Američke državne obveznice (U.S. Treasuries) i dalje su temeljni “sigurni instrument” globalnog financijskog sustava: služe kao primarno kolateralno sredstvo, referentna krivulja prinosa i okosnica deviznih rezervi. U studenome 2025. ukupna strana imovina u američkim državnim vrijednosnicama dosegla je približno 9,36 bilijuna dolara, prema službenim mjesečnim podacima američkog Ministarstva financija. U takvom okviru Europa je važna ne toliko kroz jednu državu, koliko kroz mrežu država i financijskih centara koji kanaliziraju globalnu štednju prema dolarskoj imovini.
Europska slika je fragmentirana i “skrbnička”
Najizravniji javni “rez” po državama daje TIC tablica glavnih inozemnih vlasnika, s napomenom koja je presudna za interpretaciju: podaci se u velikoj mjeri prikupljaju preko skrbnika i broker-dealera sa sjedištem u SAD-u, pa se dio imovine pripisuje zemlji skrbništva, a ne nužno stvarnom krajnjem vlasniku. Drugim riječima, Belgija, Luksemburg ili Irska često izgledaju “preveliki” jer su financijska čvorišta kroz koja se drže i evidentiraju pozicije investitora iz trećih zemalja.
Iz ovih brojeva vidljivo je nekoliko stvari. Prvo, europska izloženost nije koncentrirana samo u “velikima” (Njemačka je u ovom presjeku tek oko 110 mlrd. USD), nego u državama koje su infrastrukturno u središtu globalnog skrbništva i fondovske industrije (Ujedinjeno Kraljevstvo, Belgija, Luksemburg, Irska). Drugo, europski “ukupni zbroj” ovisi o tome zbrajate li samo EU, EU+UK, ili šire europsko područje uključujući Švicarsku i Norvešku, te koliko od “All Other” kategorije zapravo otpada na europske investitore preko drugih kanala. Sama TIC metodologija eksplicitno upozorava da atribucija po zemlji ne mora odražavati stvarno vlasništvo.
Kontekst posljednjih mjeseci dodatno je zanimljiv: Reuters je u siječnju 2026. izvijestio da su strane pozicije u Treasuriesima dosegnule rekordne razine u studenome 2025., nakon prethodnih mjesečnih oscilacija. To je važno zato što se u javnosti često pojavljuje teza “Sell America” (masovna prodaja američke imovine kao odgovor na političke napetosti), dok dio tržišnih podataka sugerira da je europska potražnja 2025. zapravo ostala snažna unatoč geopolitičkom šumu.
Uloga američkih obveznica u svjetskim financijama
Uloga Treasuriesa nadilazi klasično shvaćanje “države koja se zadužuje”. U praksi, američke obveznice su standardizirani kolateral kojim se podupire golemi repo ekosustav, derivatni margining i likvidnosne operacije financijskih institucija. One su i referentna krivulja prinosa za određivanje cijena velikog dijela globalnih obvezničkih i kreditnih instrumenata: od korporativnih obveznica do hipotekarnih portfelja. U izvješćima o stranim portfeljima američkih vrijednosnica naglašava se i razmjer: strani investitori drže znatan udio tržišta Treasuriesa, uz široku disperziju po vrstama investitora i jurisdikcijama.
No, “sigurnost” nije statična kategorija. BIS je u jednom od svojih pregleda 2025. upozorio da se tradicionalna svojstva Treasuriesa kao “safe haven” instrumenta mogu mijenjati u epizodama tržišnih stresova, kada korelacije i ponašanje cijena odstupaju od povijesnih obrazaca. To ne znači da je uloga Treasuriesa nestala, nego da tržište sve češće cijeni i politički rizik, inflacijsku neizvjesnost te volatilnost likvidnosti u ključnim trenucima.
Mogu li Treasuries postati “oružje”?
Kada se govori o “oružju”, važno je razlikovati dvije temeljno različite logike: može li vlasnik obveznica prijetnjom prodaje nanijeti štetu SAD-u, i može li SAD institucionalnom kontrolom financijskog sustava pretvoriti dolarsku infrastrukturu u instrument prisile.
