Serijal koji nam je svojom dobrotom ustupio za objavu Božidar Brezinščak Bagola, hrvatski i slovenski književnik te prevoditelj, autor ove prešućene knjige, koja će na našem news portalu u više nastavaka biti objavljena u cijelosti, na Blagosov svih onih koji se žele upoznati sa sudbinom mučki ubijenog hrvatskog domoljuba Ljudevita Juraka člana međunarodnoga povjerenstva koje je istraživalo skupne grobnice seljaka i radnika u Vinici (zapadna Ukrajina), zbog čega je u Titovoj Jugoslaviji osuđen na smrt strijeljanjem i najvjerojatnije je ubijen hitcem u potiljak na nekom tajnovitom mjestu. Ni danas se na zna za njegov grob.
Roman HITAC U POTILJAK napisan je u spomen Ljudevitu Juraku, rođenom 6. listopada 1881. u selu Zalug, općina Hum na Sutli, Hrvatsko zagorje. Studij medicine završio je 1910. u Innsbrucku, gdje je potom radio u Zavodu za patološku anatomiju. Godine 1914. preuzeo je vodstvo Prosekture javnih zdravstvenih zavoda grada Zagreba, a 1920. postao redovitim profesorom patološke anatomije na zagrebačkome Veterinarskom fakultetu, nastavivši do kraja života i svoj rad u Prosekturi. Uz to je 1922–32. vodio praktičnu nastavu sudske medicine na Medicinskom fakultetu. Nakon atentata u beogradskoj skupštini i smrti Stjepana Radića upravo je on obducirao mrtvo Radićevo tijelo te je kao sudski vještak sudjelovao u procesu protiv Puniše Račića. Godine 1943. bio je član međunarodnoga povjerenstva koje je istraživalo skupne grobnice seljaka i radnika u Vinici (zapadna Ukrajina). Povjerenstvo je došlo do nedvojbenog zaključka da su masovno ubojstvo oko 1300 radnika, seljaka, žena i djece počinili Sovjeti godine 1938. Nakon uspostave komunističke vlasti agenti NKVD-a i jugoslavenska tajna policija uhitili su ga 22. svibnja 1945. u njegovom stanu u Zagrebu. Kapetan Komande grada Zagreba Vladimir Ranogajec ponudio mu je slobodu ako povuče svoj potpis s izvještaja Međunarodnog povjerenstva. Jurak je odbio zanijekati znanstvenu istinu, zbog čega je osuđen na smrt strijeljanjem i najvjerojatnije je ubijen hitcem u potiljak na nekom tajnovitom mjestu. Ni danas se na zna za njegov grob.
Evo što je o romanu napisao recenzent dr. sc. Željko Grabarević:
„Knjiga Hitac u potiljak autora Božidara Brezinščaka Bagole jedno je od onih neophodnih umjetničkih djela koje po svojoj vrsti i značenju trebaju krasiti književnost svakog naroda… Djelo je ne samo biografija, nego predstavlja i povijesni prikaz okolnosti u kojima se odvijao život ovoga velikog čovjeka. A to nije bilo lako. Autor je uspio sažeto prikazati turbulentno dvadeseto stoljeće te stručni, obiteljski i društveni život jednog u svojoj biti apolitičnog čovjeka koji je bio zaljubljen u svoju obitelj, struku, kuglanje i svoja dva bernandinca.
Prof. Jurak je idealistički i naivno vjerovao da nitko ne može stradati zbog istine, da sve ono što je napravio u svom profesionalnom i društvenom životu ne može biti zanemareno, da nije napravio ništa loše i da će se ratna oluja II. svjetskog rata nakon nekog vremena smiriti i da će se sve nastaviti kao prije, istinabog, u drugim političkim okolnostima.
Hitac u potiljak je dragocjena knjiga o dragocjenom čovjeku čiji je doprinos nastanku i razvoju veterinarske i humane patologije nemjerljiv… Svaki čitatelj koji nađe vremena pročitati ovu Bagolinu knjigu ostat će trajno obogaćen i dirnut ne samo sudbinom jednog velikana, nego i mirisom i okusom domovine koja izvire iz svake rečenice i svakog opisa u knjizi. Sudbina prof. Juraka ostala je u povijest uklesana kao primjer znanstvene i ljudske nepokolebljive izvrsnosti.
Božidar Brezinščak Bagola - Hitac u potiljak
5/5 nastavak
Uhićenje, ispitivanje, presuda
Profesor dr. Ljudevit Jurak bio je uhićen u noćnim satima 22. svibnja 1945. u svom stanu, Gundulićeva 20. u Zagrebu. Zvono na vratima nije dugo zvonilo. Skočio je iz spavaće sobe, na brzinu se odjenuo, otvorio vrata i ugledao dva uniformirana muškarca u crnim kaputima, jedan za glavu viši od drugog. Taj drugi, za glavu niži, držao je u ruci nekakav papirić i obratio mu se riječima da dolaze po nalogu Komande grada Zagreba. Dvojica agenata odvela su ga, po nalogu Komande grada Zagreba, pješice Gundulićevom ulicom prema Botaničkom vrtu. Njegova snaha, Elza Jurak, izašla je na balkon držeći u naručju unučicu Silvu. Profesor se još jednom na ulici okrenuo i mahnuo im, a one su mu uzvratile mahanje. Nisu ni slutile da ga nikad više neće vidjeti. Bio je prvo zatočen u zatvoru u Vlaškoj ulici, a zatim u Novoj Vesi.
U trenucima odvođenja u zatvor nije mu uopće bilo jasno zašto je uhićen. O razlozima je mogao samo nagađati. Prve večeri vjerojatno nije dugo mogao zaspati u samici. Nikakvi mirisi procvalog grmlja oko zgrade nisu dopirali u nju. Zaudarala je po truleži i strahu kojeg je mogao opipati svuda oko sebe. Možda mu je u tim trenucima glavom prostrujala nečija misao da je od svih strahova najmoćniji strah od istine. Prevrtao se na drvenom ležaju i nastojao dokučiti o čemu će ga ispitivati. Pomišljao je na svakakve upadice i zadjevice, a kad je nekoliko sati odspavao, bio je bez imalo kolebanja siguran da će ga istražitelj ispitivati o Hrvatskoj seljačkoj stranci.
