokazatelj primanja tipičnog zaposlenika od aritmetičkog prosjeka, koji prema gore podižu relativno visoke plaće dijela radnika.
Razlika između prosječne i medijalne neto plaće sada iznosi 210 eura. Medijalna je plaća tako približno 13,5 posto niža od prosječne. Kada građanin čuje da je „prosječna hrvatska plaća 1.555 eura“, valja imati na umu da najmanje polovica zaposlenih zapravo prima manje od 1.345 eura.
Postoji, međutim, i pozitivan signal. Medijalna neto plaća u odnosu na lipanj prošle godine povećana je čak 9,1 posto, dakle brže od prosječne plaće, koja je rasla 7,7 posto. U odnosu na svibanj medijan je povećan za 1,6 posto. Medijalna bruto plaća dosegnula je 1.850 eura te je na godišnjoj razini viša 9,9 posto.
To može upućivati na relativno snažan rast primanja u sredini distribucije plaća, iako se samo iz jednog mjeseca ne može zaključiti da se razlike među zaposlenima sustavno smanjuju.
Od 988 do 2.330 eura ili dvije Hrvatske unutar istog tržišta rada
Još veće razlike otkriva usporedba pojedinih djelatnosti. Najviša prosječna neto plaća u lipnju isplaćena je u zračnom prijevozu – 2.330 eura, dok su zaposleni u proizvodnji odjeće imali najnižu prosječnu neto plaću od samo 988 eura. Razlika između ta dva sektora iznosi čak 1.342 eura, a prosječna plaća u zračnom prijevozu približno je 2,4 puta veća nego u proizvodnji odjeće. Kod bruto plaća raspon ide od 1.316 eura u proizvodnji odjeće do 3.402 eura u zračnom prijevozu.
Takve razlike nisu tek statistička zanimljivost. One pokazuju koliko položaj zaposlenika u Hrvatskoj ovisi o djelatnosti u kojoj radi, produktivnosti sektora, nedostatku pojedinih profila radnika, obrazovnoj strukturi, sposobnosti poduzeća da podnese veće troškove rada te pregovaračkoj snazi zaposlenih. Iza jedne nacionalne prosječne plaće zapravo postoji niz vrlo različitih tržišta rada.
Inflacija uzima velik dio nominalnog povećanja
Poseban problem ostaje odnos plaća i cijena. Potrošačke cijene u Hrvatskoj u lipnju su bile 4,5 posto više nego godinu ranije, dok su nominalne neto plaće porasle 7,7 posto. Zbog toga se realni rast plaće spušta na 3,1 posto.
Pritom službena prosječna inflacija ne mora odgovarati inflaciji koju osjeća svako kućanstvo. U lipnju su troškovi stanovanja, vode, električne energije, plina i drugih goriva bili čak 12 posto viši nego godinu prije, prijevoz je poskupio 8,6 posto, restorani i smještaj 5,8 posto, a usluge promatrane kao šira kategorija 8,1 posto. Kućanstvo koje velik dio svojih prihoda troši upravo na stanovanje, energiju, prijevoz i usluge zato može osjećati znatno slabije poboljšanje standarda nego što sugerira prosječnih 3,1 posto realnog rasta plaće.
Drugim riječima, plaće ponovno pobjeđuju inflaciju, ali razlika nije velika toliko koliko bi se moglo zaključiti samo iz nominalnog povećanja od gotovo osam posto.
Viša mjesečna plaća, ali više i odrađenih sati
Lipanjski podaci otkrivaju još jednu zanimljivost. Zaposleni su imali prosječno 173 plaćena sata, čak 4,8 posto više nego u svibnju. Najviše ih je bilo u proizvodnji motornih vozila, prikolica i poluprikolica te vodenom prijevozu – po 182 sata, dok su pravne i računovodstvene djelatnosti, istražne i zaštitne djelatnosti te socijalna skrb bez smještaja imale po 163 plaćena sata.
Upravo zbog većeg broja sati mjesečna plaća i cijena rada po satu šalju različite poruke. Prosječna neto plaća po satu pala je u odnosu na svibanj 3,8 posto, na 8,72 eura, dok je bruto satnica smanjena 3,6 posto, na 12,25 eura. Na godišnjoj razini slika je povoljnija: neto satnica veća je 3,2 posto, a bruto 4,3 posto.
To je važna korekcija jednostavne tvrdnje da su „plaće porasle“. Ukupna mjesečna zarada ovisi i o tome koliko je sati plaćeno. Lipanj je imao znatno više plaćenih sati nego svibanj, pa samo kretanje mjesečnog iznosa ne daje potpun odgovor na pitanje koliko je rad pojedinog zaposlenika postao skuplji.
Plaće rastu, ali sljedeća bitka vodi se za kupovnu moć
Najnoviji podaci zato ne daju razlog ni za pretjerani optimizam ni za tvrdnju da rast plaća postoji samo na papiru. Realne plaće rastu, što znači da prosječni zaposleni statistički može kupiti više nego prije godinu dana. Medijalna plaća raste čak nešto brže od prosječne, što je dodatno povoljan signal.
Ali istodobno je prosječna neto plaća tijekom posljednjih nekoliko mjeseci praktički zapela oko 1.550 eura, medijalna plaća ostaje 210 eura ispod prosjeka, a razlike između pojedinih djelatnosti mjere se s više od tisuću eura mjesečno. Visoka inflacija stanovanja, energije, prijevoza i usluga dodatno smanjuje osjećaj poboljšanja životnog standarda.
Zbog toga će u nastavku 2026. važnije pitanje od toga hoće li prosječna plaća prijeći novu simboličnu granicu biti hoće li realna primanja nastaviti dovoljno brzo rasti da zaposlenici taj rast doista osjete u svakodnevnom životu. Statistički gledano, Hrvatska zasad ima realni rast plaća. Ekonomski i društveno, puno važnije ostaje pitanje koliko je taj rast široko raspoređen i koliko ga uspijevaju sačuvati cijene.
...
Tekst: Vidmir Raič
Infografika, foto: Petar Kolovrat