Prva logika, “oružje vlasnika”, na papiru zvuči jednostavno: velik igrač prodaje Treasuries, prinosi rastu, a trošak zaduživanja SAD-a se povećava. U praksi, taj mehanizam ima ozbiljna ograničenja. Tržište Treasuriesa je najdublje i najlikvidnije na svijetu, a u kriznim epizodama često se događa suprotno: globalni kapital bježi upravo u Treasuries. Nadalje, agresivna prodaja bi obično prvo pogodila prodavatelja kroz pad cijene portfelja i potencijalno jačanje valute u odnosu na dolar (što može štetiti izvozu), dok bi SAD u krajnjem slučaju imao i domaće amortizere, uključujući ulogu Federalnih rezervi kao tržišnog stabilizatora. Zbog toga “prodajni pritisak” funkcionira više kao politički signal i komunikacijski alat nego kao precizna poluga koja se može primijeniti bez velikih povratnih šteta.
Druga logika, “oružje infrastrukture”, u suvremenoj geopolitici često je operativno moćnija. Budući da se transakcije u dolarima oslanjaju na mrežu korespondentskog bankarstva, klirinških sustava i regulatorne nadležnosti (npr. sankcijski režimi), SAD može ciljano ograničavati pristup financijskim tokovima ili zamrzavati imovinu pod svojom jurisdikcijom. Rasprave o stranim vlasništvima američkog duga u kongresnim i institucionalnim analizama upravo zato naglašavaju da je riječ o širem sustavu međunarodne štednje, financijske intermedijacije i institucionalne moći, a ne samo o “tko kome duguje”.
Financijska poluga postoji, ali je politički skupa i teško koordinirana
Kaklkulira se s približno 3,6 bilijuna dolara europskih pozicija, no ključni problem nije samo “koliki je iznos”, nego “tko je stvarni vlasnik i može li djelovati koordinirano”. Europa u TIC podacima izgleda kao skup financijskih čvorišta, što implicira da znatan dio pozicija drže privatni institucionalni investitori (fondovi, osiguravatelji, mirovinski fondovi) čiji mandat primarno nije geopolitika, nego prinos i rizik. A i kada bi postojala politička volja, koordinirana akcija više država i tisuća privatnih subjekata suočila bi se s regulatornim, tržišnim i reputacijskim preprekama.
Istodobno, sama činjenica da europske jurisdikcije dominiraju među najvećim kupcima u određenim razdobljima pokazuje uzajamnu ovisnost: europski financijski sektor koristi Treasuries kao likvidnosni oslonac i kolateral, dok SAD dobiva stabilnu bazu potražnje. Reuters je, primjerice, u siječnju 2026. opisao da su europski investitori 2025. bili važan izvor neto kupnje, što je u suprotnosti s popularnim narativom o masovnom “razvodu” Europe i američke imovine. Rječju, Treasuries su istodobno financijska infrastruktura i geopolitička tema, ali “oružje” rijetko puca bez povratnog trzaja.
Američke državne obveznice su više od duga: one su standard kolaterala, jezgra globalne likvidnosti i referentna cijena kapitala. Struktura europskih držanja pokazuje da se današnja financijska moć ne mjeri samo veličinom BDP-a, nego i time tko kontrolira financijsku infrastrukturu, skrbništvo i investicijske kanale. U tom smislu, Treasuries mogu biti geopolitički relevantne, ali kao “oružje” imaju asimetričnu narav: prijetnja prodajom je najčešće skupa za onoga tko je koristi, dok je moć nad infrastrukturom dolarskog sustava, uključujući sankcijske mehanizme, u pravilu učinkovitija i brža.
Hrvatski udio - beznačajan
Ne postoje javno dostupni i ažurirani podaci koji pokazuju da Hrvatska kao država izravno drži značajne količine američkih državnih obveznica (U.S. Treasuries) u okviru evidencije stranih vlasnika američkog duga. U globalnim tablicama najvećih stranih vlasnika Treasuriesa Hrvatska se ne pojavljuje među zemljama koje bi imale relevantnu razinu takvog portfelja, što znači da je udio Hrvatske na razini beznačajan u odnosu na globalne ili europske vrijednosti. Ni jedna od glavnih agregiranih TIC tablica (Treasury International Capital) ne navodi Hrvatsku kao zasebnu kategoriju vlasnika američkih trezorskih vrijednosnica.
Važno je razumjeti nekoliko činjenica. Prvo, TIC statistika prikazuje vlasništvo američkih vrijednosnica prema zemlji rezidencije vlasnika, ali u praksi mnoge manje zemlje nemaju vlastitu evidenciju dovoljnu za izdvajanje u javnim tablicama jer su njihova držanja prema nominalnoj vrijednosti vrlo mala ili neznatna u odnosu na druge jurisdikcije. To znači da Hrvatska nije identificirana kao poseban vlasnik u najnovijim javnim podacima.
