Novi serijal koji nam je svojom dobrotom ustupio za objavu Božidar Brezinščak Bagola, hrvatski i slovenski književnik te prevoditelj, autor ove prešućene knjige, koja će na našem news portalu u više nastavaka biti objavljena u cijelosti, na Blagosov svih onih koji se žele upoznati sa sudbinom mučki ubijenog hrvatskog svećenika početkom Domovinskog rata.
TONČI OD SVETE MARIJE
Romansirana biografija mučki ubijenog svećenika Antuna Grahovara u Sisku 9. studenoga 1990.
naslovnica knjige
Alojzije Petranović, pjesnik i dugogodišnji župnik u Sisku, najbolji prijatelj Antuna Grahovara
SPOMENDAN TONČIJA
Dan je, spomendan na svećenika i brata
koji je život svoj dao na žrtveniku ljubavi.
Nije gledao u životu ni boju kože,
ni Hrvate, ni Srbe, ni, ne daj Bože,
one s obale Drine.
Ni ove ovdje što svoje su nože
zaboli u njegovu i naše kože.
Kod njega su bili svi:
slabi i siromašni,
pred njim i Bogom vrijedni.
Kod njega su našli samo toplinu
čovjeka i brata, no, ne zamjerite mu to,
i pravoga Hrvata.
Svima je bio sve,
a ipak za to sve,
zaklan je.
Prvi dio: Rođenje i djetinjstvo
TRUDNICA
Matilda je htjela ponovno zamahnuti motikom, ali zamalo se onesvijesti od silnog trzaja u svojoj utrobi. Je li moguće? Da, trzanje. Osjetila je dijete u sebi! Umjesto da ponovno zamahne motikom, ona nasred njive sjedne na nju i rukama prekriži koljena. Sjeti se Marijina pohoda Elizabeti, ali ne uzmogne ponoviti nijednu rečenicu iz njihova susreta, presretna zbog trzanja u svojoj utrobi. Trzanja koje bi je moglo raznijeti da se nastavilo početnom silinom zbog koje je bila primorana sjesti na motiku, i to nasred njive, što je za mladu seljanku nedopustivo, a prema pričanju starijih težakinja i zlokobno.
Zar zlokobno?
Matilda ustane, uzme u ruke motiku, ali ne nastavi s okopavanjem kukuruza, već se teška koraka uputi prema štali i sjeniku.
Osjećala se čudesno potresenom, istodobno blagoslovljenom i potištenom.
Rođena u selu Mali Tabor ponad rijeke Sutle, u župi svetih apostola Petra i Pavla, udala se u susjedno selo i župu Majke Božje Taborske, što joj ispočetka nije bilo baš drago, premda je bilo posve zanemarivo u usporedbi s njezinim izabranikom, jednostavnim i zgodnim suprugom Josipom, kojega u njegovoj obitelji i susjedstvu svi od milja zovu Pepi.
Nisu se njih dvoje brzo i nepromišljeno uzeli, o ne!
Potrajalo je to godinama, zamalo pune tri godine, bez velikog požurivanja.
Sjeća se Matilda, i sjećat će se dok je živa, kako je na antunovskom proštenju ugledala među mladićima ispred župne crkve nekoliko udvarača među kojima je njezin Pepi djelovao najpovučenije. Dok su se ostali poslije mise međusobno nadmudrivali, on se udaljio i stajao po strani, zagledan u medenjake i licitarska srca na obližnjem štandu. Ali zagledan i u nju, onako ispod oka, što joj nipošto nije promaklo. Dvaput ili triput njihovi se pogledi sretnu u proštenjarskoj vrevi. I to je bilo sasvim dovoljno.