Profesor dr. Jurak nije bio u Zagrebu kad je stranka osnovana, ali je za Antuna Radića, starijeg Stjepanova brata, čuo za vrijeme gimnazijskih dana. Pisalo se o njemu kao jedinom profesoru koji na izborima za hrvatski sabor nije dao svoj glas mađaronskom kandidatu. Za kaznu je bio premješten u gospićku gimnaziju, ali kako je odbio napustiti Zagreb, ostavio je državnu službu i postao nezavisni publicist i pisac. Počeo je izdavati vlastiti list Dom, kojeg je namijenio seljacima, izričito naglasivši kako je to list hrvatskom seljaku za razgovor i nauk, čiji je glavni zadatak „da mu jača duh, kazujući mu da je seljak čovjek – ravan svakom drugom; otvara mu put misli, donašajući mu pred oči i događaje te razlažući ih i vežući“. Taj list je polako, ali sigurno, pripremio plodan teren za osnivanje Hrvatske pučke seljačke stranke 1904. godine.
Stjepana Radića upoznao je deset godina kasnije, kad se natjecao za zastupnički mandat. Taj je mandat Radić uspio dobiti, ali je nedugo nakon toga izbio Prvi svjetski rat. U ratnim godinama zastupnik Radić bio je isprva pobornik austroslavizma, tražio je gospodarsku i financijsku nezavisnost Hrvatske prema Ugarskoj. Potkraj rata napustio je austroslavizam i prihvatio ideju nezavisnosti južnih Slavena u jednoj državi, koja ne bi smjela biti proširena Srbija, već bi u toj jugoslavenskoj državi morala biti očuvana hrvatska državnost. Budući da je odlučno odbacivao ideju „srpske Jugoslavije“, nije dugo trebalo da dođe u sukob s novim režimom. Zbog javnog istupa i najave stvaranja „Seljačke republike Južnih Slavena“ izveden je pred sud u Zagrebu i osuđen na dvije i pol godine zatvora. Iz zatvora su ga oslobodili izbori za Ustavotvornu skupštinu 1920. Njegova stranka postala je najmoćnijom hrvatskom strankom. Na jednoj od skupštinskih rasprava iznio je prijedlog da se preispita legitimnost pripojenja Hrvatske Srbiji te raspravlja o položaju Hrvatske u novoj državi. Kad je srpska većina ovaj prijedlog odbacila, Radićeva stranka preimenovana je u Hrvatsku republikansku seljačku stranku, a on je u svibnju 1924. otputovao u Moskvu te svoju stranku upisao u Crvenu seljačku internacionalu. Krajem te godine održani su novi izbori, a kako bi se vlada riješila opozicije, zatvorila je neke njezine čelne predstavnike, među njima i Radića. Izbori su održani pod nadzorom vojske. Zamor i neučinkovitost opozicije nakon izbora uzrokovali su neočekivan obrat u Radićevoj stranci. Čelnici stranke naglo su promijenili smjer i dogovorili se s dotadašnjim glavnim neprijateljem Nikolom Pašićem, u više navrata biranim srpskim ministrom, predsjednikom i vođom Srpske radikalne stranke. U novostvorenoj koaliciji čelništvo Radićeve stranke odreklo se pridjeva „republikanska“ i nastavilo politički djelovati kao Hrvatska seljačka stranka, a predsjednik Stjepan Radić postao je članom vlade kao ministar prosvjete. Nikola Pašić odstupio je s položaja u travnju 1926. Naredne godine HSS je opet bio u opoziciji i oštro je napadao vladu Nikole Uzunovića, Pašićeva nasljednika. Na novim izborima 1927. Radićeva stranka doprla je do svog vrhunca. U parlamentu je stvorena seljačko-demokratska koalicija sa srpskom Samostalnom demokratskom strankom. Ta je koalicija pokušavala svim legitimnim načinima provesti izmjenu vladajućeg sustava u zemlji. Došlo je do napete i burne atmosfere u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije. Zastupnik Puniša Račić ustrijelio je 20. lipnja1928. dva hrvatska zastupnika, Pavla Radića i Đuru Basaričeka, te smrtno ranio Stjepana Radića, koji je nepuna dva mjeseca kasnije podlegao ranama.
Taj zločin izazvao je velike nerede i nezadovoljstvo u Hrvatskoj. Na prozorima mnogih kuća gorjele su svijeće, a na nekima su bile istaknute Radićeve slike ovijene crnim florom. Žalobna povorka krenula je iz kuće u Hercegovačkoj ulici prema Seljačkom domu na Zrinjevcu. Tu je tijekom dva dana mimohoda počast Radiću iskazalo oko dvjesto tisuća ljudi. U nedjelju, na dan pokopa, pokojnika je blagoslovio zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer, a zbor iz Karlovca otpjevao je pjesmu Hrvatska molitva. Oko podneva žalobna je povorka krenula iz Seljačkog doma na Zrinjevcu. Na čelu povorke koračali su Ivan Pernar i Ivan Granđa, zastupnici koji su svojim tijelima nastojali u beogradskoj skupštini sačuvati pokojnika od ranjavanja. Na posebnom jastuku nosili su trnov vijenac s metkom kojim je pokojnik bio ranjen. Radićevo tijelo prevezeno je na posljednje počivalište u arkade Mirogoja u raskošnoj renesansnoj kočiji, izrađenoj od hrastova drveta. Kočiju je vukao četveropreg kojeg je pratila povorka od preko šezdeset tisuća ljudi, a tu je povorku promatralo barem još sto tisuća ožalošćenih pridošlica sa svih strana Hrvatske, zbijenih na trgovima i ulicama grada.
Velika žalost suzama je rodoljubno ozarila svijest hrvatskog naroda. Svijest pred kojom je ustuknuo kraljevski dvor u Beogradu. Zato je kralj Aleksandar nastojao svom silom spriječiti rasplamsavanje hrvatske nacionalne svijesti. Na samom početku 1929. proglasio je Šestojanuarsku diktaturu te zabranio rad svih političkih stranaka i njihovih organizacija. Ta zabrana dovela je to toga da je Hrvatska seljačka stranka prerasla u općehrvatski pokret, a hrvatsko seljaštvo držalo je Radića polu-božanstvom. U čast i spomen na braću Radić slavili su se posebni blagdani, 10. veljače - smrtAntuna Radića; 11. lipnja - rođendan braće Radić, oba su rođena na isti dan, Antun tri godine prije Stjepana;20. lipnja - atentat u beogradskoj Narodnoj skupštini; 8. kolovoza - smrt Stjepana Radića. Čak je i Miroslav Krleža, ugledni hrvatski ljevičar, u to vrijeme napisao i objavio u časopisu Književnik da je Stjepan Radić “bio jedan od rijetkih političara kome je bilo suđeno da ga ponese elementarna simpatija jednog čitavog naroda punim jedrima do trijumfa i do apoteoze”.
