Hrvatska danas troši gotovo 40 milijardi eura godišnje. Istodobno ima gotovo pola milijuna stanovnika manje nego prije dvadeset godina. Da Matoš danas ustane iz groba, vjerojatno bi zaključio da nije umro od tuberkuloze, nego od javne uprave.
Govorili su nam da će digitalizacija smanjiti birokraciju. Da će informatizacija ubrzati postupke. Da će Europska unija donijeti učinkovitiju državu. Da će manje stanovnika značiti i manju administraciju. Dogodilo se upravo suprotno.
Hrvatska danas troši gotovo 40 milijardi eura godišnje. Prije dvadeset godina trošila je tek 13 milijardi. U međuvremenu izgubili smo oko 435 tisuća stanovnika. Nestao je grad veličine Osijeka i Rijeke zajedno, ali državni aparat ponaša se kao da se uselio još jedan. Ako je suditi prema proračunu, jedino što se u Hrvatskoj uspješno razmnožava nije natalitet nego rashod.
Krležin "Povratak Filipa Latinovicza", hrvatska verzija
Da se danas Miroslav Krleža vrati u Zagreb, vjerojatno više ne bi pisao o Glembajevima. Pisao bi o službeniku koji peti put vraća isti zahtjev jer je spajalica okrenuta pod pogrešnim kutom. Isto tako, njegovi novi Glembajevi sjedili bi iza šaltera, a umjesto cilindara nosili bi akreditacije. Umjesto kočija imali bi službene automobile. A umjesto "gospode" zvali bi se "viši stručni savjetnik za koordinaciju međuresorne koordinacije koordinacijskih aktivnosti". Nitko zapravo ne zna što rade. Ali svi znaju da ih je sve više.
Država koja raste dok narod nestaje
U svakoj normalnoj ekonomiji broj stanovnika i veličina države imaju barem nekakvu vezu. U Hrvatskoj su očito završili razvod, jer evidentno je da stanovništvo pada, škole ostaju praznije. Sela nestaju, Rodilišta se zatvaraju. Ali proračun raste kao tijesto na suncu. Dok demografi crtaju silazne krivulje, Ministarstvo financija crta uzlazne. Nije problem što država troši više. Problem je što nitko više ne zna gdje prestaje država, a počinje društvo.
Inflacija? Da, ali nije baš za sve kriva
Uvijek postoji zgodan krivac. Ovoga puta zove se inflacija. Istina, cijene su od 2006. porasle gotovo 70 posto. Ali kada se tadašnjih 13 milijardi preračuna u današnje cijene, dobije se oko 22 milijarde eura. Gdje je nestalo preostalih gotovo 18 milijardi? Očito nisu završile u kruhu, mlijeku i benzinu. Negdje drugdje imaju ured. I službeni pečat.
Kad uhljeb dobije povišicu, BDP zaplješće
Ekonomisti će vam sasvim ispravno objasniti da rast plaća u javnom sektoru povećava porezne prihode. Točno. Ako državi iz lijevog džepa uzmete sto eura i stavite ih u desni džep, tehnički ste premjestili sto eura. Ali niste ih stvorili. U Hrvatskoj se taj postupak često predstavlja kao gospodarsko čudo.
Plaće u državnom sektoru skočile su s 2,3 na 6,7 milijardi eura godišnje. Samo 2024. povećane su za više od 1,6 milijardi eura, a prosječne plaće u javnom sektoru rasle su dvostruko brže nego u privatnom. Privatni poduzetnik za novu plaću mora pronaći kupca. Država pronađe pravilnik.
Matoš bi danas napisao "O uhljebima"
Antun Gustav Matoš bio je majstor ironije. Danas bi možda napisao novu verziju "O ljudima". Naslov bi glasio: "O uhljebima". Opisivao bi zemlju u kojoj se natječaji pišu za unaprijed poznate pobjednike u kojoj je najveći poslovni plan položiti državni stručni ispit, zemlju gdje se inovacija svodi na novi obrazac u PDF-u, a najveći rizik predstavlja dolazak ministra koji stvarno želi nešto promijeniti. Takvi su uvijek kratkog vijeka.
Kafkin dvorac preselio se na Balkan
Franz Kafka nikada nije bio u Hrvatskoj. Šteta. Njegov "Proces" ovdje bi izgledao kao dokumentarac. Njegov "Dvorac" kao vodič kroz hrvatsku administraciju. Za jedan papir potreban je drugi papir. Za drugi papir potreban je prvi papir. A kada konačno prikupite oboje, službenica vam objasni da ste trebali doći prošlog četvrtka između 10:15 i 10:30. Naravno, uz biljeg koji se više ne prodaje.
Najveći hrvatski startup zove se država
Dok političari govore o startupovima, umjetnoj inteligenciji i digitalnoj transformaciji, najveći hrvatski poslodavac i dalje ostaje država. Najveća industrija nije brodogradnja, niti turizam. Nije ni IT. To je proizvodnja procedura. Sirovina je papir. Poluproizvod je mišljenje. Gotov proizvod je rješenje protiv kojeg postoji žalba.
A možda problem ipak nisu samo uhljebi
Bilo bi prejednostavno svu odgovornost svaliti na državne službenike. Većina njih radi po pravilima koja nisu sami napisali. Problem nije referent koji pečatira dokumente. Problem je sustav koji desetljećima nagrađuje poslušnost više nego učinkovitost, status više nego rezultat i trajanje radnog odnosa više nego kvalitetu rada.
Riječju, uhljeb nije uzrok. On je simptom. Uzrok je politički model koji svake četiri godine obećava racionalizaciju države, a nakon izbora pronađe razlog da zaposli još nekoliko tisuća ljudi.
Država koja sve više troši, a sve manje vjeruje sama sebi
Najveća ironija nije u tome što Hrvatska i ma proračun od gotovo 40 milijardi eura. Najveća ironija jest što građani, unatoč rekordnoj javnoj potrošnji, i dalje privatno plaćaju liječnike, instrukcije, odvjetnike, zaštitare, vrtiće i domove za starije.
Drugim riječima, plaćaju državu kroz poreze, a zatim još jednom plaćaju ono što bi država trebala pružiti.
Krleža bi za to vjerojatno imao samo jednu riječ – Balade. Samo ovoga puta ne bi bile Balade Petrice Kerempuha, već bi postale Balade proračunske.
...
Tekst: Petar Kolovrat
Infografika, foto: Vidmir Raič