Od antunovskog proštenja nadalje Pepi je redovito dolazio u njihovu crkvu. Prvih nedjelja nastavili su s izmjenjivanjem pogleda. Potom je otpočela korizma i Matilda je ustrajavala u pokori sve do Uskrsnog ponedjeljka, kad joj je na izlazu iz crkve prišao i šapnuo – “Sretan Uskrs!” Ona mu uzvrati čestitku, naglasivši je usklikom “Aleluja!” od kojeg je sva uskipjela. Osjeti crvenilo svojih obraza i pohita za svojim suseljankama.
Upoznali su se tek na Spasovo. Upoznali se i ogledavali jedno drugo svake naredne nedjelje. Strpljivo i sve odanije. Dok Pepi napokon nije smogao hrabrosti i u predvečerje Velike Gospe došao u njihovu kuću, predstavio se roditeljima, popričao s njima o vremenu i životnom bremenu, spomenuvši im na kraju svoju najveću želju. Bio je to ujedno kraj prvog razgovora, jer otac je o toj želji morao dobro razmisliti, a mati je morala pripaziti na kruh u krušnoj peći, te mladom proscu nije preostalo drugo nego uljudno se pozdraviti i otići, bacivši tek nujni pogled na svoju izabranicu.
Matilda je znala da će se roditelji sljedećih dana podrobno raspitivati o imovnom stanju. Kad su čuli da Pepijevi posjeduju nekoliko njiva i velik voćnjak, i da bi sve to moglo pripasti njemu, nisu mu branili dolaziti u kuću. Čak štoviše, svaki put bi odlazili ranije na spavanje, kako bi njih dvoje mogli u miru pričati. Razumije se, samo pričati i ništa drugo. Barem prvih nekoliko subota.
S vremenom se sreća počela osmjehivati sama po sebi.
Za Malu Gospu proštenje je u njegovoj župi, kod župne crkve Majke Božje Taborske, gdje joj je kupio licitarsku krunicu, upoznao je sa svojom majkom i sestrom Mimicom, te ih poslije glavne mise sve zajedno poveo na zabavu u dvorište obližnje škole. Domaći tamburaši svirali su starinske napjeve, a stari Židov, gospon Goetz, prodavao je sendviče s najboljom Gavrilović-salamom, što je u prvim poratnim godinama bila jedina prava poslastica na godišnjim sajmovima i proštenjima. Matilda je ostala ugodno iznenađena, vidjevši kako Pepiju nije žao teško zarađenog novca. Majka i sestra Mimica morale su ranije otići, jer valja s kravama na pašu, svinjama narezati dan ranije ubranu tikvu, nahraniti kokoši i purice. Njih dvoje ostali su na zabavi do tamne noći. Na povratku kući Pepi je zaručnički uhvati za ruku i na zavoju, podno njegova roditeljskog doma, čvrsto zagrli, ali mu ona uskrati poljubac, jer se curi ne dolikuje ljubiti u susjednoj župi. Tek kad su stigli do njezina doma u Malom Taboru, zaustavi ga kod prve jabuke u voćnjaku, ubere zreli plod, odgrizne komadić i poda njemu. Uslijedilo je ono najslađe. Najprije dodirivanje nosa, potom pravo ljubljenje. Onoliko koliko dolikuje bogobojazno zaljubljenim stvorenjima. U tom pogledu Pepi je zaista bio pristojan i dobro odgojen.
Godinu i pol živjeli su od povremenog ljubljenja, redovnog ogledavanja u crkvi, odlaženja na hodočašća, sjedenja na zabavama, plesanja starinskih plesova i obilnog razgovora. Razgovarali su o svemu i svačemu, a najviše o svojoj dječici. Troje njih bez daljnjega, prikimavali bi jedno drugome, curica i dva dečka, ili obrnuto, dvije curice i dečko, sasvim dovoljno za obitelj i domovinu s obzirom na njihove mogućnosti preživljavanja.