Istražitelj je poslije popušene cigarete uzeo u ruke stari broj nekih novina i počeo čitati prijepis pisma što ga je početkom studenog 1929. godine stečajni povjerenik Hrvatske seljačke zadružne banke osobno uputio gospođi Mariji, supruzi pokojnog Stjepana Radića.
Spomen ploča na kući Kallina u Gundulićevoj ulici u Zagrebu u kojoj je živio Ljudevit Jurak
„Prigodom popisa stečajne imovine Hrvatske seljačke zadružne banke u Zagrebu naišla je komisija u crnoj blagajni na jedan sanduk, zamotan u bijelo, u najdoljnjem pretincu. Prisutni službenici banke rekoše nam da se u tom sanduku nalazi mozak i srce blagopokojnog g. Stjepana Radića. Da ne povrijedim pieteta prema pokojniku, izostavio sam iz popisa gornji sanduk i odlučio da taj sanduk kratkim putem izručim familiji i da sa istim ostatcima pokojnikovim raspoloži po svom nahodjenju, da ih smjesti u crkvi, grobnici ili kojem znanstvenom zavodu, jer stare dionice i uložne knjižice, koje se nalaze u toj blagajni, nisu za to mjesto. Ako je istinit gornji navod, da su to ostaci pokojnog Stjepana Radića, Vi ćete ih, nadam se, uzeti, a ako se radi o kakvoj zabuni, molim Vas, da me o tome izvjestite, da mogu sanduk dati povjerenstveno otvoriti. Zamolio sam već i dr. Stjepana Košutića usmeno, kao i Vašu knjižaru telefonski, pa pošto do sada odgovora primio nisam, to činim ovime zadnji pismeni pokušaj. Molim Vas odgovor u roku od tri dana, da se znam ravnati, jesu li to doista smrtni ostaci Vašeg pokojnog g. supruga. S veleštovanjem, Dr. Mijo Radošević.“
Pročitano pismo nadopunio je prepričavanjem izvješća žandarmerije u kojem se navodi kako supredstavnici tadašnjeg HSS-a namjeravali u velikoj dvorani Seljačkoga doma načiniti muzej pokojnog osnivača stranke te su njegove smrtne ostatke preuzeli od Radićeve rodbine i pohranili ih u blagajni Hrvatske seljačke zadružne banke. Pritom je odsječnim riječima naglasio kako u izvješću stoji da je obdukciju pokojnog Stjepana Radića obavio upravo on, prof. dr. Ljudevit Jurak.
To je, istini za volju, povijesna činjenica. Sutradan po smrti Stjepana Radića stiglo je u vilu pokojnog političara sudbeno povjerenstvo koje su činili državni odvjetnik dr. Franjo Žilić, sudbeni vijećnik Janko Gogolja i perovođa Žarko Harambašić. Oni su prisustvovali autopsiji Radićeva tijela, koju je vodio prof. dr. Jurak uz prisutnost dr. Ćepulića, dr. Gottlieba, dr. Divkovića, dr. Ivančevića i dr. Hallea. Ustanovili su (kako je to navedeno u znanstvenoj dokumentaciji) da je smrt nastupila uslijed slabosti srca kao posljedice jakog usalovljenja srca i šećerne bolesti koja se poslije zadobivene rane pojačala i poprimila neobično teške pojave. Težina Radićeva mozga iznosila je 1450 grama. Čeoni su režnji u mozgu bili neobično razvijeni. Po nalogu stranačkog vodstva izvadili su mu srce i mozak, organe koji su trebali biti centralni eksponati svojevrsne moći nacionalnog vođe i mučenika. Radićev grob u arkadama zagrebačkog gradskog groblja na Mirogoju postao je mjesto na kojem se iskazivalo nezadovoljstvo stanjem u državi. Često je to nezadovoljstvo znalo prerasti u javne izgrede pojedinaca koje organi vlasti nisu tolerirali. Tako je na blagdan Svih Svetih 1930. uhićeno čak jedanaest osoba zbog stavljanja vijenaca s hrvatskom trobojnicom na grob Stjepana Radića.
Istražitelj je nastavio s provokativnim isticanjem činjenice da je profesor Jurak u to vrijeme objavljivao svoja djela i u nekim beogradskim časopisima, što ukazuje na to da nije bio protudržavno nastrojen u odnosu na novu, tzv. narodnu vlast. I bio je djelomično u pravu, jer prof. dr. Jurak je načelno bio i ostao legalist kojemu država nikad nije bila „sveta krava“. Nije se bespogovorno povodio za onim što je pisalo u zakonu, nego vlastitom procjenom je li nešto dobro ili nije. Osobna moralnost bila mu je uvijek na prvom mjestu.
Pa čak i za vrijeme događaja koji je svojedobno potresao čitav svijet. Svi su svjetski listovi pisali su o službenom putu jugoslavenskog kralja Aleksandra Karađorđevića u Francusku. Otputovao je sa željezničke stanice u Topčideru, najprije vlakom za Kosovsku Mitrovicu, odanle automobilom u luku Zelenika, gdje se ukrcao na parobrod “Dubrovnik”, prvi suvremeni razarač Jugoslavenske kraljevske mornarice. Staroj luci u Marseillu približavao se praćen francuskim topovnjačama, a samo uplovljavanje najavio je odjek plotuna, nakon čega je pozdravio postrojbu postrojenu u njegovu čast te u pratnji domaćina sjeo u crnu otvorenu limuzinu. Svečana kolona sporo je napredovala Avenijom Canabiere. Na pločnicima s jedne i druge strane stajala je masa naroda. Sve je izgledalo kao spontan doček, a onda je odjednom iskočio iz gomile naroda muškarac s buketom cvijeća u desnoj ruci te iz revolvera ispalio više hitaca u kralja, francuskog ministra vanjskih poslova i jednog generala. Atentat na kralja Aleksandra bio je izvršen iz političkih pobuda koje su u povijesti u većoj ili manjoj mjeri bile dobro poznate. No, profesor dr. Jurak nikad se nije zanosio revolucionarnim idejama. Poštivao je mjerodavnost države, bez obzira da li se radilo o Austro-Ugarskoj državi; o Državi Slovenaca, Hrvata i Srba; o Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca; ili o Kraljevini Jugoslaviji. Zalagao se za toleranciju države prema pojedincu i pojedinca prema državi, za toleranciju kao preduvjet društvenog i znanstvenog napretka, ali i moralnog i duhovnog razvoja pojedinca.