Drugo, moguće je da neki hrvatski institucionalni investitori (npr. mirovinski fondovi, osiguravajuća društva ili banke) imaju marginalne pozicije u stranim vrijednosnicama denominiranim u dolarima, uključujući Treasuries, ali te pozicije u TIC izvještajima ne dosežu prag da bi se posebno evidentirale kao “Hrvatska” u globalnim statistikama.
Treće, hrvatska vlastita zaduživanja i obvezničke emisije su gotovo isključivo u eurima i u okviru euro-obveznica ili domaćih državnih trezorskih zapisa, a ne u američkim Treasuriesima. Hrvatska država koristi vlastiti tržišni okvir izdavanja vlastitih vrijednosnih papira kako bi financirala javni dug, te ne drži američke državne obveznice kao dio državnih rezervi na razini koja se javno objavljuje.
Ukratko, Hrvatska ne drži značajne količine američkih državnih obveznica u onom opsegu u kojem bi se to očitovalo u međunarodnim statistikama poput TIC tablica. Ako imate interes za mogućnosti malih institucionalnih ulaganja hrvatskih fondova u Treasuries ili način na koji hrvatske financijske institucije koriste američke vrijednosne papire kao instrumente u portfeljima, mogu to zasebno detaljnije objasniti.
Kineska „igra” sa obveznicama
S druge strane, Kina i Rusija drže američke državne obveznice (U.S. Treasuries), no njihove razine vlasništva i motivi za držanje znatno se razlikuju — i to je važno za razumijevanje njihove uloge u globalnoj ekonomiji i geopolitičkoj dinamici.
Kada se gleda po najnovijim podacima američkog Ministarstva financija (TIC – Treasury International Capital), Kina je dugo bila jedan od najvećih stranih vlasnika američkih državnih obveznica, ali je posljednjih godina značajno smanjila svoje pozicije. Prema TIC evidenciji, vrijednost Treasuriesa koje Kina (bez Hong Konga) drži iznosi oko 682,6 milijardi dolara (studeni 2025.), što je najniža razina od 2008. godine i znatno manje nego ranijih godina kada su kineske pozicije prelazile 1,3 bilijuna dolara.
Ovaj pad odražava višegodišnju strategiju Pekinga da diversificira svoje devizne rezerve i smanji ovisnost o američkim vrijednosnim papirima, između ostalog kroz povećanje udjela zlata i drugih imovina, ali i djelomično prelazak dijela rezervi u vrijednosnice koje se evidentiraju kroz skrbnička središta u Europi, što komplicira praćenje stvarnih pozicija.
Rusija, s druge strane, drži znatno manje američkih državnih obveznica. Podaci iz ranijih godina pokazuju da su ruske pozicije na razini desetaka milijardi dolara, a ne stotina milijardi, s povijesnim evidencijama oko 48,7 milijardi dolara (prema podacima iz 2018.). Taj udio je malen u usporedbi s drugim velikim vlasnicima i relativno nevažan u ukupnoj slici globalnog vlasništva Treasuriesa.
Treba imati na umu da statistika harborsa prema zemlji rezidencije znači da se obveznice pripisuju tamo gdje se drže kroz skrbnike (npr. banke, depozitari), što znači da dio realnih vlasništava može biti skriven u drugim jurisdikcijama (Belgija, Luksemburg itd.). To je posebno relevantno za Kinu, gdje se dio imovine može držati indirektno preko skrbnika u trećim zemljama, pa se službeni brojevi mogu činiti nižima od ukupnih pozicija.
Kina, dakle, ostaje jedan od najvećih stranih vlasnika američkih državnih obveznica, s pozicijama koje su posljednjih godina znatno pale. Na kraju studenoga 2025. vrijednost Treasuriesa u kineskom vlasništvu bila je oko 682,6 milijardi USD, što je najniža razina u gotovo dva desetljeća. Rusija drži znatno manji iznos američkih obveznica (red veličina desetaka milijardi dolara prema starijim podacima), a njihove ukupne pozicije su znatno manje i ne čine značajan udio u globalnim vlasničkim strukturama.
Ove brojke jasno pokazuju da, iako su Kina i Rusija strateški značajni geopolitički akteri, njihova uloga kao vlasnika američkih državnih obveznica ide različitim putevima. Kina je dugo bila velika vlasnica, ali aktivno smanjuje izloženost, dok Rusija nikada nije imala velike pozicije i njezina se politika u ovom pogledu manje mijenjala.
...
Tekst i fotografija: Petar Kolovrat
Ilustracije: Vidmir Raič, AI generirano