Da, o svojoj dječici razgovarali su godinu i pol prije vjenčanja, a eto, već su dvije godine u braku a ona nikako da zatrudni... To je Matildi uistinu zadavalo velike brige. Ali kome da se obrati? Njegova mati stalno je ispitivala hoće li biti podmlatka. Sestra Mimica bila je manje nasilna, ali njoj se nipošto nije mogla povjeriti, pa čak ni svojim rođenim sestrama nije mogla priznati svoje majčinsko ispaštanje. Vjerojatno se to primjećivalo. Noću nije satima spavala. Razmišljala je što bi moglo biti posrijedi, prekoravajući sebe zbog nedovoljne pažnje prema Pepiju. Morala bi biti nježnija prema njemu koji se iz tvornice vraća umoran i iscrpljen. A i sama je često preumorna. Nakupi se tog posla u kuhinji, svinjcu, štali i kokošinjcu. Pa onda u vrtu, na njivi, u vinogradu...
No, sve je to sasvim normalno u braku i ne može biti smetnja bračnoj ljubavi, kao što i nije, jer njih dvoje se istinski vole...
Roditelji Josip i Matilda, mladenci poslije vjenčanja
Matilda se nasloni o svoju motiku i bogobojazno zamisli. Ne, nijedne nedjelje nisu zbog bračne ljubavi zanemarivali svoju kršćansku dužnost. Redovito su, nedjelju za nedjeljom, odlazili na misu jutarnju ili poldanju. Ona bi obično odlazila na jutarnju, zajedno s ostalim ženama u susjedstvu, a on na poldanju s mužima seoskim. Prema tome, nije riječ o neizvršavanju kršćanskih dužnosti zbog bračnog uživanja. Dapače, to uživanje učvršćuje ih u ljubavi i nesebičnom predanju. Nikad se nisu ozbiljnije posvađali, niti je on ikad u svojoj ljutnji nasrnuo na nju. Vole se i međusobno poštuju, zato je ona duboko vjerovala da će zatrudnjeti...
Bože, hvala Ti!
Samo, što li će pomisliti težaci na susjednim njivama?
Zar je svoju trudnoću morala tako silno doživjeti i osramotiti se nasred njive? Ispunjena neopisivom srećom ona zapravo sve pokvari, prigovarala je sebi sjedanje na motiku, koje nije ništa manje sramotno od sjedanja na metlu i pretvaranja žene u vješticu...
Na sjeniku iznad štale, gdje je zacijelo nitko nije mogao vidjeti, nad svojom se utrobom isplakala do dna duše. Zatim je maramom obrisala suzne oči, raspustila bujnu kosu po ramenima, ucviljena među ženama koje će već za ručkom pričati o susjedi kako sjedi nasred njive, što svakako ne sluti na dobro...
Zar majčinstvo da ne sluti na dobro?
Hajte, molim vas!
Matilda se uspravi, istrese travke sijena sa sebe, siđe drvenim ljestvama sa sjenika na prostor ispred štale, uzme motiku i vrati se na njivu. Nastavila je s okopavanjem kukuruza i sastavljanjem najsvečanije rečenice kojom će svom Pepiju šapnuti radosnu vijest da je postala majkom, a on ocem. I poljubiti ga najslađim poljupcem trudnice. Pritom će možda zatajiti činjenicu da je trzanje bilo tako silno te je nasred njive morala sjesti na motiku. Sjesti i sklupčati se poput gusjenice. A možda i neće, ništa mu neće tajiti. Svoj će plod začahuriti u ispredanje najljepših priča svome mužiću, sve dok ne bude vrijeme rađanju. Kamo sreće da mu rodi muško, prvorođenca nalik na njega! Nadjenut će mu ime Antun, u spomen na antunovsko proštenje, a od milja ga zvati Tonči.