Dok je u pratnji dvojice stražara silazio u podrum, zatočeni prof. dr. Jurak pazio je na svaku stepenicu i trudio se da izgleda što opuštenije. Znao je da mu valja pripraviti dušu na novu kušnju, ojačati svoje srce i ne nagliti. U ušima su mu odzvanjale riječi o antifašističkim domoljubnim Hrvatima. Razmišljao je o značenju riječi fašizam. Znao je da dolazi od talijanskog fascio ili svežanj, odnosno fasces ili snop pruća sa sjekirom. Negdje je pročitao da su se u Italiji sedamdesetih godina prošlog stoljeća počeli osnivati fasci ili savezi unutar radničkoga pokreta. Taj naziv preuzeo je kasnije Benito Mussolini za svoje intervencionističke skupine tijekom Prvog svjetskog rata. Poslije rata uspjeli su se, zahvaljujući poljuljanom gospodarstvu i brojnim štrajkovima nametnuti kao moguće rješenje državnih problema. Mada na izborima nisu postigli veći uspjeh, uspjeli su se preustrojili u centraliziranu stranku i domogli se 1922. vlasti zahvaljujući svom maršu na Rim, prisilivši kralja Emanuela da na čelo koalicijske vlade postavi Benita Mussolinija. On je doskora osnovao Veliko fašističko vijeće, a fašističke odrede institucionalizirao u stranačku vojsku. Brzo zatim prigrabio je svu vlast i osigurao većinu u parlamentu. Uveo je diktatorski režim kojemu je na čelu bio on kao duče ili vođa. Fašistička obilježja njegova vladanja poprimili su vrlo brzo brojni pokreti i političke stranke u mnogim europskim zemljama, primjerice nacional-socijalisti u Njemačkoj, falangisti u Španjolskoj, Ognjeni križevi u Francuskoj, Heimwehr ili domobranstvo u Austriji, Željezna garda u Rumunjskoj i ustaški pokret u Hrvatskoj.
Dugo u noć razmišljao je iza zatvorenih očiju, začepljenih ušiju, zavezana jezika i promrzle kože. Razmišljao o narodu koji može biti slobodan samo ako je uistinu nezavisan, ako je gospodar u svojoj zemlji, ako samostalno raspolaže proizvodnjom dobara, ako nesmetano upravlja svojim materijalnim blagostanjem i prosvjetnim napredovanjem. Nažalost, hrvatski narod nije pod ustaškom vlašću bio slobodan, a još manje državotvoran. Vođa ustaškog pokreta i poglavnik takozvane „nezavisne države“ Hrvatske prebrzo je izgubio dodir s dušom hrvatskog naroda. A može li biti slobodan pod partizanskom vlašću koja je započela s najgorom vrstom srednjovjekovne inkvizicije?
Sljedećeg jutra probudio se oznojena čela. Hladne kapi klizile su mu niz obraze. Zajedno s njima nastavio je i sam kliziti kroz svoje godine. Jednog zimskog prijepodneva 1922. upoznao je na hodniku Zdravstvenog odsjeka Ministarstva narodnog zdravlja odvjetnika Vladka Mačeka. Zatekao se ondje zbog nekih poslova na suzbijanju zaraznih bolesti i bio je ugodno iznenađen dubokim naklonom i srdačnim pozdravom gospodina, možda koju godinu starijeg. Taj mu je gospodin čestitao na imenovanju za javnog redovitog profesora te s osobitim zadovoljstvom priznao kako je kao časnik u ratnim godinama čitao u Liječničkom vjesniku njegove rasprave o patološkim promjenama crijeva kod oboljenja uslijed bacila paratifa, o ozljedama mozga odlomkom granate, o milenoičnoj leukemiji i druge. Počašćen takvim priznanjem prof. dr. Jurak nije mu ostao dužan izraziti duboko poštovanje za uspravno držanje tijekom zatvorske kazne, na izboru za potpredsjednika Radićeve stranke te izboru za zastupnika u Narodnoj skupštini.
Dvije godine kasnije, nakon Radićeve odluke o priključenju Hrvatske republikanske seljačke stranke Seljačkoj internacionali u Moskvi te primjene Obznane i vladine odluke o zabrani rada stranke, dr. Maček bio je uhićen zajedno s ostalim članovima stranačkoga vodstva. Početkom 1925. na izborima je, iako se tada nalazio u zatvoru, bio izabran u Narodnu skupštinu kao stranački zastupnik. Nakon promjene političkog usmjerenja i preimenovanja stranke u Hrvatsku seljačku stranku te ulaska u zajedničku vladu s radikalima, bio je pušten iz zatvora, a poslije smrti Stjepana Radića preuzeo je vodstvo HSS-a. U početku je podržao uvođenje Šestojanuarske diktature, misleći kako ona može voditi rješenju hrvatskog pitanja. Ostala je zapamćena njegova izjava novinarima:
“Kako vidite, lajbek je raskopčan. Vidovdanski ustav, koji je preko sedam godina tištio hrvatski narod, srušen je. Srušen je ne samo u svijesti naroda nego i faktično rješenjem Njegova Veličanstva kralja. Posve sam siguran u slogu i zrelost, a prema tome i jakost hrvatskog naroda te s obzirom na veliku mudrost Njegova kraljevskog veličanstva, da će nam uspjeti da ostvarimo ideal hrvatskog naroda: da Hrvat bude gospodar u svom domu, u svojoj slobodnoj Hrvatskoj.”
Profesor dr. Ljudevit Jurak nije za života bio povezan ni sa kakvom političkom organizacijom. Niti je u Hitleru prepoznao čovjeka koji diže svoj narod do ugleda kakvog zaslužuje, niti je u Paveliću gledao utjelovljenje hrvatske državne misli. Ništa pobliže nije znao o stvaranju logora, ali je čuo da su prilike u tim ustanovama bile vrlo teške, da su stanoviti „rasovi“ (članovi ustaškog pokreta koji su imali najveći utjecaj na poglavnika) vršili teške zločine. O tome se nije smjelo pričati, a kamoli pisati. Stožernik Milutin Jurčić, ravnatelj za javni red i sigurnost bio je jedne noći izvučen iz svog stana i ubijen samo zato jer je pokušao zaviriti iza kulisa tih logora.
Znao je prof. dr. Jurak da je postojalo neko prisilno tjeranje Srba da mijenjaju vjeru, što je najoštrije osuđivao. Suosjećao je sa svakim Židovom kojeg bi susreo na ulici poslije donošenja zloglasnih odredbi kojima je bilo ozakonjeno njihovo istrebljenje. Sjećao se kako mu je teško pala na dušu naredba o zabrani knjiga koju je u siječnju 1942. izdao Državni izvještajni i promičbeni ured. Među zabranjenim piscima bili su njemu posebno dragi Janko Leskovar i Ksaver Šandor Gjalski. Znao je za mnoge političke nepodopštine, ali nikad nije dopuštao da ga političari zastraše. Njegovo nepovjerenje prema politici u međuratnim i ratnim godinama nije nikad povlačilo za sobom nepovjerenje u ljude. Nastavljao je s predanim radom u Prosekturi i na fakultetu. Njegov revolt bio je uvijek gospodski uzdržan, racionalan i odmjeren; njegov krajnji iskaz bila je sumnja, posebice prema svakoj političkoj nijansi koja zaziva nasilje i nepravdu. Nažalost, ta je sumnja prečesto završavala u razočaranju i gorčini. Zato je sada, u sudbonosnim trenucima, sve jasnije naslućivao kako će završiti istražiteljevo ispitivanje.
