Ruske vlasti posljednjih godina intenzivno promoviraju narativ prema kojem se u zemlju doseljavaju tisuće ljudi sa Zapada koji, razočarani liberalnim društvima, u Rusiji traže „prave“, tradicionalne vrijednosti. Na društvenim mrežama i državnim medijima pojavljuju se stranci koji hvale ruski način života, obiteljske odnose, religiju i navodnu slobodu od „dekadencije Zapada“. Njihove priče nerijetko se predstavljaju kao spontani i masovni trend, dokaz da Rusija postaje nova moralna alternativa Europi i Sjedinjenim Državama. No iza tog privlačnog i jednostavnog narativa krije se složenija, a često i znatno prozaičnija stvarnost.
U središtu ove politike nalazi se osobni angažman ruskog državnog vrha. Predsjednik Vladimir Putin potpisao je uredbe kojima se strancima koji dijele takozvane ruske duhovno-moralne vrijednosti olakšava dobivanje boravišne dozvole. U službenom diskursu ti se potezi predstavljaju kao odgovor na, kako se tvrdi, represiju nad konzervativnim građanima u zapadnim društvima. Poruka je jasna: Rusija se nudi kao utočište onima koji se ne uklapaju u dominantne kulturne i političke trendove Zapada.
Propaganda društvenih mreža
Posebno važnu ulogu u širenju te slike imaju društvene mreže, ponajprije TikTok i YouTube. Na tim platformama pojavljuju se vlogeri i influenceri koji dokumentiraju svoj „novi život“ u Moskvi, Sankt Peterburgu ili provinciji. Videozapisi u kojima se hvali jeftina hrana, sigurnost na ulicama ili „normalni“ odnosi među spolovima često dosežu stotine tisuća pregleda. Njihovi autori zatim završavaju kao gosti na ruskoj državnoj televiziji, gdje se njihove osobne priče pretvaraju u političku poruku: Zapad propada, Rusija cvjeta.
Međutim, kritičnija analiza pokazuje da razlozi preseljenja često nemaju mnogo veze s ideološkim uvjerenjima. Među doseljenicima ima ljudi koji bježe od dugova, pravosudnih problema, poreznih obveza ili jednostavno traže egzotičnu kulisu za izgradnju online karijere. Rusija, sa slabijom regulacijom internetskog sadržaja i državnom potporom „prijateljskim“ strancima, pruža im vidljivost i materijalnu korist kakvu na Zapadu teško mogu ostvariti. U tom smislu, „tradicionalne vrijednosti“ postaju prije svega valuta za stjecanje pažnje, statusa i prihoda.
Važno je pritom naglasiti da ruski mediji sustavno preuveličavaju razmjere tog fenomena. Iako se često govori o masovnoj imigraciji iz zemalja poput Njemačka, dostupni statistički podaci ne potvrđuju priču o desecima ili stotinama tisuća zapadnih doseljenika koji trajno mijenjaju demografsku sliku Rusije. Riječ je o relativno malom broju ljudi, ali izuzetno vidljivom u medijskom prostoru zbog selektivnog izbora sugovornika i stalnog ponavljanja istih priča.
Na taj se način osobne sudbine pretvaraju u propagandni alat. Stranci postaju živi dokazi ispravnosti državne ideologije, dok se neugodni aspekti ruskog društva – političke represije, ograničenja slobode govora, ekonomske neizvjesnosti ili mobilizacije za rat – sustavno prešućuju. Oni koji se uklapaju u zadani narativ dobivaju prostor i podršku, dok se kritički glasovi marginaliziraju ili u potpunosti ignoriraju.
Konačno, fenomen zapadnih doseljenika u Rusiji manje govori o stvarnoj privlačnosti „tradicionalnih vrijednosti“, a više o sofisticiranom načinu na koji se individualne priče koriste za oblikovanje političke slike svijeta. U tom kontekstu, pitanje nije samo zašto se neki ljudi sele, nego kako njihove motive, identitete i iskustva preuzima i reinterpretira država u svrhu vlastite legitimacije. Upravo u toj razlici između osobne stvarnosti i javno plasirane slike leži ključ razumijevanja cijelog procesa.
Poznati u službi Putina
Među strancima koji javno podržavaju ruski politički poredak i politiku predsjednika Vladimira Putina nalazi se niz zapadnih javnih osoba čija je vidljivost za Moskvu iznimno korisna. Riječ je o ljudima koji, zahvaljujući prethodnoj slavi, političkom kapitalu ili medijskoj prepoznatljivosti, služe kao snažan simbolički alat u narativu o „rasulu Zapada“ i navodnoj privlačnosti ruskog modela.
Jedno od najčešće citiranih imena je američki redatelj Oliver Stone, koji je kroz niz intervjua i dokumentarnih filmova dao iznimno blag, često apologetski prikaz Putina i ruskog sustava vlasti. Njegovi istupi redovito se koriste u ruskim medijima kao dokaz da i „ugledni zapadni intelektualci“ osporavaju dominantni zapadni diskurs o autoritarnosti Kremlja. Kritičari pritom ističu da Stone sustavno relativizira represiju, kršenja ljudskih prava i agresivnu vanjsku politiku Rusije.
Sličnu ulogu ima i bivši francuski glumac Gérard Depardieu, koji je 2013. godine prihvatio rusko državljanstvo. Iako se njegov odlazak iz Francuske formalno vezao uz poreznu politiku, Depardieu je u javnim nastupima često hvalio Putina i Rusiju, opisujući ih kao simbol snage i stabilnosti. U ruskom medijskom prostoru njegov se slučaj redovito prikazuje kao primjer bijega zapadnih elita od „neprijateljskih“ politika vlastitih država.
U političkoj sferi posebno se ističe bivši savjetnik Donalda Trumpa, Steve Bannon, koji je u više navrata izražavao razumijevanje za Putinovu ideologiju i pozicionirao Rusiju kao prirodnog saveznika globalnog konzervativnog pokreta. Iako formalno nije povezan s ruskim institucijama, njegovi stavovi često se citiraju u kontekstu navodne podjele Zapada i slabljenja transatlantskog jedinstva.
Uz njih, pojavljuje se i niz bivših političara, novinara i internetskih komentatora s ruba političkog spektra, osobito iz Sjedinjenih Država i Europe, koji otvoreno nastupaju u ruskim državnim medijima. Njihove poruke uglavnom se svode na istu matricu: Zapad je izgubio moralni kompas, demokracija je postala farsa, dok Rusija, unatoč autoritarnim obilježjima, navodno nudi jasnoću, red i suverenitet.
Važno je pritom naglasiti da se ne radi o širokom ili reprezentativnom presjeku zapadnih društava, nego o pažljivo odabranim pojedincima čiji se stavovi uklapaju u interese Kremlja. Njihova vidljivost daleko nadmašuje njihov stvarni politički ili društveni utjecaj na Zapadu, ali u ruskom propagandnom okviru oni funkcioniraju kao dokaz da kritika Moskve nije univerzalna, nego ideološki motivirana. Upravo u toj disproporciji između stvarne težine i medijske eksploatacije leži njihova ključna propagandna vrijednost.
...
Tekst: Vidmir Raič
Ilustracija: AI generirano