ČUČEKI
- Ču-ču-ču, čučeki moji, jeste li ogladnjeli? Evo vam malo kukuruza da vam jaja budu rumenija…, razgovarala je baka Pepica ujutro s kokicama koje su spavale na jednom dijelu tavana niske potleušice te bi lijevo od ulaznih vratašca po širokoj dasci s poprečnim letvama silazile na utabanu zemlju gdje ih je čekalo rijetko zrnje kukuruza i posuda s vodom. Bio je to razgovor ugodni koji bi dječarca Tončija s unutarnje strane prozora, na postelji ispod slike Srca Isusova, budio iz slatkih snova u novi dan, sav razdragan kokodakanjem i kukurijekanjem.
Rodna kuća, Hum na Sutli, kbr. 9
Krave u štali svojim su otegnutim “muuu” dozivale malog pastira da ih izvede na pašu. Znao je da će baka još jednom ponoviti svoj zanosni “ču-ču-ču” i rastjerati kokoši širom voćnjaka, potom se vratiti u kuhinju, skuhati žgance i mlijeko, otvoriti vrata sobe te poluglasno izgovoriti:
- Vrijeme je, moj Tonči!
Mama je ustajala mnogo ranije, u osvit zore, a možda i prije. Na ručnom žrvnju u podrumu samljela bi krušnu korpu kukuruza. Od finijeg brašna zamijesila bi kruh kukuružnjak, a grublje samljeveno brašno ostavila bi za žgance. Nakon toga probudila bi svog Pepija koji je rano odlazio na posao u obližnju tvornicu te bi obavezno prije odlaska pojeo porciju juhe od popržena brašna s nadrobljenim kruhom i čvarcima. To mu je davalo snagu za naporan posao prvog poslužitelja staklarskog majstora, kako je često znao govoriti.
Tonči naravno nije mogao shvatiti što njegov tata zapravo radi u tvornici, pa čak ni što je to tvornica. Ta mu je riječ odzvanjala poput riječi bolnica, koju su mama i baka također često spominjale. Kad bi ih upitao što je to bolnica, odgovarale bi da to nije za njega, da su to velike zgrade u Celju i Zagrebu, kamo odvoze bolesne tete i stričeve. I sam je jednoga dana zajedno s ostalim dječacima poletio nizbrdo, na široku pošljunčanu cestu, da izbliza vidi crni automobil s križevima sa svake strane, iz kojega su dva stričeka izvukla dugačku kutiju čokoladne boje. Bila je nalik velikom poklonu i Tončiju nije bilo jasno zašto neke tete toliko plaču i nariču.
Tvornica stakla Straža u Humu na Sutli 60-tih godina 20. stoljeća
- Znam ja da bi ti mogao spavati do podneva, ali naše kravice, Šeka i Buša, zazivaju te već od ranog jutra.
- Da ih bar ne moram pasti na štriku. Kao što ih ne pase susjedov Joško. Njegova baka ovije svakoj kravi štrik oko rogova, sveže ga za prednju nogu... I Joško je slobodan. S bičem u ruci može pucketati do mile volje.
- Njihov je voćnjak daleko veći. A osim toga, imaju oni i dvije velike livade te se ne moraju brinuti hoće li im biti dovoljno sijena za zimu.
- Zašto oni imaju, a mi nemamo?
- Joškov tata priženio se na veliko gospodarstvo, a tvoj je oženio siroticu.
- Oženio je moju mamu. Ona je najljepša.
- Ali ona nema svoje livade. Dobila je samo komad šume i njivicu. Zato moramo paziti na sijeno u voćnjaku i držati krave na štriku.
- A što ću dobiti zato što ih držim na štriku?
- Povest ću te sa sobom u Krapinu.
- Gdje je to?
- Vozit ćemo se vlakom više od pola sata.
- Kada?
- Kad bude vrijeme za to.
- Daj, bako, reci kada!
- Na Porcijunkolovo, početkom kolovoza.
Danima je Tonči, držeći na štriku Šeku i Bušu, razmišljao o vožnji vlakom, onim istim kojega svaki dan gleda sa svog brijega duboko dolje u dolini, kako zahuktalo kreće sa željezničke postaje na štajerskoj strani rijeke Sutle.