Naime, u travnju i svibnju 1940. godine tajna policija Sovjetskog saveza po nalogu Narodnog komesarijata unutrašnjih poslova, poznatijeg pod skraćenicom NKVD, izvršila je masovno strijeljanje preko dvadeset tisuća poljskih časnika, policajaca i intelektualaca. Taj nečuveni zločin dogodio se u šumi pokraj rijeke Dnjepra, u blizini poljskog grada Katyna. Isti zločin počinili su Sovjeti dvije godine ranije nad ukrajinskim stanovništvom u gradu Vinici. Kad su njemački okupatori čuli za te zločine, nisu ih odmah počeli propagandno iskorištavati. Postupali su taktički promišljeno, angažirali su komisije sastavljene od vodećih predstavnika sudske medicine i kriminalistike na europskim sveučilištima i poslali ih da obave očevid na licu mjesta. Tako je u komisiji za istraživanje masovnih grobnica u Katynskoj šumi bio Jurakov kolega dr. Eduard Miloslavić, redoviti profesor i šef katedre za sudsku medicinu. On je u Zagrebu osnovao Institut za sudsko vještačenje koji je smatran najboljim u Europi i Americi. U Institutu je imao laboratorij s balistoskopom, histološki i kemijsko-toksikološki laboratorij, bogat arhiv s foto- dokumentacijom, knjižnicu i muzej. Bio je ujedno i predavač pastoralne medicine na Bogoslovnom fakultetu, gdje je buduće svećenike podučavao o problemima zaraze s bolesnicima i umirućima, te o mogućim psihopatološkim problemima u ispovjedaonicama.
Istražitelj se osvetoljubivo osvrnuo na dr. Miloslavića, koji je koncem 1944. napustio Zagreb i vratio se u Ameriku, te povišenim glasom dao optuženiku ispred sebe na znanje da će ga partizanski sud osuditi za ratni zločin u odsutnosti. Time je zatočenog prof. dr. Juraka doveo do najviše točke ispitivanja. Te noći zatočenik je u samici ponirao u sebe i strahote koje su pretrpjeli mučenici u ukrajinskoj Vinici. Kad se ujutro probudio, zbijene sjene u kutu samice kao da su mu nevoljko dobacivale: „Ma gledaj, pucao!... Ma gledaj, imao je snagu ubiti…“ Kroz prostrijelne rane nadirala je hladnoća. Bilo mu je tijesno i zagušljivo. Uzdrhtale misli pretvarahu se u bodljikave stonoge. Čuo je nekakvo šuštanje iznad rešetaka na prozorčiću. Nije to bilo šuštanje lišća, nego šapat mrtvih u njegovim ušima, prijevremeno ubijenih hitcem u potiljak. Tješio se upamćenim prizorom iz sna. Sanjao je neobične cvjetove u suterenu duše. Svoje su latice otvarali u mraku, bez svjetlosti i vode. I puštali mirise. Raznolike i ne uvijek ugodne. Katkad tako slabašne da su se jedva razlikovali od zadaha truleži koji ih je okruživao. Jedan miris bio je jači od ostalih. Intenzivniji, uporniji i prodorniji. Probio se sve do nosnica podsvijesti. Samo jedan udisaj trebao mu je do potpune svijesti, jedan udisaj do kojeg nije došlo.
Istražitelj je u prijepodnevnim satima toplog i kišovitog proljetnog dana dočekao optuženika u pratnji dvojice naoružanih vojnika. Vidjelo se da nije raspoložen za razgovor. Obratio mu se bez riječi, pokazavši rukom da krene ispred njega s dvojicom čuvara. Njih dvojica gurnuli su ga svaki s jedne strane u „maricu“ i odvezli na Savsku cestu.
U sobi-sudnici dočekao ga je sudac koji se predstavio kao kapetan Vladimir Ranogajec. Sudeći po njegovu prezimenu mogao je biti rodom iz Krapine, Radoboja ili Gornjeg Jesenja. Kapetan je iz kožne aktovke izvadio nekakve dokumente i dao optuženom prof. dr. Juraku rukom znak da sjedne nasuprot njemu.
Počeo je s pitanjem kad je optuženik prvi put čuo za pokolj u Katynskoj šumi? O tom zločinu profesoru Juraku pričao je njegov kolega, dr. Eduard Miloslavić, koji je boravio ondje od 28. do 30. travnja 1943. kao član međunarodne komisije, sastavljene od vodećih predstavnika sudske medicine i kriminalistike na sveučilištima u Belgiji, Bugarskoj, Danskoj, Finskoj, Italiji, Nizozemskoj, Češkoj, Rumunjskoj, Švicarskoj i Slovačkoj. Poljska vlada u egzilu zatražila je neovisnu istragu koju je proveo Međunarodni odbor Crvenog križa, ustanova koja se nije bavila propagandom, ponajmanje iskorištavanjem masovnih grobnica u političke svrhe.
Kao međunarodno priznat specijalist za sudsku medicinu, prof. dr. Ljudevit Jurak primio je jednog dana poziv iz ureda Reichsgesundsführera, i to posredstvom ondašnjeg Ministarstva vanjskih poslova. Budući da mu je humanost bila na umu prije svega, nimalo se nije dvoumio poziv prihvatiti. Posavjetovao se s dr. Miloslavićem, svjetski poznatim znanstvenikom, bivšim dekanom Medicinskog fakulteta u Zagrebu, koji je u svojim govorima uvijek isticao obvezu liječnika da bude primjer u medicini i moralu.
Nažalost, oslobodilačka partizanska vlast zamjerila je profesoru Juraku upravo to savjetovanje s dr. Miloslavićem, osobom koja je novinarki Hausberger dala intervju u kojem optužuje Sovjete za ubojstvo poljskih oficira u Katynskoj šumi. O tome profesor Jurak nije vodio računa, niti je toj činjenici pridavao poseban značaj. Cijenio je mišljenje kolege Miloslavića i poštivao ga kao svjetski slavnog vještaka i specijalista za sudsku medicinu i kriminalistiku. Zanimala ga je prije svega istina zločinu i ništa drugo.