Donačka gora (884 m) nalazi se sjeverno od rijeke Sutle i Huma na Sutli
O Sutli i Štajerskoj pokrajini s njene desne strane otac je rado pričao u dugim večernjim satima. Pričao o tome kako je već kao dvanaestogodišnjak odlazio onamo prijeko, na bogata imanja podno Donačke gore, gdje su u ljetnim mjesecima po čitave dane ručno mlatili ječam i pšenicu, a za plaću donosili svojim kućama nešto malo žita i po koju kovanu ili papirnatu novčanicu.
Pričao bi otac kako je Štajerska bogata zemlja i kako se ondje govori slovenski i njemački, što je u Tončija izazivalo čudne primisli i pitanja. Pitao se zašto ljudima ne bi bio dovoljan jedan jedini, najtopliji i najljepši jezik kojim ga mama svake večeri uspavljuje, a baka razgovara s domaćim mačkama, čučekima i kravama. Zašto s one strane Sutle mora biti sve drukčije?
Nije to ništa u usporedbi s doživljajima o kojima je pričao ujko Slavek, nastavio bi Tonči, držeći krave na štriku, obnavljati još uvijek prilično svježe razgovore i priče. Njegov je ujko kao mladi radnik u tvornici bio zajedno s grupom najsposobnijih staklara premješten u neko mjestašce blizu Beča. Ratne godine proveo je kao vozač kamiona. Dvaput se prevrtao u nabujalu rijeku i svaki put izvukao živu glavu. Poznavao je sve vrste teretnih i luksuznih vozila, transportera, tenkova, aviona, lokomotiva i parobroda. Na mnogima od tih sprava, o kojima njegovi susjedi nisu pojma imali, izvodio je nečuvene akrobacije zbog kojih ga nisu cijenili samo Nijemci, već su mu kasnije, kad je Njemačka izgubila rat, i sami Amerikanci odali visoko priznanje i oprostili mu sudjelovanje u njemačkoj vojsci.
Istinabog, Tonči nije od tih priča razumio gotovo ništa, a nije ni mogao razumjeti, kad su ljudi koji bi ujka Slaveka cijelo vrijeme pozorno slušali, nakon njegova odlaska kući ili u seosku krčmu, počeli jedni drugima dobacivati kako taj čovjek laže takvom brzinom da ga naprosto nije moguće uloviti u laži.
Prisjećao se Tonči i drugih razgovora starijih suseljana.
Naime, s navršenih sedam godina počeo je ministrirati u crkvi Majke Božje Taborske.
Tonček, ministrant odmah do župnika Marka Cerjanca
Latinske odgovore naučio ga susjedov sin, bogoslov Ivica. Župnik, rodom iz Međimurja, svoje bi ministrante poslije završene mise darivao sitnišem za koji se mogla kupiti velika žemlja ili pokoja karamela. Često bi ih slao po cigarete u prilično udaljenu krčmu podno Taborskoga brijega. Trčali bi nizbrdo i zaustavljali se uz betonsku ogradu tvornice stakla iz koje je dopirala zaglušujuća buka. U gostionici bi Tončijevu pažnju privlačio veliki bilijar sa zelenom podlogom i štapovima na njoj. Obično bi se za šankom našlo nekoliko muževa kojima bi stari gostioničar pripovijedao o velečasnom župniku.
- Ljudina i pol je naš župnik, velim vam.
- Pravi pajdaš. Nikaj se ne srami vu krčmu poluknuti i kupicu spiti.
- Svojim šalama umije udobrovoljiti i najzaguljenije komuniste.
- A kako je tek jak na kartama! U taroku mu nema premca među tvorničkim direktorima i šefovima.
- Čul sem da je kadrovski direktor Pisk pozelenil kakti žaba gda mu je župnik odbrusil o komunizmu onak kak ima biti.
- Ne samo da je pozelenio, već je sav zapjenjen posegnuo za pištoljem i pucao u strop, ne bi li «crnomantijašu» utjerao strah u kosti. A znate što mu je župnik na to rekao? Rekao mu je da se ostavi oružja i prizna kako nikad nije bio u partizanima, jer nije imao pojma što je revolucija, a još manje što je domovina. Rekao mu je pred svima da je crvena zakrpa partijskog komiteta u tvornici, da je najobičniji pećenjar koji mora vaditi vruće kestene na sjednicama radničkih savjeta…
U vrijeme Tončijeva djetinjstva sve se uglavnom vrtjelo oko komunista i crkvenih obreda krštenja, vjenčanja i pogreba. Dječaci su u svojim pobožnim domovima mogli gotovo svakodnevno slušati jednu te istu priču o ljudima koji nisu crkveno vjenčani, koji su odbili župnika da im blagoslovi kuću o Božiću, ili o ljudima koji su svoju djecu potajice krstili o ponoći. Župnik je svima dobronamjerno izlazio ususret, premda mu to nisu odobravale neke starice koje su svako jutro dolazile u crkvu s velikim molitvenicima i krunicama omotanim oko svojih ispucalih prstiju.
- Ču-ču-ču, čučeki moji, jeste li svi na broju? - razgovarala je baka Pepica sa svojim kokošima navečer, ispraćajući ih raširenih ruku na spavanje.
Tonči bi napojio krave i privezao ih za jasle u štali. Do večere bi sa susjedovim Joškom obišao svračje gnijezdo u obližnjem šumarku, a poslije večere promatrao bi s kućnoga praga pojavljivanje prvih zvijezda na nebu i slušao kako susjed Milek u kuhinji tumači roditeljima o čudesnoj kutiji zvanoj televizija, o kutiji mnogo većoj od radija, koja svaku vijest prenosi u živim slikama. Prvu takvu kutiju nabavila je Poljoprivredna zadruga, a smještena je u velikoj sali srednjovjekovnog dvorca, gdje svatko može doći i besplatno pogledati zasjedanje Konferencije nesvrstanih zemalja u Beogradu. Na zaslonu te kutije susjed Milek je prvi put vidio Josipa Broza Tita i sve državnike Trećega svijeta.
- Tito, Naser, Nehru, Suharto... Da vam je samo bilo vidjeti tu paradu nasred Beograda. Mi zaista imamo velikog predsjednika. Kako mu samo stoji uniforma!
- Ali, Milek, ta je uniforma natopljena krvlju. O tome ja i ti jako dobro znamo. Imali smo tu sreću da nam je uspjelo pobjeći…
- O Titu se među domobranima govorilo sve najgore, dok su ga Englezi i Amerikanci slavili kao heroja. Tito zagovara bratstvo i jedinstvo naših naroda, želi da svima bude dobro i lijepo. Priznat je u cijelom svijetu kao domaćin prve konferencije nesvrstanih zemalja. Hajde, pođi sutra sa mnom pa da se u sve to uvjeriš.
- Možda i krenem.
Tako je Tonči na kućnome pragu duboko u noć slušao razglabanja svog oca Pepija i susjeda Mileka, slušao bez velikog razumijevanja razgovor o državnicima, mržnji, osveti i stradanju, zagledan u sve sjajnije zvijezde na nebu, a ogrijan žarkom tajnom u sebi da će jednog dana možda postati velečasnim župnikom.
ANTUN GRAHOVAR, (1951.-1990.), župnik Sv. Marije u Sisku
napisao: Božidar Bagola Brezinščak 2020. godine
....
Božidar Brezinščak Bagola rođen je 1947. u Vrbišnici (općina Hum na Sutli, Hrvatsko zagorje).
Srednju vjersku školu završio je kod franjevaca na Svetom Duhu u Zagrebu. Studij teologije započeo je u Ljubljani, nastavio u Eichstättu i Münchenu, a diplomirao na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1974.