Kapetan Ranogajec ljutito je nastavio pričati o tome kako je nedaleko od Vinice bio smješten Führerhauptquartier Werwolf, u kojem je Adolf Hitler boravio ljeti 1942. Bio je to kompleks sastavljen od betonskih bunkera i dvadesetak zgrada usred borove šume, ograđen bodljikavom žicom. Nastavio je s podbadanjem u smislu je li optuženik bio sretan što mu se pružila prilika da otputuje u Vinicu. Otputuje njemačkim vojnim zrakoplovom, možda istim onim zrakoplovom s kojim je najesen 1942. u Ukrajinu putovao i poglavnik Ante Pavelić. Na aerodromu u Vinici dočekao ga je ministar vanjskih poslova Trećeg Reicha. S aerodroma je u pratnji ministra Joachima von Ribbentropa i generala Gleisea von Horstenaua vojnim džipom krenuo pokloniti se Adolfu Hitleru, donijevši mu darove i pozdrave svojih ustaša. Mora da mu je u poslušnoj odanosti hvalisavo spomenuo kako je u kratkom vremenu uspio poubijati na tisuće i tisuće Židova, Srba i Cigana.
Profesor Jurak o putovanju Ante Pavelića njemačkim vojnim avionom nije znao ništa, niti bi ga to – i da je znao – zanimalo. Prije putovanja u Vinicu ni s kim se nije posavjetovao o njemačkim okupacijskim snagama koje su u tom istom gradu ubile gotovo čitavu židovsku populaciju. U dva masakra strijeljano je čak trideset tisuća ljudi. O tome mu kolega Miloslavić možda i nije mogao dati nikakav savjet, ali ga je u svakom slučaju mogao sam potražiti u njemu tada dostupnoj literaturi. Ta literatura bila je njemačka štampa, što mu ne bi predstavljao problem jer je po svom rođenju, obiteljskom odgoju i školovanju bio i ostao blizak s njemačkoj kulturi, dok je njegovom sinu Hermanu njemački čak bio materinji jezik.
Profesor Jurak bio je čvrstog mišljenja da je njemačka kultura jedno, a da su njemački zločini nešto posve drugo. Takvo mišljenje nije ni izdaleka mogao imati kapetan Ranogajec, iako se doduše letimično osvrnuo na korektno držanje profesora Juraka prema studentima koji su djelovali u ilegali, uz opasku da ipak nije bio dovoljno velik borac za istinu, jer se nije usudio javno pobuniti protiv očiglednih nepravdi u akademskim krugovima, a morao je znati da su brojni njegovi kolege profesori završili u ustaškom koncentracijskom logoru.
Optuženik je šutio i zadržao odgovor u sebi. Naravno da mu je bilo poznato postupanje ustaških vlasti. Svojom otvorenom pobunom zacijelo ne bi nimalo doprinio poboljšanju stvarnog stanja. Svratio bi pozornost na sebe i završio u zatvoru. I kakvu bi korist od toga imala akademska znanost?
Na istražiteljeva spočitavanja kako o ustaškim zločinima nije napisao članak kakav je napisao o "navodnom sovjetskom zločinu", objavljenom u ustaškom Hrvatskom narodu, publiciranom s čak tri fotografije u svrhu propagande protiv Sovjetske Rusije, profesor dr. Jurak mogao je imati spreman odgovor da nije riječ o propagandi, nego o svjedočenju. Svojim člankom posvjedočio je stvarno stanje kakvo je bilo zatečeno. Na jednoj od fotografija vidjelo se ucviljeno ukrajinsko pučanstvo na grobovima umorenih, dok druge dvije prikazuju grobove i lješine iz istih grobova. Svjedočio je o istini isključivo kao forenzičar. U tu svrhu napisan je i članak. Nije ga pisao kao kroničar ratnih strahota, već kao svjedok konkretnog zločina. Nipošto mu nije bila namjera isticati samo jedan zločin i to u svrhu propagande protiv Sovjetske Rusije. Bio je itekako svjestan i fašističkih zločina. Kao forenzičar razmišljao je o svim ratnim žrtvama te je, u tom smislu, poduzeo sve što je bilo u njegovoj moći, odnosno što se od njega kao sudskog medicinara i patologa tražilo. U slučaju Vinice poduzeo je čak i više od onoga što se od njega kao stručnjaka tražilo. Na pisanje članka i objavu fotografije potaknulo ga je ukrajinsko pučanstvo koje je susreo na grobovima umorenih, kao i izvađene lješine iz grobova.
Pa ipak, profesor dr. Jurak na ispitivanju se suočio s optužbom da je slučaj u Vinici pripisao tada prijateljskoj Sovjetskoj Rusiji, što je za ondašnje strukture značilo da je otvoreno stao na stranu ratnog neprijatelja i svoje znanstveno istraživanje svjesno uključio u ratno zločinstvo. Međutim, premda svoja znanstvena istraživanja nikad nije povezivao s bilo kakvom djelatnošću izvan znanstvenog područja, a ponajmanje s političkim kvalifikacijama ratnih neprijatelja.
Kapetan je sve drskije inzistirao na tome da optuženik prizna kako je počinio djelo ratnog zločinstva. Bez obzira što nikada nije oduzeo ni jedan jedini život, nego je svoj, dapače, posvetio spašavanju tuđih, bez obzira što je bio dobar profesor opće patologije i patološke anatomije na Veterinarskom fakultetu, profesor sudske medicine na Medicinskom fakultetu, te bez obzira što je aktivno sudjelovao u mnogim dobrotvornim društvima, profesor Jurak suočio se s optužbom za ratni zločin.
Ljudevit Jurak - Sjednička dvorana Veterinarskog fakulteta u Zagrebu, autor poprsja je Vanja Radauš
Na kraju ispitivanja optuženom prof. dr. Ljudevitu Juraku ponuđeno je da povuče svoj potpis sa Zapisnika sastavljenog 15. srpnja 1943. u Vinici, odnosno da potpiše Izjavu kojom javno obznanjuje da je svoj potpis u Vinici dao pod pritiskom njemačkog okupatora. Bio bi to dovoljan razlog da ne bude osuđen na smrt.
Nije teško zamisliti odvažnog čovjeka i uglednog znanstvenika kako je podigao glavu i ugledao smrt na prozoru. Bila je siva. Glavom mu prostruji misao da su njegovom životu odbrojena ljeta, da mu je krenuti na put bez povratka, krenuti u susret posvemašnjem spavanju, u noć koja se nikad više neće razdaniti. Izjava je u njemu budila sjećanja na slavne pretke. Jedni bijahu poznati po svojoj snazi; drugi bijahu mudri savjetnici; neki skladahu napjeve i pisahu pjesme; drugi bijahu bogati i moćni, živeći mirno u domovima svojim; neki od njih ostaviše ime za sobom, te se o njima još hvale pjevaju; a drugima opet nema spomena, nestadoše kao da nikad nisu ni postojali, jer ništa hvalevrijedna nisu ostavili za sobom.