Zbog pripovijetke “Žrtva unatoč svemu”, objavljene u Večernjem listu 15. prosinca 1973., bilo mu je uskraćeno ređenje za đakona, te je kao diplomirani teolog i “gastarbajter” upisao studij filozofije u Münchenu, a diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1978.
Iste godine vratio se u rodni kraj i zaposlio se u Humu na Sutli kao prevoditelj s njemačkog i slovenskog jezika, urednik radničkih novina i rukovoditelj službe za informiranje i kulturu u Tvornici stakla Straža.
Od 1990. do odlaska u mirovinu 2012. obavljao je više rukovoditeljskih i javnih funkcija u Humu na Sutli: kadrovski direktor tvornice stakla, načelnik općine u tri mandata, ravnatelj Humskog kulturnog središta te knjižničar Narodne knjižnice u Humu na Sutli.
Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatskog filozofskog društva, Esperantskog društva Trixini, a 2021. dodijeljena mu je povelja počasnog člana Društva slovenskih pisateljev u Ljubljani.
Dobitnik je nagrade Fonda A. B. Šimić za prvu pjesničku zbirku 1971., nagrade dr. Stjepan Kranjčić za duhovno pjesništvo 2010., nagrade Rikard Jorgovanić za pjesničku zbirku na materinskom humskom govoru 2013. i nagrade Franjo Horvat Kiš za najbolji putopis 2017.
Predsjednik Republike Hrvatske odlikovao ga je 1996. Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi, Krapinsko-zagorska županija dodijelila mu je 2007. Plaketu za životno djelo, a Općina Hum na Sutli 2017. Priznanje za životno djelo.
Objavljene su mu zbirke pjesama: Bjegunac svete uspomene, 1971.; Samoobsodba, 1974.; U ime pračovjeka, 1983.; Sve hladnija svanuća, 1984.; Staklo u nama, 1990.; Između sumnje i predanja, 2007.; Moja duša s tvojom, 2012.; Humske popeifke, 2013.; Djedomir, 2022. i Svetkovina u predvečerje, 2023.; romani: Traganje za samim sobom, 1980.; S one strane Dunava, 2002.; Nadgrobna svjetlost, 2006.; U sjeni ljepote, 2014.; Dobrodošla košava, 2016; Hitac u potiljak, 2019. i Tonči od Svete Marije, 2020.; zbirke pripovijedaka, novela i priča: Razdruživanje, 1992.; Od Taborskog do Olova, 2005. i Em smo Horvati, 2008.; lirska proza, putopisi, memoari, dnevnički zapisi, eseji i ogledi: Zapisi jednog bogoslova, 1994.; Zavičajna radost življenja, 1997.; Moje slovenske izkušnje (na slovenskom), 2003.; Sutla kao sudbina, 2005.; Sam svoj dokaz, 2011.; Tu in tam čez mejo (na slovenskom), 2015.; Zdravica dobrosusjedstvu Hrvata i Slovenaca, 2020. i Književnim stazama Hrvatskog zagorja, 2021.
Preveo je brojna poetska i prozna književna djela te teološku, psihološku i dr. stručnu literaturu sa slovenskog (slovenski začinjavci, najnovije slovensko pjesništvo, Josip Jurčič, Edvard Kocbek, Anton Trstenjak, Lojze Kovačič, Andrej E. Skubic, Anton Stres, Peter Kovačič Peršin, Boris A. Novak, Miljana Cunta, Brane Senegačnik, Miklavž Komelj i dr.), njemačkog (J. Müller, R. Guardini, J. Gnilka, B. Schlink, V. Frankl i dr.) i esperanta (Vytenis Povilas Andriukaitis, Rodin i dr.).
Član je Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnih prevoditelja u Zagrebu te počasni član Društva slovenskih pisaca u Ljubljani.
foto: privatna arhiva Božidar Brezinščak Bagola