Nepotpisana Izjava ispred profesora dr. Ljudevita Juraka zjapila je bezdanom ništavila. On se odjednom naglo trgne, ohrabri samog sebe da ne može biti netko drugi i nikad to ne želi biti. Njegova SAVJEST nije dopuštala da potpiše nametnutu mu izjavu. Kapetanu i sucu Ranogajcu gledao je izravno lice i govorio istinu. Nije skretao ni desno ni lijevo, svoj korak nastojao je i u najtežim trenucima držati daleko od zla. I zato je rukom odlučno odgurnuo papir s natipkanim tekstom izjave. Na to je kapetan Ranogajec vojnički nabusito zgrabio nepotpisanu Izjavu i strpao je u kožnu torbu, a iz torbe je izvukao Odluku Vojnog suda Komande grada Zagreba te glasno pročitao kratak opis i kvalifikaciju optuženikova zločina:
„Sveučilišni profesor Ljudevit Jurak bio je članom takozvanog Međunarodnog povjerenstva o nalazima u Vinici, koje je imalo zadatak da masovni pokolj u Vinici pripiše prijateljskoj Sovjetskoj Rusiji, te je nakon toga napisao članak Skupni grobovi u Vinici i u tom članku publicirao fotografiju tendencioznog karaktera vršeći pri tom svjesno i zlonamjerno propagandu protiv prijateljske Sovjetske Rusije, a po tom posredno protiv interesa našega naroda. Time je počinio zločin iz čl. 13 Uredbe o vojnim sudovima od 5. maja 1944.“
Izjavu profesor Jurak nije htio ni mogao potpisati. Od njega je bilo zatraženo da prizna nešto što mu nikad nije bilo ni na kraj pameti. Nije mogao iznevjeriti samog sebe. U životu je uvijek govorio: "Što Jurak jednom potpiše, to Jurak više ne povlači!" Vrijedilo je to za sve, kako pri ispitivanju studenata na fakultetu, patoloških liječničkih nalaza, tako na kraju i u odnosu na ovaj posljednji slučaj kad se od njega tražilo da nešto potpiše.
Kapetanu Ranogajcu nije preostalo ništa drugo nego potpisati Odluku koja povlači za sobom kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak građanske časti i konfiskaciju imovine. U dnu dokumenta bila je navedena krilatica "Smrt fašizmu, sloboda narodu!"
Nakon službenog pozdrava kapetan Ranogajec nije mu pružio ruku na rastanku. U odaju su upala dva stražara i odveli osuđenog profesora dr. Juraka u sabirnu prostoriju gdje je na svojim torbama i zavežljajima sjedilo na desetine takozvanih reakcionara. Prema svjedočanstvu čovjeka koji je s njim dijelio ćeliju, profesor Jurak je u tom strašnom času demonstrirao svu blagost i staloženost svog karaktera. Naime, neki je čovjek plakao kad su stražari došli po prof. Juraka ga odvedu na strijeljanje, a on se potpuno miran, zapravo pomiren s neizbježnim i sa svojom sudbinom, blago obratio tom čovjeku i rekao mu: "Nemojte me žaliti niti za mnom plakati. Žalite radije sebe koji ostajete u ovom režimu." U tom času mrak je prekrio njegovu dušu okovanu tjeskobom i predvidljivošću nadolazećeg. U tom mraku prikradala su se u njegovu svijest posve jasna pitanja. Hoće li ga ubiti hitcem u potiljak, kao što su poubijali seljake u Vinici? Hoće li ga ukopati prema ustaljenom običaju? Ili će uskratiti počast njegovom ustrijeljenom tijelu? Mislio je na svoj konac i ništa nije zamjerao kapetanu Ranogajcu. Nije mu zavidio na suđenju, a što se objavljenog članka tiče, profesor dr. Ljudevit Jurak i u smrtnom je času stajao iza svake napisane riječi.
Pogovor
Prof. dr. Ljudevit Jurak proživio je dva svjetska rata. U prvom je odnjegovao u sebi životnu iskrenost, znanstvenu etičnost, intenzivnu ljudsku ljubav, moralan duhovni stav, razumijevanje, toleranciju. U drugom je, obogaćen životnim iskustvima, nastojao što odgovornije prepoznavati svoju konkretnu i ograničenu stvarnost. Nikad nije smatrao da je njegovo viđenje savršeno. Stvari je nastojao vidjeti onakvima kakve jesu. U najtežim epidemijama bolesti uvidio je da život ima smisla kad pomažemo drugome u njegovoj patnji, u razumijevanju i olakšavanju njegove tjeskobe.
U svemu i prema svemu nastojao je biti čestit, nastojao je strpljivo istraživati, iskusno upozoravati, bez prijevare i bahatosti, u svemu pokazivati mirnoću i sućut. Mislio je da saslušanja neće potresti istinu, zanosnu ljepoticu njegovih nadahnuća. Pa ipak, istina je bila potresena, njegovo ime bilo je ozloglašeno, bio je odveden na strijeljanje. Ne zna se kamo.
Sudeći Prema dokumentima koji su pohranjeni u Hrvatskom državnom arhivu, osuda na smrt strijeljanjem bila je donesena 9. lipnja 1945., mjesec dana prije izdanog naloga o uhićenju koji nosi datum 6. srpnja 1945. Prema tome, osuda na smrt bila je donesena mjesec dana prije naloga o uhićenju, što je najpotresniji dokaz o tome kakav je nered i osvetnički gnjev prevladavao na zagrebačkim ulicama i trgovima u danima političkog preokreta 1945.
Paralelno s očevim zatočenjem bio je zatočen i njegov sin, prim. dr. Herman Jurak. Najvjerojatnije zato da ne bi uhićenom ocu mogao na bilo koji način pomoći u nevolji kao liječnik koji je od 1938. do 1940. volontirao u zagrebačkim bolnicama, od 1940. do 1944. radio u Sanatoriju za živčane duševne bolesti „Zelengaj“ u Zagrebu, gdje je završio specijalizaciju iz neuropsihijatrije. Postoje dokumenti da je 25. srpnja 1945. priveden u Komandu logora Bjelovar, odakle je na osnovi Ukaza o općoj amnestiji i pomilovanju pušten na slobodu 9. kolovoza 1945. te je do umirovljenja 1978. godine djelovao u Centralnoj reuma-stanici u Zagrebu, gdje je specijalizirao reumatologiju, postao primarijus doktor te se tako pridružio prvoj generaciji hrvatskih reumatologa. U toj je ustanovi 1. lipnja 1966. imenovan ravnateljem i u njoj je proveo sav svoj radni vijek, do umirovljenja 1978. godinu. Umro je 10. srpnja 1994.
Ovdje valja spomenuti detalj koji najbolje svjedoči kakav je čovjek bio kapetan-sudac Vladimir Ranogajec. Naime, nakon puštanja iz zatvora i svih mučnih epizoda prim. Dr. Herman Jurak u Bjelovaru došao je u ured dotičnog kapetana-suca i upitao ga gdje je završilo tijelo njegovog oca, kako bi ga mogao barem pokopati. Odgovor je glasio: "Marš van! Gubi se iz mog ureda!"
Sin Herman bio je toliko šokiran postupcima kapetana Vladimira Ranogajca i svime što je zadesilo njegova oca da do kraja svog života nije o tom kapetanu-sucu progovorio ni riječi. Jednako tako nikad nije progovorio niti jednu riječ kad bi ga se direktno pitalo o njegovom ocu, ma kako da se na tome inzistiralo. Bila je to tema o kojoj baš nikada nije želio razgovarati, kao što nije želio ni s kim razgovarati ni kasnije, kad je 1989. godine pokrenuta rehabilitacija njegova oca. Jedina rečenica koju je tom prilikom izgovorio glasila je: „Niste ga trebali ubiti, pa ga ne biste trebali ni rehabilitirati!“ Do kraja života nije primio niti jednog novinara, pisca, političara, fotografa, kroničara, predstavnika bilo koje udruge ili bilo koga drugoga tko bi mu se obratio radi dobivanja podataka o ubijenom prof. dr. Ljudevitu Juraku, pa čak i kad bi se ti pojedinci kleli u svoje poštene i plemenite namjere, jer osim što je za njega ta situacija bila premučna i prebolna, nije želio ni da bilo tko skuplja poene i društveni ugled na tragediji obitelji Jurak.
Ljudevit Jurak (Zalug, Hum na Sutli, 6. listopada 1881. – Zagreb, 9. lipnja 1945.), bio je hrvatski patolog i sudski medicinar. Začetnikom je humanomedicinske patološke anatomije i veterinarske patološke anatomije u Hrvatskoj.
napisao: Božidar Bagola Brezinščak 2020. godine
Božidar Brezinščak Bagola rođen je 1947. u Vrbišnici (općina Hum na Sutli, Hrvatsko zagorje).
Srednju vjersku školu završio je kod franjevaca na Svetom Duhu u Zagrebu. Studij teologije započeo je u Ljubljani, nastavio u Eichstättu i Münchenu, a diplomirao na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1974.
Zbog pripovijetke “Žrtva unatoč svemu”, objavljene u Večernjem listu 15. prosinca 1973., bilo mu je uskraćeno ređenje za đakona, te je kao diplomirani teolog i “gastarbajter” upisao studij filozofije u Münchenu, a diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1978.
Iste godine vratio se u rodni kraj i zaposlio se u Humu na Sutli kao prevoditelj s njemačkog i slovenskog jezika, urednik radničkih novina i rukovoditelj službe za informiranje i kulturu u Tvornici stakla Straža.
Od 1990. do odlaska u mirovinu 2012. obavljao je više rukovoditeljskih i javnih funkcija u Humu na Sutli: kadrovski direktor tvornice stakla, načelnik općine u tri mandata, ravnatelj Humskog kulturnog središta te knjižničar Narodne knjižnice u Humu na Sutli.
Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatskog filozofskog društva, Esperantskog društva Trixini, a 2021. dodijeljena mu je povelja počasnog člana Društva slovenskih pisateljev u Ljubljani.
Dobitnik je nagrade Fonda A. B. Šimić za prvu pjesničku zbirku 1971., nagrade dr. Stjepan Kranjčić za duhovno pjesništvo 2010., nagrade Rikard Jorgovanić za pjesničku zbirku na materinskom humskom govoru 2013. i nagrade Franjo Horvat Kiš za najbolji putopis 2017.
Predsjednik Republike Hrvatske odlikovao ga je 1996. Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi, Krapinsko-zagorska županija dodijelila mu je 2007. Plaketu za životno djelo, a Općina Hum na Sutli 2017. Priznanje za životno djelo.
Objavljene su mu zbirke pjesama: Bjegunac svete uspomene, 1971.; Samoobsodba, 1974.; U ime pračovjeka, 1983.; Sve hladnija svanuća, 1984.; Staklo u nama, 1990.; Između sumnje i predanja, 2007.; Moja duša s tvojom, 2012.; Humske popeifke, 2013.; Djedomir, 2022. i Svetkovina u predvečerje, 2023.; romani: Traganje za samim sobom, 1980.; S one strane Dunava, 2002.; Nadgrobna svjetlost, 2006.; U sjeni ljepote, 2014.; Dobrodošla košava, 2016; Hitac u potiljak, 2019. i Tonči od Svete Marije, 2020.; zbirke pripovijedaka, novela i priča: Razdruživanje, 1992.; Od Taborskog do Olova, 2005. i Em smo Horvati, 2008.; lirska proza, putopisi, memoari, dnevnički zapisi, eseji i ogledi: Zapisi jednog bogoslova, 1994.; Zavičajna radost življenja, 1997.; Moje slovenske izkušnje (na slovenskom), 2003.; Sutla kao sudbina, 2005.; Sam svoj dokaz, 2011.; Tu in tam čez mejo (na slovenskom), 2015.; Zdravica dobrosusjedstvu Hrvata i Slovenaca, 2020. i Književnim stazama Hrvatskog zagorja, 2021.
Preveo je brojna poetska i prozna književna djela te teološku, psihološku i dr. stručnu literaturu sa slovenskog (slovenski začinjavci, najnovije slovensko pjesništvo, Josip Jurčič, Edvard Kocbek, Anton Trstenjak, Lojze Kovačič, Andrej E. Skubic, Anton Stres, Peter Kovačič Peršin, Boris A. Novak, Miljana Cunta, Brane Senegačnik, Miklavž Komelj i dr.), njemačkog (J. Müller, R. Guardini, J. Gnilka, B. Schlink, V. Frankl i dr.) i esperanta (Vytenis Povilas Andriukaitis, Rodin i dr.).
Član je Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnih prevoditelja u Zagrebu te počasni član Društva slovenskih pisaca u Ljubljani.
...
foto: Petar Kolovrat, i arhivski foto materijali slobodni za objavu